Kratke priče 3 (d)

Svjestan sebe i svojih (ne)kvaliteta, neće postupati po protokolu i onako kako je drugi umjesto njega propisao, već… po osjećaju i ne očekujući da ga iko razumije, pa ni on samog sebe, i nema laži i prevare, kao ni sakrivanja iza namještene odgovornosti za nešto što nismo ni izmislili, ni izumili, ni pronašli. Samo nam se kazalo, da treba tako i nije uzalud što je čovjek u većini svojih izbora neodgovorno biće.

samo mi kaži nešto da se potrem u sljedećoj sentenci ili refleksu

 

 

… i sve što nikad ne priznamo i ne prihvatimo i dalje opstaje, a što grubo od sebe odgurnemo, opet ostaje… i tako sve iznova postoji mada u prošlosti.

šta mi reče

 

 

Bore je ispisao život, a mi bi sa njima da izbrišemo… njega.

 

 

gdje zbog lažnog predstavljanja da sakrijem godine i sebe

 

 

Nevjerovatno je koliko se ljudi mijenjaju, s godinama; taman percipiramo sijaset promjenjenih figura i gledišta o njima, a ono već nova promjena… i nova godinica u nizu. Ne moramo ništa da učinimo, obrt je tu sam po sebe, ponekad i neželjeni; pa, sad se ti snađi, kako si sam osjećaš, kad već više nisi mlad i nadobudan a već si i sredovječan, sa svim mogućim krizama i krizicama koje uz to idu, kao što je mladost imala svoje krize na koje nismo obratili dovoljnu pažnju, a i zašto bi. Moj muž je takav kakav jeste i kakav će jednom biti; valjda i ja nešto „kužim“…

(na)mjera u svemu

 

 

Kako se osloboditi potrebe da uvijek budemo adekvatni i adekvatno prihvaćeni, ako to više nije naša suština, ako nam više nije važno šta drugi očekuje od nas, mada je i to dio naše suštine, bar u početku, dok smo mali i trebamo pažnju i zaštitu, a ponekad i kasnije, kad ne znamo da prihvatimo šta i ko za nas valja, pa idemo linijom manjeg otpora: ono što za druge valja, valja i za nas i obrnuto…. a kad smo ljuti i ogorčeni, inatimo se i prihvatamo olako sve suprotno, makar i na svoju štetu i kada smo, u stvari, neprihvatljivi sebi i drugima, naše ponašanje i vrijednosti koje smo prigrlili. Kao, na primjer, staranje o sopstvenom izgledu, i uporedo s tim žaljenje za „lijepom i mladolikom“ prošlošću, mada nam istovremeno sugerišu da je izgled nešto drugopozivno i efemerno, kao postoje druge, vežnije vrijednosti kojima bi se trebalo okrenuti, a druge ostaviti po strani ili zanemariti. I ko to sudi o nama po „manjim i manje bitnim“ vrijednosti, postoje li takve ili je za našu suštinu i opstanak u stvarnosti sve što se tiče nas podjednako bitno, jer i mi i drugi sudimo o nama po tim značajnostima; ono što zapustimo, nije nam važno, pa tako ni mi sami sebi kroz tu vizuru… zapuštenog izgleda i kakav utisak tada ostavljamo o sebi, minoran ili mizeran.

izgled vara da (ne) vara

 

 

 

Ne rijalitija, još se niste zasitili televizije, ovakve kakva je i izbacili je iz kuće, kako i zaslužuje; ne određuje je samo jedan ogranak, cijela je sipa… a možda smo i mi jedna velika tv, pretvorili smo se u „blještavi“ ekran koji ništa ne pruža već samo žmiga i „namamljuje“ naivne, a ko povjeruje-povjerovao je… i pogledao u šta se pretvorio (samo sjena svog odraza u ogledalu… i td.)

gdje su protesti tamo su a i šta će nam

 

 

vrsta glasa… vrsta tišine… vrsta sreće… ja znam samo za jednu neodgonetljivo moju!

 

 

 

… moja mama me je prije neki dan presjekla… te, kako sam mogla, pa takav je jao kakav je; mama, to je bilo… Nataša, niste bili jedno za drugo!… prije skoro 30 godina, ne sjećam se više da bih mogla da se sad branim ili protivrječim bilo šta… pa, mogao je bar da se obuče za TV, on je ipak sad… neko; vidi ovo… vidi mu ovo… i ovo…. jesi li ti gledala, nemaš TV… jesam, iz radoznalosti kako sad izgleda… muž mi namjestio a poslije pitao zašto sam se smješkala kao da mi je sve smiješno… iz radoznalosti; pa, kako… mogla si i bolje(g) tada… mama, izvinićeš, svi su ljepši od mog muža koga tada nisam ni poznavala; a i pokazao mi je da ne mogu ni toliko… dobiti od njega! Mama, virtuelni cokić tebi od mojih nekadašnjih… simpatija, obožavam što ih toliko (ne) simpatišeš… odoh ja da nešto pročitami možda i napišem, o „gloženju“!

