Kratke priče 3 (e)

Pa, normalno, patriotizam se ni tu ne podrazumijeva, to jeste da čovjek, kao pojedinac i dio jedne referentne zajednice, pruži nešto od sebe, ako očekuje od iste nešto za sebe, neku dužnost, svrhu pa i žrtvu, naravno ne potiruči sebe; takav čovjek služi kao preporuka i smjernica cijelom društvu, ako ono ne počiva na klimavim nogama uzvraćanja i vraćanja, onog ja tebi- ti meni. I to je ljubav- patriotizam i odakle i od koga sad da krenemo. Šta mislite, od sebe?

ne potiri me da bi opstao jer nećeš uspjeti ni ti ni ja, kao država

 

 

 

Nevjerovatno koliko nas je na distanci od koje je sve i poteklo, a završilo se u neobuzdanim zahtjevima sa obje (nepostojeće?) strane, kao i za prolongiranjem neposredno prije toga. Lažiranje veze ili iluzija kap po kap i na kašičicu dok ne naraste, isto ti se hvata. Slučajnosti, podudarnosti… bla…bla.

 

Bravo(Svetlana Radišić)

 

 

Natasa, hvala na komentaru! Distanca pre svega od samih sebe, prouzrokuje mnoge zablude i ocekivanja. Pogledaj naredni tekst> Fantomi i Demoni drustvenih mreza. Internet kao idealno mesto za projekcije! :)(Gabrijela Vasić)

 

Svijet i mi u njemu povezani smo na razna načine, što preko krvnih a još i više preko raznih drugih veza i vezica; i uopšte ne znači da Internet, društvene mreže ili nešto što liči na to a možda je samo površno isprepletano sa svim i svačim, od krvi, mesa i „mašine“, neće preuzeti i emotivnu kontrolu nad našim životima, svjedoci smo i takvih emotivnih prilika, emotivnih bliskosti, češće kratkotrajnih i površnijih često kao i u „stvarnom životu“, pa krećemo u tom pravcu; najprije sudimo sebi da gubimo vrijeme na nešto drugačije nego do sada, a emotivnost na Internetu se u skladu sa dosadašnjim navikama polako uobličava i nastaje novi nivo „čvršćeg“ povezivanja, ili samo zamjena za to ali osjećaji i preživljavanja su uključena itekako; spoznajemo polako svoje unutrašnje „demone“ a možda smo ih već i prihvatili kroz još jedan novi kontakt na sto načina, uz pomoć boga- mašine. I daljine nam više nisu samo to, prepreka za povezivanje ili, na žalost fingiranu bliskost, kao u životu je sve, i sam život kao.

 

 

 

 

Uvijek sam se pitala šta znači biti protivnik sa nekim, a voliti se; recimo, zašto ne igrati neku svoju igru ako će da pomogne, ako je zabavno, a ne stalno neka patnja, preganjanje i dokazivanje da smo jedno u istom, i to je naporno; zašto ne vazdušasto i leptirasto, ionako veza nije jedna jedina i do kraja zagarantovana. Ako se totalno predamo i otvorima baš ćemo „naorati“, jednom kad sve ono prođe i krenemo dalje, od jednog do drugog a možda ni prethodno nismo sasvim usvojili kao svoje: treba unaprijed smišljati kako se iz veze izvuči što bezbolnije; emocije pretjerane ostavite za kraj, i patnju, da vas ne bi neko s pozivom pitao sa nerazumijevanjem ono što ne želite da čujete. Zašto „luditi“ za nekim i on to nije zaslužio od vas. Kontrola, i vještina iznalaženja prilaza i prolaza, majka koja vas štiti. Kakva zaluđenost nečim što je kratkog vijeka, kakvo prilagođavanje nečem što ni u kom slučaju ne traje vječno… a traži zamjenu, otpor a ponekad bogme i otaljavanje dok ne naiđe „bolje“. Šta je bolje za mene i moju dilemu- oboje.

usaglašavanje ljubavnih stavova sa nekim je tako bezbojno a promjenjivog suda

 

 

SJAJNO .(Nada Stojanovski)

 

 

 

Ko koga sad „muva“ nije mi jasno… izvini, sanjala sam pravu muvu sa plavom vrpcom- pretvarala se u nekakve čudne maske, raznovrsne… i zato pitam ko se tu pretvara… kao u spotu?

