Kratke priče 3 (b)

Ovo je super… kad dođem nesvjesno do faze da nešto moram da prekinem da (sebi) radim, da je dosta, obično dolazi do toga da sam sebi samoj dosadila sa tim, da sam možda i naporna kao što i jesam ali sam do sada to ignorisala ili nisam mogla da prebrodim radeći uvijek i stalno jedno isto, naročito u „bolesnom“ odnosu prema nekim ljudima, uljuljkivanju u međusobnim odnosima zavisnosti od razračunavanja, beskrajnih, napetih i dosadnih razgovora, ili samo razmišljajući o tim ljudima i zavaravajući se o mogućim odnosima sa njima; sada sam došla do „samopomoći“, da mi je mrsko da radim sve to i prelazim na nešto sasvim drugo, novo lice a staro zanemarujem i sve češće zaboravljam, manjii su intervali razmišljanja koja muče i zaokupljavaju svu pažnju. Bavim se drugim sadržajima i ne sluteći, bar u početku, koliko osjećam i olakšanje u ostavljanju starih obrazaca ponašanja- nema me u njima ili sve rjeđe dolazim u kontakt ili konflikt sa ljudima s kojima ima neriješenje „vječite“ probleme; neću da kažem da su u pitanju uvijek roditelji ili neostvarena nemoguća ljubav koja se proširila i na nove odnose a nepotrebna je i suvišna više. Jednostavno, ostarila sam i „to“ mi nije više potrebno na taj način, niti me tijelo prisiljava na djelovanje u tom pravcu; imam otklon i samo ponekad pomislim na to, više objektivno nego subjektivno.

zavisnost ili zavist nas tjera da razmišljamo stalno o istom putu

 

 

Melanholija me uzima u svoje okrilje mada nisam u nepoznatom i tuđem svijetu; znate onaj žal za daljinama u koje se pretvorio vaš nekadašnji sada bivši svijet u kojem ste obitavali zaštićeni, sami sebi dovoljni i nepotkupljivi da vas iko ikad odvoji od njega, izdvoji i uputi dalje, gdje ste i sami sebi nepoznati i tuđi, pa zato žalite za sobom od prije, pa bi da se vratite na staro ili iznađete nešto potpuno novo i nevezano za ono što vas je eto razočaralo. Potpuno ste neinventivni, ne znate šta biste mogli to još da pronađete makar u sebi, ako ne na putu po inerciji, starim napuštenim stazama, ali još uvijek vašim i vašeg poznatog koraka koji štedite od ljenosti i mrtvila jer se sve ponavlja i isto tako nestaje. Melanholija je, dakle, mirna tuga, ničim uzdrmana, i zato je mijenjamo onim letargičnim, dosadnim napastima koje nas uzdrmavaju iz drijemeža i dosade; ne znamo šta bi drugo u ovom svijetu, gdje je vazduh prezasićen i pored širom otvorenog prozora za luftiranje i razmjenu nadošlog čistog zraka što pročišćuje i vedri misli obuzete spremanjem teške hrane kakav su kiseli kupus ili pasulj, nešto opširno, nadugačko i naširoko, mirno i bez stresa izaziva već obradu mirisa i priprema prostor za varenje onoga što će se ubaciti u usta ali malo kasnije, što će nas zabaviti i natjerati da zaboravimo na sve ono čega nema; hranu imamo i ona je nenadomjestiv „antidepresiv“, slušaš kako lonac pišti, odašilje miomirise, vrućinu i ne moraš uporno da paziš na nju a zadovoljiće te na kraju krajeva ono „stoćiću prostri se“ i ispuni mi želju, glad za prošlošću, onim što se tu negdje oko nas i nekad krčkalo, a sad je zgotovljeno i može da čeka zajedničko okupljanje oko stola, makar i na petnaest minuta, ako ne i duže pranje i spremanje posuđa za sobom… ima toliko zanimljivih i nenadoknadivih stvari koje mogu još zamaskirati tu bezvoljnost, tromost, tu truleš što ostaje jednom nekad iza nas. Čak i knjiga koja ispunjava vrijeme uz čaj, vrijeme čekanja i buke kuvanja, nešto se sprema, ne može da mi zamijeni dodatno škrabanje i zvonjavu alarma koji zove na pokret i ne zaboravi isključiti šporet iza sebe… pa, izađi sit i podmiren iz kuće koja te uvijek potom čeka i ima vremena baš kao i ti, za sebe i bez obzira što si uvijek u stranom svijetu koji još nisi naučio ili uočio; ali, ima vremena da ga savladaš.

 

dok se staro krčka ja spremam nešto sasvim novo

 

 

 

Čitam… čitam, čitam, i opet čitam neku knjigu, mogla bih i ja ovako da pišem, čak bi se moglo reći da bih baš voljela da ovako isto pišem, da sam sve ovo ja sama napisala, ovim rasporedom, ovim redoslijedom, ovim (ne)potkupljivim šarmom i zadojenošću politikom ispovjedništva i ostvarivanja kontakta sa korisnicima ove blisko-daleke umjetnosti iskazivanja osjećanja, djela i dešavanja; mogla bih i ja da iskoristim ovu strast nizanja rečenica u pravilan oblik skulpture koja se stranicu za stranicom lista, raste, prevazilazi sve, nadrasta i sebe, sadržaj, pa utone snagom sopstvenog ukonponovanog uma, i čitalačevog, u razrješenje dileme, otkrovenje, ali nedovršeni svršetak u okrajku posljednje stranice. Nepotpun i još nepravilan oblik me privlači da ga samo po svome i u svojoj glavi iščitavajući ukomponujem, i preukomponujem. Ali, dotle još nisam došla, jer nemam volje, jer me odvlače sopstvene kratkodahe spram ove još neizrečene do kraja knjige koja se za razliku od mene i mojih otjelotvorila i zato sam mrzovoljna, zle volje u nedostatku neke druge, bolje; a istovremeno me to i veseli, to što je to tek početak, nisam se još upila u radnju i njene sve likove, nisam pokupila sve konce, nisam stigla do sredine vrhunca radnje, početka još jačeg zapetljavanja, totalnog kolopleta, filmskom brzinom radnja je moć u zapletu, a kad osjetim žicu, onda sam već prešla polovinu, mogu da dišem smirenije, laganije, sporije, već se znamo knjiga i ja i sve u njoj, upoznali smo se i mogu da je na kraju predam u nečije druge ruke… i pređem na sljedeći neizdrž, ukoliko je dostojnu svog prethodnika još pronađem, a da nije ni malo slična bilo čemu drugom, osim olistalom stablu, onom porodičnom, sa stablom, korijenom, krošnjom i sopstvenom poštom onom što je tek umrlo u mojim rukama i ostalo zauvijek u mojim mislima, ili kao inspiracija za neko buduće moje malo ostvarenje a iluzija, da ja imam tu snagu da nešto ovako dobro i trajno stvorim,ukrojim i skrojim a kamoli odštampam, rodim i prodam- da živi svoj samostalan život. Toliko sam eto ljubomorna kad nešto volim, dođe mi da pojedem sopstveni jezik od muke i nedovoljno pohvalama zamaskirane zlovolje; samo kad i dok je čitam ona se liječi.