 

mama se glože…rastura

 

 

pa šta… moja majka samo došla da se porodi tu i odmah otišla… tako samo dva puta

 

 

Ako je sposoban, on je odmah i učinio, a samo mogućnost je malo nesigurna i u dilemi.

 

 

kako nisam tu kad je on tu… nema šanse i uvijek sam i ja tu za njega

pregradni zidovi-bolja akustika

 

 

 

„Svi znamo stvari za koje mislimo da drugi ne znaju.“ rekao je Fejt

Štednja reči u obimnoj knjizi, Igor M.
Roberto Bolanjo „2666“

 

 

 

Rezultati su vidljivi odraz vaših dijela i zato nemojte da prkosite drugima vašim rezultatima, jer će vam zavidjeti i u sljedećem pokušaju pripremiti se bolje da vas onemoguće da postignete slično, malo će vam zasmetati ili podmetnuti nogu, ali to samo govori koliko je u stvari bitan put do ostvarenja vama poželjnog rezultata koji drugom smeta a manje činjenica da ste stigli do cilja ma kakav on bio, kakav se činio ili izgledao vama i drugima, jer možete ponovo istim putem ili smisliti nešto sasvim zamjenjivo, promjenjivo i drugačije što manje nailazi na prepreke, nešto usput i gotovo neprimjetno a ne toliko iritirajuće impozantno; isto tako i drugi nastoje postići svoje rezultate, vezano za vas ili ne, ali to obično stvara takmičarsku atmosferu ili drugu reakciju o kojoj smo manje-više i u kojoj smo svi upleteni sa željom da postignemo više, bolje, jače… nego prethodnog puta, revanš je na djelu kad smo prethodno podbacili a i pojačana konkurencija koja, znamo, nikad ne jenjava… kao ni očaj zbog izgubljene bitke… samo se pojačava. I zašto sučeljavamo namrštene borce za svoju stvar, različite interese, dobitke i gubitke, kad rezultat je u biti isti i svakom dat, samo ako svog dorata pravilno potjera, protiv vjetra ili baš uprkos vjetru, i malo će nekome trebati truda, dok se bavi vama i vašim postignućima, malo obraća pažnju na svoje nesnalaženje u vama zadatom cilju, na pogrešnom polju se ogleda i svoju snagu i sposobnost, gubi elan krive mu namjere, nagazi crtu do diskvalifikacije, a zbog pogrešnog načina ophođenja prema sabratu i muci, ne poznaje junaštvo gledanja u istom pravcu jer gleda razroko, prvo ja pa na drugu stranu ti; za sebične rezultate nema milosti a ni abera, samo prkos i iz prkosa se rodili i u prkosu stradaju. I kad se suparnici oporo vole i prosipaju simpatije obostrane, pa kažu: udružimo se zajedno smo jači; a oni koji su preskočeni ne priznaju očigledne rezultate, već traže revanš, opet se povežite… da biste bolje kontrolisali protivnika. Kontrola je u biti svega, a i rezultati kontrolišu nas, jer ako ih pustimo sa lanca, uješće nas za srce zlobivo ili ojađeno, svejedno. I posvađati sa ljudima… To su razlozi da nikad ne odustanete od onog što ste pravilno započeli i u šta vjerujete da daje snagu i za nove i neograničene rezultate i neponovljiva iskustva, da drugi i bježe i vežu se za vas, prve u svemu.

rezultet i ti razlog mojih nadanja

 

Postoje stvari koje nikada nećeš dovršiti, na primjer pravo i roditelji, i zato kreni dalje uprkos tome što bi baš sve prvo da dovršiš. I sam život uostalom je po prirodi nedovršen i naglo prekinut, pa zašto da gubiš vrijeme ili još bolje: radi više bitnih stvari odjednom i naizmjence. I pazi da se ne ukokaš…

mnogima treba skraćeno radno vrijeme ali ne i takva penzija

 

Zvali su me „starmala“, sve sam znala a bila sam mala; sad više nisam ili ne znam.

u negaciji je stvarna „pozitiva“

 

 

najbolji prijatelj ti je „mrtav neprijatelj“… a to pomalo možeš da kažeš i za… prijatelja

samo ponekad me

 

prihvatljiv rezon.(Slavko K.K.)

maco sve je u rezonu(N.)

tako je, puno pises, ne stignem sve procitati, ali ono sto procitam svaka cast!(Slavko K.K.)

wow(N.)