šizim rasturam kad igram/plešem

 

 

… i dođe princ sam od sebe; a u petparačkim ljubavim romanima je uvijek zauzet i moraš jadna da se boriš za njega sa „aspidama“ a na kraju te on čeka obavljenog posla…

rutinski belaj i izmišljotina u bajkama i miran san

 

 

 

Glas se glože da mi kaže sve što je namjeravao i što se može, ali mu nikako ne uspijeva; onda napiše bezglasnu notu u kojoj sve prethodno potire, prikazuje sasvim novu stvarnost i nešto sasvim novo u izgledu predočava pa se opet ne razumijemo. Najzad potpuno pređe sebe i nadigra mene, pretvori se u iskazivanje nedvojbenih misli direktno u misli, nema prethodnika, prenosnika niti usputnih puteva po kojima bi se nešto što i ne mora da znači samu svoju poruku, već dvojnicu istih i prevaziđenih u ranijim pokušajima kroz zvučnik u uhu i pismo iz olovke, nema dokaza da je ikad bio u mojim mislima, glavi i direktno u mozgu, nema tona koji bi se dao snimiti, samo osjaćaj da je bio tu bez traga, a ostavio sebe bez izglada u ostvarenju onoga što je „tipkovnica snova“ izigrala, nije ostvarila i sve što kao da kaže i ne ostvari se i nije istina koju bi trebalo dokazati ili podrazumijevati prije nego što se prenese iz jedne praznine, jer jeste to čim nema zvučnu kulisu ili slovo iza kojeg bi se sakrila, čak u drugu dvojnost, obezbijeđenu prazninu u kojoj joj nema spasa, drugog vječnog protoka i druge laži sem ove puštene niz vjetar koji ne huči i niz vodu koja takođe šuti neku svoju tišinu kroz klokot. Sve što puštam da prođe, dokazuje neku svoju drugu uporednu ili neuporednu sa bilo čim, jer je paraleno nedodirljiva, stvarnost o kojoj se ne može ni površno suditi; sve ptice znaju o tome da cvrkuću, izdajice, ali saglasna sam sa njima: odajem te a trebam te a nisi mi dovoljan onakav kakav jesi i bez nadogradnje odjednom izniklih nevidljivih zidova koji dođu i prođu.

lažljiva laska sebi

 

 

… ma, zezaju te… moj brat je jednom davno dok je bio fotograf zbrljao hitan film za razvijanje i tako nije uspio da „duplo zaradi“… morao je čak da se izgovara i „stidi“ jer su mu drugi zbrkali hemikalije za razvijanje filmova (nije bila njegova graška)… svako ima svoje „mušice“ u glavi pa ne razumije tuđe. Ja sam „mušica“ dosadna, a ti si „terminator“ koji sve obara, Danijeliška, svaku tezu…

idem da provozam mušice

 

 

idem da skida mrak sa očiju tamnice i budem čovjek prema svima ako je to ikako moguće

sunce

 

 

…hm… samo se ti igraj ali ne zaboravi da postoji jedan bolji svijet koji nije sanjan kao ovaj… u kojem se igraš sa njom ili njenim osjećanjima i dođe mu na isto…

za sve koje i sa kojima se p(r)oigramo

 

 

 

A mene nerviraju oni što postavljaju besmislene granice samo zato što su na pogrešnom mjestu, tj. imaju posla sa mnom i „vole me“ i kad tjeram po svom i suprotno od onog što oni smatraju da je potrebno da bi se bilo s njima u kontaktu, bilo kakvom pa makar i negativnom. Zovemo se smarači.

kad kiša dobuje u ritmu tam-tama a ne pada više

 

 

… sa 14 ti mama kaže: ako već ne umiješ da složiš čarape, uključiš usisivač i zbrčkaš nešto oko hrane… nemoj da završiš sa nekom „alapačom“ samo zbog toga… što ti treba nešto oko kuhinje… kad možeš i sam… a one djevojčice s početka se uče da budu domaćice dok se muški čuvaju i uče znanju tek kad se opeku ili razvedu, dakle sami…

misaona priča koja ne razmišlja na vrijeme

 

 

 

Voljela bih da imam kćerku da vidim kako bih se ponašala prema njoj i da li bih i ja bila samo jedna „narcisoidna majka“ kojoj je sreća njene djece prevelik teret a nesreća otrov za napaćenu dušu koju bi da „zadoji“ nečim što joj je „nedostupno“ dječjom izmišljenom krivicom o kojoj samo ona sanja.

