Kažeš sebi: Eh, sad ću se zaljubiti, vrijeme mi je, i živjeću sretno do kraja života; ili ti drugi skrenu pažnju da je baš taj neko baš kao stvoren za tebe, a i sviđaš mu se, i ti se zaljubiš. Povodiš se za neizričitim situacijama, za nekom „sjajnom zvijezdom“ u daljini iliti iluzijom: mnogo ljudi oko mene a ja sam u centru pažnje. U različitim periodima smo različiti i ne reagujemo isto, samo se zanosimo da možemo još jednom, pa opet… samo da pokušamo, ali to nije ono isto, od čega bi se „najeli“, prije „povratili“ ono što stomak više ne prihvata. Apsurd jeste, ali je i dobro nešto preskočiti, da bi se poslije mogli zbog nečeg kajati, taman posla još i sebe žaliti (udariš ti njemu čežnju, a on tebi vruće-hladno… pa, kao nismo se nikad ni sreli ni našli… na istim talasnim dužinama). Ne pouku, već korist izvuci iz svega, svoja posla da gledaš i interes u tim godinama, tu je i zdravlje, pa ćeš da vidiš kako će sve da ide baš onako kako si „zamislila“, posloženo a ne rastureno na sve strane.
fina (ne)formirana djevojka ganja još manje javnu ličnost
… ne poznajem čovjeka koji uvijek nešto mora i nikad mu se ne dešava da nešto i ne mora; i ne poznejem nikog ko bar poneki put nije padao u te prokažene krajnosti, ali iz jedne krajnosti u drugu krajnost nikakav je „putić“…
Jesu li glasovi ako su izgovorene misli bez tijela i glasa, jasne, čiste i samo svoje, a nikad moje? (imaginarnim prijateljima, bestjelesnim glasovima i Dači)
Ne želim da živim u laži i zato se oslanjam na telepatiju i stare čitače misli od iskona, uvijek na oprezu; kad neko dokući, otkrije, prepozna ili pogodi ono što osjećam, ja mu se približim za mrvu istine, jedan korak, samo malo bliže, da čakulamo u mojoj glavi kao jedinim mjerilom istine, da poligon za ovakve akrobacije još postoji na ovom, ovakvom i mom svijetu. Nisu važne teme za razgovor i da li ćemo njima ili njihovim pravim odabirom dotaći suštinu, njeno dno ili besglave i besglasne vrhove; nikada nismo ni govorili samo i samo istinu, lutamo prerijama koje ni ne liče na lako obradive njive; skačemo u mora bez dna i vječno u mraku ako ih neko kriomice ne osvjetli kakvom plutajućom lampom na baterije ili tijelom žive svjetlucave ribe; oslanjamo se na bajke starijih predaka ali i naše doživljaje iz djetinjstva koji nam ništa ne znače ako nisu povezani međusobno, pa kažemo da smo se u snu prepoznali, (s)našli i oćešali do potpuno stvarnog osjećaja dodira. Ima li nešto između nas osim ovog pokrivača realnosti i starih izgubljenih daljina, kad jednom poslije takvog odnošaja prema svemu što je na zvjezdanom pladnju, ili mojoj rogobatno uvjerljivoj posteljini, odeš da se umiješ i posavjetuješ sam sa sobom, a odluka je već pala na odašiljače i prijemnike, slušalice i mikrofone, i razne, ma sijaset, raznih drangulija u životu za koji smo se po stisaju okolnosti i sopstvenom osjećaju za mjeru i ne mjeru, opredijelili. Živim za tebe i ti za mene, i kad počnem da govorim nekom drugom o nama u trećem licu, znači da smo pretjerali, a volimo da pretjerujemo; tjeramo svaku noć kroz dan, i obrnuto; slušaj šta govorim pa se onda dovrši i reci mi potpuno isto, što ja nisam uspjela da dovršim jer se nisam u pravom momentu sjetila svih onih pravih riječi; dobro, ti jesi, ali opet to nije ispalo kako treba. Savjetuješ, naređuješ, ili samo sugerišeš, a ja imam neodoljivu volju da te poslušam kako kažeš da ništa više ne treba, naročito kad stvar već pokušam da uradim ili dotjeram do kraja, pa se predomislim, u zabludi da više me nećeš čekati na starom mjestu ugašene stanice za izdavanje daleko vjernijih i odanijih zvukova; govora i priče i sreće mi, i što bih baš ja morala sve to da pratim: nemam goste sa mislima na tapetu i u mojoj glavi, a pomalo i u ušima, koji i žele i ne žele baš sve da čuju i proglase se umjesto mene šizikom za stanje i branje cvijeća, svaki put kad mi nešto padne na pamet jer mi je dosadno pozivati tvoj besglasni broj sa napostojeće trase ili se ta još nije otkrila… Idem sad da platim zaostali račun za struju, i to je jedina realnost, a ne kompjuterski san megalomana na izdisaju; nije važno da li je zaostao, zastarjeo ali… zakasnio si ti.
priča za intimu i nije je stid
realnosti
Nemojte čovjeku „oduzimati“ jedino što ima, a to je smisao za pisanje; samo što je pisanje obično daleko od onog što ga čini manje lijepim- daleko od stvarnosti, mada priča o njoj. Ono što pričamo i pišemo daleko je od onoga što nas tereti. Pogledajte bilo čiji život, ali iza slova i tekstualnog iskaza u maniru „velikih pisaca“ nećete ga naći; to je tek sopstvenim životom potaknuto pisano djelo, i ne mora biti životno djelo ali zašto ne i to, ovlapočeno u stvarnosti iz koje potiče (prepričano) i u njega se pretače (život jedne knjige). (Moj sin i ja; ja knjiški moljac, on kompjuterski, s tim što je on još suviše mlad za bilo kakve „okamenjene karaktere“, a ja se još ne dam… i ne prebrojavamo ljude oko sebe, i sljedstvena tome iskustva, koliko ih ima a koliko u stvari uopšte nema na neki zacrtan unaprijed način.)
