Kratkepriče 3 (a)

Kratke priče 3

 

 

 

Da, znam… sitnice koje život znače; a kad vam one nisu bitne, ne mogu da vas potegnu iz letargije već ih omalovažavate ili ste čak puni prezira prema onome što se vremenom samo skuplja, ukrupnjava i čini vam se suviše lako dostižnim, sitnicom koju preskačete i ne primjećujući je, jer vas muče krupnice, stvari bez kojih se ne može i koje su vam baš neophodne da vam pokvare dan a tek raspoloženje i koje se drže vas kao pijan plota, mada vi, najiskrenije rečeno, i ne znate šta bi to moglo da bude, šta vam znači sve to što vam glođe kao bubice klip kukuruza. Pa, udri u kuknjavu, trondžaj ali žarište moraš da pronađeš, i zora onda lakše sviće. Ponovo, i poslije dužeg vremena sanjala sam da znam da letim i druge podučavam istom umijeću, osjećaj božanstven, sem što sad mogu i da hodam po vodi ma koliko mutna, tajanstvena, nepoznato odakle dotekla bila, ali pređe se nekako a da se cipele ne okvase. San je bitan da se iz njega budiš osvježena, odmorna i kao nova, priznaješ i novi dan kao takav, unaprijed znaš sva dobra koja sobom donosi. Vratila si se korak unazad, pa onda još dva za hvatanje zaleta, i tako redom do samog prapočetka, znaš odakle je sve krenulo, sa vrela Bosne… imanje ispod puta, stepenice koje vode strmo prema dole ili gore, uvis, zavisi da li polaziš ili se vraćaš, slutiš ili si već sve prebrodio, a najviše iz kojeg ugla posmatraš gore-dole; kućica zaklonjena kukuruzištem, samoćom ispunjenom alkoholom po porodičnoj lozi zbog nesretne ljubavi ili nečeg mora da je još i više, zidova ispunjenih okačenim blinkerima za pecanje na vrelu, koji znače svo bogatstvo i da od njih, te loze što bazdi po alkoholu i zovu ih „ćuture“, niko ništa poslije ne dobije nego mora da bude od komšija i komšiluka bez zazora pokradeno preko noći, bez obzira što je već viđeno i čuveno to svjedočanstvo patnje, neokupano i u prnjama bez ženske ruke da propere i ko zna šta još što zidovi čuvaju i o čemu šuškaju između sebe, neznano, tajno, osvjedočeno lukavstvo, opet na kraju žene ostaju mada su davno otišle i razočarale. Sitnice život znače bezgriješan, ali ne i punoćom ispunjenu prazninu uzaludne smrti; na kraju se čini da niko ništa ne radi, samo je čeka da se vrati, kao nezarađena penzija prenesena na onog ko je za tobom ostao i vodi se kao partner u bijegu. Nijedan progonitelj iz snova ne bi te sustigao i rekao da nešto vrijediš, već samo da omalovaži sve dane i iz njega ispale noći koje je imao bez tebe i ko zna na kakvim propalim mjestima koja još naknadno sude o tebi, kao preskaknje tuđe živice zbog opet druge žene. Ili na drugom mjestu propao tur kockara „tralje mnogoljudca“, tuđe a svoje izgubio, žena mu se sama udala, pa, gdje to ima nego u pustari i gdje se pustahije ne žene ničim; posao za posao, svoj da gledaš, a zlato za zlato nečije da budeš, ako želiš da išta imaš što je samo tvoje i opet, ničije. U slast i takve sitnice da izjedeš a ne samog sebe zbog ničega i nikoga. Ko laže, taj i krade, a ko krade taj se i ubije a poslije kažu da je umro od ničega; jeste, iznebuha nam se sve i dešava i zbog toga i sve te sitnice što nešto znače vijaju kao neprivezano živinče. Čovjek je… pa, živinče!

jedna pričica za laku noć bilo koju

 

 