pauzište dok čitam imitira život romana
lijepa moja književnost i njene doskočice

 

Nemam podrum, nemam tavan, sve što je za odložiti,i za odlaganje, to je za baciti, napraviti prostor za nove senzacije, upijati ljepotu i nova saznanja, što više čitati i gledati, doživljavati ono u čemu ne možeš baš uvijek i fizički da budeš prisutna, ali možeš to da podneseš, isključiš se iz onoga što se briše, zamijeniš ili nadoknadiš nečim što nikad nisi do tada očima vidjela, duhom spoznala, dahom omirisala, ali sebi približila osjećajući kao svoje, Ono što moje dijete pojede, kao da sam i sama pojela, omirisala posljednju jagodu ako ništa… Tamo gdje ono luta, idem i ja, tamo gdje skrene, skrenuću i sama, proćišćavamo zajedno ventile tamo gdje najviše volimo, gdje nas najviše traže i očekuju, a mi smo ovdje, zajedno i dok se ne sretnemo, dok se sasvim ne odvojimo a veza za svagda ne zajenjava. Dok je tamo gdje voli, moje dijete je i sa mnom, na istom mjestu vječne prolaznosti do ponovnog totalnog susreta i istog takvog trajanja. Ništa ne bacamo uzalud, ništa ne proćišćavamo, osim dotrajalosti i onog što smo prerasli i u šta se više ne možemo skloniti, zamaskirati ili obući, jer kipimo iz toga, veliki i neuhvatljivi, ali vraćamo se kući sa novom javom i novom snagom, kao da smo bili u brdima zatrpanim snijegom i toplim izvorima, otkriveni i čili da im se ponovo dogodine vratimo; kuću i posao, školu za sobom zaključamo, da nas čekaju, osvježene i nove, nikad dosanjane, uvijek ostaje za kasnije novo uživanje, sutra. E, takva su putovanja u jednini, dok te roditelji iščekuju kod kuće, ti gomilaš utiske i vraćaš se s punom torbom doživljaja i zaboravljenom odjećom razbacanom po sebi, dok ti je ono najvažnije odavno u lijevoj važnijoj ruci i pod nogama. Znaš da ćeš se vratiti, jer uvijek se vraćaš novim putovanjima, dok stara ostavljaš iza sebe, u skladištima od snova i sezona odmora; zatvaraš zimsko, otvaraš ljetnje, i tako u nedogled, svučen i obučen u istom, dok gore vri sniježna planina, dole ključa more, a između ti. (Po)kupila te daleka putovanja i rezervisala samo za sebe, tebe i tvoje vrijeme.

dok moji dragi putuju
moja dragost se vraća meni

 

 

Istovremeno svaku izdaju shvatamo kao ostavljanje na cjedilu, prepuštanje samima sebi i na vjetrometini; a suština je u ne uživljavanju u tuđe probleme i drame, otklon od sebe i tuđe brige koja nas eto ne dotiče. Da li to isto i od drugih očekujemo ili se namećemo svojim problemima i od njihovog učešća sudimo o njima i odnosu prema nama u nezavidnoj situaciji iz koje bi nas kao trebali kopati. Tako im dajemo primat u sopstvenom problemu, a svoju sposobnost omalovažavamo očekujući uvijek ispruženu ruku u našem pravcu, bez obzira koliko smo je zaslužili i kakvo ponašanje zaradili.

nije fer glumiti nezainteresovanost ili istovremeno baš biti to i hladan
to je bezobzirno

 

 

Pitaš li me koliko mogu da idem do kraja; odgovaram ti mada ne želim, nikoliko, za mene strpljenja nema, pa ni samog kraja, kad ne mogu ga dočekati, sve se vraća i teče iz početka, kao da nije ni bilo na samom izdisaju ili kao da se nije ni pokazivalo samo ovaploćenje. onako kako je trebalo da bude, a nije i nikad neće. Ja nisam usputna staza po kojoj samo uzgrad se hodi, po šumi u kojoj se izgubiš, ideš u krug i stalno po istim mjestima, a problem je istoznačan kad je snijeg ili ledena kiša a ti umoran od kruženja gledaš gdje ćeš da prilegneš i zaspiš, bez obzira zatrpan, ušuškan i sleđen da se više nikada ne probudiš i ne pronađeš pravi put, isto je isto, misliš na kraju si puta, u stvari na kraju sebe i ima još do kraja, dok te ne pronađu lunjajuće zvijeri ili još u životu naletiš izgubljen na njih… a brao si samo cvijeće, šumsko voće ili opet krao neobilježeno drveće za potpalu koje nikad nisi donio do svoje kuće, izgubila se zajedno s tobom. Nisu te učili orijentaciji u prostoru uz pomoć kompasa, zvijezda i mahovina, jer ti nisi izviđač, i jedino što možeš da izvidiš i pomogneš si da izađeš iz ove nezavidne situacije je da se ne nadaš suvišnom, problematičnom, slučajnom i usputnom, moraš dobro da promisliš, kao kad kuvaš ručak nad ognjištem, da ne zaboraviš na vrijeme, koji sastojak, promiješaš dobro ono što ti sljeduje, a ne izgubiš se u nenadanjima šta će da poslije svega ispadne, ti ostaneš gladan i zaboraviš da poisključuješ sve iza sebe, potrošiš više nego što si planirao, već prešao gladnog stomaka na novi posao. Recimo, analizu procesa nastanka kritike najznačajnijih dešavanja kad se izgubiš kuvajući obrok ili istražujući mogući ulov u obližnjoj šumi. Ideš u stranu zemlju i tamo su šume ne zarasle već njegovane usput i asfaltiranim putevima, naselja prolaze kroz njih ili je pak obrnuto, nova naselja se nastavljaju na isprekidene šumarke, ali to ne znači da ne možeš da se izgubiš i tamo sve ide u krug i poslije nekolio sati se izlazi na svjetlo dana kao na neki proplanak, misliš, stigao si, a ono pao mrak i moraš da čekaš svitanje, mada su tamo i šumarci osvijetljeni i izazivaju noćnu jezu. U šumi punoj drveća ne vidiš bitno stablo za koje te veže opstanak i moraš da čekaš da svane dan da bi vidio i omirisao njegovu svjetlost; kada se snađeš, znaš da si prošao i došao kući iz začaranog kruga nesnalaženja. I to je taj istovjetni proces, da se držiš obilježenog puta kojim su mnogi prije tebe prošli, različite generacije pa će i tvoja, a ne usputnih lutanja i predviđanja krajnjeg ishoda, a on ne postoji, vrti se u krug, sve u čovjeku je nastrojeno da se vrti u krug… kad ne zna pravac ideje i s njom se vraća na početak i kako spremiti da nešto pojede, to je suština praznog stomaka koji neće dovijeka. Inače ćeš travu i zeleno bilje da jedeš, kao ovca i drugi biljojedi, a ti to nisi, već mesožder koji do sopstvenog mesa u jednoj priči nije stigao. Kažem, apstraktna ideja je proces, ali ne čuva i ne čuje svoju suštinu, meso koja se veže za kosti, život moj otiče i kola krvlju preko svega toga, prosto pretjeruje je preko važnih staza, stazica i bogaza unutrašnjeg toka stvari. Ne smijem da se otvorim i potečem napolje… eto tako bih se izgubila da smijem.