sve žene su ljubomorne i zavide drugoj ženi pa makar i nemale razloga a ta druga bila njena kćerka

 

 

 

Šta je važno šta kažu drugi ako si oklijevao ili bježao, a nisi se ni osvrnuo da vidiš šta si ostavio za sobom, bar iz radoznalosti.

ako je „krvavo“ onda je radoznalost neprimjerana… red je red a ćud muška vučija

 

… što se tražilo od pasa ili od ženskog pasa nadole, svejedno je potraga… za knjigom sa moje strane (zanimljiv naslov, ali kakva li je priča… nerazvijena)…

na („Ženska strana svijeta“ V. Gatalo)

 

 

Uvijek sanjamo o nekom drugom dok se otimamo ili pričamo s nekim iz prve. Kasnije i to prestane.

dovoljno svakom dovoljno

 

 

… ma, ne treba mi cijela šuma, samo jedno drvo iza kojeg bih se sakrila… ja sa svojim mislima koje mi trebaju a i ja njima.

nema šume do drveta

 

 

… nemam nikakav utisak o njoj, pa kako mogu da joj pišem, kažem ja njemu dok me pita kome si ovo pisala (slučajnom prolazniku) i evo ti jedna adresa (nemaš kome da pišeš)… i osveta je tako moćna između ostalog… uzvraća istom mjerom.

ja nisam kao ti ali ne mogu to da ti objasnim

 

 

Nismo mi tu zbog javnosti, i jasnosti, već javnost zbog nas; i ko tu treba i šta kome da dokazuje i pokazuje, a ovaj da to prihvata ili ne. Jedno je kristalno jasno, da smo tu kao osebujne ličnosti i ko će nam to oduzeti ako nam nikad neće dati, a naročito „svjetlosti reflektora“.

čuvaj od svijeta i šta će reći

 

 

Istina, sa porodicama je drugačije, i brakom, bolje nikakva nego loš oslonac i nesreća; samo ne znam strada li karakter ili je tako što ga nema. I pred nesrećom se katkad povijamo kao beskičmenjaci i bježimo kao kukavice, ko će ga znati.

kako ti je sa lošim karakterom?

 

 

 

Kad već dođe, ta promjena, samo je čekam da prođe i ustali se; posmatram je iz znatiželje kao i svaki, i svakakav život. Kako samo ona zna vremenom da se mijenja u našim očima, ta promjena kao nov pogled na ono što se već desilo.

napredujem ili nazadujem ne znam kroz te promjene

 

Uradi samo ono što te čini srećnim, a patnju ostavi da obajati u tanjiru, što će reći: zasladi se odmah na početku…

sreću ne ostavljaj iza sebe nego je očekuj ispred sebe kako dolazi

 

 

 

O, možeš ti biti kopija jedne smežurane, izblijedile pa i usahle starice kakva je ostala tvoja majka na kraju, ogrizak od žene; ali, nikad nećeš biti, niti si bila, ono što je ona za svoga života, velika domaćica i gazdarica, udala se kao dama i na tuđu preporuku i to joj je možda jedini značajniji propust; umjela sve što nikom od njenih nije polazilo za rukom pa niti će ikad, da uspostavi mir među zavađenim zemljacima, pa i uže, u svojoj okolini, ćuteći nadoknađivala je sve i propušteno i ono što je prešlo granicu podnošenja i tolerancije, za nju su govorila njena djela, čista i topla kuća, đakonije kada se nešto pretjerano slavi ili zauvijek prolazi i nestaje, i svakakvo cvijeće iz kojeg je i sama iznikla; znala je zaklati i pripremiti životinjku za jelo, nahraniti njome čitavu vojsku spasa a potom je napojiti najboljom domaćom rakijom do izbezumljivanja, znala je sve i najstarijeg sina i još dva viška i ćerku pride, sve nepodnošljivo teške naravi, ali je znala sa svima i umutiti puter i domaći sapun, popeti se na tavan kuće sa sanducima zaboravljene robe, na tavan štale punog okrunjenog kukuruza, sve sa miševima pride, sići u podrum kuće i ispumpati nadošlu vodu od nekakvih iznebuha ponornica… i sama ponornica, ponirala je u duh svojih donekle brojnih unučića kojima je pjevala uspavanke o božijoj pomoći, opet prelazeći preko rasprava sa svih strana, niko je nije pitao za bilo šta, sem da nasiječe ponekad drva, uvijek ustane prva i podloži vatru, okupa dijete, podmiri nesvršenog studenta i prepiše kuću na samrtnoj postelji pošto je muža davno ispratila i krenula mu u susret; sve što je imala , dala je drugima, ali ne za haljine koje je samo ona znala da ponese u nekoj svojoj nedefinisanoj mladosti pomaganja najprije porodici od koje je potekle pa u onu u kojoj se zatekla sticajem takvih okolnosti neba kao druga žena svome cjenjenom mužu i našem neprežaljenom dedi koji je volio od svega svoje unuke i unuke, tim redom… ona svoju „Nacu“ ili „Macu“ ne sjećam se više kao najstarija baš nje na sopstvenom odru u sopstvenoj kući visokog stropa kakvi su se pravili u tadašnjim postojanim njemačkim građevinama; ćaknuta i postojana od života izigrana prenijela je to i na potomke.

