Kratke priče 3 (c)

Zašto sve mora biti zamišljeno, i izmišljeno, zamišljena planina, zamišljeni život; zato nam je i teško biti sam, suočiti se sa sobom i osloniti se samo na sebe, jer polazimo od apstrakcija i u njih se kroz riječi, kažu uopštavanja, ograničavamo na njima. Zašto ne neka konkratna planina i visina sa svim svojim stvarnim pogodnostima, ljepotom koja mami na aktivnost udisanja čistog vazduha i akciju planinarenja, prolaženja kroz nepoznate predjele i upoznavanje sa onima koji to odavno znaju, žive tako, možda steknemo i sami takvo jedno iskustvo života na planini ili kratkotrajnog „klizanja“ po istoj, sam ili u društvu koje naleti. Jedno je nevjerovatno iskustvo sunčane ili snjegovite planine, zavisi šta možeš iz svega da izvučeš… sem turističkog zimovanja koje takođe nije naodmet. Planina se uvijek nekako zalijepi za tebe sa svojoj nadmorskom visinom i svježinom među vrhovima.

hajdemo planini u vrhove

 

 

Naravno da postoji razlog za izbjegavanje konflikta, neće svako dočekati sa srećom i uvažavanjem svaki naš način ispoljavanja sopstvenih emocija, naročito negativnih i takvo upiranje prstom na njih da nam koče, onemogućavaju ispunjenje želja, otežavaju mislimo pozitivna nastojanja koja po njihovom sudu možda i nisu baš tako primjerena. Čim nešto izbjegavamo, znači da od njega strahujemo ali i očekujemo da ćemo ga sami izazvati, ali istovremeno ga i ne želimo; ko uostalom želi konflikt, prije će da se odrekne i želje, ako ne i samog sebe i pristane na nešto što nikada ne bi… samo da izbjegne nemjerljiv konflikt, do sljedeće prilike; tako da sukob tinja, a možda se i riješi sam od sebe, i prije nego što o svemu dobro razmislimo, korigujemo se i organizujemo, možda nam uspije da ga i sami riješimo bez slamanja preko koljena. Uostalom, kome je do izbijanja naših negativnih emocija koje se preljevaju i na njega, jer kažu da su zarazne i vrte se u začaranom krugu na kraju kojeg se uvijek pitamo ko je prvi počeo i ko će ga jednom stopirati. Ja sam za iskreno suočavanje, pa ako ide-ide, ako ne, važno je i koliko je stvarno stalo do nečega; pozitivno i srećno rješenje briše svaki konflikt i negativnost, možda skreće i misli i pažnju sa njih, malo li je. Dogovorila bih se oko toga, dragi, ali nešto me koči, ostani sa mnom načisto.

 

nisam uvijek u pravu ali voljela bih biti i ne bježim ni od jednog od to dvoje

 

 

 

 

… znam, prevara i odbijanje nisu iste stvari, ali oboje zahtijeva kratkoročno pamćenje, a njega kod mene nema; pamtim dugo a da ne svisnem od muke dok sve ne razmotrim. Znači, odustala sam, ali se nisam pomirila s tim, primirila se zbog onog što mi je promaklo ili nisam dočekala spremno. Sve zajedno zahtijeva krajnju pažnju… prema samima sebi i „oholosti“.

sretnemo se drugi put

 

Sjajno receno!(Jasna Panta Rei)

 

Hvala Vam na prihvacenom prijateljstvu..citala sam Vase komentare i sticajem okolnosti objave na zidu pa samim tim i zelela da ste moja prijateljica ovde na FB.. Zelim VAM dan po meri duse!!(Ljiljana Ljiska)

 

Uvijek sam bila slaba prema konkretnim stvarima, makar to bilo i lijepo pisanje, bjelina papira bi bila neka apstrakcija a moja našarana misao, pomisao ili samo primisao, nešto itekako konkretno ovapločeno, pa ja ga vidim, zar to nije dosta. Ali spoljni svijet i njegovi lažni autoriteti koji nude svoju zaštitu u vidu stvari koje vi sami ne možete još spoznati sami, ali se trudite da razumijete jer bi oni da vas kroz njih procijene, ocjene i poguraju dalje; onda oni pravi jaki autoriteti koji vam pružaju mogućnost iskazivanja sopstvene ličnosti kroz posao u kojem ste pokušali par puta, istina bezuspiješno, da se pokažete pa prešli na nešto treće, sumnjajući da ćete ikada sami priuštiti sebi jedno takvo otkriće koje će vam obezbjediti opstanak kao ljudskog bića a ne samo jedinke koja se štreca na svaki otkaz i gubitak olakšavajućih okolnosti koje vam omogućuju da dišete bez da se prisjećate koliko ste u stvari slabi, labilni, sami i nezaštićeni pred svim onim stvarima koje ne biste sebi ni svojima najbližima poželjeli, a koje su blizu vas i mogu uvijek da se dese i poremete vam cijelu koncepciju i građevinu na kojoj ste zidali svoje nesigurne i problematične vizije, koliko i svijet u kojem kao takve opstaju; sve je nesigurno. Ali, od nečega morate da počnete, posudite našto da biste ga stostruko vratili, jednom kad uspijete, a ono nikad, i prvo razočaranje, da mogli ste i drugim pute. Dok ste se vi bavili svojim emocijama, drugi su gradili mostove do vas i vašeg pribježišta i sve se srušilo, jer vas nije bilo na drugoj strani ili bar da potjerate stvar sa druge obale, znači, nedovršena građevina, jednonoga spodoba kojoj je potrebna proteza za nedostajući organ da bi opstala, kretala se bar prividno kao i drugi i prividno potpuni. Puni vam džepovi lažnog novca sa kojim ne možete nikoga potkupiti a kamoli kupiti i još mu soliti pamet; više vrijedi vaše lažno uvjerenje da ste podobni i takvi, praznih džepova, vi žutokljunci, kad sve drma „velika lova“ u stvari, svako svakome nešto duguje i za tim se povodi, ako mu ne vratiš, bar istom mjerom. Sutra ćeš, ako ništa, ti biti profesor marifetluka, jer to se traži. A što se traži, ne znači i da ga ima uvijek u isto vrijeme i na pravom mjestu, ne znači njegovo postojanje; prije da kamuflira svoju nemoć pred tolikom slabošću sistema. A to je ono što nas mući, slab čovjek i golišav pred svim onim što mu nedostaje, a prva je ustuknula hrabrost da se dokaže i kad to drugi ne očekuju od njega, već samo anksioznost pobjegulje sa poporišta dokazivanja koliko smo slični u različitostima, a ne obrnuto. Pun džep andrmolja ne znači nam ništa do praznu bjelinu papira po kojoj se ispisuju životne predstave crno na bijelo. Ko onda ima bolje rješenje ove zagonetke od stucane prisebnosti, običnosti i uobičajenih slabosti, do onoga da svi smo u lagarijama gotovi ili lažno gotovi do simuliranja odvažnosti u bogu do srca.