 

 

samo ponekad me nazovi nikoliko bitni

milion stvari reći a ne izustiti

 

 

Ko se nudi, nije zanimljiv; a u stvari sve je reklama… što se nudi, laže.

jače me reklamiraj… Arf

 

Al dok traje nek traje ovajde se pa ništa… šta si drugo očekivao od „nedodirljivih“…

„zauvar je“ al respekt

 

 

šta vi zamišljate… nego slučajnosti… slučajnosti i jesu da se zamišlja(ju)

proradi kefalo

 

 

Kakve činjenice… ne može nešto prvo biti slučajnost, nešto nedefinisano povezano i neutvrđeno povezivanje tamo nekih „činjenica“, a onda suha činjenica, nešto jasno, određeno i utvrđeno bez dilema.

igrajmo se logikom iz krimića

 

Po logici stvari guramo se da nam ruke ne bi bile prazne, u međuvremenu između „praznine“ dolaska i odlaska, nečim ispunimo i to vrijeme a i „prazne ruke“, a pitanje je koliko to vrijedi ako nismo svjesni šta radimo.

šta po tebi vrijedi ako ništa ne vrijedi a kraj je cijela mudrost

 

 

u poslu je spas a doprinos u novcu

 

 

sklad je u čemu god… ako je sklad

skladnost para

 

 

ZAJEDNIČKI ŽIVOT U LJUBAVI SE MAKSIMALNO PREDAJE I NE ZAPOSTAVLJA PORODICU, A RJEŠAVAJUĆI PORODIČNA PITANJA VIŠAK SAMOPOUZDANJA, A I PODOZRENJA, NIJE NIKAD NA ODMET, POSEBNO SA OSOBAMA SA KOJIMA STE U OZBILJNOJ VEZI. OD NJIH STE JAČI I SAVJESNIJI, BAREM DANAS; ALI DOKLE ĆE TO DA VAS DRŽI, TAJ NEDOSTATAK PANIKE… (Astro)

 

 

Ne znam šta mi je danas; najčešća prognoza kad radim sto stvari na sto strana, odjednom ili naizmjenično, istovremeno imam karakterističnu migrenu kad me ne boli glava ali svjetlucaju mi povezani i šareni trouglići pted očima, tzv. ispad iz vidnog polja; tada sam najaktivnija ili pokušavam da se strpim da me prođe pa da mogu nešto da pročitam ili napišem, brzo i sa uživanjem a ovo me tjera da sjedim i čekam, da me prođe… i trnci na pojedinim mjestima. Kažem, zašto negdje jurim, da stignem a tamo gdje želim ne mogu stići jer sam zakasnila a možda i nisam, signali su oprečni, ovako-onako se sporazumijevamo da ne možemo ili zajedno ili odvojeno, izmiješano. Zalijepila mi se kutija sa solju za vrelu plotnu greškom uključenu; zašto me nije „opomenuo“ kad će opet sve da zna, tako komuniciramo; kaže, zato što ja uvijek sve najbolje znam. Zašto sve ovo radim ako ne da završim… posao ili sa sobom, sva ustreptala što sam se najzad sporazumjela i sa bratom i našom vjerodostojnom ljubomorom i ljutnjom jedno na drugo; sve zbog pogrešnih emotivnih izbora i načina rješavanja problema; šaljem mu sina na odmor pa neka se oni malo tamo sami sporazumijevaju. Moj izaslanik, i kad ga poslije budem nestrpljivo iščekivala da se vrati, pustila sam ga, ja puštena od sebe. Da,da osjeti isto što i ja kad mi ljubav ili nešto drugo fali; različiti meridijani povezuju na daljinu i nepovezivo. Različiti su ali dostižni putevi komuniciranja između ljudi koji su povezani vezom za svagda, kad vole se.

sustiže nas ali ne onemogućava

 

 

…a ako se opet predomislimo i slomijemo, prebij nas… samo odlučno sve do samog kraja, tj. početka; od jedne polomljene naoštri dvije ili dva špica, olovčice moja!

ne pada mi na pamet da ga hrabrim samo malo

 

 

 

 