Kočnice i mjesto na kojem se možete zaustaviti i kazati: e, sad je dosta, ne idem dalje nikuda, dosta je bilo i ove gladi, napetosti i srljanja misliš naprijed a ono pravo u propast. Stao sam na liniju koja je značila prijelaz na drugu stranu, zajurcan u punoj brzini, pijan i bez razmišljanja a oko mene totalni mrak, samo mjesečina sija povremeneo iza oblaka koji odnose sve sa sobom razmićući se, proređujući se i mijenjajući oblike prije nego ih upamtiš, prije nego ostanu ugravirani u ukočenom zablenutom oku izokrenutom naviše, prije nego nogom kojom pritišćeš zaustavljanje na ivici, ne uspiješ, neuspjelo kočenje, kročiš na jedan od njih, oblak, što se rasipa gore po nebu kao otkinuta krpa i čisto rasipanje iz polupanog krčaga, e sad je dosta i ovo paperje što ništa ne drži pod sobom i na sebi, neka ide daleko od mene, oslobađa samo sjaj mjesečine, i kiša neka se negdje drugo raspe… Na ivici rijeke sam, zaustavljen u zatvaranje i kočenje; ograničavam li svoju slobodu izražavanja i hoću li moći povući dalje, još više i preko svojih neotpisanih snaga, da izreknem i tu jedinu istinu što mi još svijetli iznad gornje usne i svjetluca kao izbijanje graškica znoja, šta je moglo da bude sa mnom, na prepad, bezuvjetna a neiskazana ljubav, zadržana za sebe, tajanstvenost jer nemaš kome da promašiš i ono drvo pored puta što čeka samo na tebe da se polomi ili ti na njega i samo zbog njega u punoj opet brzini; kočnice savladavanja i postoje samo zato što postoje pune i neograničene brzine, kao neka protivteža koja te baca naprijed i ne možeš dalje jer si privezan pojasom spasavanja za sjedište koje te još uvijek nosi i zaustavlja dah u punom naletu, u punom zanosu kojom si obujmio nečije toplo krilo i jašeš po njemu kao usamljeni, osvjedočeni jednom za svagda, sladostrasni konjanik; u stvari, ugrijao si pod sobom sve što ničeg više nema do tebe, tvog još ugrijanog tijela u stanju mirovanja na ivici, jer ne možeš dalje preko ove obale na kojoj si, sa one druge strane je drugo, tuđa obala koja ti ništa ne znači više, sem da u punom preletu preko rijeke oticanja i isticanja vode iz krčaga na koji si zaboravio, zaboraviš na sebe i svoja krila, u punoj mjeri moći predaje, preko svakog ponosa, iznad poniženja slabosti i pristanka, u samopredaji i samoodbrani u istom, preletiš prekoračivši vrijeme kad sa one druge strane spoznaja je i cijela tvoja strast istekla je na obali sa koje si krenuo, sa koje si i potekao zamišljajući prelijetanje ptice selice nevjernice, vjeran sebi i svojoj ostavljenoj dragoj, njenom „mirisištu“ po kome je još uvijek pamtiš… ako je od udara u vjetrobran još nešto ostalo u tvojoj glavi sem razlivenosti po usputnoj i mjestimičnoj travi uz obalu opstanka koju niko više voljno zaista ne pase; pa, nismo više ovce da ne kočimo svaki napredak koji žuri ispred nas i svaku propast prikočenu samo u afektu i u nagonu za samoodržanje, dva apsurda. Instikt nam kaže u zadnjem času kao nagon samoodržanja, da samoubice koče i kad znaju da ne mogu više da izdrže; drugo mjesto je za nas…

proklet i onaj koji me ostavio pa nemam kočnice nikad ne vozim
ovdje na obali nadanja

 

 

Duvaju silni vjetrovi, a niko ne može dohvatiti i zaustaviti vjetar nadolazećih promjena, pa sviđale se one nama ili ne. Uhvati vjetar za glavu i za rep, da te bog vidio i proveselio!

uzdanica i taj vjetar

 

 

… Ah, da… nije loše i da kaže nešto „u svoju odbranu“, bar rastumaći ono što ne shvatam ili pogrešno sam razumjela; mada, kad djela rade, teško je bilo šta reći, a kamoli rastumačiti, naročito zato što ponekad nije ni potrebno i razumijemo se i bez toga, ćuteći kao da je sve već rečeno.