blažim te bako Borka si bila

 

 

 

PRETJERANA OSJEĆANJA I ODMAH DISTANCA NA VIDIKU; A KO ME OMALOVAŽI VIŠE NIŠTA NE VAŽI. MOĆ OPAŽANJA, BUJNA MAŠTA I INSPIRACIJA OKONČAVAJU ZAPOČETE RADNJE, I OBRNUTO; NEMA NIŠTA BEZ ZAPOČINJANJA OBRNUTE ILUZIJE SUSRETA. POKAŽIMO ZUBE SVAKOM GUBITKU PA I U NOVCU I NERVIMA, A NAROČITO LETU U NEPOZNATO I JOŠ NEOTKRIVENO, DODATO SVEMU I ZANIMLJIVOM I DOSADNOM.

 

 

KO JE ADEKVATAN ON VOLI I KAD SU MU OČEKIVANJA IZNEVJERENA I SLIJEPO VJERUJE U SVOJU… POTIŠTENOST KAO I DA NI JEDNO BRZO RJEŠENJE NIJE DOBRO, VEĆ LOŠ RAZLOG ZA DOBRO OSJEĆANJE.

 

Nerazumijevanja ne priznajem sud, samo sam previše strpljiva sa sobom i javi se, brate, da popričamo i kada ne čuješ dobro- ja još manje.

raskoš vižljaste karavanke… a možda i krstaricom

 

 

IZDRŽALI STE NAJGORU ČUTOLOGIJU AKO IDU BOLJI DANI

 

 

 

Ne mogu se skupiti više nego što je to potrebno i progutati sopstveni a i tuđi ponos žulja mi stopala kojima bih otišla sto milja unazad pa se vratila, i slijepa i gluva za sve, samo da imam gdje koju kuću; gdje bih pobjegla da me niko ne dodirne, mene, nedodirljivu od spazma zbog kojeg se ukočim u kutu grla i još uvijek čekam da se desi zalogaj odcijepljen od sendvič-generacije potrebne i onima pozadi i onima ispred, tako zaglavljen između dva spruda ne može da sklizne, stvrdnut u loptu za dobacivanje prokaženim kolumnistima bez ijedne kolumne skraćenog sadržaja, da sklizne nesažvakan i dopusti govor kad i gutljaj vode ometa komunikaciju preko glasnih žica oživjelih poslije trenutne promuklosti. Šta može da me pročačka, dirne do dna pa ostavi misao za neki drugi put, i sebe kao takođe, ostalo nesmanjenom žestinom vraća uzalud, sve same neostvarene ideje, pomisli samo, primisli i planove sklopljene nasumice prikupljene ko zna s kojekakvih plaža po kojima se valjaju kamenčići koji niš(ta) ne valjaju pa ih zato nismo ni ponijeli sa sobom, a ne zato što su skupa i zajedno za potkusurivanje ili previše teški… da, drže se s(r)amotno, tako im lakše da pobjegnu a i lakši su za održavanje kada ih nema na stolu trajnih uspomena sa nestvarnih ljetovanja poslije kojih se rađaju djeca preko svih pragova izdržljivosti i na sto načina preživljavaju, vitalni i suviše grubi kao i njihovi još uvijek nedokazanih ciljeva očevi, da svako dijete ima po dvojicu istovijetnih, nepovezanih i pomalo izgubljenih za ljubovisanje njihovih majki od dva života, potrošen jedan pa žive drugi život od tada kad se neko zabunom nadovezao na stari život, ostao na drugoj strani nepovezanosti sa svim sličnim životima porodice iz koje odsustvuju već dobar dio nadanja i ubjeđivanja, jer su unaprijed odustali, nisu pristali na prsten vjernosti, skrupula i neodmjerenih snaga; čim zine na neviđeno slaže i zato se briše ova smjernica dobrog vladanja svih sprudova o koje su se okačili nedokučiva priobalja za nas, brodolomnike, pa davljenike koji se hvataju za nevidljive spasioce što bez brodova ne plove ili otkazuju (iz)let ali ne sad. Šta hoćeš, smrtovnicu su nam spasili za drugi put ili smo samo imali više sreće… ovaj put, „nedokučivi su putevi gospodnji“.