sila me do boga moli da se pokažem i pokajem što nisam kao ja

 

 

 

 

Ovo dijete na slici, koje je možda ljuto i osjeća strah zbog nečega, još nije doživjelo sve ono što ga je poslije čekalo u životu, dok je sazrijevalo i postajalo jako, valjda; i zato to dijete nisam ja ili maleni dio mene je to dijete koje sam nekad bila, akoje me sad drži u šaci svojim preteškim problemima koje nije uspjelo da prebrodi. Moramo se uzajamno pomagati, ja i ovo derište sa slike odavnina.

dječje brige i problemi prerastu u nas

 

 

 

Slika moje majke a i oca jer oni su kao jedno i tako i nastupaju, povezano, je zaista frustrirajuća i nimalo idealizovana, sem ako samo ne pokušavam da dostignem tu idealizirajuću sliku koju sam kad je tebalo propustila, nastojim na silu da dostignem tu „nepostojeću“ ili za mene nevidljivu dobrotu, pa kao da i ja postojim u ljepšoj slici o sebi i ljepšem postupanju. Uvijek nastupamo kao da smo potpuno u pravu, a to je isto kao da stalno druge okrivljujemo što griješe, ispravljamo ga jer je ispravnost i istina samo kod nas. Recite mi, zato što ja opet ne vidim kroz taj prozor… miris dobre duše.

moji mama i tata su otišli od mene ili ja od njih

 

 

 

Naravno da je praksa bitna, ali ni teorija nije za odbacivanje, ako nam u praksi ne uspije, da zaobiđemo stres, muku i razočaranje. A obično od teorije polazimo, i tu se dugo zadržimo i ne pokušavajući ili bar odlažući da nešto i prinijenimo, materalizujemo, djelujući dokažemo da postoji ono što nam znači. Ali ono neće, pa neće; ignoriše nas, odbacuje kao nepotpunost zadate cjeline, kao da nismo dio ničega o čemu ponešto znamo, nešto naslućujemo, ali nije osvjedočeno kao naše u cjelosti i dio nas. Šta smo to mi, ja na jednoj, ti na drugoj strani ove nezavršene kreacije, njeni dijelovi teže da se podudare, ali ostaju razdvojeni raznim pojedinačnim i ličnim pasijama dok hodimo različitim putevima, stežu nas za sebe, vežu različita pregnuća i podudarnosti, i kao da nikad nećemo biti dovršeni, jer vrhunac (predaje) i klimaks (najvećeg postignuća) znače opadanje, brzo klizanje prema dole i ne više isti napredak prema gore, ali ni statičnosti, sve i dalje teče, prema svome dovršavanju. Kad se jednom dokrajčimo, značemo da nismo ni trebali jedno drugom u ovo vrijeme a u ono drugo možda i jesmo, ali smo ga propustili, prošli za njega, nikada to nećemo saznati, sem ono što nam i danas nedostaje jer se možda nije ostvarilo, nije se desilo ili je slijedilo sasvim druge parametre. Kome smo se odali ako ne poroku, bezazlenom i neškodljivom kako to samo zabluda može da bude u mladosti podupirući iluziju nadanja i novih otkrića. Čime sam popunila svoje djevojačke dnevnike i spomenare, ako ne opet tim izgubljenim iluzijama o tebi koji u njima još i živiš, poznat i priznat, napredan srljaš tamo gdje te neko nečim čeka, nekom sitnicom od zagrljaja sa slike upriličenog baš za taj zaleđeni trenutak, hoćete li se vas dvoje nastaviti ili možda sa nekim drugim biti dvoje na nekoj drugoj iluziji odskočiti u nedostatku vremena, da popuniš prazninu. Teški smo mi za nju, i tijela su nam otežala za sopstvene noge pa su nam koraci u saplitaju od sopstvene konce iz kojih smo raspetljali prste i svako svome pružio potpunu slobodu izbora da počne sve iz početka. Ali, prekasno se pomijeramo ispred ove sobe pune ogledala i odraza naših nedoživljenih snaga i nesmotrenosti; prije ćemo se sudariti sa njima i porazbijati ih sve u pokretu prema katarzi; pročišćenje ovih stranica je naša misija, to je ono što nas još drži u pomaku a ne u mjestu… mada, mjesto iste klime i njenih uslova još postoji. Najavljeni su opet naši različiti parametri, ali ova osica više ne ujeda…

kružim oko svoje ose i nikako da je pomjerim u pomak

 

 