naslagalo se toliko toga i složilo samo sa sobom gotovo
da gotovo je

 

 

 

 

Napredak je kuća uspjeha; ne vrijedi ti da stojiš u mjestu stražareći nad postignutim, niti da ležiš ušuškan na lovorikama nadajući se da to nije samo početnički uspjeh, luzer koji vjeruje da mu je od sada pa nadalje sve od boga dato, kako dobro krenulo da tako i nastavi, po mogućstvu i završi, jer završnica je najbitnija, onaj poseban pečat koji daješ zauzetoj poziciji i zaštićenoj slici koju si dobio i zadržao kao zauvijek datu, o sebi… sad napreduješ, ideš i zašto da srljaš, i ne moraš, sad možeš malo i da se uspavaš. Ali ne, ništa nije zagarantovano, zauvijek dato, ponajmanje statično ili se kreće samo u jednom istom pravcu kad jednom za svagda krene. Krenulo te je, zar nije, i kako kome da se zahvališ na ovolikoj vjeri u sebe, vrijednim rukama i vremenu prestiža i napretka koje je zavladalo tobom i tvojim danima kao ustoličeni sveopšti progres kojem ti ostavljaš jedini trag i završni udarac koji odjekuje kao ponosni i sobom okićeni danak u krvi, znoju i suzama, da bio si vrijedan i još opstaješ, primjer budućim generacijama koje si posijao iza sebe, ti na drugom mjestu, oni ovdje, zajedno povratnici iz obeskućenih zbjegova, pa ko je gdje našao ležište i oslonac. Da, radiš krvnički i ono što ti se ne radi i za koju lovu, a sada možeš i malo da se odmoriš i zabaviš,zaboraviš, odeš kući u zavičaj gdje te odavno više nema, da podsjetiš djecu da te još uvijek imaju mada imaju odavno i svoj život vođen po sopstvenom nahođenju i sa malo tvog neprimjetnog udjela, tek da se podsjetiš, gdje si ti otišao daleko od svih ovih krajeva ne da vladaš nego da nešto radiš, što ti je dato, i zaradiš, bolest-zdravlje, još po nekog partnera za razne životne lozinke i zvanja, i vratiš se odakle si porekao da si potekao. I sve te smicalice o dobrom životu kojima nas mame pod svoje nečim prostrano-nečim skučeno okrilje, svjedok su mi da je tu malo ljubavi, zdravlja i nepretka, ako ovi ovdje, preostali i bez tebe propadaju, a ti nisi u stanju to da vidiš i da im pomogneš jer ne možeš i sebi i njima podjednako: nema se vremena ni novca, još manje ćeš bilo šta da poneseš sa sobom u vječna lovišta, ti, posljednji mohikanac kojem su jedino još dobri auto-putevi za savladavanje prostora , vremena, i svega što nas još dijeli i rastavlja, nesmisao i razlike padaju mi sa snijegom na oči i ne vidim dokle si stigao sa svojim ambicijama za daljine i nepovezanosti misli i strijemljenja uvijek prema nekome i nečemu što ti nije suđeno… Da, znam da dobro „parlam“ i ko zna šta bih ti još natuknula, da nisi otišao na vrijeme i poslije silnih trzavica se snašao; znaj da ga čekaš i da će poslato odavde da ti dođe u posjetu, da ga podsjetiš i da te podsjeti da mu se daš malo od sebe i da ostane malo i za druge, ne onako kao ti znaš, bez zadrške, nesebično i od srca; ostavi malo i za sutra. To što tražiš od malog, davno je već učinjeno na drugi način i čeka da se ispravi na pravi, još jedan, pod tvojim okreiljem i zaštitom, način, i da je sve po tvom, šaljem ti dogodine ili najbliže ovog ljeta našeg sina, zimsko je to dijete ali ne kopni uzalud za sličnim daljinama kao ti nekad, kad si nas u šutu… a nadigrao i sebe. Kad sljedeći put dođeš pod našu krušku koja cilja masnicu na oku, pa poslije moraš da se kriješ iza sunčanih naočara i svoje neotesane, da išta drugo mnogo važno vidi, dioptrije nebu pod oblake, povedi i njega sa sobom, i u jednom i u drugom pravcu za nezaborav, jer za vas ovdje nema mjesta, onog dobrog i da se naspavate od olakšanja što ste se najzad (s)našli, vas dvojica i vaše ludilo-generacije za provod. Ja opet u svijetu koji vas čeka, čist napredak a tebi dobitak i u tvom odraslom sinu tamo, brate moj i zaludno sredovječna sestra svakom ko još nije pitao da ode ili da mu ne budem suviše „oštra“ u nahođenju. Dobra moja vodnica i sve na nju!