Ljubav nije psihoterapija, uostalom i ne može biti i jedno i drugo, nešto potpuno različito ipak kao da i nije, jer može da pomogne, može itekako, da se nađemo i snađemo kad smo na primjer u krizi. Onda ne mora da znači da je ljubav nestala ako smo mi na prekretnici, raskrsnici ili kakvoj jakoj dilemi, samo se „sakrila“, otišla u nekom drugom pravcu, prema nekoj drugoj težnji ili vezi, ali isto tako može da pomogne da se problem riješi, i ako problem stagnira uvijek kod istih stvari i nemogućnosti, ali i ako cirkuliše od jednog do drugog izvora i tako se upotpunjava ili polako nestaje jer se i rješava, ne stalno, neprekidno, ali sigurno naizmjence i sa pauzama i prekidima, dok rješavamo nešto drugo, bitnije, što je iskrslo i zahtijeva neodložnu pažnju. Ne čini li vam se da ponekad sazrijevamo samo rješavajući nekakve verbalne probleme, pokušavamo i njih riješiti kroz razgovor i sporazum, a vrlo malo uživamo u odnosu koji nam je dat i koji smo zasnivali, možda zato što u raznim odnosima razne stvari nedostaju da bi nas zadovoljili, pa čekamo da se uklopimo i u takav kakav jeste, radimo na njemu i sebi i dalje, i čekamo trenutak da ipak odemo negdje drugdje, nekom ko nas još uvijek čeka, od prošlosti koja takođe nije završena u prošlosti, već se prostire i u sadašnjosti i daje nove iskre za budućnost, a ne znači da je prevara sama po sebi. Ne možemo sve saznati iz psihoterapije, nešto treba i da doživimo, neskriveno i stvarno, možda i neobjašnjivo nekim jednostavnim postupkom, kao što to može samo ljubav (višestruka?) može da bude, i naravno da ljubav i u pozorištu, ili čitajući nešto iz želje za saznavanjem, razvojem situacije, može da pomogne. Samo jedna sugestija, ne razvodnjavati se i ne rasipati na nepotrebne ili suvišne strane i stvari, a ostato koncentrisan na bitno, srž i suštinu „problema“, i na ljubav samu po sebi, naravno. Ne gubiti vrijeme sa sobom i drugima.

 

udaljavanje od mog problema ne znači i raskid sa svime

 

 

 

U principu nam nije svaki dan isti, samo ako ga uvijek isto doživljavamo; svoje dane ne računam različitim ali ih uvijek nečim ispunjavam i ako sam ja ona ista Nataša, ni oni ne mogu mnogo da se razlikuju od mene. Nekad su tu sa mnom , u kući ili napolju i moji bliski ljudi koji imaju vremena za mene i ja za njih, ali opet to nije nužno nešto nesvakidašnje i različito, a nije ni isto kao prošli put, dio je našeg istovjetnog života koji se ne ponavlja, teče dalje, sa poslom ili ne. Hoću da kažem, posao nas ne određuje kao takve, uposleno nezaposleno, pa tako ni naše dane, sami ih sobom bojimo, svojim stremljenjima, nadama, strpljenjem i, naravno, planovima od kojih sve i počinje. A gdje se završavaju ti naši planovi, nije ni bitno, uživamo dok možemo i u „cikličnim vikendima“ koji nam dolaze i odlaze kao bilo koji uobičajeni dan, radni- neradni, ne može se reći da se po tome samo razlikuju ili su isti pak kad nisu, već svaki po redu i svaki za sebe, bez obzira da li su „radnje“ otvorene ili zatvorene. Nerad nas ne obavezuje na bilo šta, pa ni na „istost“… dana(s).

istoznačajke nesvakidašnjih dana koji se ne ponavljaju

 

 

„Narod“ misli svašta dok ga ne lupi po glavi, pa pomoć dobije od koga i treba; očekuje je li da će je dobiti ako iste samo kritikuje; naravno, isti i jesu za njih tu gdje jesu… i niko im to ne može oduzeti- pruženu ruku spasa u odsudnom času, bez obzira šta mi ili pojedini mislili „o svemu“.

pripomogni ako možeš a nemoj da smetaš

 

 

 

 

… pa ni u plesu ne vodi žena, a muškarac je tu samo da joj omogući da se iskaže… „vodi“ onaj koji pomaže drugom da bude u centru iskazivanja ljubavi, pažnje, sebe, uopšte osjećaja i za drugog.

seks i sve po redu i neredu

 

 

 

Eh! samo da nam ne zatreba kakvo ozbiljnije liječenje, gdje su doktori i bolnice, oni efikasni; ozbiljnija kultura, ozbiljnije školstvo, ozbiljnije fabrike, infrasruktura, stanovi… sve stucano na jednom mjestu a možda ni tamo, za ostale neka je bog u pomoći, za ostale… gdje su, ljudi, onolike pare skuckane bespoštedno i neefikasno, uludo, i na šta da se sad oslonimo osim na goli život a gotovanstvo vlada svuda; znate li kolika su klizišta i urušavanja oko nas, koliko je toga samo potrebno za popravke i krpljenje u životu… kad se stvari ne čine na vrijeme i kako treba, nema više šta da se svjesno ulaže u miran i normalan život, samo panika i nemoral i ludilo totelne neinventivnosti povrh svega. Recite, ali sad treba čutati i raditi, a ne roptati…

kiša pada-trava raste danima

 