misao kad pobjegne nije isto što i čovjek od tebe
Ni djeca nisu ni za šta… jedan jadan ujko nije uspio sve propiti, ali je uspio za života stopirati i poslije potpuno blokirati proces razmjene kvalitete i kvantitete (čitaj: imaovine i nikom ništa).
usput samo na Službena stranica Vedrane Rudan
Svako ima nešto da proda pa da dobije ono što nema; na primjer proda klavir i dobije si telefon. On je onda- bog.
bog u selu si kad imaš telefon
Praznici se praznuju, ali se ne vide; ljube se u nos, bradu i oči, a poslije, kada već jednom prođu, umorni i sasvim razbrkani, sačekuju se po čoškovima, presreću da se opet dogodine sretnu kao sve je to prolazno, lažno i pritvorno, pa smo i mi vrlo malo posvećeni sebi i drugima, a naročito neobaveznim druženjima bez pitanja i potpitanja. Sa odgovorima ćemo lako, njih nismo ni željeli, još manje očekivali na opet pritvoran, nezajažljiv i iscrpljujući način kao sve ste nam pojeli i popili, dušu izjeli ali ostavili i za kasnije, i đigericu za kasnije. Kad opet počne škola savlađivanja i samosavlađivanja, ali na drugi i nepoznat način, arlaukaćemo još i više što nismo još jednom sve ponovili, opet zgotovili, presreli umobolne od ovakvog „proser….a“, somnaubulnih iskakanja iz zagarantovane šeme, opalili sve petu, i petom po putu i… nestali u vidu oblaćka, ispod pokrivača, sve zacrtani za drugi put, jer na praznike se ne spava, ništa ne oblači i uopšte ne spava, opet do sljedeće godine. Bože, sve sam (ih) presisala, bolna a oduvijek trijezna a kamoli za neke besmislene i „odokativne“ svečanosti koje se ponavljaju u cikličnim krugovima, ali nikad ne teku i ne završavaju na starom putu. To je moje mjesto i vi, prokaženi i koji ste stalno sami i usamljenici po vokaciji, naročito kad ne treba i nije važno, ostavljate za promjenu i svako kuče na miru da ide s milimbogom i kuda opet vi ne biste nikada. Nisam se ovako zvala dok niste došli i pokusali sve što je od mene još preostalo; zaboravila sam da kažem da sam se probudila, progledala novorođenim proglasom za ispoštovavanje svake zaostale mogućnosti, pa i najmanje, za samopregled zacrtanosti, stopostotnog moranja i istovremenog isčekivanja da se eto i meni nešto desi što nikad nisam ni slutila. Ponovo iskri, nova iskra među nama će da bukne u prevazilaženja svake neponovljive, zloćudne i zato nepovoljne situacije beznađa ma, kažem ja tebi da će da gori i dogori, sve je s nama tako zlo i naopako… Šta ću još da sanjam kad tebe više ne bude; čekaću da mi se ponovo rodiš noćas po stohiljaditi novi put, izmučen zlostavljanjem i žrtvovanjem u istoj čaši, naiskap da te gucnem sve brekobrojna do ismijavanje svake i svakakve svetinje, i nije mi prvi put kad ti nisi bolestan a zdrav i dobar svojoj (bes)tjelesnoj i svakoj drugoj da ništa ne kažem- majci. „Bogomoljka“ ti je to i jede svoje iskanje; sad požuri sa opšteg preslavlja da te opet liječim, izliječim iz početka presjelo ti. Nanovo je to, ali stari smo znanci pa mi se nećeš otimati kao malo uplašeno dijete, a ni ja tebi. Samo ćeš izdaleka da mi mahneš prstićem sa kojeg cakli kap sopstvene krvi na koju si se greškom „posjekao“ sve plačući za lukom i strijelom i mojom jabukom na glavi u stvari ja sam je pojela i zato me ne boli stomačić, čak ni poslije „ruskog ruleta“- ne, nisam kockar da se kockam s tvojom pažnjom i kad sam se već od prvog izbačaja sa slave osvijestila. Drugi put ne ide ni metak u burence…
zalud mi se nadaš očepiću po tebi i ti sve po meni
da se zoveš da se zoveš sve po istom imenu
Naravno, kad si već srećan i radostan u svom životu, kako ti kažeš, bio star ili mlad nemaš ni potrebu, a ni razlog, da te drugi još usrećuje. Šta je, u stvari, potreba; to što ti nikad nije dosta, pa ni sreće u životu sa svojom jedinom ljubavi… koja je daleko, koja stalno nedostaje pa fali nešto što će makar nakratko da je dovuče ili doprati do tebe, mislim, da ne zaluta gdje dok odmarate jedno od drugog i svako na svojoj strani… kreveta. A tek jastuka…
… i mrziš sve što ti olako dođe
Mnogi ljudi nisu svjesni mnogih stvari, pa ih ipak i dalje žive. Koja je to priča… neko je, na primjer slijep kod očiju, ne zna da mu trebaju naočare sa određenom dioptriom da poboljšaju gledište, ili bar novi ugao gledanja na različite situacije, ljude, ma kakve stvari; ali tjera tako dalje jer misli da baš tako i treba da vidi, sve nekako maglovito, neodređeno i neodlučno… i, gle čuda, sigurno gazi naprijed i ne misli da bi mogao i malo da se polomi ili tek nešto previdi. Naravno da se tako i dešava; dovoljno je da u odsutnom trenutku nekog iz prošlog života ne prepoznaš… kao ne znam kog.
jao,ti si, izvini, nisam te odmah prepoznala
čak ni toliko
On me je naučio da dišem i da koračam ponosno svojim putem, i sa zastajkivanjem i bez njega. Naročito bez njega. Ne kažem da me je naučio bilo čemu što već nisam znala, kako da se služim svojim potrebama, na primjer, ali znam ga skoro… pa, od samih svojih početaka, tako da je u sklopu tih „roditeljskih manifestacija staranja“, pa do danas, gotovo neprimijetan ali neophodan kao sam vazduh; neće ga biti kad i mene. Neće biti da je sve tako jednostavno, mislim, oko tih „nasušnih potreba“ i onih koje to baš i nisu. To nije stvar ličnog opredjeljenja ili nečije tzv, zrelosti ili zrelosti trenutka; nevezano za sve i bilo šta.