monolog s brat koji se ne vraća na dugo
i sinom pomalo

 

… e, kako sam mogla da te zaboravim jutros, tebe i tvoj meč… mnogo je ljudi oko tebe pa mi loš „striming“… časni Nole ispunjava obećanja, a to nikako nije mala stvar- svaka čast!!!!

i ko ne prisustvuje učestvuje u zajedničkom slavlju
svakom jedna „srećina“ a ne samo našoj srećici

 

 

Uh! čista savjest od prljave mašte, i pamet od lude glave… kakva savršena zbrka od recepta!- Zoco moja, da nisi zbrzila ovdje neku „papazjaniju“, meni je sve „zagorilo“ i prije nego što sam ispoštovala ovu pisaniju… efektno.

sve po zvanom receptu

 

 

… Kad si jednom vezan vezom za svagda, teško da je pošteno bilo šta poslije ili iza toga, nešto preko toga istraživati, kao da si sam i slobodan, a nisi, nešto da pokvariš pa da na tim krhotinama nešto lijepo sagradiš pa da ispadne tako, lijepo, čisto, bezgriješno… i kao da nikoga nismo povrijedili ti i ja, i nema veze što je jedna ljubav umrla zbog nas a bila je prije nas. Dobro, postoji ona izreka koja ne odgoneta šta je prvo bilo, šta je starije, pile, kokoška ili jaje…

da li da te uzmem u razmatranje kad sam trenutno zauzeta

 

 

… nema poente pa neka bude ova… na stranu i sve krajnosti što ne valjaju ni bogu ni ljudima, ali nesreća se zaista prenosi svim silama na druge mada znamo da je isti slućaj sa srećom i svim „bolestima“ od kojih bježimo jer su, zaboga, zarazne. Sad, na vama je da vidite koliko ko i čega može da podnese, ponese i svemu doprinese… i kad se to ne traži od njega a kamoli očekuje; važno je zaista važno previše ne očekivati od jednog samo čovjeka… odmah da utekne.

kad dogovorićemo se oko prilaznog puta a i onog odlaznog
samo poslužno dobro je dobro kao

 

 

Velika su to ograničenja kad ne poznaješ dovoljno situaciju, a vrijeđaš okolinu; šta će tebi kontrola dok ne naučiš da sobom vladaš u svakoj prilici pa i propuštenoj, na primjer.

uzmi se u pamet ali samo tu i tamo se povuci

 

 

Kad sam bila mala, ja sam iz čista mira svog već poodraslog i prvog komšiju pitala da li će on da me ženi kad porastemo; neću, rekao je s pika. Dječiji biseri i ova priča… djecu ne bi trebalo zamajavati, niti se izvlačiti praveći se kao da s njima pričamo ozbiljno i kao sa odraslima; Stefane, lijepo ti je rekla da te uopšte ne razumije… šta radiš sa svojim ljubavima; ala je cakana!

ima još jedan što iz svojih mlađih dana liči na mog bivšeg komšiju iz njegovih mlađih dana kakva slučajnost

 

 

Kaže: ti samo komentarišeš ženske biste; pa, kad mi fali jedna, i svako komentariše ono što mu fali a ja tako mnogo od svega komentarišem da svašta može da se pomisli, i šta mi sve može da zafali…

meni fališ ti od svih… prošlih ljeta

 

 