Određuje li vam vaš glas u glavi kako ćete se ponašati, kako ćete se kretati prema cilju koji ste usvojili, onaj glas koji vam kaže da se držite načele da sve još nije propalo, nestalo, možda ste postali uštogljeni, suviše kruti i nefleksibilne, teško se prilagođavate i referencama koje vam dopiru iz nutrine a vi ga zovete samo glas savjesti da bi označili njegovu pripadnost lično vama, da ste to baš vi, lično, personalno… i najiskrenije rečeno, može da bude i neko sasvim drugi koji vam zbori, odabran i tajan, određen samo za vas i nečujan za bilo koga drugog,osim ako ga vi niste sami otkrili i prokaženo prokljuvili da više, možda i ne posjećuje samo vas, već je primarno raseljeno lice ili sekundarni zanesenjak koji momentalno uveseljava nedokazane predjele vašeg srca. On vam kaže kad stupate naprijed, kad nastupa vaše vrijeme i stiže začas pet minuta baš za vas. Može da se desi i da ga zamijenite za kakvog kućnog ljubimca, ali to se rijetko dešava, rijetko se dešava neko ko bi vam ispunio baš svaku želju, zapalio cigaru sebi i poljubio se sa vama mada mu, u suštini, i ne vjerujete baš a kamoli koju suvišnu od sebe riječ kao živi dokaz da odlaže dalje mirenje i odlazi zauvijek, a još nije ni prišao kući iza koje se zaklanjate, ali će da dođe kad prestanete da presuđujete i sudite o njemu kao o nekom nedovršenom članku iz novina od kojeg ste pročitali samo bombastični naslov koji vas nije iz prve privukao, već ste ga zaboravili, a tek naknadno vam je neko napomenuo da se to razdvajanje od prvobitnih ili minornih važnosti ne radi baš tako, već nježno i polako, postepeno zauzimate sasvim druge predjele i napadate samu suštinu problema i ulazite u srž stvari za koju vas ipak majka nije rodila ali jeste otcijepila na vrijeme od sebe na prilično nesebičan i ološki način. Dakle, za stupanje na scenu tog glasa nije vam potrebna nikakva odora, samo nagli trzaj i pad, neko bi nazvao šok i poziv na pravi broj ali zaboravio da se pomoli kiši, i da ne bježiš kad i inače nemaš kud, tamo-ovamo kao kvaran autobus i kvaran zub mora da se vadi i čeka izvlačenje sa terena u ponoć od nekog sasvim novog, propisanog i koji će da prestane da boli vas koji uzalud čekate, brojite dane do izlaska demonstativnih aluzija na ulicu i brisanje svega a naročito orošenosti i izanđalih iluzija stvarnosti, u stvari odvojenih od nje u nedostatku drugog, potrebnijeg vremena i okačenih na uže da se suše i stvarno dobro izreklamiraju. Marketing je, brajko, jedna veeelika manipulacija našim živcima, koliko od svega možemo da istrpimo i opet to stvrdnuto da svesrdno prihvatimo bez pogovora, molim. Zato, da bih to i tebe izbjegla, šaljem nedonošće na dalek put, jedno dvije do tri računice, dok se najzad ne privikne na odsustvo svakog problema pa mu svaki dođe kao olakota za potkresivanje predugačke kose i ganjanje nepostojećih žutih mrava kod kući; ala će da se voooza dok mi se ne vrati i sve mi potanko ispočita… takav je moj kojeg u bobu znam a šansu ne propušta da se njih dvojica tamo i zbliže kao rod najrođeniji, ispali jedan od drugoga. Tako ja rješavam stvari, njihovim zbližavanjem u granicama glasovnih mogućnosti svuda po glavi i čujemo se tako… preko svake suvišne slike. Glavno je da tamo sve obiđete i ništa ne zaobiđete što bi moglo išta da vam znači. Za spas…

sviđamo se batko ali ne svađamo

 

 

Inspiracija, da, moje nadahnuće, podstrek i nagovor na velika djela; ili je ima ili ničeg nema i neće ni nastati; inspiracija, naša uzdanica, u pokušaju, nastojanjima, pregnućima ili već iznjedrenim djelima koja drugima služi i daje novu ideju, šta i kako započeti, kuda dalje, a tek šta poduzeti na tom nivou, već dosegnutom i kad slijedi nastavak, nadogradnja, dalji napredak. Šta kad mi je uskraćena, kad je zastoj i oseka, i plima osjećaja ostaju negdje zapretena, zaklonjena i svima nepotrebna; čim nekome nisi sam inspiracija i potpora, nema ni od tebe ništa, jer to je dvosmjerni put, lijepo se nadopunjujete, cvjetate i uzajamno potpaljujete žar novog, tek otkrivenog, što treba da raste… a kada stane, znači da između vas dvoje ničeg nema, nikakvog signala, nikakvih zvanaca i praporaca što će da zveče i najavljuju… šta, poklone sa neba i od neba. kakva god vijest dođe od tebe iz nekog dalekog svijeta, ja je dopunjujem, svojim smjernicama, putevima bez bespuća, jer malo se o tebi zna, čuvaš svoje vijesti trudno i smjerno, nikome ih ne ispuštaš, šta bih ja, nedovoljno obavještena, mogla da kažem o tome, sem da naslutim, pomognem se nadahnuta vjetrom izdaleka i potrčim naprijed ili korak nazad a tebi u susret. Nije ti išlo, dugo godina kaskao si za nekim a druge mimoilazio i redao kao od šale; i kad se sve to sastavi, ispada da ono što ti je nedostajalo da upotpuniš sliku o sebi, nije ono što ti je bilo toliko neophodno i presudno, koliko je samo šićarđijski smetalo da zaustavi navalu zlobnih ili zavidnih glasova koji su zepratili kao svakoga ko ičemu vrijedi ali mu se ne dopušta da iskoči na teren, pokaže se u punom sjaju svoje dobre prirode koja nikome ne smeta, već naprotiv podupire, nastoji i doprinosi svemu što želi da opstane na ovom svijetu. Imam ideju, i ja ću da je svesrdno iskoristim kao da mi je od boga data, kao od majke poklonjenu, jer ona sve poklanja i ništa ne posuđuje da joj dužna vratiš, ako zavređuješ napora; a ja ću sve da iskoristim što mi je dopušteno, zagarantovano, kao što nikad nije ali neka, ja ću da čekam i dočekam svoga boga, biću spremna čak i za sve iz početka, samo kad nakanim da ti se, moj bože, privolim… kad moj tetrijeb sa zgarišta kolijevke, ili budućeg čijeg groba, stasa za pokret, odjednom i samo u jednom pravcu, kad se otkine sa grane u punom zamahu čeličnih krila, možda čak sakriven u toj ptici i nedokazan u prvom naletu i pokušaju da dopre do tebe i tog dalekog i obećanog svijeta koji ga čeka. Pala mi je ideja da ga ti podučiš, dovršiš mu „mliječno“ vaspitanje uglavljujući prave zube, pa da zagrize u tu tvrdu jabuku koja vam se neće odmah predati, to da vidim, kad već je vaša i letite joj u susret vi, stariji i mlađi rasadnik za dobru lozu.

kad generacija za generacijom se podupire

 

 

kad lažeš moraš i da pamtiš a mašta je beskrajna i skroz neupamtljiva kao i neuhvatljiva

 

Sport nije samo vježbanje tijela već i uma i sopstvenih psiholoških, i duhovnih, mogućnosti; i kad se sve to spoji u jednu cjelinu nastaje jedna gromada ili veliki čovjek u svakom pogledu, čovjek dorastao sebi, svojim mogućnostima pred koje se postavlja, drugim ljudima naspram kojih stoji, kao i neko ko ne uzmiče pred teškim situacijama i preprekama ma koliko mu se postavljale, dugo, snažno i uporno, u životu baš kao i na terenu… samo da ne sjedi na klupi kao potencijal a rezerva, ali i to prebrodi svojom snažnom sportskom vrlinom u ličnosti, kad dočeka svojih pet minuta, jer sportista u čovjeku zna i da čeka i radi sto drugih važnih stvari koje će upotpuniti uspjeh i neće se pkazati bespotrebnim i uzaludnim, naprotiv.

moj bata- sport se presnosi na širi plan

 

 

 

… Ima ih još, po sjećanju ali ne mora da znači… ispraćajući bivše djevojke, nekadašnje ljubavi, u brak sa drugim muškarcima, najlakše se i najčešće se ostaje vječiti neženja; navika, rutina ili se izgubi ritam koraka, šta li se dešava kad odustaješ tako lako i neopozivo… suviše slučajnosti, prezanja od svega ili samo međusobna surevnjivost, da je i ona pa mogla tako lako… sve da zaboravi, a šta to bilo i prošlo.

ko trpi poraz a ko grabi šta mu se da

 

 

 

Misliš li da se to tako povezuje, da mi nešto uradimo za naše očeve, i majke, sa svojim životima. Moja majka obično prozbori ma, šta me se tiče, radite kako hoćete; a iza toga obično stoji da je se ama baš sve tiče i da će sve nekako okarakterisati i objasniti sebi o nama, svojoj nekonstruktivno- kritičnoj djeci i njihovim (ne)mogućim propustima u ličnom životu u vezi sa njom…moguće je moguće i sve je moguće.