on je moj san, snoviđenje i davno odsanjani sadašnji trenutak
i zato pazite šta radite ali samo pričajte
evo kako se prašta sebi i drugima, kad zaslužimo
Neko kaže da je neko sve to i zaslužio, a drugi još i više; ali ako si besmislen, u besmislenom svijetu možeš zaslužiti samo besmislice. I čemu onda … da se nadaš.
ničem dobrom sve to ne vodi nikuda
logicna konstatacija, ipak, nada nestaje zadnja…
I U BESMISLICI TREBA TRAZITI SMISAO
Na kom si brodu ti, Slavko, sa kojeg ideš prvi i posljednji „pacovčić“… U logici Nada ne spava; ali nije ni prva ni posljednja da bude nekome zadnja. U stvari, šta sviraš ti dok drugi pucaju od muke po svim šavovima i okolo sve po narodu, usput i nisput.
… to je tek prava besmislica, Milane.
Ko sam, što sam i s kakvim sam, dobro jesam; ogledalo ispod svakog nivoa svijesti, pa u odrazu nedostaje „mozgalište“, dio glave i kosa koja ga pokriva da ne ozebe. Sebi sam uvijek bio najpreći, kaže sebi u vrat koji simbolizuje svaku davež, hvatanje dostupnice na kvarnjaka i hvatanje okolo po budžacima ljudi koji bi vas inače davno napustili kao da mogu, samo što su rekli koju suvišnu riječ ili načinili prvi korak… u provaliju kakva ste vi; ostajmo ovdje, niko nas drugi ne bi zagrijao tako hladnoćom pustih dana bez noći, jer noć bez dana ne može da se obnovi u ljubavi nećega što je davno nestalo i prestalo. Da, traje ta praznoglavost do besćutnosti. Imam svako malo nešto pametno da ti prozborim, pojedem sebe što me mrzuckavo hraniš od pete godine postojanja tavana koji do neba prokišnjava i neko će mu pomoći da se sakupi do posljednje kapi rose. Kako mi cijenimo stvari… razbacujemo se pa skupljamo, pronalazimo i prepoznajemo po buvljacima, ne dajemo ni cvonjka za tuđe kišuckanje iz oba oka i srpljivo mrcvarenje po jalovištima probušenih plastičnih kesa koje ničemu više ne služe, pa će sad baš nama da zagađuju okoliš, samo da ih ne bi sebi sakupili na gomilu izanđalih perverznjaka svake sorte i kao usputne boje; dok isplove sa našeg gradskog sidrišta bačene niz rijeku, ima da doplove sa našeg zapada do vašeg istoka kad i kako im se hoće; šture i pocijepane nemaju šta više da kažu, još manje prenesu od nas do vas, osim sebe, nepotrebnih i gadljivih na sve što nije na njih, po njihovom i ne sprema još jednu zvrčku za okolinu. Kad jednom stignu prazne i svemu suvišne, dojavite nam za po još koju turu do besvijesti i opijanja, ništa neće da vam začepe što je prevazišlo svaku mjeru za spas i pročepljenje; oko, srce, grlo i spasonosno uho koje sve čuje i sve već zna, pa da vam se vrati. Smeće nijedno ne dolazi samo u svačiju kuću, osim kad ti (ne)zatreba; udariš tarabu i ostane u komšiluku sva neiskorišćenost terena za koji samo ti imaš neku crvenu dozvolu vječitog nevlasnika, ali njom mašeš biku pred nosom i baš te briga koliko još ima od plodova za skidanje, bespravno iskorištavanje pet nazadnih godina zemlje bez retoaktivnog dejstva ili povratne sile. I isplati li ti se, brajko, pogon na šamar ili ćeš brzometno i ovu povesmu da retušem obradiš sve po svom nahođenju, izgubiš se u vidu lastinog repa, a u stvari te i nema i ne postojiš više ni u jednoj preambuli , ni u pojašnjenju. Ali da ne prejudiciramo stvar kad šteta po potomstvo moje i tvoje je već nanesena, kao zaostali nanos rješava se na sudu, da sesam od sebe ne uplašiš. Kad dobiješ poziv… znaj da i mene tu više nema ali ima ljubavi moje. Eto, ko dam ti ja a nisam „kučište“!
mješavina nastranosti kad ispraviš liniju osmijeha
… i ne znači da neće dodati i to svoje pogrešno mišljenje koje ide uz priloženu uvredu kao nokat i prst. A je l i uvreda prigodna ili samo automatska i bez duše, kako već priliči razmaženim ljudima?
… poniženi i uvrijeđeni su uvijek u pravu; uostalom, ko nekome daje za pravo da drugoga vrijeđa zato što ispravno misli, misli da ispravno misli i istovremeno mu pokušava nametnuti svoja ubjeđenja ili oduzeti pravo da se i OSJEĆA uvrijeđenim i to i pokaže, naravno na adekvatan i prihvatljiv način (druga je stvar što svi imamo drugačiji ukus za prihvatljivo ili prigodno). Tolerancija i prilagođavanje sve u svemu.
razmaženi ljudi plaču a ne ubijaju time druge
Na kom si brodu ti, Slavko, sa kojeg ideš prvi i posljednji „pacovčić“… U logici Nada ne spava; ali nije ni prva ni posljednja da bude nekome zadnja. U stvari, šta sviraš ti dok drugi pucaju od muke po svim šavovima i okolo sve po narodu, usput i nisput.