hlađenje progresivnog mraka je uz pomoć lampe
a i ona dogorijeva kao sve što dugo plamti

 

 

Obećanja… obećanja, ludom radovanje, i ne daj ono što ne možeš ispuniti; pa zašto, ni na boga se niko ne ljuti kad suviše obećava, a vrlo malo ispunjava, ničije želje nisu kao po komandi,bogom dano određenje, samo tajna nada i radost, hvalisanje da već je sve skoro pa ispunjeno; nigdje praznina obećanja koja sam ti davao da se nikad ne ispune praznim riječima, samo slučajnim u prolazu djelima, komadima odjeće razbacanim po putu kuda nikad prošli nismo, u budućnost zadocnili kao farba na lošu frizuru, jer je gusta, kratka i dobro stoji, a nije sve onakva kako smo je za sebe zamislili, dugačka kao ponoćna priča podatna ali ne stoji sebi kao na slici, sa prave strane a pogrešna. Ne bi se ta održala duže od jednog kratkotrajnog časovnika; izazvala bi zlovolju, brzo spiranje sa tjemena, našušurena, koprcasta, da zvuči čvršće i jako gušće preko zvonaste melodije haljine koja se ne navlači ozgo već odozdo, da ništa ne pokvari, ne naelektriše niti razleti kao na vjetru u hiljadu pravaca, a najviše preko nenašminkanog lica i usana po kojima se lijepi svaka odvojena od sebe dlaka, i peče kao ispucala kožurica; prevlačim prstima a one krvare ili se samo tanko ljušte i zatežu, smetaju, kako takvima, oronula, nekoga bliskog da poljubim, zar suvim i u talasima vjetrovitim kašljem koji potiskujem negdje iz sredine prsa, pa nagore gdje grebe grlo i ostavlja ljepljivi, vlažni trag bačen ispred sebe, bez zaklona od ruke, kako da pričam kad samo promuklo mucam, treba mi kišobran da zaklonim bliskosti ljude od sebe i, naravno, toplija odjeća, da oznojim se dobro u svakoj prostoriji koja obećavajuće grije, cijedi zaostali znoj od upale iz mene i takva na vjetar da me produva, zima dobro rashladi vlažnu odjeću pricvrljenu za vlažna leđa… stižem, doktore, dobro me pogledajte i moju obećavajuću prehladu na koju skače svaka malo jača temperatura, a krv uzavri, čak i tamo gdje ne treba; i lijekovi po propisu svašta obećavaju, ispune i prije nego nalegnem ispod tuša, tihe jeze hladnih stopala i šaka, nagovještava nagli skok i drmusanje pod pokrivačem… nije to ono što ste pomislili vi i moj partner za kojeg sam uvijek ja pa na redu, njemu nikad ništa kad paniku prebacuje na mene, vas dvojica skitate i donosite i prebacujete na mene ono što ne mogu da ispucam iz sebe, ali i sama mogu da iznesem na svojim plećima na drugoga, epidemiju obećavajućih halucinacija dok se pravim i nastojim da spavam, a u stvari topim vrućicu poslije zimice, i tako u krug… ove zime obećavam vam doobro isprehlađivanje, sve dok nas sunce ne ogrije i podgrije bolju razonodu. Nemojte više ono na poštu i sanduće, tamo nikog više nema, ni lijepih ženskih imena za skrnavljenje i lutanje po svemiru punom zaraznih želja… virus je to, da vjerno zavede pod razno, a nije da nas nema raznih i okolišnih, sve do iscrpljivanja zadnjih kapi ideja koje padaju tek na zdravu pamet, sa padom prve tjelesne temperature. Gorim od lažnih obećanja i natuknica koje moram da tumačim. Sebe otkrivam, tebe koji si- opet ne.

cmizdrava priča sluti pre(d)met u krevet

 

 

… putić sreće posut ružinim bodljama ili ne idi putem tuđih dobrih namjera, kratica je to za pakao (put u njega posut je dobrim željama ili namjerama, kažu to svi koji su ih iskušali pa se nasadili)…

šta bi ti meni poželio više
a ni manje

 

 