ima nešto u tome što nećemo poginuti kao ptica u letu i u tome što hoćemo izginuti u ljubavi a kao da opet nećemo

 

 

 

„Car- amok“ bolest ili ludilo koje ti prenese komarac malaričar, dobiješ ubistvenu moć za kojom samo trčiš sve dok ne umreš i sam. Jedan pisac pisao o ludilu indijanaca iz plemena koje je živjelo u džungli i nazvao ga princ „amok“. A ja sam izgubila dalje pamćenje, više se ničeg ne sjećam… o toj priči samo toliko.

koma

 

 

SREĆA JE TAMO GDJE SI TI PA PRONAĐI JE I MENI… I MENI… DOSTA JE NESPORAZUMA

 

 

 

… Priznaj, ako ti je život mio; a ko priznaje , pola mu se dodaje… Ne čini li vam se da smo ponekad previše popustljivi prema sebi, nikad da uslijedi kažnjavanje propusta; ne znam samo da li zato što prihvatamo olako ili zato što nikako da prihvatimo nešto… kao realnost na primjer; zato što nam tako odgovara,idemo linijom manjeg otpora, a to se zove ono kad smo malodušni, nedovoljno istrajni a nestrpljivi da završimo već jednom s tim, smanjimo tenziju, pritisak na sebe, po kratkom postupku, a u stvari smo zavisnost od problema samo prolongirali. On se neriješen uvijek vraća, ma koliko mi sebe (u)tješili… e, da smo krenuli (počeli) tamo gdje smo stigli.

teži sam od samog sebe

 

 

 

 

Poricanje očiglednog; zato što nastojimo ispraviti pogrešno, nadoknaditi propušteno, izmijeniti naknadno zakone održanja; zato što se već desilo i malo šta može više da se utiče na dešavanja, samo ublaže posljedice i zamagle prethodna dešavanja koja su uslovila ovo što nas je samljelo a što sad nazivamo nezajažljivim gutačem tuđe sudbije ili nemilosrdnim i nepredvidljivim pokrenutim točkom da li i njega sudbinom koji sve lomi pred sobom. Kad se krčag razbije, teško ga je pokrpati, gotovo nemoguće nadomjestiti ono što je počelo opasno da nedostaje, ono što fali pa da se sa nama u svemu složi, znam, ta kockica koja uvijek nije a samo malo jeste da upotpuni cjelinu, baš onako kako nama odgovara, o čemu nismo ni posmislili, ili tek ovlaš i neobavezno, sve dok nas nije snašlo što nije trebalo, nije smjelo i čemu ni sada po otkrivanju nismo radi. A šta smo na kraju krajeva otkrili? Baš ništa; prošlo se naknadno ne saznaje, jer prošlost je prošla, desila se u i kao sadašnjost, jedan tren, i zauvijek nestala, vječita nepoznanica budućnosti koja nas isto tako ali tek saćekuje iza čoška koji ni najmanje ne naslućujemo a radimo na njemu i sve za njega i njegove neogonetljive klimave noge; jer, kad stoji pred nama, ta jarka svjetlost dešavanja što bliješti u oči da zamagli vid, ne smijemo spuštati ili skretati trenutni pogled pravo u metu jer nje već više nema, moramo ostati budni a već smo zaspali za ovaj san o prošlom i nastavili, uvijek u pokretu, dalje budni nedosanjani san, i već sami ili sasvim već mrtvi i nedokučivi. Ne možemo više ni sami sebe dohvatiti kroz beznadežno duboki ponor vremena. prostora i brzine kojom sve ostavljamo za sobom i nestajemo za ovaj put. A svaki drugi put čekam te da se trgneš, povratiš i snimiš neki drugi film po novom obrascu i da mi ne promiče tako brzo pred očima koje ne trepču više, pokidane sa svojom suštinom dok mi stalno gradimo neke veze, neodržive signale koje će nam jednom, nekad donijeti poruke sa sobom, od nas samih od prošlih puta ili od nekih drugih sa nama i od nas nesastavljivih bića, sa one druge strane vječnosti gdje nikad više ništa ne prolazi kao da ga nije ni bilo, a mi se živi zavaravamo da smo samo prolaznost koja polako popušta pred dilemama, tajnama i nepoznanicama… i postaćemo snažni, drski i nezamjenjivi, pa će neko odjednom dosjetiti se da nas takve, onakve kakvi trebamo i onakvi kakvi jesmo PONOVI, baš nas iz početka; da ne bi čekao, idem da ponovim izviđanje situacije kroz prolaz, a ti ga dobro čuvaj i nemoj da zadocniš da me opet vratiš sebi ili do sebe ne budi ISKLJUČIV… kažem, ne spavam i ne derem se, to je samo eho onih koji su već bili i prošli kroz ovaj prolaz koji nikog ne vraća na početnu st(r)anicu i zato idi na novu knjigu ili novi film… dok me čekaš nestrpljivo a uzaludno koji pritisak neponovljiv… I već nestajem a nisam (ti) rada.