„besmislica si ti“
ok, sve je moguce(Slavko K.K.)
ne prezaju ni od čega, jedni, drugi, svi
ko sve treba da spusti i odbaci oružje da bi mirno razgovarali a ne preko „mušice“
Igre žmurke u svojoj glavi, igre žmurke na ulici, naposlijetku igre žmurke u svojoj kući od bijelih labudova i njihove posljednje pjesme u slavu sopstvene ljepote, a bili su ružno pače. Svako od nas, sakriven, i prikriveno i samo za sebe, pomisli da će baš od svake ružne primisli i pomalo djela, postati on sam u velikom formatu; drugi mu to izdanje promatraju dosta cinično i cijelo vrijeme vrijebaju krajnje razotkrivavanje i pad kvantiteta na račun kvaliteta, jer graška je količinski uvijek beskrajna i neotklonjiva, onako nesakrivena po najtajanstvenijim i nemogućim mjestima, sakrivena a otkrivena. Porazno. Naše najveće tajne, „prezalice“ od svega, igraju žmurke sa nama. Opet čitam novu knjigu, iz početka do kraja, i ona bi o tome imala što šta da kaže; ludaci i prevaranti unose se u sopstvenu priču suviše lično, misle, oni vladaju njom, u stvari, putem retorike na običnom slušnom papiru za prijenos (sa)znanja niču čitavi neboderi života koji tu gdje jesu, nisu nikada postojali niti će ikad biti; likovi od riječi, likovi papirnati, smjerni da posluže svrsi, uživljavaju se u nemogućnost postanka onakvih kakvi bi bili da nisu samo ovakvi, međusobno se potiču na nova neusaglašavanja, jer tako potiču priču u zavrzlamu bez krajnjeg razrješenja, osim onog što slijedi poslije onog što prethodi. Nije važno ko čita, važno je da knjiga diše, u vezu preko telefona, u spuštenu slušalicu i trajnu ljubav sveopšteg laganja , pretvaranja, istovremene prevare, poticanja hrane- mrvica za okupljanje golubova i drugih lako uhvatljivih zvjerčica, i saglasno tome mračenje, svlačenje do gole kože, sve za naše po slovnim redovima plutajuće oči u slikama, i, najzad, provjetravanje kad kroz načuljeni prozor sve prhne i odleti sa vjetrom. A nismo ga još ni otvorili, taj lik što tone sve niže u laži, samozavaravanja i šizofreniju da je sve onako kako se nekom primisli i to u duplom i povratnom izdanju, na našu adresu dvosmosleno poslato pa odaslato i sve po našoj koži uspuzano plačeno je već i preplačeno, kao nedobijeno a zauvijek tvoje, da se cijepa i kida zbog svega na šta ne može ni da utiče a kamoli sprijeći; na kraju sigurno otkaz i ludilo zbog lošeg vladanja. Jer- gdje se „Igre poznog doba“ u kancelariji praktikuju, tu je ishod vjerovatno smrtan, ali može ovako, da traje besprizoran i varalački, godinama- kaže, čitajte mene i samo mene, jedino tako se osjećam živim likom koga nije majka rodila da se pred vama, radoznalim čitačima, samosavlađujem i Dokle ćete vi sa mnom da igrate žmurke u životu kad vam to ne dopuštam? Ih, šta meni moja mama nije sve dopuštala, pa sam opet živ; ostao ja vama živ jeden nepojeden zvani „odran jarac“! Uzdravlje nam žmurke…
dame i gospodo, Hil i Gregorio se (ne)dopisuju u nesanici
Šta mi smeta, i nije za mene; ono što mi smeta , i ne mora da bude upučeno na moju adresu, namijenjeno je drugim, postulati i paradigme, ako me razumijete šta hoću da kažem, ali naravno ne; ogledi za ugled i obrasci koji služe meni za primjer, ne moraju biti i u vašem domenu percepcije, ali zajedno živimo na mjestu, takozvanom gradu koji je služio drugima za primjer dok je trebao da bude obnovljen, u stvari- nikad. U stvari je smetao neobavještenim o pravom stanju stvari, zavidili su mu bez prave mjere i razloga, i sada; dakle sasvim nestvaran i nepostojeći grad, o kome samo slute i pretpostavljaju bez stvarnih primjera i dokaza, koji mu, uzgred i nisu potrebni da bi opstao, jer ga i ne diraju, uopšte mu se ne približavaju da ga odgonetnu možda izbliza, ne dolaze i ne svraćaju, još manje mu se javljaju izdaleka ili prikrajka, jedan sasvim zapušten i zanemaren grad od prijatelja i pomoći dobrih ljudi, grad ostavljen za sopstvenu propast u tuđini i od sebe i drugih, izignorisan, jer smeta nekome ko misli da baš tako treba, ta količina izmotavanja da bi se ostalo u njemu a izvan njega. Njegovi stari, nekadašnji i više nego živi negdje na drugim talasnim dužinama, bivši stanovnici ili oni koji bi samo željeli to da budu, pokupe nešto što im je potrebno i odu, pa se vrate po još, ali kao da ne žive u skladu sa njim, nije im bitan, još manje važan da ulože nešto u njegovo, znate ono: zdravlje, obrazovanje, izgradnja i sve drugo što kao normalno funkcioniše, ali izvan njega, mimo njega i svijetu hiljadu milja daleko od njega. E, kao takav, on smeta, zato što još kao da diše kroz svaku svoju prezagađenu poru, čini se da je bolestan od nepažnje i onih koji ne mare za njega, a još manje on, u cjelini, mari za njih, samo što se u tajnosti ne pobiju i ne dokusure… razmiještaju službe za izbavljenje od propasti i lickaju njihove fasade, da bi na nešto ličile, sve što liči i postoji, a unutra, kad duboko zagrebeš po površini već izbija i jadno je to, prejadno što nam toliko smeta „grad na ušću dviju rijeka“ od kojih jedna je kanalizator i sopstveni neuspiješni katalizator, jer svaka nečist i nečast prođe i ide dalje, većom rijekom do većih stradanja u opštem smetanju i začepljnju uha i oka, svakog osjetila koje bi nešto da promijeni, ali ne i nedokazivu pretpostavku, rigidno smatranje koje i nije mišljenje već bilo kakvo vajkanje na oprezu o krivim linijama i kamenjarima, starom zanatu na izdisaju i šabloniziranim tračevima koji su dostigli neslučene razmjere. Mada, ni za čiji vas život u njemu nije briga; smeta savjest u glavi da se o njoj „normalno“ misli, i voli čovjek grad u sebi ali ne i kad grad čovjeka izvan sebe zaboravi, ne zove sebi na proslave reda radi, a kamoli doziva sebi da žive i dišu zajedno kroz isto nedovoljnu „rupicu“. Zato će oni na prismotri da posmatraju vidikovac izvan grada, a ne on njih da gazi okolo naokolo, pa zaobilaznicom da zaobilazi sve vama preko puta a nedostižno, kao (ne)dizanje glave sred nemoći i dva prsta i glas ne za naš grad „pod opsadom sveopšteg smetanja“- da se najzad i on rodi i svane, „smetalo bez zazora“, meni paradni marš!