„davaj-dama“ ili dalaj-lama

 

 

Puno je objašnjenja što nećemo da sazrijemo i razvežemo se od roditeljskih figura… kao i od toliko drugih stvari što se „raskantamo“ kad nam ne ide, od kojih smo morali ili željeli da odemo. A najčešće je objašnjenje da nikad nismo mogli… e, tada znam da lažemo; to je tako jednostavno, ne povezivati se zauvijek sa nečim što nam ne godi i svemu dođe kraj. Nisam pomenula naivnost djeteta, ali sam pomislila; niko vas ne čuva tako dobro kao vi samo sebe, o sebi i pri sebi.

sufleri ili oni koji vam govore šta ćete kome da kažete i mislite

 

 

 

Mir u duši i srcu na pločniku, mir u svijetu i svud oko nas, mir u nama samima, odakle potiče kad smo na svakoj tački prostora sa kojom se prepličemo nevidljivim kao „arijadninim nitima“ za prolaz iz lavirinta, dotaknuti bjesomučnim tektonskim pokretima, neregistrovanim revolucijama u najavi ili onim malo bliže i dalje potpaljeni požarima od zaboravljenih u tajnosti šibica piromana sa previše iskustva a da bi im „dohakali“. Odakle potiče i nastavlja se mir ako ne iz svoje suprotnosti, svih prelomnih trenutaka, svih raskršća i nedoumica, sa kojima bi da puknemo ako ne prolistamo u taj raj od botaničkih bašti gdje je jedino moguća organizovana, zagarantovana i dobro čuvana oaza za izbjegavanje kurcšlusa, pogroma, dizanja i razbijanja u vazduhu, na zemlji i na vodi, ali i onih lakih i uznemirujućih talasanja kakvog žeđenog napitka u našem somnaubulnom organizmu, materijalizovanog a snenog koraka. Od sna bježimo i u njemu se skrivamo; šaljemo tajne telepatske i nedokazanog postojanja poruke i simbole na drugi kraj svijeta, jer smo svjesni u nesvjesti da smo… hiljadama svjetlosnih godina u približavanju a opet se istovremeno udaljavajući i osjećajući iste simptome kao nebrat iz daljine, jer što njega zaskoči, zaskoči nas još i više, toliko smo povezani i mislimo ako on umre i okopni i mi ćemo za njim. Otud nemiri i u nama, njegova snaga civilizacijski nedovoljno razvijenih plemena i kod nas pase isti voćnjak, a naš pretjerano zastranio tehnološki razvitak probija se nerazumljiv i neshvatljiv i kroz najgušće prašume proređujući je i bazajući svojim nekontrolisanim pokretima u načinu postupanja prema istim a raličitim prirodama, isto tako ostavljajući biljege kao šare po tijelu divljaka. A kad se priroda presamiti, zaurla u protest i kažnjavanje bez prave krivice, razbije pokoji prozor i u našoj ulici, mi iz kreveta ili za šoljom toplog čaja, naslutimo kako nikakve veze nemamo sa tim udaljenim melodijama koje nam što-šta najavljuju… i kad se bace na nas i nas bace u pokret bez kraja i konca, mi se čudimo odakle sve to dopire ako ne iza naših zamandaljenih vrata i ne može nam ništa, kao da već nije krenula i klima da se buni i priroda sama od sebe da zauzima pogrešan pravac da bi došla ponovo na svoje, ali bez nas, jer mi nemamo vremena a kamoli strpljenja, sem da posjetimo i budemo gost u tuđoj zemlji koja se čuva od svega što nama kao da ne smeta i neće doći po svoje, a naročito se čuva od naše iznenađujuće besramne psovke bez razloga sem onog bijesnog. Šta ćete kad prokletstvo je sve, a naročito mir kad mu vrijeme nije i odmor dolazi tek poslije, na kraju i kad više nikom ne treba; ne kaže naš lutajući narod bez kučeta i užeta: odmoriću se, s mirom, tek kada umrem… i dovezu me ovdje odakle sam pobjegao, više nikad kao nekad svoj na svome, i više nikad s mirom u duši jer ona onda ode, ode…

sanjam li ja to prirodo moje duše da ti se budiš i nestaješ u istom

 

 

Ako nisam pokušao, znači da nisam živio, jer čitav život je satkan od namjeravanja i polaženja u akciju sa zadrškom da je moguće i ne uspjeti, da je dopušteno postići nešto posve suprotno, rijetko, možda u početku i ne toliko bitno, ali što itekako oraspoloži i da vjetar u leđa, da zalet unaprijed i prije nego što se razočaramo što je ispalo ovako a ne onako kako smo se nadali i očekivali. Pokušaji daju šansu; ako ne kupiš kartu ne možeš ni da učestvuješ i nadaš se bilo čemu; ovako, nada ostaje da još materijala ima i za novi potez i nakanu; možda su se usput promijenila i naša gledišta, drugačije smo orijentisani i biramo nešto novo pošto smo došli, vidjeli, učinili-pokušali, a možda i podnijeli glavni zgoditak, učinili pogodatak na koji se nismo naoštrili , računajući na manji komad, a ispao… nevjerovatna je cijena koju plaćamo kada se nadamo a ništa ne pokušavamo, kada očekujemo da nam neko drugi, viša sila i sudbina, podastere ono što samo sami sebi možemo priuštiti; razočaranje samo po sebi je uzročnik još hiljadu gorih patnji zbog olako propuštene šanse, inercije i neinventivnosti, zaparloženosti, a možda i prevelikog straha, zaziranja od nečeg nedefinisanog kakvi smo sami mi u takvim, neraspoloženim i bezvoljnim situacijama koje nam promiću ispod prozora na koji se nerado naginjemo da pogledamo, ocijenimo i poletimo u susret sopstvenim očekivanjima; jer, ono što čekamo, i kako čekamo, tako nam se namjesti na ispunjenje i izbjegne kolaps; onemoćalost i slom ideala je ono što čeka i iza brda se valja kao lavina koju smo samo prouzrokovali ništa ne preduzimajući. Ako ne pokušaš, ja ti se neću javiti. Pokušaj jednu, dvije… pet stvari i koja ti se ostvari, tvoja je, desila se i dajem ti je kao najsrdačniji poklon za koji si se sam potrudio, nagrada za sva tvoja buduća strijemljenja koja će da se provozaju u jednoj dugačkoj koloni nezamislivih ali lako odgonetljivih ideja koje će ti još pasti na pamet da ponoviš, pokušaš ponovo ili po prvi put, smio i hrabar u svim nakanama i ostvarenjima. Svaka ti čast za svaki prelet preko okeana na desethiljadametara visine, za svaku brzinu u zamahu i sretnom prometu tvojih ličnih kvaliteta s kojima se nisi samo uzalud okitio da bi zaspao, samo sanjao, već budan i ostvario, sebi sebe ostvario. I opet mi bio u punom zamahu i nezaustavljivom uspjehu… i u mraku gore svjetla ponoćnih gradova u smjelom letu a ispod tebe; to ti prelijećeš zadnjim atomom snage ambis pun zvijezda i dolijećeš tamo gdje treba(š). Lakoćom opet ojačavaš remen koji te veže za ovu daleku zemlju u koju si stigao i podneblje koje si jednim potezom osvojio; da nam se opet vratiš ali nakratko odande kuda strijemiš… opet.