Ništa mi ljepše nego kad opasna prepirka pređe u šalu i fol; sad smo se svadili, nadgornjavali se, u stvari nabacivali jedno drugom sebe kao jedinu ispravnu istancu, a njega zavodili na pogrešne zaključke, kao sve su to zamke i stranputice o koje ćeš se svojom krivicom i zbog svoje lude glave jednom razbiti ako ti ja baš ja ne otvorim oči, a ti još četvore… u smijeru kojim sam te uputila, da znaš, da probaš i ne propadneš; pa,ako se izvučeš nepovrijeđen, bez uzgrednih rana i neožalošćen sopstvenom slabošću, opet ćemo biti dobar drug jedno drugom, a možda i nešto više. Jer, prestali smo da se inatimo da naše je ono bolje, potiče od nas; ali takmičenje nam je u krvi, ako su nagrade adekvatne našim unaprijed lociranim, osvjedočenim kvalitetima za dokazivanje svojih makar u praksi i neprovjerenim teorijama o sopstvenom preimućstvu; možemo da se i opečemo, a možemo i da dobijemo ne shvatajući da opet žalimo što nismo još bolji ispali, a to je zbog loših protivnika i nepravilno zacrtane karme koja nam je nešto sasvim drugo predstavljala kao igru dokazivanja bez krajnjeg dokaza, sve u nedostatku dostojnog protivnika. Naš takmičarski adut se izobličio u mjeru opreza i borbu za opstanak slabijeg pred jačim; igru nerava izdržljivijeg nad onim koji sam sebe poništava u malodušnosti; i nisu nas džaba učili da manja riba grize veću samo iz opreza dok je ova proždire. Takmičarski duh nikoga nije zapalio, a da ga nije dobrom nagradom nahranio, dobro zadoio nečim što se ne smije nazvati „mržnja prema protivniku“ a surevnjivost je dobro zamaskirala i predala aplauzu mase koja ništa drugo ne čini, sem što se kladi na svog konja, navijajući za istog nastoji da dobije i podstiče u gladijatorskoj areni razlog za posmatranje. Krv, suze i grijeh su u igri, a smijeh, te suze radosnice nikle u prkosu pred sopstvenim snagama na izmaku svakoj kontroli; i koliko će da traje, pitaju se, ovaj poraz u pobjedi, pred izlivom svih mogućih emocija a najviše grubih, surovim, beskompromisnih, nesavladivih, bez imalo milosti predatih i prodatih na kantaru samoopredjeljenja; do granice izdržljivosti uvijek svemogućeg tijela, do prestanka kajanja zbog trenutnog ispada iz kola sreće kad rezultat, i onaj krajnji, se lomi, a potoci adrenalina od kojeg, kad jednom proradi, ne možeš da spavaš ni par noći unaprijed ni tu jednu poslije, kad sve prođe, nestane i posljednji ugasli žar od vatre borbe u kojoj su se pekli i pobjeda i gubitak, dotle će da traje ovaj krug, ovaj put… do ulaska na viši nivo i do besvijesti ili koliko te služe godine dokazivanja na istom poznatom terenu na kojem si za sport sa dušama kao profesionalac izgubio ili bacio sebe kao crvenu maramu provokacije za sve rogate, za silovite u naletu i kad su ranjeni, da te iznesu i proburaze uvijek isto za slavu, rekreativu i vježbanje (ne)milosrđa… do posljednje snage i daha, a da te ne bi izbacili brzopotezno iz svojih redova, i ne sluteći u cijeloj farsi svoj posljednji poraz dokazane teorije koja bez tebe ne funcioniše: lomeći posljednje šrafiće već ih zamajavaš u punoj brzini kao zamajac ili poluga koja sve pokreće pa i ovaj bezočni svijet koride… dok su riječi koje bi ih zauzdale na ispaši…

„bambadava“ smo se borili za istu stvar sve dok je jedan dobio svoje

 