u spomen na žive spomenike ne vjerujem i tako ne treba

 

 

 

Kako vjetar dune, tako nešto i donese i time nas baš dočeka, nespremne i nije bitno kakve su nam želje, on duva po svome.

zap(l)ašivanje

 

 

… evo, sad bih mogla da kažem da danas biti veseo nije nimalo jednostavno, ali živjeti jednostavno i veselo, Zoco, druga je priča…

živi kako hoćeš
ali pazi kakav ćeš da budeš

 

 

 

.. Ma, prvi dio života potpuno prebrišite, neka vam ostane samo drugi dio, on je kao vjerodostojniji… kad se oslobodimo svih predrasuda, ludosti i pogrešnih mišljenja, znači, nikad.

ko dijeli život na prvi i drugi… dio, vrlo malo mu ostane

 

 

 

Ne treba govoriti kako u stvari treba već je potrebno preživjeti… i neprijatelja da bi mu se vratilo… i ispoštovalo sve na šta nas zaklinju naši poštovaoci i čuvari naših duša.

oko oka

 

 

 

Samo bez uslova uzvratnog procesa, jer to je svojevrsna ucjena koja podsjeća na otmicu onoga što nam je najsvetije i onoga što već imamo. Dio sebe. A svojevoljni gubitak sebe je nevoljeni dio i zato nečastan. Kukavičluk je prodati dio po dio nečega što nemamo jer nam nije ni dato već poklonjeno kao neophodnost i disanje, samo po sebi i od sebe podrazumijevajuće. I ni od koga drugome.

ni dati ni dobiti pa imati

 

 

 

 

 

Raditi i pokazati nije isto, ali ne raditi jeste… isto ti se hvata. Volio ne volio nikad nije tvoj život i nikad neće biti u tvom životu… sasvim dovoljno ili dugo. Samo koliko jedna priča…

neodmjereno nije dovoljno već previše

 

 

 

 

Iluzorno je živjeti samo sa nečijim potencijalima, nečim što je tek u naznakama i neostvareno; ali to ne važi za nedoraslu djecu, ona su sva u potencijalima za velike stvari, a njihovi roditelji im pomažu, takođe do izvjesne granice. Tako da, ničiji potencijali nisu za odbacivanje i nikad ne znaš kako se mogu otvoriti prema tebi i ostalom svijetu… i da čekaš, to je neki vid vječitog trenutka koji nikad ne prolazi ili se nikad neće pojaviti, nikad se ne zna, a tvoje je da znaš da čekaš nekog i ostvariće se, možda ali nikad lako.