Kako se ne opterećivati budućnošću kad znamo kako ona izgleda. Pa, dobro, možda ne baš sve doslovce, ali otprilike smo upoznati na šta sve to liči, dva metra pod zemljom ili nešto malo više iznad, zavisi kako gledamo na istu stvar i isto nam se hvata, drugo okruženje, druga garnitura „prisutnih“ ljudi i namještaja za vječiti odmor ovaj put, i uvijek isto pitanje da li smo ih svjesni već sada, tog igrokaza koji se odvija na naše oči, uvijek u potrazi za nekim zanimacijama, zabavom, ispunjenim vremenom i šta radiš i zašto gubiš tako vrijeme besposlen, uzaludan i sam. Hoće li nam biti dosadnije kad već nije zanimljivo biti nepotreban, jer koga više nema-bez njega se može, i belaja gdje nam trunu kosti; moj muž je isti, njemu ne treba suvišno grobno mjesto, on je za (samo)spaljivanje i krematorije, nikom ništa nisi dužan, da te poslije svega izdržava i održava kao nedoraslu svojoj situaciji biljku, na tebi može samo jednom da se zaradi, za tobom jednom počisti i „fraj“, niko više da te „ne gleda“ i ne posjećuje u trenucima osmljenosti i beskrajnog u nedogled obilježavanja „trajnih“ trenutaka, dok trava ionako raste, izbija iz natrulih trenutaka bez trajanja i valja je uvijek iznova posjeći i ukloniti ili zaliti betonom, ali to je dosta hladnjikavo, nepromjenjivo, kao da sve nije već tako, i budi pozornost koliko sada vrijedimo kad više nismo na očima, već ispod donje trepavice koja se tek ponekom i za ponekog otkine zajedno za suzom, još kad smo u životu i beskrajno beznadežni i besmisleni, ne dajemo ni zvuka ni pare za to dotrajalo biće od sebe, samo kajanje i samosažaljenje. Zašto? kad ionako biće jedno isto; jedva čekate da umremo pa da nas se nasitite, a nije ni to loše, izgovoriti neizgovorljivo ili plaćati sebi doživotnu apanažu, za ulaz u raj koji ne postoji ljudima koji samo kratkotrajno postoje, i reći da nikom nije lako, pa to je bar lako, otići iznenada i bez pozdrava, taj trening nam je uvijek na dnevnom redu… kao ispijanje za svakog jedne iste časice pića za dušu- ma, nikad, dok sam u životu, neomirisala alkohol i omamu… Dosta ga je bilo i sa jedne i sa druge strane, i previše, alkoholičarski delirijum traje kroz porodicu i njena pokoljenja, mučenje, kajanje i teška borba za opstanak bez njega, uvijek još jedne preko više čaše, za one neprepoznatljive izdržljivosti u piću, a jad i bijeda u „normalnom“ i trijeznom životu koji se samo kao varka tako naziva, a u stvari, sluti na poraz. Nikad nikog nije šutnuo, pljunuo pa poljubio, samo izbio do iznemoglosti u životu, pod uticajem nedozvoljenih sredstava… i opet ga iznosimo na groblje, na izlazu, za vječni počinak i posljednji pozdrav još da pripalimo cigaru i zabodemo u zemlju kao svijeću koja se gasi nedogorjela, i onda smo sasvim svoji… Čiji bre kad smo u ilovači do koljena, što nam koči kosti i zatvara um za sva daljnja naprezanja. I taj „žal za prošlošću“ spaliti da se dim vijori iznad, gledati danas posljedni put, uh! zašto, i nebesa, još samo ovaj put kad ima i onaj drugi put se čujemo, u stvari- nikad, pa ti ne reci nikad , ako još možeš s ustima punim zemlje; ma, do grla ti sve ovo došlo i za čim da žališ. Flašom nedokazanog pića pa u glavu se kladim da sve znaš!

samica a ne govorancija bez voznog reda
preko reda

 

 

Sporazumjeli smo se jednom i nikad više, davno je to bilo, da ne patimo uzajamno, već svako na svojoj stranici koju je napisao i otpovratio a da odgovor nije ni započeo a kamoli stigao dugo očekivan uzaludnošću; onda svako na svojoj strani svijeta, moja je istočna ili sjeverna ili oboje pomiješana pa preko rijeke Save koju si kao i svi drugi preplivavao onako muljevitu, mjestimično pjeskovitu i punu neuhvatljivih virova koji ti se sami ukažu i povuku za noge kao nevidljivo lice koje su ti roditelji prešarali dugačkim štapom neupotrebljivosti jer i ne znaju da si i kad si na drugoj strani, drugoj obali i ne umiješ da se vratiš dok oni ne saznaju za tvoj podvig, onda moraš da si kod kuće, u dvorišnom lavoru preplivavaš potop sasvim mali, od jednog do drugog ugla ulice ili je to tvoje samo otvoreno za riječni preljev dvorište u kojem ti noge nikad nisu suve ali mama poboljeva kao što je i baba. Onda si se doselio u moj kraj, ali ja nisam znala za tebe ni ti za mene, kao ni za vodene ulice blizu riječnih tokova u koje se skače ako si pijan i sklon samougušenju, inače komšiluk je topao od kišovite vode koja pada po stisnutim očima kao kad suze vrcaju iz zamučene čaše pića, gaziranog za izbjegavanje, i onog drugog za opijanje preko jakih lijekova kad želiš da cijelu noć skačeš i ljubiš se na tuđoj svadbi… dok deda čuva u naručju zaspalu bebu umotanu u vodeno plavu plavu jaknicu, preko mora i morskih pjesama sve do sna,; pa dobro gdje ste vi do sada, najljepši provod kombinovanih gostiju, hrane i muzike iz svi krajeva svijeta, a hotel kao „mala evropa“. Poslije mnogo godina, deda se pita zašto je on pričuvao dijete kad smo mi već bili tu, da ga čuvamo, zabavljamo i nečim uposlimo; poslije staraca više nije bilo, da hrani i nosa dijete u „klokanu“ pa nismo morali više da se pravdamo, dozivamo i trpimo komšinicu koja je znala svaki put da prenese svaku zarađenu packu rođenog djeteta, od nas pa na kraj svijeta, kao neiživljeni trač i krajnju brigu. Nikad ga nismo kontrolisali šta radi dok smo mi u sobi i sami sebi dovoljni, a on se sunča i preplivava uske bazene, mada ne zna da pliva, uzima vazduh, već samo roni, izranja sa izgubljenim novcem i ide u školu po sporazumu davno zaboravljenom, a sklopljenom po protokolu i sa neiživljenim ljudima, osim na njemu. Eto tako se iživljavamo, dobijamo poruke, koje odmah brišemo ili ne razumijemo, drugo je vrijeme, bez sporazuma i čuvanja tuđe djece dok su staraci u provodu. Mi smo tu da prikrijemo i zaklonimo greške u vladanju situacijom progresivnog ulaska nečije zrelosti a kod druge sarosti; niko nikog tu ne treba da pričuva niti da se on pa osloni na nečije prisustvo, može sad prepoznati u sebi i svom osunčanom oku svačijeg dedu i svačiju pruženu bez razloga pažnju. Oko toga se sporazumno ne glođemo, ni oko bilo čega drugog što će da bane na mala vrata i bez najave, odavde pa sve do snajke. Opet provod, a generacija cijela kod kuće; samo neko mora da fali, neodgonetljivo i neprimijetno rođena tuga za povremenim rastancima, putovanjima… sve dok se ne prepiješ i ne otrijezniš, da i sam znaš šta ti škodi, dokle su ti granice i, naravno, šta bi da mijenjaš ako ne sebe samog.

ništa bez dogovora koji čekamo da se dogodi i tako se (spo)razumijemo

 

zvuci roman…ticno(Slavko K.K.)