 

par odlazaka više i jedan konačan

 

 

Iskrivljene predstave i pogrešni zakljuci ponekad jesu namjerni, onakvi kakve mi želimo da vidimo i osjetimo, te nama važne stvari; ali, vode na pogrešne terene i puteve našeg samoiskazivanja, pa kažemo da smo nekoga nečim kaznili ili mu se osvetili tako što ćemo sebi zlo da činimo, a i to je predstava jer druge, na koje prebacujemo krivicu i svoje terete, doživljavamo u iskrivljenom ogledalu i odrazu nas samih, iz pogrešnog ugla posmatramo ljude i ono što nam se, mislimo, dešava mimo naše volje ili ono što ćemo namjerno preduzeti iako nas drugi odgovaraju od toga, pružaju podršku ili neki vid pomoći. Takvim ljudima, na stranu što im je teško samima sa sobom ili baš zbog toga, potrebna je publika da ih potvrdi, ma koliko bili „pogrešni“, baš kako je i alkoholičaru ili drugom ovisniku potrebna. Mi smo samo posmatrači sa strane i ne možemo pomoći ako neko ne želi sebi da pomogne i da se liječi, jer sucidnost je psihička bolest, najčešće i nasljedna tako da se može predvidjeti nečije ponašanje u tom pravcu; nije to ni kukavičluk niti neka posebna hrabrost otići svojevoljno sa ovog svijeta kao svojevrsnog poporišta borbe, i tako „pobjeći od problema“ koji je uvijek savladiv, a ako ne sasvim, onda na njemu može uvijek da se radi… a ne samo troši uzalud vrijeme a bez rezultata (to nam se samo čini).

protivljenje i samopomoć

 

 

…Jao,vi, psiholozi sa tim rješavanjem problema „odmalena“, mogu ja i da pustim tu ruku i izgubim malog dječaka u gomili, ali ne, vi ste u pravu, ja sam još uvijek „mala nesretna djevojčica u tijelu odraslog problema“ koji se negdje zagubio, možda sam ga i zaboravila a sve počinje od njega… Priča kratka i efektna… ne znači i život.

sviđa(š) mi se

 

 

… sve može da doprinese, ali odlučujući je (ne)potez, za propast, izvrdavanje ili totalni uspjeh… „kupi kartu“ pa ćeš saznati šta znači kad to ne učiniš, ne učestvuješ ili izbjegneš i propustiš svoju šansu; propuštena prilika je moćna da ti uništi život, da je se sjećaš do kraja a od početka kraja.

sjećam se kad sam učinila pogrešan potez kad sam nešto ili nekog napustila i odustala

 

 

 

 

… postoji i ta mogućnost… ništa i nikog ne shvatati suviše ozbiljno; tada ni poraz ni neuspjeh ne bole toliko, nema kajanja, nema krivice… i ni na šta se ne pomisli pravo i do kraja… ozbiljno.

život je samo igra ali ko je glavni igrač

 

 

 

Izobilje, nešto kao luksuz koji je nepotreban i nešto što nije neophodno za normalnan život i njegovo funkcionisanje; izobilje ima tu negativnu, a možda i pozitivnu u nečemu kad kažemo ko zna zašto je to dobro, crtu da može u trenu da se ugasi i nestane, kao da ga nikad nije ni bilo, kao nas uljuljkanih i nepreznih, sklonih riziku da postupamo po mjerilima obilja a ničim se ne zaštitimo od naglog preokreta… trepneš, i nićeg više nema; kao što je moguće dobiti i tu prokletu sedmicu na lotou koja će ti uzburkati čitav život, preokrenuti za čitavih stoosamdeset stepeni, možda čak baciti u bedak, jer ne umijete da se snađete u novim uslovima, ne znate šta ćete sa preobiljem i sobom, novim neočekivanim statusom među ljudima i u sredini koja se malo pomijenila spram vas i u svom načinu ophođenja prema vama, a vama kao da stara raja i nikakav drugi posao i ne trebaju, sem da sami krckate svoju nezarađenu teškim trudom lovu, dobijenu na poklon i po zvjezdanim konstelacijama, nešto se složi i baci vas u dilemu šta dalje ili i previše dobro znate kako i šta, ali krene naopako, pa ste opet na istom, ostanete bez svega i prije nego što ste se razbudili iz sna koji se prekinuo… Plašite li se katkad da se san o blagostanju naglo ne prekine i ostavi vas bez nade i bilo kakvog pokušaja da sebe usrećite: materijalno, pa tako i zdravstveno, emotivno… možda postanete naprasno kakav veliki pustolov poput reportera koji sve zgode i ljepote života bilježi i čuva za ova sadašnja i buduća pokolenja, možda umjetnik življenja koji umije da iskustva iz prošlosti, i ova sadašnja što nezadrživo teku, na najljepši način preslika i prenese za budućnost, da traju u nedogled… Uostalom, jesmo li sretni kad smo i sami obilni i nesebično se pružamo i preko gubera svoga, dajemo se i nudimo kao kakva nezamandaljena i posebna vrijednost po sebi, jesmo li mi to obilje što nam duša istom ište… a kad nas nema, ni za druge ni sebe, gdje odosmo i vraćamo li se i kada pa opet sebi, punih ruku za dodavanje bez otpisivanja duga koji i ne postoji, jer dosta smo sami sebi, a samo pokatkad drugima pružimo prst a on bi cijelu ruku. Zato se čuvamo od izobilja trenutka koji nas kosi u momentu i u egzaltaciji, jer tada se važne odluke ne donose; pričaj mi malo o materijalnosti kad si ushićen i nepovezan u izrazu, kad izostaješ pa te nema… kažu da si sluđen izobiljem i onim što se dok si u njemu priča o tebi.