Svaka inicijativa povlači za sobom i brdo rizika, ili niste uspjeli kako ste pretpostavljali, ili ste uspješni pa vam opet prebacuju nešto, možda dlaku u jajetu i neku sitnicu, jer niste dostojni, niste vi baš toliko sposobni da povučete toliku dozu dobrobitnosti, pohvalnih procedura, jer sve je od vas istina poteklo ali mogao je to i neko drugi da postigne umjesto vas i to još uspješnije, jače i dostojnije da se vlada poslije zajedničkog uspjeha i dobitka… mogao je sve, samo vi ste ga bezobrazno pretekli, jer je on tako htio i nije bio trenutno zainteresovan a i kočila ga je vaša nedovoljno obrazovana, nezahvalna i na krivo mjesto postavljena osoba kakva ste vi. Ukratko, niste zaslužili slavu u kojoj se sada uobraženo kupate, a i dali ste se u potragu za novim rješenjima na probleme koji ne čekaju već se iznalaze novi i novi, baš za vas i vašu nadogradnju na prethodni, donekle početni, zgoditak u koji zovete i sve „nevjerne tome“ da vam se pridruže, proslavite dobar instikt, njuh za posao i saradnike koji mogu da doprinesu i pomognu u iznalaženju ciljeva ali i sredstava za njihovo postizanje. Vama nije trebalo puno da signalizirate i obilježite metu i povedete „mali privatni rat“ protiv svega što vam se suprotstavlja, protvrječi bez pravih argumenata ili ne pokazuju prstom na pravu stranu već upiru opet vješto ali neuspiješno na druge, radne i predane cilju i istrajne, a smetala i uzgredne prodavce magle i skretanje pažnje sa srži poblema zanemaruju ili ih čak pokušavaju gurnuti naprijed, u prve redove, zavidljivce i one koji samo deklarativno sve znaju i svemu se kao otvoreno predaju, u stvari zabušavaju i ignorišu svaku naznaku moguće propasti timske saradnje bez greške i svake druge mane koja bi ometala projekat koji je sve nadmašio i prije nego što je stvarno i počeo da uzima pravi zamah ali koji, sluti predvodnik, niko više ne može zaustaviti i spriječiti, kakav zalutali marginalac, propali saveznik kome se nije htjelo da prihvati pruženu šansu… u ovom velikom timu; jer svaka inicijativa, i samoinicijativa, počinje od sebe ali se završava tekući kao više pritoka u jednu rijeku koja ide u još veću i silniju, i naravno da daje trajnije, ne polovične, kratkotrajne i prebrzo zaboravljene, već vidljive i osvjedočene rezultate koji služe na čast svim učesnicima u zajedničkom projektu koji, završen i konačan, predstavlja sam svoju sliku i priliku, vezan za vas i vidljivim i nevidljivim nitima, ali nastavlja svoj puni život samostalno, nezavisno od svojih djelotvoraca služeći svima na čast i dobrobit svojih korisnika i svih budućih generacija; eto, koliko je moćno to opšte dobro i njegov doprinos sveopštem napretku. Bez stajanja u mjestu pridružuje se novim inicijativama, nesabotiranim pokretima i idejama poteklim baš od vas koji bar pokušavate da iznađete i pročitate ono što vam je možda u početku sitno, neznatno ili nepoznato, ali ne date se zavarati tim neslućenim, po instiktu stranim ali pruženim na ruku, hijeroglifima i sopstvenom stvaralačkom zanosu.

nisam vas odala nedostojne ali sam započela bez omalovažavanja da u istom taktu i završim ovu gotovost pomijerajući i tu granicu za nas

 

 

Svako shvata onoliko koliko može da prihvati (svari) ili šta mu se sviđa, a zna koliko mu se kaže… i kad ne razumije baš najbolje koliko ćeš to ponavljati do besvijesti, da bi najzad shvatio i možda prihvatio kao svoje… neotuđivo pravo izgleda.

ta divna ljubav (stvorenja) ta-dah

 

 

… da im se može … da izginu ili polude vrteći unazad, po ivici ili po stubama… skroz trijezan adrenalinski sport…

ni za šta i ni za koga

 

 