tako se radi a poslije sve umre kad smeta
… ma, da… bolje je biti prosjak- altruista… ovako „ubiješ“ boga u drugome, koji bi isto to uradio tebi samo da može… nego, okrenimo se sebi i svom svijetu beznađa, realnog potrošačkog društva koje i svakog drugog potroši, pa dokle traje- traje, naše je! Dragi moj Nole, slaže svoju „crkavicu“ a vi/mi svoju, i ne znam zašto je naša vrijednija zato što je manja; svi da poštujemo svačiju, a ne očekujemo, i zahtijevamo, da se neko malo „promijeni“ nama za dušu. Šta nam Nole smeta?
„ne očekuj da te iko razumije… radi svoje ti si čovjek od zanata“
„ako želiš da zasnaš, pristani na sve, ako želiš da mijenjaš ljude, ne odmeći se“
Ko sa nožem spava, od noža i strada, upotrijebi ga tamo gdje ne treba, a potrebno je samo da bude dovoljno… pijan. Isto je sa svakim ko se bilo kakvog oružja laća, dovoljan mu je samo strah i neuračunljivost, pa da ga iskoristi u svrhu lične promocije. Jadne su nam potrebe.
i smijeh je oružje koje ne boli
analiza po satiri
Lični doprinos nastanku nekog djela vrijedan je pažnje i vi ste ponosni na sebe; na svom udjelu u korisnom iskorištavanju vremena, truda i svih onih materijalnih dostignuća i drugih pomagala. Srećno ste se pronašli i udružili da stvar istjerate na čistac, i to je nešto, niste ostavili da zametnuti problem i dalje neometano klija, a vi ste pokazali bar trunku zainteresovanosti i naravno pažnje, da se problem postavljen pred vas i riješi. Dajete sve od sebe i očekujete to i od druge strane. Bili ste na liječenju; doktor sa kojim o problemu razgovarate očekuje nešto i od vas, da on izađe vama u susret, a vi da pravilno reagujete, kao i on, u dostizanju pravog razumijevanja problema koji je u vama, da pronađete motiv za dalje u sebi, da mu se priklonite nesebično i kao krajnje neizostavno, koncentrišete na ono što je pred vama a ne samo na ono što je iza vas, pa makar to bile i neizmišljene greške i kajanja zbog istih, jer to će vam smanjiti volju proporcionalno sa nemogučnošću ispravke po stoti put- liječite sebe a ne „bolest“, a ona se ionako ne nalazi tu, pred vama, već kod kuće, na poslu, na ulici ili samo u vašoj glavi i odatle je izbacite ili će sama da ode kad vi shvatite neke još stvari. Od razumijevanja do rješenja pola je puta, ostalo morate sami i bez pomoći da pređete, uostalom, kao i do sada. Problem je hroničan, dakle dugotrajan, a u zavisnosti da li se opredijelite da ga posložite po redu ili retro, nema razlike, važno je da ste aktivni, svaka akcija se i plaća onoliko koliko je uspješna i zahtijeva još akcije i sve više i više koliko ste vi sami spremni da idete dalje u svakom momentu, i pored sve pripreme i predanosti nevidljivom, neodređenom ali stopostotno do uspjeha željenom cilju, završava se naglo, ostavljajući vam veću ili manju nadu u naknadno vidljivije rezultate, dok je onaj krajnji uvijek isti, konačan i ne ostavlja vam puno prostora za balansiranje. Ako u međuvremenu pogriješite u procjeni svojih ličnih kvaliteta, moguće oronulosti onoga što posjedujete a želite da ponovo dovedete u red tako što ćete povremeno, i zapadajući u krizu, kamčiti pomoć od drugih lica, ne nadajte se ničem dobrom dobili vi nju ili ne, jedno od vas biće dužno i onoj drugoj strani i da poštuje samo svoju odluku u vezi s tim i ne prebacuje drugom bilo što kako bi ga izbjegao, a sebe nagradio floskulom „umijeće humanosti bez granica“. Niko se nije naučen svemu rodio, niti human odrodio; a humanost je jedna velika saradnja. I „sprdnja današnjeg doba“ ako od roda ne uspije- ništa. I vama ne preostaje ništa nego da se pouzdate, i u sebe, naravno onoliko koliko ste samom sebi zaista pouzdan saradnik, čak i u novom otkriću „oboljelog tkiva društva koje prevazilazi sve granice“ pa i prokažene hipohondrije. E, tu ne mislimo na vas!
ko će mene da liječi ako ne vi
mi svi skupa
Religija i sljedstveno tome vjera, služi samo da prkaš drugome iliti da se „prkaš“ s drugom… religijom!