… ali nije „apsolutno tačno“

 

LJudi su tamo gdje treba u svojim životima, i tako kako treba,a ne onako kako će mu neko pa makar i sa razumijevanjem reći; zato i jesu ono što jesu- samo ljudi.

inače svi suosjećaju sa vašim nesnalaženjem sa sobom, kad je već tako

 

… Imam jednu „bankarsku službenicu ne znam šalterušu“ i dužna sam da trpim njen „raskalašni uvijek isti smijeh od srca i iz sveg grla“ uvijek kad ima parti-goste, kad je sama s momkom, to se zna, kad je s majkom koje se drži kao pijan plota, i kad za razliku od seke joj, ineče sve isto, „razbije lončić“. zavidna na smijehu od srca i iz sveg glasa komšinice iznad mene a izvan sebe

p.s. lijepa „guza“ i neudata

 

 

LJutnja je često nedefinisana i obično prikrivena nečim sasvim drugim i pogrešnim predubjeđenjem, da smonešto skrivili ili pogriješili, a tek pogrešno procijenili. Dakle, ljutimo se a nismo svjesni da smo i povrijeđeni.

šta je to neadekvatna ljutnja ili osoba kojoj je ova upućena

 

 

 

Možda drugima dijelimo savjete, mudrolije i sugestije, a u stvari smo sami s druge strane ponoći i mislimo da sve što nam je dato pri ruci nije baš tako lako primjenjivo u suštini, možda je za izbjegavanje jer slijedi poražavajuća spoznaja, nedovoljno definisana i teško primjenjiva saznanja, čak i razočaranje zbog nemogućnosti, teške primjenjivosti ili smo trenutno zaokupljeni nečim konkretnijim, što će lakše da nam se vrati, ne baš kao linija manjeg otpora, ali možda smo prema sebi pospustljiviji i lakše uočavamo nečije greške koje nas se baš i ne tiču toliko ali nas inspirišu, asociraju na nešto slično nama, a možda i slute lakše rješenje, pa da se nečem zajedno radujemo; neko je učinio nešto po našoj instrukciji, probio led i uspio, zašto i sami ne bismo pokušali. I još više nekome smo u nečemu pomogli, kupili mu nešto vrijedno što ni sami ne posjedujemo a vjerovatno nam je potrebno. Rat nerava, i za vrijeme, i dalje traje, koje oružje ćemo upotrijebiti, ne protiv nekoga ili nečega, već da izađemo iz problema u kojem smo se našli, a problema sijaset, preklopljeni i zapaljeni u azbestnom odijelu koje nam daje vrijeme ali ne i dovoljno vazduha, tek dvije ili tri sekunde da se izvučemo iz tenkirane vatrenom stihijom limuzine koja to i nije, već ono nešto čime nasrćeš na tuđe duše i loviš, a kada se sam u njemu nađeš zakopan, pogođen vatrnom loptom, guraš glavom, srcem, lomnom krvavom nogom i otežanim rukama prema gore i skidaš poklopac koji znači i živom grob; izvlačiš se van, na još jači dim koji kulja oko tebe i krećeš u pogrešnom pravcu, naravno, tamo gdje ćete naći, pokupiti sa sobom, oteti a možda i dokusuriti tvoj pogrešan pravac od samog početka nasrtanja na svačiju teritoriju koja nije propisno obilježena. Čuješ, viču, i sa jedne i sa druge strane, protivnici u svemu dozivaju te iz različitih pobuda, kao i onaj liječnik u bijelom, i ti u bijelom krevetu grizeš čaršaf pred nesvijest, glas ne ispuštaš kao ni vječite u nedogled gelere koji su odsad tvoja znamenka, tvoja iznenadna krv i umalo slomljena kost ili možda samo koljeno preko koga se sve lomi i deformiše… samo ne nečija ruka koja te je povukla prema sebi rizikujući kroz opštu paljevinu sebe- pa da joj ne odaš priznanje da sve zna, i pravac i pomoć i tvoju spašenu moć noge koja i dalje ponosna korača a da nije baš morala, a da joj se nije potrefilo; imao si sreće i ne baš sveznajuće ali prijatelje po nagonu i samoodržanju da te izvuku iz predvorja pakla, i tako par puta sve do bolesti i od bolesti, nazad, na samoj ivici, ali uvijek se našao neki „sveznalica“ da izdejstvuje život ispred gubitka, a takve ne treba ni u kom slučaju osuđivati i kad su na krivoj strani, pa čak ni tebe; mučenici.

izvini ali ja im vjerujem i sveznalicama sa svake strane

 

Duboko svjesni ljudi su osvješteni ljudi, sposobni da vole, i sebe, i preko mržnje i prezira koje su osjetili na svojoj koži, doživjeli, spoznali, svjesni njih i sebe, ostavili ih iza sebe, gotovo nepotrebne, i nepotrebnije nego što je ljubav poslije svega i nakraju svega.

ja volim dobar savjest i kad je neiskorišten

 

 

Tužan pogled u poznatu prodavnicu namještaja i bijele tehnike, opustio talas noviteta, nema „Simpa“ i ostalih od kojih se što-šta dobavljalo prije tzv. privatizacije; ili da zatvore ili da idu na drugu stranu, trećeg nema….

… što bog poželi toga ima, ali ne i onog što ti duša ište… nikad više; ma da, tako tuuužno i pusto

 

 

I to je u redu, svaki književnik priča iz vizure svoga lika ili svaki lik ima svoj način izražavanja, svoj lični jezik; na šta bi ličila književnost kad bi se svi pisci doslovno držali principa da se ne miješaju u izražavanje svoga lika i ne metali mu u usta svoj jezik, ili pomalo uobličen i razumljiv jezik „jednog običnog seljaka“… o Krležinom njemačkom jeziku u ustima junaka da ne pričam pošto ne znam, ali sam pokušala da pratim u poznatom djelu…

za one čiji lik „odskače“ u izražavanju

 

 