 

 

 

Kako bilo da bilo, nikad se nismo snalazili sa onima koji bi nam sahranili sve snove… i svaku nadu posljednju uzdanicu. Šta je čovjek bez nade i snova, mrtav čovjek koji je za sobom sve ukopao. Ali šta su mrtvi snovi, jer snove ne možeš ubiti, ožive i nastane se kod onih kod kojih se mogu i OSTVARITI, a to uznemirava kad živ san više nije dovoljan, ubijamo ga u sebi. A poslije, ili sahraniti ili ostvariti.

rastati se svojim snovima to je to

 

 

 

Zašto onda da kukamo: nisam se ni oprostio sa njim, a više ga nema, otišao je bez pozdrava; pretjerano jer bilo bi u suprotnom još teže.

kaže nama Andrić „nemojte“

 

 

 

Svako ima pun džep neostvarivih ideja i (ne)isluženih frustracija na nekom drugom mjestu; tako i naš mali grad, kažu, nema slogu oko ugovaranja dobrih i neophodnih poslova a ima para nije da nema, (ne)pravilno neraspoređenih ili na čekanju; samo nema vodu od ranog jutra pa do uveče jer tako se hoće, da cijevi pucaju ali ne i zadrti čovjek, uvijek ali uvijek uoči nekog bilo kog praznika… kad voda vrijedi kao suvo zlato, ona iz Save (fabrika vode) ali ne i sa obližnje Majevice ( 201 klizište na broju nema da fali).

sviđate/mo se poplavama

 

 

Je li to gađaš na mjeru; čovjek kad izgubi strah, nema mjere ni zadrške.

 

a i ja ga baš pretjera… sve dok ga nisam sasvim… otjerala od sebe do tebe

evo me opet jesam dosadna

 

 

Moguće je samopreispitivanje i uvijek dođemo do istog zaključka, u kojem nam pomogne logika „zdravog razuma“; da je sve to što je neobjašnjivo istovremeno i nemoguće. I jeste. Ali, ja recimo pričam sa unutrašnjim glasom koji nije moj već uvijek istog poznatog imena, i vrlo aktivan prema meni kao i ja prema njemu, pošto mi odlično čita misli i to dokazuje kad mi je potrebno. Istovremeno, moj „bolesni um“ se nosi s tim potpuno svjesno i „prisebno“, nikuda ne lutam i sve je pod kontrolom, i moja nervoza je uvijek pod prismotrom, hoću reći, i ja sam time pod prismotrom ali nemam dovoljan fond riječi da iskažem sebe jer me neka „nauka“ ne poznaje, ni ja nju dovoljno, i samim tim ne priznaje. Recimo da imamo i alternativne načine komunikacije koje praktikujemo kad nam se ćefne, a ne znamo da su upoznati sa nama i da su nam od boga dati, znači, neobjašnjivi u „normalnom“ jezičkom izražavanju i zato izazivaju podsmijeh, odbijanje i naravno nerazumijevanje- ostavljeni smo na miru da se sami nosimo sa „pričom u glavi“ kao nekom suludom idejom koja nam koristi u životu. Agilni smo, i kao i FB koristimo samo virtuelnost kao znak života od sebe; svi drugi nas poznaju koliko su sposobni za to i nas, i mi za njih. Vjerujem da nas ima još dosta i da nismo „vanzemaljci“ kao takvi, nekomunikativni, niti priznajemo nekakve sekte ili sektašenje.

samouvjerenost a ne praznovjerje da ga nema

 

 

 

Ništa ja ne moram; samoj sebi hoću baš ovako… da mi bude, kažu neki tamo, meni.

i čuvaj se

 

 

aaa… ne, prvo je došla sadašnjost i njima tamo… u prošlosti sve pojeb… i onda je vrlo malo ostalo za danas…

i meni i tebi

 

 

 

… Ja bih svoj ključ noćas poklonila nekom sasvim određenom; samo ne znam kako, šta će meni preostati i kako bez njega da uđem u tu svoju kuću kao svaki drugi dan… što uđem, izađem, pa se opet vratim sa tim jed(i)nim ključem…

nije poziv ni prozivka

 

Zadrzi kljuc, a vrata ostavi otkljucana…nitko nece znati, a onaj tko treba, riskirati ce, toliko ce silno htjeti… da ce pod bilo koju cijenu, tiho probat uci…   (Morana Berkić Frlan)

otvorena vrata (N)

Sasvim jednostavno..! Napravi rezervni.(Rista Branko)

rezervu nikad ne priznajem(N)

Advertisements

О natasa1

Pa, naravno kad muljaju dvadeset i kusur godina, taj par "medenjaka". A Vi? Jedva čekam to u junu! Malo sam se zamorila od prijave- čujemo se uskoro, nadam se , i sa komentarima.Pusa!!! Natasa1
Овај унос је објављен под Uncategorized. Забележите сталну везу.

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Google photo

Коментаришет користећи свој Google налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s