Protivnici u svemu, to je ono što me plaši, onemogućava i sprećava, protivnici imena, ideja, mišljenja, namjera, strijemljenja, moje lakoće, komplikovanosti i konstrukcije u istom, dva kontraproduktivna suprotstavljena tabora, u kontradikciji sa samima sobom ponajprije pa i sa cijelim svijetom, moji kontraši koji će na svaki razlog pronaći još hiljadu protiv, a ako je i jedan za, on je u krajnosti do svoje srži, bezosjećajno, bez smisla i svrhe potire i sebe samo da bi dokazao tuđi besmisao. Kako takvog da prihvatim i pomirim se s njim u sebi; on je moje „treće oko“ na vrh glave mi se popeo, a ne udaljavam se mnogo od njega jer je uvijek iza leđa, šta će da kaže, porekne uzjogunjen i možda uvrijeđen što nisam bolja prema samoj sebi, dva lica iste režije i iz iste kuhinje ispala, toliko da i ovako suprotstavljeno postavljeni jedan na jedan i jedan naspram drugog, i nismo pravi i odistinski protivnici: dvije paralele koje se nikada neće dotaći, sem u dovoljno prividnoj daljini i zamišljenoj tački, dva puta u istoj imaginaciji, da smo isto i nismo protivnici. Zakačeni oko istog posla, problema, istog slova u riječi i njegovog nastavka, a sve što počne tako, mora i da se nastavi, pa makar i izokola, na prepad i možda pomalo tajno skriveno od one moje druge protivne strane; ako me prije vremena otkrije njeno oko odlutakog pogleda, naći ćemo se na talasnim dužinama od prošlih puta, neoprošteno vraćanje bumeranga slijedi: za sve propuštene godine u skrivanju od našeg zajedničkog rata uvijek na drugom mjestu; dočekivanja krivih ljudi koji se dosjete da ponešto i donesu i ponesu sa sobom ali dođu na kratko, u prolazu i nezadrživom odlasku; pustara sa snijegom do koljena i zaleđenom vodom i neogrijanošću posljednje izbe, a onda sušno ljeto sa pokojim plodom koji trune i mora da se brzo iskoristi; povremeno pogođeni nekom smušenom dojavom ili pismom onih koji su davno prije nas pobjegli od sluha za ostale, paćenici u svemu, uvrijedljivi i na sramotu. Prošlo je to i sad je stalno drugo vrijeme, a mi sve dalji, otuđeniji i zaparloženi u svojoj starosti koja nadolazi vruće, izborano derište. Protivnici su moja strast: tražim ih među jagodama davno zaboravljene i neposađene, a kad ih posadiš kraj sebe, onda ih nema ni na prstomet daljine, da ukažeš na njih i od svega zamagljenog, nejasnog, do kraja nerzjašnjenog, nisu prisebni koliko su sakriveni, ti moji nevidljivi protivnici. Svega i svačega tu ima, a kao da nema oko ćega ćemo se nas dvoje posvađati, izmireni samo sa sobom u ilegali, a možda i sa nedokazivom sudbinom protivnika onog što hoću i treba mi do neba. Pa, treba mi do smrti.
„antiprotivitis“ je u sukobu sa samim sobom
ne stalno tu već tamo gdje jesmo
Razlog zašto se nešto dešava ili ne dešava; onaj ko stalno traži uzrok i potvrdu nečemu, istovremeno se pravdajući da je neizvijesnost, nedorečenost i dilema ono što ga ubija i stavlja u iskušenja da sve napusti i preda letergiji i nirvani… teško da će tako naći bilo kakvu utjehu, u neznanju, neobavještenosti i nepovezanosti sa jedinim izvorom informacija kakva je uzajamna povezanost i saradnja sa dostupnošću i onim što nam je dato na pregled, da se poslužimo sa razumijevanjem i bez oholisti, jer to je ono što želimo da čujemo, vidimo i saznamo, da znamo bez okolišanja i posrednih prećica- direktno i neposredno, šta je uzrok naše patnje, zašto odbijamo da priznamo razloge ako su nam daleki, nedostižni i nepromjenjivi, i potureni od onih koje možda i ne podnosimo najbolje, čije želje ne umijemo ili ne želimo da iskušamo i svarimo kao prihvatljivost. Šta nas muči, ako ne nalazimo zajednički jezik, istu talasnu dužinu i, zašto ne kao krajnje, istovjetno ili bar približno podudarno mišljenje, da se slažemo sa nećim što nam u početku i nije izgledalo toliko primamljivo i prihvatljivo, ili smo samo mi tako nekom izgledali sa svojim razmimoilaženjima u idejama koje nas privlače a druge odbijaju od svog nosioca. Zašto o drugima sudimo na osnovu nećeg tako imaginarnog i nako neopipljivog kakva je neovapločena misao, nečija pa i naša, koju nismo iz raznih razloga uspjeli materijalizovati, pa i unovčiti i tako prezentovati kao stopostotnu vrijednost i značenje, kojim mogu i svi drugi da se koriste, okoriste i iskoriste za svoje potrebe i znanja. Edukacija je nešto što ljudi prihvataju ili ne prihvataju, dajući mu neku vrijednost i kad nisu započeli ništa s njom u vezi, ili je s pika odbijajući sudeći prema onome od koga nam prostiže, kako osoba koja nam se preko svojih, možda nedovoljno izguranih u prvi red, vrijednosti, nam se predstavlja i očekuje da joj pristupimo kao đače mentoru. A da li smo oboje zreli za obuku, sijaset je razloga koji će tek da se odgonetaju kroz naknadna upoznavanja i učenja sopstvenih i tuđih mogućnosti. Razlog što smo se na kraju našli a povremeno gubili pa tražili, prati umijeće i smisao delanja i učenja, i svrhu svemu, mukama saznavanja i međusobnog upoznavanja, sazrijevanja i napredovanja sa kojim korakom unazad kada se najzad razmimoiđemo i predamo novom učitelju u vidu primamljivijeg iskušenja većeg „gabarita“, a starog nadmašimo i premašimo, naprosto prerastemo početničke razloge zbog kojih smo i krenuli i pokrenuli ovu samo neizvijesnost.
nauči (me) nagovještaju bez pravog razloga i krilatice
Mogao je zato što si mu dozvolio, povukao se i prepustio mu prvenstvo, a prednost i bar početnička sreća, i zalet, nisu za odbaciti. Ko izgura svoju šansu, izgurao je cio sistem, a ko se uobrazi pa zaostane u lovorikama, izigrao je samog sebe, ne treba mu neko drugi da mu u tome pripomogne.