Molitva za one izgubljene u prostoru i vremenu, koji lutaju bez cilja i nade da će pronaći ono što možda i pogrešno traže, ili da će stupiti na poznato nekome i nečemu tle i ostati postojano tu gdje jesu, a skitnice. Za one koji viču kad više ne treba, i deru se kad boli zazivajući svoju majku s kojom su se uvijek teško razumjeli, ali pomaže, da izbace sav taj jad iz sebe i dotjeraju stvar do kraja, učine posljednji napor rađanja uz posljednji krik iz srca ili očaja. Uvijek se molim za sebe kad se sjetim svih ljudi koji su nam potrebni i posebni tek kad ih se neočekivano sjetimo, inače malo mislimo na njih jer smo ih na primjer prebolili, a prije toga uzajamno ispovređivali i ostavili tako da samo od sebe zaraste, onda su nam zatrebali, da ispravimo još koji put te „krive drine“, dokažemo se i opravdamo pred sobom, bogom i ljudima, šta smo učinili, jednom, kad ništa nismo znali, a sad smo oguglali, možemo i da molimo s ponosom. U stvari, potrebno je biti skrušen, pomiren sa sobom i sa sudbinom koja nam je određena i ako još postoji, nije nas i ona napustila. Potrebna nam je snaga da izvedemo tek rođeno dijete iz bolnice i poguramo ga da krene naprijed, a ne stalno da se vraća unazad, na staro, da pronalazi svoj put i sebe u svemu, čak i tamo gdje su potrebne neizostavne prepravke. Nema mjesta na svijetu koje je nemoguće popraviti, a da nije kročila i naša noga da najprije pokvari sve. Zato molim boga da se snađemo u sinopsisu i odgonetnemo ono što nam je uzeto za primjer drugima koji dolaze tek za stradalnike u neznanju, mada i mi više to nismo; saznali smo sve tajne ovog svijeta koje su nas mučile svojim nesigurnostima i dilemama, pa smo opet preživjeli i to, zašto ne bi i budući molim ljudi. Molim za nove ljude koji dolaze ubrzanim, neodgonetljivim i svevidećim korakom koji će samo biti bog i ne samo u sebi, za sebe među četiri zida a drugo na poljani gdje može da se vikne bez zadrške, a glas ehom vrati osnažen i svoj, u nekoliko kopija i ne u glavu, već lebdeći oko nje kao rojevi pčela različitog zbora. I nikad više da nam se pogrešno ne vrati kao bumerang nesnalažljivo od muke oteto i krivo odaslato ili izgovoreno preko volje. Izgovaram molitvu samo kao otpust, tamo gdje najdalje može da ode, a kad je vratim da je ne prepoznam tuđu već uvijek samo kao svoju. Prvi bezubi plač i udarac ispalog iz materice u sto je ono što jedino pamtim kao deset do sedam na satu i osmjeh na taj plač, i zato se molim tom istom plaču da nikad ne stane… i da grize snažno kroz život moj i svoj. Da lomi kolač… i sve drugo što zavarava svojom slatkoćom, nema milosti… za bezbožništvo.

težak porod od riječi ispoštovan u molim hljeb za sebe

 

 

Tako nas mnogi vide, drugačijim nego što jesmo ili bi željeli biti ili drugačije od onoga kako sami sebe doživljavamo; neko u nama vidi potencijal, neko prepreku samima sebi, a neko nas ocrni toliko da nas ni rođena mama ne bi prepoznala. Činjenica je da i pored svega mi sami najbolje znamo koliko možemo, divovi u mišijoj koži ili samo neiskazana vječita djeca, a možda samo ne želimo izaći iz vlastite ili tuđe sjenke, onda kad to ne zaslužujemo ili su nas neki nama prividnom bliskošću obmanuli nagovarajući nas da mnogo što-šta ne zaslužujemo, pa zašto za tim da posežemo svojom nedostojnom rukom. Potrudimo se za sebe mimo ili baš uprkos svega, malo je da samo sanjamo i spavamo budni a nesvjesni sebe.

ja sam sebi rješenje za sve

 

 

Da li je zavodnik/ca neko ko se zaista zaljubi a onda se predomisli i odustane od stvarne veze, odnosno udalji se od nekog na samoj granici ispunjenja nečega za čim je bar u početku žudio. („kad dođe do toga, ja neću“. – „baš ste vi neka „zavodnica“.-kaže psihologinja ili „pa, vi ste prava zavodnica“- diveći se…

razgovori iz kutka

 

 

 

Napredak je javna stvar; kada te nema, kao da nisi uspio u svom naumu, niko nije čuo za tebe, niko te ne zna, niko ne plaća za tebe, ne vodi te kroz život i profesiju, pa kao da te i nema, ne postojiš, i niko neće proliti krokodilske suze jednom kada te stvarno i javno ne bude, kada se oglasiš da te nema. Popularnost ili stvarni napredak, šta reći za sebe, po čemu se smjer naprijed u nastojanjima računa, kvalitativno ili kvantitativno, koliko me stvarno ima na raznim stranama ili koliko sam sebi pomogla da odskočim iz prosječnog dana, dozvolila da zavrijedim i samopoštovanje, kažem sebi toliko sam danas više saznala, dokučila i tajno otključala, a nisam se uobrazila i precjenila više nego što treba; koliko me neko cijeni i vrijedno je truda, biće sloge, lijepog kontakta, možda i nagradnog putovanja kroz noć, tamo gdje se sve i unaprijed i naknadno upoznaje i cijeni i ocjenjuje… ali to je sve manje bitno, kao laž koja kratko traje, a ti je osnažiš nečim opipljivijim, trajnijim, vrjednijim, istinom da si u stanju procjeniti pravilno sebe i ne pokolebati se malodušnošću ili tuđom uvredom što si izabrala drugačiji put da se iskažeš, drugačiju sebe nego što su oni odabrali da im budeš kako treba, valjana i dokle smiješ da se pružiš dotle će te i cijeniti i voljeti, na svoj način, dokle će te pustiti da im se kao približiš, u stvari ispuniš zadate norme za precjenjenu opet javnu nagradu koju ćeš nositi na čelu kao beleg. Da si se prodala i dozvolila drugima da te kupe, prije nego što su možda ustanovili da možda nisi vrijedna toga, vrijedna sebe i ne zaslužuješ išta više od prevare kratkotrajnog trenutka slave među navodno odabranim a precijenjenim istoznačnostima, dok tvoje stvarno djelo ostaje na ulazu u ovaj obećani a lažni raj, nepotrebno, suvišno, a kao da ga nisi ni učinila, sebe sebi dokazala, njima je minorno, treba im nešto malo manje od tebe, od sebe da daš ono što ni tebi ne pripada, jedan propust i da ne odskačeš, da te ne bi za glavu skratili i ne pročitavši te. Da ti si samoj sebi vrijedna, značiš si sve, i to ti je jedino bitno, da lutaš prerijom sama sa svojim osvjedočenim na pravdi boga, u četiri oka ili samo na svoje oči i najvrjednijim djelom, 2-3 riječi za one koji to zavrjeđuju i zaslužuju od tebe, jer se takođe nisu predali bezvrijednim stvarima i varavim otkrovenjima kad to nisu i zašto da viču za skrivanim blagom ponoćnih susreta pravih otkrića- koliko se daš svom neuzmicanju i nepravdi, toliko ti se otključano i da; to što imaš je tvoj bogić u tebi kojem se jedino obratiš pred san sa poštovanjem. I Zahvalnost za parče neiskamčenog i od sopstvene nepotkupljivosti zarađenog hljeba, to je snaga napretka i tom stazom kad jednom krenemo idemo brzo, nesalomljivo, odlučno do kraja. Jedan plus za tebe, i tvoje nevolje, ako ih imaš…

provokacija bezdušja to je dio moga tijela

 