 

… sad znam zašto ne dozvoljavaju satiranje od grafita po Beogradu i drugdje!

zbog satiranja

 

 

… jao, da… ne smijemo i ne umijemo da se miješamo ni u čiju promjenu, a naročito u odluku o preduzimanju ili ne preduzimanju pokreta; to mi je poznato, svako treba sam da odluči šta će i kako će, da se liječi, promijeni, oduzme… kao da nismo isti spoj. Pa, i nismo. Ja ću u jednom trenutku da preduzmem još jedan korak, jer te recimo (ne)volim; uvijek u pokretu…

Ne vidim da li mi odgovara i ne znam da li želim da sam s njim, da je on dio mene a ja dio njega; i šta pa sad?!

 

 

 

Nismo toliko ljubomorni na tuđu sreću, naročito ako je sami proizvodimo; onda, kao da je i naša.

kad ono nisam više… tužna

 

 

 

… i ispratih ovo što mi je „javno podmetnuo“… divno… Televizija, i radio, oduzima draž čitanja i samootkrivanja, i šta ostaje onda piscu nego da piše i sa tim je njegov posao završen… sve ostalo je obična trgovina, počev od trgovine knjigama, jer knjige će naći put do onog čitaoca kojem je baš ona potrebna. Kao što je kvantitet kod knjige bitan kao i kvalitet, tako je i kod čitaoca bitniji kvalitet od kvantiteta. Čitaoci sa piscem komuniciraju putem i preko knjige i sve što jedan pisac ima da zanimljivo kaže je ono putem pisanja. Sve ostalo je pretjerano tumačenje pisca i njegove knjige, putem medija naravno. Priča po priča, upoznajemo pisca i donekle život nečije neprimjećeno i neprimjetno iskustvo. A meni ne treba reklama i nismo svi skloni toj javnosti… riječi.

pisac na Ljudovanju RTRS

 

 

Uopšte ne sumnjam u sebe; ko će mi drugi pomoći ako ne moja volja i vrijeme.

 

 

Ako ima volje, ima i načina; nije sve u udarcu i tome što smo „slabiji pol“.

 

 

Doktorice, da li to znači da ono što ne spada u našu javu, ili bar prihvatljivu javu koju dozvoljavamo sebi i da sanjamo tako što nam je prijatno u snu i ne muči nas nesanica i bježanje od sna, znači da ne spada ni u naš život. Uostalom, šta određujemo kao naš cijeli život: java i san, ja i ne-ja i granice između to dvoje; postoji li to ne-ja ili je samo prirodni „fenomen“ u kojem iskačemo i kao neprirodna bića jer u snu nam se dešavaju „nepriridne“ stvari koje nas odbijaju, koje ne prihvatamo ili u kojima nam nije „prijatno“ zato što su nam neobjašnjive i daleke, kao na primjer halucinacije koje u određenim trenucima (ne)prihvatamo kao stvarnost ali kao stvarne su. Haluciniramo li u stvari svoje snove, pa se plašimo da utonemo ponovo u njih ili ih samo odlažemo duboko u noć, nešto kao „to nisam ja“? I šta je stvarno ne-ja i ja?

šta sam kao ne-ja ako ne pola sebe

 

 

… ima nešto u meni sa čim nisam u kontaktu? Pa, mozak je stvarno jedno neistraženo biće… psihologinjo, hm?

kao napr. ti

 

 

Divno opisano! Nečija nevažna smrt nije i smrt sviju nas, a svi smo mi jedno (isto?). Možda bih samo dodala malu upadicu, da uvijek nedostaje neki djelić slagalice da bi se sve popunilo, pa i potpuna propast. Možda je to i dobro, uvijek ostaje nešto što će nam dati još jednu priliku, prije konačnosti, prije dobačene kockice u mozaiku.

nebitni Elpenor iz „Odiseje“ kaže znalac; nikad čula

 

Bože blagi! Ljudi su izmislili život… ma, ne… izmislili su bioskop da bi sve ovo o ljudskom održanju i preživljavanju u divljini civilizacije prenijeli i lakše podnijeli… kao iluziju… a sad su i njega ubili, mislim, bioskop. Šta ćemo sad bez nečeg tako svetog kao što je bioskop?!