 

važnost pravog momenta i za imanje i za davanje i za nemanje ili uvijek isto preobilje tugovanja

 

 

 

Odakle taj strah od straha i pazi samo tako da se ne uplašim. (manje boli?)

 

 

 

Biti vječito drugi, stalno u sjenci nekoga ili nečega, nečija druga truba, zaklonjen velikom sjenkom nečije pretjerane slave ili nečeg drugog, moćnijeg, strožijeg ili tvrđeg što vašu bit ili suštinu vam cijepa na sastavne dijelove i od nje ostavlja bezvrijedne ili bar manje vrijedne krpice koje se klate za vama kuda god da prođete; drugi zaziru,ili ne primjećuju, manje cijene vašu dobrobit, parolu snađi se ili to što ste pokupili zadnje mrvice sa nečijeg prebogatog i beskrajnom vjerom u sebe zadojenog stola. Šta vama nedostaje, pa ste uvijek iza nečijih leđa, zaklonjeni u posljednjem redu da se jedva primjećujete; vi ste šaptač, onaj što će dovršiti nečiju napola u zaboravu zaustavljenu, prekinutu rečenicu; možda onaj ko će za tuđe ime i uprazno otvaranje usta otpjevati pjesmu pravog znalca, onaj ko će posuditi, u stvari pokloniti nekome glas i talenat i umijeće i sve, nikad se za njega neće čuti dok će se drugi u lažnom sjaju bijesa u neznanju kititi njegovim perjem u tajnosti; vi ste u sjaju ružnoće svoga prevelikog nosa sklonjeni od vida i znanja nečije i svakako svoje ljubljene izdeklamovali neopazice pjesmu svojih usnulih ljubavi, nikad iznijetih na svjetlo dana sa vašim, ličnim pečatom, uvijek pod tuđim znakom, drugim obilježjem iznad vašeg, i tako ćete neshvaćeni izdahnuti. Ostaće da lebdi sjenka zaklona iza nečega i iznad vašeg groba, ali vi se nećete javiti, nećete se odazvati pozivu blještavila prave istine koja vas opet u sjenci i kao zamračena i pomučena lažnim isticanjem, ali u stvari nepomučena i stvarna mami napolje samo da dođe na pozornicu života, odvajkada smjerna, skromnošću utopljena i ugušena zlobivo od onih koji se s dragošću samoističu, za razliku od vas i te vaše istine.Pitaćete se ko je prvi izmislio za vas ovu priču bez srećnog kraja, bez zaglušujućeg signala otkrovenja, ko će označiti kraj ovog preeksponiranja bez draži pravog i zaslužnog pobjednika; i dokle zadnja rupa na svirali prva stiže tamo gdje je najpotrebnija, uvijek i bez nečijeg poziva samo kad je potrebna i kad je se sjete. Dokle sve zna.

 

nečija sjenka bliješti nepomućenim sjajem izdašne pomoći svemu i svačemu i dobro služi

 

 

 

 

Zaborav je stara vijest o napuštanju nečega što nas je nekad zaokupljalo, prevezilazilo naše snage i milost, možda pomalo i mučilo; bivši stavovi, misli, najprije snovi se brzo zaboravljaju negdje u zakutku čim svane, a onda i kuća, veza i sve što smo mislili da imamo a možda i posjedujemo pobjeglo nam je sad sa vrha jezika da se više ne dosjetim starim putem pa na istu kapiju; zato ću o svemi samo napamet, usmeno, nikakvo zapisivanje i prisjećanje starih pribježišta ne bi me spaslo od novog proloma, pa sve iz početka, isto preživljavanje i borba, indentično proživljavanje žile kucavice i starog debla koje još lista ali više nikad ne rađa isti plod da pada pod nadstrešnicu i zaklon od nevremena. To je ona stara priča o riječnom koritu kroz koje ne teče uvijek ista voda ili još bolje, nikad ista voda još nije potekla ovim uskim sokacima i širokim njivama u vrijeme velikih poplava, kad rijeka naočigled i tako duboko osjećajno plače za starim koritom i puni staze i bogaze, a ponajprije tuđe neobilježene domove iz kojih izlazi i povlači se sa jakim suncem, kao što nekad negdje more izlazi i povlaći se za mjesecom. Mjesec upravlja mojim zaboravljenjem iz snova, tako ga zamišljam a nisam u stanju ni tri minuta da ga upamtim i zapišem, mada kažu da oni sve objašnjavaju, simbolično sve potkrepljuju i tumače, pa poslije sve o sebi i njima znamo i kao da ne znamo. Kad mi u snove dođeš kao da si stvarno bio i nisam te izmislila ni prežalila, starog vuka koji ne mijenja ćud prema kretanju zvijezda u mliječnom putu, nepostojećih i davno umrlih zvijezda koje još uvijek sjaje, vidimo ih, prepoznajemo a kao da su se zauvijek promijenile i nadomjestile nečim drugim, drugim putem znači nikad više. Ali, moram priznati da nam je bilo lijepo u tim nedosanjanim snovima koji su nas zadesili i pali nam na pamet kao stara i zaboravljena ideja, ideja o ostvarenju snova u stvarnosti koja se ne ponavlja kad jednom prođe, kao i ništa što se ne ponavlja nikad više, pa onda žalimo za kratkim pamćenjem, ne želimo brzo da se razbudimo, hodajući mjesečari, jer će nam pobjeći ono što nije naše i nije ničije. Kad je na javi, nek guta ovu vodu, ove zalogaje što zapinju u grlu, ove knedle što tjeraju i brane plač, a već sljedećeg trenutka valjamo se u nadošlim kao rijeka iz snova, suzama, i nipošto stvarna vjerovanja da će zaboravljeno brže da se ponovi neopazice i iza leđa, kad jednom otišlo jednom dođe kroz ta vrata na zaključavanje ključa koji se potom proguta na te iste suze, nikada se ne vraća na istu priču i na ista usta, napolje. Zauvijek unutra zamandaljeno, kao bajkoviti baš-čelik, duh iz boce ili onaj neutješni kovčeg koji sam zaboravila, ako ga otvoriš, pokulja sve i svašta u jednom zalogaju ništavila koje sve preklopi samozaboravom pa naiskap… idem ja do posljednje rose kao u proljeće; toliko mi je već daleka ova zaboravljena mladost što mi se jednom samo nesebično dala pa je se i ja isto tako sjećam. A zaboravljam vrlo lako.