„brljaš“ dekoncentrisan i previđaš očigledno
Sve što je dobro, brzo dosadi; nemaš oko čega da se bakčeš i lupaš glavu, sve ti je dato kao na tacni i bez objašnjenja i prevelikog razglabanja, sem pokušaja uspostavljanja nekakvog emotivnog kontakta… a opet ti kao nešto tvoje , staro i pohabano, nedostaje. Nove su promjene uvijek nove, nerazumljive ili nepoznate, strane tvome osjećaju za biće… ukoliko ti sebe uopšte i smatraš nekim stvarno velikim bićem, naročito stvarnim, koje je još željno nečim da si udovolji.
za „Kurva pred bogom“ od Stefana Simića
Ako pridajem preveliki značaj problemima, zanemarujem i sve manje vremena poklanjam njemu i ljubavi. Nije ni čudo što se sa problemima osjeća zapostavljenim.
za „Lako do cilja “ (želja- jaka; namjera- pozitivna; osjećaj- uvijek vara)
A, neka, platićeš ti to meni, ali s kamatom, toliko si mi dužan… ili, samo me sačekaj, vratiću ti s kamatom, dužna sam ti… i u jednom i u drugom slučaju, bilo na koju stranu usmjereno, stoji prijetnja, da će ukazano povjerenje s jedne strane, da se naplati stostruko, ako je kojim slučajem izigrano, a ako i nije; dug je zao drug, ako je umiješao prste u nečiji odnos, jer vjeruju u platežno sredstvo, osjećaju se sigurno i na sigurnom terenu samo ako su solventni, u stanju su da plate, da pamte pa vrate, tamte-za tamte. Svi su dužni nekome nešto, i niko nije dužan da nekome nešto i povrati, ono što je njegovo a i nije, jer je samo moje i kod mene; ako si ti meni nešto poklonio, nisi me orobio, ili ja bar ne namjeravam, i ne želim, tako da se osjećam, kao da sam se prodao a ti me kupio za šaku para, slatkorječivi, mek kao pamuk, a držiš me u šaci spreman da mi stegneš vrat, polomiš kičmu… dužnik po srcu i ljubavi, ne voli da se osjeća zavisnim, nemoćnim, vezanim bez pokrića, namjerom kojom bi mogao da uzvrati na isto tako dobar način, čuva se od samog sebe, ali ne i od zlih ljudi koji predu i pjevaju uvijek istu pjesmu: mi ćemo ti pomoći, da se izbaviš i nisi nam ništa dužan- omalovažavanje na djelu, nepravedan odnos snaga, izigravanje oslobođenja od bilo kakve obaveze i uzvratnog procesa. Ono što duguješ a imaš namjeru da vratiš, jer živ je čovjek i nisi mu život oduzeo uklanjajući ga sa svog puta zauvijek, da potreš svoju krivicu vječitog dužnika kojem povjerilac oprašta neoprostivo. Jer, dug se obnavlja novim dugom i to je začarani krug; ne posuđuj, da te drugi drugome ne bi posudio s umanjenom snagom moći da se iz gliba izvučeš; posljedična veza, to kad uhvati, iz šaka ne ispušta, i čuva zauvijek, da smo ti i ja jedno drugom nešto, svašta i nikad ništa dužni da uzvratimo istom mjerom, do kraja i osvetoljibivo na kraju, u početku milosrdno kao lijepak koji lijepi polomljeno i u afektu za mene razbijeno da se nikad više ne sastavi, propijeno, uništeno, obezvrijeđeno sve do same sramote, da se negdje sakrije, prikrije pravo stanje stvari, umanji respekt vađenja iz problema i ubije uzajamna zahvalnost za sve što smo zajedno proživjeli,od prvog pogrešnog poteza, zaduživanja i izbjegnute obaveze vraćanja i uzvraćanja. Podignuta gomila stoji, a naduvana se klati i pašće kad meni padne cijena; tako opstaje veresija, a moja vrijednost se topi, kao islužena, a neobnovljena kuća kojoj nije dato da napreduje i množi se, već se dijeli svakom po malo i mrvicu (ne)strpljenja. Čekanje se uvijek oduži i udavi, plaćeno unaprijed, nedoživljeno i nedočekano. Izmješteno iz života, svi lakomi na peru, smišljaju nešto bespovratno.
povodljivce je lako navući na dug
… Ne mora biti da uvijek nešto kriju, sebi protivrječe ili pobijaju sebe, uvijek u neskladu sa rečenim i iživljenim; možda su samo krenuli negdje, pa nisu stigli, teže nećemu što ne mogu dosegnuti, i nisu dosegli, samo im se posrećilo nešto sasvim drugo. Kuda kreneš a gdje stigneš, niko ne može sa sigurnošću predvidjeti, i kao da nam se dešava baš sve što smo naumili, najčešće ono što nismo ni u snu očekivali, a recimo nadali smo se da hoće ili neće baš nas. Sve zavisi od mora-bure i puta, a ne od krajnjeg cilja; mnogi kažu da je put svrha i smisao, pa ne možemo prije vremena suditi i ocijeniti nešto toliko nedovršeno ili tek započeto. Mada, ja uvijek kažem: kako počneš, tako i završiš, bar u suštini, možeš da se usput promijeniš, ali ne i staneš, prestaneš i odustaneš… od svega… a sve je opet ništa. I zašto su nas pa razočarali…
ljudi kao ljudi bore se za nebo a njega nigdje
EEE… da je meni ta moć, svakome bih poklonila samo po jednu stazu; nema varanja, dileme ni raskršća. Ko bi se onda kolebao, bio nesiguran ili birao pogrešan rezon… sve bi bilo pravo od prve i bez uzaludnih pokušaja. Samo bi čekanje bilo uzaludno i samo za zaludnog čovjeka.
ja i moć nemoj pasti od smijeha
Šta krije sutrašnjica osim jedno teško pitanje… na kojem padaš ti a ne tvoj odgovor.