moram da budem nešto da bih opstala
e pa ja sam niko i ništa po vokaciji

 

 

 

Ovo sa razvodom ti je najbolje; neistraženo polje i za mene, sad kad je sve u novcu a ništa nije naše.

još se nosim mišlju ali ostaje(m)

 

 

 

Ma, roditelji ne razgovaraju sa svojim djetetom ne zato što je nešto učinilo ili nije, već zato što ih nije pitalo za dozvolu a kamoli njihovo cijenjeno mišljenje. Ignorisali bi ga i kad ih ne bi nešto poslušalo; onda bi moralo da ih moli da mu oproste i progovore sa njim. Kad dijete poraste, svoje dijete njeguje tako što uvijak ima nešto da mu kaže, i ne prestaje da razgovara sa njim iz bilo kog razloga; sve mogućnosti su otvorene i na preispitivanju: nema ucjena ali ni nekih posebnih nagrada koje se moraju zaslužiti. Dijete bira ali još uvijek sluša naređenja koja gle čuda! i ne mora da posluša. Sluša i kad se svađamo, pregovaramo i zagovaramo; nas dvoje roditelja nismo ga boljeg zaslužili i to boli, a istovremeno sve je izgrađeno gledajući njega i kroz njegovo stasavanje, i ono čega više nema između nas kao njegovih roditelja, i ono što se još nije završilo, već traje i raste sa njim. Sve do jednog trenutka kad će se sve promijeniti, a ptić odletjeti, je li tako, ne moramo da žurimo sa tim… životom. Sve može da čeka dok se ovo ne završi, kaže muž, ali ne i dijete, kažem ja.

kako smo i kako rastemo bez promjena bar vidljivih

 

 

Najgori je početak, sve ostalo je još gore ali se lakše podnosi jer je kolo pokrenuto.

promijeni me da ne mislim ni na šta

 

 

 

 

Ne stidim se svojih negativnih emocija i njihovg pokazivanja recimo u javnosti, samo što ih je ponekad teško izraziti preko svake mjere ili potpuno izgubiti kontrolu nad njima pa i sobom, jer se plašimo da nećemo moći da se „saberemo“ i dođemo sebi, povratimo, ali i zato što ljudi to ne očekuju od nas, izbijanje naših negativnih emocija, a i one su često „zarazne“, prenose se na druge, utiču i na tuđe osjećaje pa nastaje nešto kao začarani krug negativnih emocija: ja na tebe-ti na mene-pa opet. Isto tako, pozitivne emocije jesu poželjnije, ali se nekad skrivaju jer su neprimjerene kakvoj trenutnoj situaciji koja „zahtijeva“ tugovanje iako se tako ne osjećamo, naprotiv, radujemo se i kao da nas je sramota zbog toga što ne osjećamo nešto drugo. Sve u svemu, osjećaje ne treba skrivati i potiskivati, naročito ako ih ne možemo promijeniti, ali možemo misliti o nečemu drugom, skrenuti misli i tako si olakšati bar prividno situaciju, u sebi je lakše prebroditi a ne ugušiti se.

ne stidi se i ne guši u istom

 

 

Ko je kriv; oni koji hoće da se kite tuđim perjem na silu, i onda kad su neumiješni, neodgovorni, neorganizovani… svi ma destruktivni.

prepustite palicu onom ko pobjeđuje i zna to

 

 

ožalošćeni narod žalosnog života

ko?

 

… zna biti daleko, ali stići će te… kad-tad.

što?

 

 

velika nesreća potire malu… pa i sreću

neprimijetna

 

 

Slomljeno srce je rana koja nikad ne zarasta… samo skrenete misli sa nje.

 

 

 