jedna pjesma srceparajuće o zaboravljenju za tebe i tebe

 

 

 

… dok su ganjali druge sa svojim „istinama“ i otkrićima, nismo ni slutili koliko su u stanju da ih sakriju od sebe i od drugih, svoje laži i njihova „uvjerenja“, a naročito svoja uvjeravanja o boljitku koje dolazi sa njima i od njih; u stvari, bolje sutra odlazi sa njima…

„orazočaravajuće“

 

 

… svojom sljepoćom za ljepotu smislenosti probijaš barikade, ali me ne razoružavaš…

 

 

Najviše volim grafite koji (uz)dišu, koji imaju oči i tijelo živog čovjeka, dušu a tek glas… koji su to živi, pokretni grafiti koji bi dozvolili da ih prebrišući pobiju ili uklone iza sebe, jednom kad nikome više ne budu potrebni onima zbog kojih niču kao gradsko neposađeno cvijeće, i onima koji ih od srca pišu gdje stignu.

probni baloni

 

 

Ako neko neće nešto da prizna, onda hoće da sakrije, i od sebe; to se večeras najbolje vidjelo u čuvenom „da, možda, ne“ … sve sam ispratila očekivano, na internetu, sa svinjama po sveskama, knjigama i grafitima.

priznajem da pogledam tv i stresem ga se

 

Bistrina uma i jasnoća iskazanih misli, sve je to savršeno poznato. Ali, on ne želi da se sve spozna,otkrije i do kraja ne zaboravi; on ostavlja nešto i nama, nešto tajanstveno, maglovito, nedovršeno i nedokrajčeno, nešto sami da dokučimo i dokonamo, samo dovršimo ili ostavimo nedovršeno sve do umijeća mašte, skraćenog poređenja, neprobuđenih i neprobojnih metafora i natuknutih asocijacija. Koja je tu naša uloga, u toj igri razmirica različitih prestrojavanja i tek pokušaja odgonećivanja i analiza; nastojimo li doći po potpune tačnosti, šta je tu pisac htio da uradi a šta da kaže, apsolutno je nebitno. Važno je lutanje kroz nepregledne predjele gdje ni bistrina pogleda mnogo ne pomaže, jer sve se ne obuhvata, još manje doreče, ali put i način zauvijek ostaju osvjedočeni znak prolaska, nadolaska i cijepanja u dilemama kuda lijevo ili desno, i još mnogo je do istine pred nama, a još svjedočanstva da smo tuda možda prošli, sve čuli, vidjeli i osjetili… svaki damar u nama će to posvjedočiti, ali nam neće reći kuda dalje ako nismo svjesni, jasni i bistri da pravilno postupamo kad iskreno želimo, baš tim putem, ma koliko nas neko razumio ili ipak ne. Kaže, shvatam ja tebe i to što kažeš, ali te ne razumijem zašto to činiš suprotno od onog što je propisano, zašto je izvanredno i naizmjenično? Zašto je zašto ako nije čudnovato i jedino tako vrijedno truda; stvarno nema smisla.

 

zašto sam i ja a ne neko drugi

 

 

 

 

Interesantno kako čovjek ponekad i nehotice sebe isključuje, najpažljivije redigovanje sebe i svojih misli neće me spriječiti da sebe nepažljivo isključim i pobijem, a već u sljedećem redu ili momentu ubacim se bez pardona, bože, kao da sam centar i svog i tuđeg svjetla i uvijek u pravu; kažem svjetla a ne svijeta jer sam u sopstvenom saznavanju otkrila i razotkrila sebe u laži, što inače ne bih nikad, znači sjajim istinom bez pokrića. Ako puno pametujem, a plašim se da ne zagorim već zgotovljen dopola ručak, plašim se da ne prepečem koncepciju koja me cijelim putem prati, pa ispadnem oporo tvrda i bezukusna, baš kad treba da poentiram, ja pogriješim; mislim, drugi će me priznati, ne moram i ja nekome da posuđujem svoj u ogledalu isplažen jezik umjesto pozdrava i odraza u sebi, drugi će me presuditi, pobiti ili izrezonovati pravilnije nego moji lični savjeti, kritike ili čak komentari koje ni sama ne volim da čitam po ko zna koji put one prethodne ni one potonje, unaprijed razbijam koncepciju, bacam je kao jalovim psima jer ne volim da čistim svaki čas ispred svoje kuće, a to je jedini način da se osjećam rasterećeno, opušteno i nepovezano sa sopstvenim brljotinama u običnom i u manje običnom, virtuelnom svijetu. Nevezano za ono što sam prvobitno htjela reći, pa pobrisala ili se predomislila, zaboravila uopšte da kažem; respekt svakome za njegov princip dostojan neodbacivanja i neudaljavanja od suštine, respekt i svako drugo poštovanje svakom ko ukrade i ne sakrije se od dosuđenog viđenja stvarnosti i sebe u njoj ali i u snovima i maštarijama se potire onoliko koliko takva bajka o životnosti ili živahnosti poklonjenog trenutka zavređuje na ovoj katkad plodonosnoj ugašenoj zvijezdi što dogorijeva iznutra; suština je i u vašem prometejskom bolu iz njedara, ako je suditi po onome iza čega se zaklanjate kao iza čovječanstva koje nemilosrdno treba iscijeliti u cjelini, da nikada ne pomisli loše samo pozitivno, tačno, tečno i nikako jarosno. Ja, baš ja sa prikrivene osmatračnice „pravog snajperiste“ gađam u cilj i kažem da je sve ovo kako mi odvajkada živimo preteča snobizma, jer dokle traje dotle je pritvorno moderno vrijeme pokriva lažnim pogotcima u srž i kaže: nisam znao da postoji i ovako nešto lagano pohotno kao pero a teško izvodljivo po bjelini papira. E, moja zaostala i zastarjela metaforo, hiljadu puta ponovljenoj a nedorečenoj u vitruelnoj stvarnosti moje bezobrazne glave…

 

još jedna „suđaja“ sam ja a one nikada ne rezonuju bilo šta a kamoli pravilno rasuđuju

 

 

 