pitanje je u odgovoru
Pristala bih i srce da mi okuju ledom, samo kad tebe ne bih voljela… tebe takvog kakav jesi i ja se ni za šta više ne pitam i pristajem…
„zločesta“ riznica
Ukočenost i nepokret među zvijezdama je dobra, ali uglavljenost, između redova, i neizbivanje iz davno utvrđenih šančeva za odbranu od onoga što nam nadolazi i sve više nas nadilazi, poziva na predaju. Nema zagarantovanih prostora i mjesta koja nas ne bi istovremeno i izdala i predala nekim drugim predjelima, u kojima bi možda naša slika o sebi više pristajala. Zašto kažem da je nepokretnost dobra, a međutim je zaglavljena u stalno istim predstavama neiživljenih scenarija, dok pokret zrači snagu i poziva sebi, da sam sebe iskaže u nama i u putovanju kroz nas, on se naprosto kreće, neće ostati uz nas, pri sebi i otići će tamo negdje daleko, od nas. I to nas plaši, sopstveni pokret koji znači i budi svaki damar; plaši nas promjena i uskrsnuće, jer su nemogući, sve je po presijom i blokadom i koči nas. Što više se krećem, tim sam gipkija kao mačka koja je dosegla miša, skačem na njega i nije važno ako ga promašim ili zadavim i napustim; u svakom slučaju on je slabiji, takva mu je priroda, ali ako ne radim na svojoj pokretljivosti uma u cjelosti, on će me nadigrati i nadmudriti, a sam ostati živ… do sljedeće mačke. Sve je stvar prestiža, nadgornjavanja, ma koliko jedan mogući bio slab, a drugi nezainteresovano punog stomaka i instikta, ali prepreden da priliku, makar i usputnu, dokrajči i ubilježi kao svoju; nije mački um stabilan, već stalno u pokretu, u napadu, a napad je najbolja odbrana od zaparloženosti. Neizbivanje ispred tople peči, kad su zima, vejavica i snijeg u glavi i do koljena, usporava misli i istjeruje tijelo, i duh izvan tijela, van, na čeličenje, napor i rješavanje začkoljica neispavanom razmišljanju o potrebnim i nepotrebnim stvarima, pluća se aktiviraju do maksimuma, proćišćavaju i šalju prijeko potrebni i oštar kiseonik do zapretenih, namotanih u klupko pa razmotanih do razvlačenja, moždanih vijuga koje su u pogonu. Tako i ja, sva sam u pogonu i živnuta, dala sam sve na brzinu i posvećenost ovom danu, bez snijega, kiše, sa suncem pomalo hladnim, pomalo sebičnim, što sluti na proljeće u nevrijeme, pa mi se ništa ne radi niti love miš i mačka… niotkuda ih. I zato maštam; da doći će zagrijano lonče zime ali bez kafe ili čaja, da me podsjeti da nigdje ne idem iz kuće. Sve dok on ili ona ne dođu da mi prave društvo, i ja isto tako njima, u gostima; pričamo o šenlučenju, barabama i otimanju mladih cura pred vjenčanje, to razgibava svačiji mozak. Prije nego zaspim sama na dovratku, ispred sopstvenog praga i sa rukom na kvaci, ne stižući da se svučem do kreveta, sva izmoždena od šetnje ili da sam bila negdje pa se do pola vratila… vidi, stvarno na vratima ulaznim (nisam) zaspala, od umora pala. I proljeće zamara kad mu vrijeme nije; piše mi knjigu i šalje kao pismo.
zimsko razgibavanje dojučerašnjih (vara)lica
Odbaciti kao staru zakrpu i staviti na isto mjesto novu, koja je to promjena, ništa nije bez greške a da se ne može popraviti, ispraviti, nadomjestiti; mijenjam svoje stare, ovještale greške u nazorima za sasvim nove i moguće u skoroj budućnosti, kao novac na računu koji nije moj, čeka da se iskoristi a ja sam nemoćna, to tek treba da postane, kao moje, da me spašava ili samo tek štiti, a stvara nove grijehove, da zazirem i od sebe same. Da li da se upropastim; ukinem stara nadanja, vjeru u ljude i njihove postupke kad nisu i kad jesu pri sebi a dozvoljavam im da mi priđu, da li da zaboravim na svaku garanciju koja mi omogućava da vladam sobom i idem samo naprijed, bez svaka dva koraka nazad, kamoli stoj na rukama u mjestu, i dokle bih tako naglavačke sve izvrčući i sama izdržala, preokrenuta i istresena iz pravilnog položaja; mogu li iz nepravilnog položaja iskoristiti ili apriori odbaciti nešto što me možda dovodi u nezavidan položaj, a može i da se prenese na drugog, možda njemu vrijedi, možda njemu i pomogne, pa mi se osveti zbog moje vjere u njega, a nesigurnosti u sebe. Zažaliću što stvari nisam do kraja ispitala, provjerila i „presaznala“, kako mogu misliti o njima, nisam ih ja rodila, a što ne misliš, i na šta ne misliš, kao da i nije tvoje. A i ja, da sam rodila ovo svoje presuđivanje, dosuđivanje kaznenih poena za izlišnost, osuđivanje drugih za greške koje mi nisu u dometu, ni oni mi nisu u dometu, varalica i uljuljkivanje u svemogućnost, dakle, da sam rodila, ne bih više bila stara, mogla bih da vas sve odbacim, i sve godine u kojima smo se nesebično našli, i snašli sa našim različitim naravima, neočekivanim reakcijama i odbacivanja onoga što nam zajedno škodi. Da sam postala najprije, pa rodila svoju vjeru u vas koji mi stalno izmičete, ne bih sada ljuljala sina, njegovu kolijevku u koju baš pasuje i iz koje sve više izlazi da izađe i preraste je zauvijek; ništa ne može odbaciti moju vjeru u sopstvenu majčicu, zemlju našeg postanja, otjelotvorenja, ispaštanja i samoostvarenja. I zato ne odbacujte ništa, ni nepotrebnost, suvišnost i preraslost, sve može da posluži, i posloži pred vaše noge u vazduhu neko novo vrijeme i kao na tacni, pomalo lihvarski naplačujući vam to duplo i bez neke garancije da će broj sebično i samo vaših godina da potraje, a i ako potraje da se nećete mučiti negdje u budućnosti, da nećete stradati i veseliti se u istom; biti sretni i svoj u svome, u poznatim i dobro prihvaćenim krpama, drugu mogućnost nemaš, nisi pristao, zamazanim i odrpanim bez imalo mašte e to nikako, a to baš i nije za odbacivanje. Pa sad, ne odbaciti ovakvu sebe… to nema nigdje i samo kod mene.
prehlađeno (ne)odbacivanje pod tempereturom iznad sebe
Natasa1's Blog 