Ujna za pamćenje; ne utapaj suze u alkoholu, ne plači, već ih lijepo zasoli, pamćenjem kako inače, tom sigurnom živuljom. Sjećam se gdje sam odrasla, kuće i dvorišta na rasklapanje, unutra voćka, kajsija sa pet-šest plodova na sebi i mnoštvom gusjenica koje se lijepe na suknju moje ujne koja se vere kao vjeverica vješto po stablu i dobacuje i meni jedan mekani plod; uvijek se lijepo šminkala i češljala svoju dugu kosu, a napolju pravi đavolak, sa stomačićem penje se svuda, stiže svuda, i da obožava svoju „prokislu“ djecu raštrkanu na sve strane; umire teško, kratko- uz stakato priče i pokazivanje svake rane na sebi. Sad je dugo nema da upotpuni cjelinu; manjak jednog komadića koji fali, otkinut nasilno od početka kraja, kako to već ide, i zapamčen uvijek sa onim pomalo nakaznim što ostavlja tragove u duši: nemoj, Stevo, čuće djeca; a djeca se plaše svakog ko poslije svake romantične knjige dragovoljno pristane na odlazak:Jedna do dvije žive, dok treće(g) nema više. Ili si u smislu i svrsi, samo i nesebično svoj, ili te nema, trećeg nema. Dođeš mlad u tuđu kuću ali svoju nikad ne zaboraviš, tek povremeno se javljaš i mnogo nedostaješ. Čuvaju te u njoj od svih zala, a ne zadrže i za sebe, za svoja sjećanja, kod posljednjeg i sjećanja su nepouzdana, naglo zaboravljaju šta si ikom činio a ne učinio. Svi na kraju ostajemo na pogrešnom mjestu, za koje se za života nismo svesrdno borili, ali je besplatno i uz vječitog sudruga onom za kojeg tvoje „nemoj“ ništa više ne znači, ionako ni sam ne može da krene pa da se vrati odakle je pošao, samo na kraju pored tebe, do kraja te čeka tvoje dvostruko ležište za koje si se vjenčala da te čuva, pazi i njeguje i kad su mu ruke drhtavo nesigurne i sigurno nepokretne, složene uz tijelo tvoje i njegovo u jedno; ispija vas zemlja keo nekad i za života alkohol, ubio sve u vama. Znam kad mi neko nešto zamijera, a shvatam kad mi naprotiv sokoli sjećanja na prošle dane, to pamtimo lako ali malo teže ono što trenutno usvajamo, kratka i svježa sjećanja brzo ispare i tek ponekad se vrate….. sa gusjenicom što jede list kajsije u tuđoj kući, nastače leptir s cvijeta na cvijet i bez dugog zadržavanja na suncu neba djetinjstva mog i tvog. Uvijek tuđa kuća, ako je još uvijek samo to, kopni, sliježe se, prazna i bez prozora a naročito je upija ljigava vlaga kao da tone u samu sebe, nestaje, ma, vječnost jednu umire za sobom; vidiš je a ne opažeš da je i njena slika rastanaka na kojoj smo nekad bili u punom sastavu, raspadnuta na sastavne dijelove posivjelog nebe. I otišla sa njim ili još gore u njega, kao u žilu kucavicu, srce moje pokrpano primjerenom dozom odabranog pića onih koji su ga ostavili iza sebe, da se nasljeđuju nasljeđem po lozi, a u krvi nam je razlaz na sve strane. Šta se poslije radi sa tuđom oronulom kućom prije nego što se sasvim obori na noge i poruši, ne umijem o tome da promislim.

 

ne umijem za tobom da plačem ništa drugo osim knedle u grlu pa zastanem

 

 

 

 

Ako bi zaobišli djetinjstvo, ne bi u njemu tražili uzroke svemu što nas je snašlo ili nije u odraslom dobu; ako bi krenuli od sredine i ne bi bilo djetinjstva, ukoliko ga ne bi imali, to djetinjstvo ne bi uopšte bilo „nedostatno“ da sebe objasnimo nekako drugačije i da se sve desilo, i počelo je, negdje izvan granice djetinjstva… koje dakle nije ni postojalo, već nas je mimoišlo ili izbjeglo, pa smo možda i zato ovakvi kakvi smo, počeli od svoje pune „zrelosti“… negdje od „dvadesetpete godine“ i prije toga kao da ne postojimo srećni ili nesrećni, svejedno.

jesam li ja-ja ako nisam potpuna bez djetinjstva i djetinjih priča

 

 

 

Nekad volim pipati u mraku a ne pod blještavim svjetlom; hoću da kažem da ono što stoji skriveno kao neko blago nije uvijek svjesno sakriveno pa ga takvim ne mogu ni ciljati, tražiti niti smatrati… samo da bi meni bilo lakše prevazići ili tek prebroditi nešto. Šta je sa generacijama ispred nas o kojima ništa i nikad nećemo saznati, pipamo kao da hodamo u mraku i vječito slijepi za neke tajne, da uopšte postoje, a kamoli za odgovore koje pronalazimo kao na površini a ne znamo šta znače, već ih samo nasumice odgonetamo i „slučajno pogađamo“ kao tačnost, sigurnost, konačnost ili tek opredjeljenje odgovora za koji smo se u neznanju , pa neka je i svjesno, odlučili. Treba li da mi bude lakše ako znam razlog što me je neko uvrijedio; ne mora biti ali stalno se pitam: zašto i ne zna se šta je u stvari lakše, znati ili ne znati nešto, ako povrjeđuje- jednako povrjeđuje, uprkos svemu. I sa precima i sa potomcima je tako; ne kažemo paušalno nekome: vrijeđaš uspomenu na njega… možeš tako i kad ga nema.