On će prvi: novinari su najveći lažovi i mutljaroši današnjice; ona će njemu: nemoj tako… bila sam zaljubljena u jednoga ( i još) a i otac mi je bio novinar u slobodno vrijeme; on će meni: a zato si se ti onako smiuljila dok si ga gledala i slušala sinoć na tv debati… vidio sam kako se nećemu smješkaš… njemu; ona će; hahah… to mu je ona novinarka sa Plejbojeve naslovnice „uvalila“ peckajući ga za „skojevce“ (uvijek okuplja neku omladinu oko sebe) a i „zaprijetila“ mu je da će (opet) da ga privedu na informativni razgovor zbog „ruženja grada“ i grafita (možda zbog emisije, pitam se ja)… a on ne staje već priča viceve,liže usne i ne predstavlje se nema potrebe, ustaje, kleči pre njom, nišani i … gađa gledajući u nas, u kameru, i odlazi na mjesto (neće ga, dogovorili su se ili složili samo u nečemu ili nisu… prećutao je dok je ona „vragolasto“ namiještala frizuru); on: pa to se oni pravo zezali; (… ili ti se čini, ja ću njemu, pričamo o njemu…).

sviđanja, međutim, da… možda… ne

 

 

 

Posmatrajmo stvar ovako: šta uništava draž prvog trenutka; da li je to nepoznanica i strah od novog početka, trema od koje bi sve moglo da krene nizbrdo i završi se loše po nas. Razmišljamo li već u slasti početka kako dalje i gdje će nas to odvesti, pravimo miks različitih osjećanja koja potiru druga suprotna ili, naprotiv, u pomiješanom uzbuđenju novootkrivanja, upoznavanja, procjenjivanja i još kolebljivih (ne)prihvatanja, sakrivamo koliko nam je najdraži trenutak kad je sve u redu, kad od početničkih nasrtaja drame i užasa, nastupa lagano i mirno more kojem se zdušno možemo prepustiti, plivati u njemu kao u majčinoj utrobi koju nismo zapamtili ali je se prisjećamo od lagane plime talasića koja nam masiraju sva čula pa i sopstveni stomak, jer odatle sve nadolazi, cvijeće i leptirići a mi u punom zamahu opuštenosti i meditacije. Nema ništa draže od prevaziđenog prelomnog trenutka u kome umalo odustanemo, a onda se umireni ljepotom i priznanjem totalne predaje svemu prepustimo, svemu što vrijedi iskušati i osjetiti kao blagost maženja i paženja, jer život to često ne čini sa nama, svojim vijernim rabovima prekomijernih doza, pa bila to i nirvana do pune smrti ili druga laguna bez osjećaja za mjeru. E, čim se pitamo dokle je dosta, kad je to nešto što je previše i pretjerano, nismo načisto sa sobom, da nećemo odlutati na drugu stranu, možda i nestvarnosti gdje nas osjećaj i glava neće držati a srce samo naginje naprijed, samo gledamo šta slijedi, a uživanje je uništeno čim se još pitamo u čemu je stvar. U čemu je onda, da ne kažem satisfakcija, već zadovoljenje i ono što nam nadoknađuje zauvijek izgubljenu draž? U tome što smo sami i prepušteni sebi, a ništa nas ne vrijeba iza ćoška, ništa nam ne prijeti i ne onemogućava nas; samo nam dopušta sebe i ono što smo izabrali, da hodimo po nečem što bi mogla biti i pustara, ali smo je sami za sebe dohvatili, bez ičije pomoći, peckavih pridruživanja ako to nije naša želja već navaljivanje, smetanje i samo dosađivanje. Sposobni smo da se predamo sebi i, zabavljeni sobom, uživamo u sebi bez začikivanja, podsticanja, prepušteni sebi i sami u sebi riješićemo bilo koju vjerodostojnost ovakvog postojanja na zemaljskoj kugli. Tražite li ljubav ili sveopštu obljubljenost? Evo vam je dokle god možete sami sebe zabaviti bez ikakvih pomagala osim sopstvenog tijela, a znate da tijelo nije to, ili samo to, izvor svih saznanja. Morate ga pružiti i dalje, produžiti daleko, to vaše poklonjeno tijelo, jednom kad se i sebe zasitite, poželite drugo i sebe u drugom; a i to ste vi i na tome, kao i na ovom samotnom, morate da radite sami a kao u drušvu koje nas je iznjedrilo takve i samodovoljne i željne svega drugog što nam se ponudi kao draž mogućnosti izbora. Skupa a zajedno i što bliže do dragosti ali i prst mi na čelu nešto se misli, da svaki drugi put nije i posljednji, pa skačem u srcu od dragosti, pružam sebi ali pruži i ti sebi jedno zadovoljstvo sobom, zainat podražaju koji nešto ište… a ja neću.

 

deplasirana sam zlo i naopako ako nisam svoja i u čemu je draž za mene

 

 

 

Kaže meni komšinica prije neki dan na prepad: „Ma, da nisam tebe srela, morala bih da lutam i tražim da saznam da li je stvarno i ona umrla; jadna porodica, sve jedno za drugim, pravo čistilište. A tek djeca…“ misli se ona, „… nikad se ne zna!“ „Ma, oni su ok, ali ti nisi… čista. Šta ima da tragaš…“- uh! bre nakazne komšinice.

sve ih zna

 

 

Muškarcima je lakše uhvatiti ženu na karijeru, nego na brak u kojem su; naravno u pitanju su oženjeni kod kojih je takav prioritet. A neoženjeni, naročito mladi, hvataju na udicu, jer su i bez karijere i bez braka, najčešće.

kad si bez žene

 

 

 

… ironija je što i od ironije i cinizma zaziremo jer je ili ne razumijemo ili ne znamo odakle vjetar duva i potiče na nešto i uvijek sobom nešto donosi…

objasni mi što ne znam

 

 

 

 

… Nije toliko zbog pokazivanja, koliko zbog vjere da će sve onako rijetko i kao po komandi iz neke tamo usvojene stvarnosti, da traje vječnost i kao zauvijek, samo za sebe i nevezano sa ostalim svijetom; baš kao što neće jer neće da postoji povezano i neodvojivo sa bilo kojom pojavom ili životnom situacijom na ovom bijelom svijetu, već tamo negdje gdje se ne postoji, pa tako ni ovakva takozvana samoživa ljubav… naprosto kao takva ne postoji.

ili prkosiš ili prkaš tako što mi uz nos ideš

 

Advertisements

О natasa1

Pa, naravno kad muljaju dvadeset i kusur godina, taj par "medenjaka". A Vi? Jedva čekam to u junu! Malo sam se zamorila od prijave- čujemo se uskoro, nadam se , i sa komentarima.Pusa!!! Natasa1
Овај унос је објављен под Uncategorized. Забележите сталну везу.

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Google+ photo

Коментаришет користећи свој Google+ налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s