 

Onoliko koliko ti treba, toliko i dobiješ, ni premalo ni previše, toliko ti pripada… mislim na zvijezde.

jedna je zvjezdica

 

 

 

…nekad više boli to što se uopšte ne ponaša prema nama bilo kako, kao da ne postojimo, nema interakcije, samo ignoracija „potpunih neznanaca“ ili „ma, mani ga“…

koliko smo „u vezi“ ni pakao nam nije ravan

 

 

 

Nema te sile koja će me namamiti, ako ja to neću i ne želim; zvući malo perverzno povoditi se za nekim nepisanim pravilima koja u suštini ne poštuješ; nastupati po sistemu u koji zaista ne vjeruješ, još manje si u stanju da o njemu sudiš kad ti ne odgovara, ma koliko ti se nametljivo a možda i primamljivo nudio; nije to način na koji možeš pravilno da prosudiš, prihvatiš nešto kao svoje i prikloniš se tome, a da se odmah zatim ne pokaješ što si uopšte padao u iskušenje, iz radoznalosti samo, da čuješ nešto što očigledno igrajući neku svoju igru po starim principima oholosti, nabijanja straha i kompleksa, izazivanja raznih negativnih osjećanja i potrebe da ti neko na nešto ukaže, šta je ispravno, u stvari, te ponizi i učini zavisnim od nečeg što ti škodi, najkraće rečeno navedete, ako je to uopšte moguće navesti odraslu osobu na naivnu reakciju nedostojnu čovjeka, da uradi kako se od nje očekuje, ne veliko već poražavjuće nisko, a onda po tome o tebi sudi kao malom, nevjernom i povodljivom biću kome treba zaštita ali je neće dobiti jer nije zaslužilo, ne zavrjeđuje ovaj svijet i opstanak na njemu dostojan samog sebe. Često je to, ljudi žele nešto od vas, da postignu nešto što je ružno, nečasno i ne drži vodu; vi ste odmah u startu toga svjesni, vidite prizemne gadosti svugdje oko sebe, suzbijate sopstvenu radoznalost, nagon da se uhvatite u koštac sa nečastivim, pokažete da ste prokužili metodu sitnih pakosti i ucjena koje slijede, ali ne reagujete onako kako bi se u takvoj situaciji možda očekivalo, niste sami sebi slabi, osjetljivi na pad u koncentraciji i otkriću šta je dobro a šta loše za vas, šta vas ne zanima, okrećete leđa, ali ste oprezni, nezainteresovani, i u svakom slučaju ignorišete podvalu na čiju kartu ta prikaza i spodoba igra računajući na vašu prividnu nesposobnost, nezaštićenost i nemogućnost otkaza njoj, prikazi; njegova je zavist i zavisnost od vjetra koji loše duva ali ne u vašem pravcu. Možete samo da se nasmijete sebi bježeći od ružnih stvari, koliko su nemoćne i nedjelotvorne ali posebno neinventivne potrebe nekoga da o vašoj inteligenciji ili gluposti u nekim bezazlenim situacija sude po istom principu začarane i čoporotivne gomile koja uvijek i svugdje nastupa povodljivo i u istom pogrešnom pravcu, prikljanjajući se kao (ne)ljudima i njihovim postupcima onako kako ni sam od sebe ne bi očekivao. Ja nisam neočekivan, već proziran kao dobra knjiga i predvidljiv tuđim namjerama, da nastupam baš onako kako mi se hoće i zauvijek neovistan od prokaženih slabosti koje bi me dezorijentisale i omalovažile nemogućnošću izlaska čak i iz sopstvene kože kao iz preživjelog svlaka, ali samo onda kad sam sa sobom do kraja iskrena i otvorena da nastupim i pred drugima tako. Za srce me ujedeš ali me ne otruješ. Koliko smo snažni da odbranimo ono do čega nam je stalo, znamo.

za neka bolja vremena možda se skrivam ali nisam kriva što će mi proljeće uraditi dopusti i otpusti

 

 

… ja često sanjam kako kuću pretrpavam knjigama i mislim kako sam nešto sjajno smislila; sa tim snom , po učestalosti može samo da se uporedi san u kojem sanjam kako ne umijem da se vratim u svoj stan u kojem sam živjela, nije to sadašnji stan već obično neki iz mladosti i tada znam da sam nešto, nekog ili sam se sama u nečemu izgubila; kad sanjam da letim praveći pokrete kao da plivam, u snu mi je nevjerovatno ostvarivo, a kad se probudim znam da sam u nekim željama neodmjerena a ipak uporno težim tome; u školi obično ne naučim što treba, nemam udžbenike ili neredovno idem tamo gdje treba… Zanimljivo je tumačenja sopstvenih snova kroz stvarno mišljenje o nečemu na javi.

ostalo zabilježeno i spašeno od redovnog zaborava snova

 

 

Preklopljeni autobusi ili na propušten autobus dolazi drugi i isto tako vrti se oko svoje ose, tj. prvog otišlog autobusa

 

 

… i svi smo u redu, naše stvari su naše stvari, kao da nije bitno ako ćemo nečim nekoga povrijediti ako se u svakom slučaju ponašamo onako kako osjećamo ili kako nam je od nekog „dopušteno“ da se prema njemu odnosimo, sa vezom ili baš bez ikakve veze, bez veze smo i nemamo pravo da se u bilo čiju miješamo ili zadiremo u tuđa posla, bez obzira ako nas se tako nekakva „posla“dotiču, između onih koji su nas na neki način zadužili, približavajući nam se, još i više se udaljavajući i blokirajući povezanost a istovremeno nam obećavajuće nešto ponudili ( moj sin to opisuje kao: gladno kuče kojem nudiš da jede a nemaš mu šta dati). Znači, krivi smo i kad nismo, svakom prema njegovim (ne)postupanjima ili takozvanim postupcima; udaljavamo se milionima svjetlosnih godina, a osjećamo privlačnost i kao da nekome pripadamo; osjećamo istoznačna osjećanja a ne moramo da znamo za to, i ako se nekom nama važnom dešava nešto bitno, možda ćemo i mi to da osjetimo a da ne znamo za to… dok nam neki ovakav tekst o ljubomori bez pravog povoda skrene pažnju.