vječita nepoznanica same sebe a svoja samo

 

 

 

… može da se desi i u suprotnom pravcu, ko zna odakle da dođe… uvijek se začudim ko sve može da nam bude simpatija, djetinjstvo- nedjetinjstvo, zabezeknuta koliko smo nepoznanica i stranci jedno drugom, ma svi smo mi samo poznanici jednog trenutka koji prođe… piši priču, svoju priču, šta ti drugo preostaje, kažem sebi.

preostaje mi sve što ne poklanjam olako… ni sebi samoj

 

A meni ovaj tekst o seksu djeluje nestvarno; i zbog vremena u kojem živimo i koje ne moramo mnogima naširoko da objašnjavamo, kao da se u njemu i svako zlo i nakaznost podrazumijevaju, a ljepota i uživanje u cjelini koje je samo sebi svrha i ponekad baš svezaokupljavajući cilj, iznimka oko koje je potrebno potruditi se na nekom višem ili sebi približnom nivou, makar samo pristali na njega a ne i pozabavili se ozbiljnije i detaljnije; to zadovoljstvo sobom i uživanje u sebi obično imamo kad nas tek zaskoči, bez najave skoro. Elem, pod sveopštim sam utiskom književne stvarnosti, priznajem trenutno, a koja se baš svojim licem pokazuje i u stvarnom bitisanju a mogla bi se iskazati surovim ponavljanjem nečega što se uvijek dešava, u svakom fragmentu po jedne neogonetljivo silovanje i ubistvo po jedne mlade žene, kažu „bila je silovana analno i vaginalno“ i to je to što objašnjava njeno sveukupno stanje prije, u toku samog čina i poslije, pronalaženje, bez krajnjeg razrješenja a ista im je sudbina; cijeli četvrti dio knjige, čija su okosnica radnje i naslov „Zločini“ i tako do preko tristote strane druge knjige od petsto strana… Namjerno govorim o kvantitetu strana, a kvalitet literature je nešto što u trenu obuzima i nevezano samo za ovaj dio od ukupno pet različito centriranih i na različite likove usmjerene radnje koja se okuplja oko cjeline jednog tajanstvenog pisca neobičnog imena „Arčimboldi“ koga svi u prvom dijelu izučavaju na naučnoj bazi preko njegovog djela, a tragaju istovremeno za njim kao živim bićem, koliko neuhvatljivim pokazaće zadnji dio pod njegovim imenom. 2666 Roberta Bolanja, Čileanca koji više nije živ, je toliko mnogo stvarno a malo imaginativno za Meksiko: „Oaza užasa sred pustinje dosade“ kaže Šarlom Bodlerom… kakav „seks“ i oporost…

držim se knjige

na tekst „O seksu“ Danijele Danijela Stojanović

 

 

 

Dopusti mi da te ubijedim i kad to ne voliš ili nisi raspoložen da te ubjeđujem u bilo šta i gdje da odeš, a ponajviše dopusti da te vole svi koji te vole, i to ne samo malo i povremeno, već stalno i zauvijek. Tek tada nema gušenja.

 

 

Margita, nisam pričala o devijacijama nego o zanimljivoj knjizi koju čitam; a seks je kompleksna stvar, iz čega potiče, kako se rađa i u šta često tone… ima toga svugdje. Knjige Latinoamerikanaca su često nesvakidašnji doživljaj i o surovijem licu stvarnosti koji teče paralelno sa onim koji se nama dešava, a često i prepliče, uzburka nas pa nestane ili ostavi tragove; a često ni sami nismo toliko „bezgriješni“ i bez raznih poza i devijacija koje krijemo i od sebe da nas ne bi izopštili dok se dovijamo da ih zadovoljimo ili bježimo od takvih sebe. Knjiga je ste sama po sebi imaginacija, ali često i smjernica kojim putem da izađemo ili pobjegnemo od sebe; dovoljno je reči da u svakoj bajci ima problema kojih se užasavamo i onog: nikad se ne zna. Ne moramo razglabati o tome ako nam kvari „zdravu“, rekla bih i uprošćenu ili ogoljenu, atmosferu uživanja u sebi i drugima, pa i u seksu.

Advertisements

О natasa1

Pa, naravno kad muljaju dvadeset i kusur godina, taj par "medenjaka". A Vi? Jedva čekam to u junu! Malo sam se zamorila od prijave- čujemo se uskoro, nadam se , i sa komentarima.Pusa!!! Natasa1
Овај унос је објављен под Uncategorized. Забележите сталну везу.

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Google+ photo

Коментаришет користећи свој Google+ налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s