mora(š) da nosiš nečiji beleg

 

 

Kad razmišljam o šahu, koji inače ne igram kao ni jednu drugu „interpersonalnu“ igru, sjetim se oca koji ju je u mlađim danim uveliko praktikovao kao izraz slobodnog vremena i opuštanja koju je on sam za sebe izmislio da bi se s drugima sastao, ali svoju djecu na tu vrstu zanimacije i gubljenja vremena nije privolio. Kad sada kažem šah, mislim na neke već ispričane priče o tamo nekim nevidljivim prilikama koji za nas i umjesto nas vuku naše konce, a mi smo samo lutke kojima drugi određuju pokrete i njihov smisao, samo lutke na koncu koji neko drugi po svom nahođenju povlači, dakle nemamo sopstveni smisao; tako i šah, ova borba za opstanak i lični primat, sopstveni dobitak, samo je jedna velika laž, iluzija koja se po nama prosipa kao nevidljiva prašina koji je neko drugi razduvao u kovitlac i svugdje gdje smo zamislili samo da je naša noga kročila i da će kročiti. Oni su uvijek na potezu, igra je u njihovim rukama, tako je na njima da pobijede, izgube ili igru nikad ne dovedu do kraja. O nama sude prema sposobnostima koje su nam sami ustanovili, kao mali bogovi koji sa druge planete, sakriveni od naših pogleda i osjećaja a pogotovo slutnji, pokreću naša stradanja, prebijanja po snovima i dojučerašnja vladanja zamijenjena za nove protokole i poteze koje preduzimamo bez imalo svijesti, volje a kamoli želje ili usaglašenosti. Usaglašeni smo onoliko koliko je kao naša sudbina određena kroz ovu nepostojeću na bilo kojem oblaku što plovi beskrajnim nebom igru. Mi smo je izmislili kao i njena osnovna pravila i figure, kretanje određeno po njima, ali naši životi nisu unaprijed ustanovljeni minornim potezom i bez vladanja situacijom sa table po broju određenih polja, pokreta i pravaca kretanja, ma koliko se trudili da i u mislima ovladamo onim šta mi je sada i damije samo jedan dan da sam „kraljica“ u šahu, kojoj je dozvoljeno da se kreće u svim pravcima. Matirani smo svojom nesposobnošću da shvatimo igru bez pravila i zakonitosti kretanja, a nama vladaju zamišljene, i umišljene, norme iz prastarih vremena, stari običaji koji imaju glavu i rep, a naša sopstvena priča nema kraja i nije određena po tim propisima, unaprijed propisana ne bi se održala ni kao kilo prezrelih jabuka na drvetu. Mora da padne, takva osornost i bezuba tvrdoglavost mora da se dokrajči, a mi stanemo sami na svoju stranu, kad već to i od drugih „modula“ očekujemo, a ne sučelice, obojeni suprotstavljenim bojama krajnosti i krajnje razlike u moći odapinjanja različitog cilja, gledamo sami sebe u odrazu, preko mušice i srljamo u sopstvenu propast jer smo tako, zaboga, proračunali da će se desiti. Oni koji igraju sami sa sobom nevidljivi šah u vremenu bez ustanovljenih pravila. Samo mi recite kako sami sebi da doskočimo ili sretnemo se najzad sa sobom od prošlih puta. Kad sami sebi na putu ne stojimo, niko nam ne stoji, pa koga bi „pojeli“ osim same sebe. I ništa nam drugo ne preostaje do „kralj“ za jedno polje, remi tebi-remi meni, zarobljenima u istoznačnosti: ja isto-ti isto tako meni. Možda bi nas samo jedna mala osvetica odlijepila jedne od drugih i uskakanja u tuđu priču… malih bogova.

kada to mali bogovi igraju šah da i ja dođem
sa nama

 

 

Znate šta “Rudana”… ne znači da će u vrijeme kad vaš unuk stasa to biti u redu, mislim, trudne mačke i tako to… Shvatam da ste ogorčeni u suštini i da se danas ništa što vrijedi ne plaća novcem a kamoli suvim zlatom, ali vrijedi sačekati, pokušati, dočekati obrt, a ne činiti grešku u vaspitanju u samoj suštini, a i obrnuto samo činiti, a nadati se boljem, ako već djetetu ne dozvoljavate ono što mu duša ište. I na kraju krajeva, pravda je u pravoj literaturi, ma koliko je vi cijepali i bacali opet iz ogorčenosti. Uostalom, znamo da biti ogorčen onim što ne možeš promijeniti sam, nije ni malo urnebesno veselo, naprotiv, tužnoje i tako treba i da ostane; ja se, na primjer, ne bih mogla veseliti ni tuđoj nesreći, a kamoli svojoj. Ah, da, udružićemo se i mi “dobri” jednog dana na pravnoj osnovi, i pravednoj, i gdje će nam onda biti kraj ako nas bude više i berićetnije; mislim na našu djecu.

moj sin nije „Klemm“ za Službena stranica Vedrane Rudan

 

 

Kad si ljuta iz neshvatljivih razloga, a oni su uvijek neshvatljivi za okolinu, smatraju te neuračunljivom, ogorčenom, ljutom i najviše ludom. Kao da to nije ponekad i tvoje pravo, da se i negativno iskažeš prema stvarima koje se negativno odražavaju na tebe.

… meni je tek psihijatrica ukazala da sam „bila ljuta“ u nekoj situaciji, dok sam sama smatrala da sam „nesrećno zaljubljena“; kako samo krivo pokrivamo prava osjećanja.

Advertisements

О natasa1

Pa, naravno kad muljaju dvadeset i kusur godina, taj par "medenjaka". A Vi? Jedva čekam to u junu! Malo sam se zamorila od prijave- čujemo se uskoro, nadam se , i sa komentarima.Pusa!!! Natasa1
Овај унос је објављен под Uncategorized. Забележите сталну везу.

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Google photo

Коментаришет користећи свој Google налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s