…Svi su kao nekoga srušili ili izgradili, ti veliki one male… baš… “pustili” bi nas da i sami nismo malo mrdnuli, makar malim prstom na nozi, malo sutra! Svaki narod, pa i drugi, svaki čovjek učestvuje u stvaranju sopstvene istorije, propasti ili novorođenja, a i to je za neke kao malo. Poenta je: pustite male da žive, pa će i vas (velike?!) neko a i oni, poštovati same po sebi i koliko zaslužujete. Mala i velika gibanja, kažete… hm! Ko se hvali-sam se kvari, a isti slučaj je i sa samokritikom, da se zna!

prosto mi krivo koliko malo o sebi znamo
naučili u školi

 

 

… misliš kako ga mi vidimo, toliko nam jeste, ili pak nije, čudno. Dan nije čudo, ma koliko čudesan bio, misliš li?

kako te to ja vidim
da ili ne

 

 

… Marija ili Jelena… osmijeh mi nije silazio sa lica dok sam čitala ovu priču, tek negdje pri kraju pomalo „kiselkast“; pitam se kako bi to bilo meni kad bih negdje pročitala neku svoju „priču“ koju je neko tako dobro složio za mene sve me dobro zagledavši sa svih strana, možda nisam svjesna… dobro si me/nekog pročitao, hmm… Pa neka još neko kaže da neko ko o svemu sve i svaku zna nije dobar… za „obrađivanje“, mislim, kao kupac; skup kupac-jeftin prodavac što bi se reklo i slatko nasmijalo, a „preveslano“ poslije prisjelo…

„Stefan zna trgovce u gradu“

 

 

Sve je povezano, proistiće jedno iz drugog i nastavlja se jedno na drugo; zašto onda imati kočnice i zaklanjati se iza nečeg drugog što ima manji ili nikakav uticaj na bilo šta, čak ni onu sugestivnu moć da dopre do nas, ugnijezdi se svojom sposobnošću upliva u tuđe nepoznanice, neopravdano teške tajne koje iz nekih lomnih razloga odbijaju izaći na dnevnu svjetlost, jer nas, plašimo se, čine prokaženim, oštećenim i tuđim više sebi nego drugima. Zašto se ne dopustiti nečijoj vještijoj ruci dobre procjene situacije i maloj korekciji u našim ličnim predskazanjima, lažnim uvjerenjima jer nam je lakše zavaravati sebe i druge koji su nam bliski, sve da bi se dokazali ako ništa i odbranili kao samo svoje, nešto lično i posebno, samo naoko zaštićeno i nedostupno, nešto što neopazice sakriveno propada, klizi u nepovrat, u stvari predstavlja onaj niz stepenica prema dole i prema gore, zavisi od nas, korak gore i dva dole i mi smo se već spremni da se predamo u ruke kakvog vještog znalca, kako bi izbjegli vječnu torturu opreza i savladavanja prepreka koje to nisu. Zašto nas neko ne bi uputio na izlazak, silazak i da je dosta nedostatka energije, vitalnosti i ličnog savladavanja onog što nam se nameće kao sitan kusur, koji nije za potcjenjivanje kad zatreba i jer smo na ivici sopstvenih platežnih mogučnosti, a nikako puna cijena koju smo davno savladali kao „zaslužni građanin“ u ovom svekolikom kazamatu koji ne prašta ali očekuje to od nas, paru za paru da prebrodimo krajnje neprovjereno povjerenje u svaku neispitanost, nepoznanicu ili laž. Ne lažu svi koji kažu šta nam je potrebno, možda samo ispipavaju trenutak i pitaju šta je to dok ne saznaju; sa kojima možemo da sarađujemo na daljinu jer nam nisu dokazani i kao san iz kojeg se još nismo probudili a već i sami tražimo odgovor na (ne)postavljeno pitanje iz zaboravljene zadaće. Sve moguće zadaćnice nas izludiše; svi doktori, treneri, podučivaći i njihovi propisani, ovjereni i samo za nas određeni ocjenjivaći nečije sigurnosti u svoj pogled na svijet, još samo i da ga savladamo i krenemo dalje svojim putem, u osvajanje vrha i „postizanje cilja“ koji su nam drugi, u obliku lične institucije nedovoljnog saznanja, nezreli i zakasnili u istom, o kontinuitetu vjere u sebe da i ne pričam ovako šturo, nepropisno i nejasno, odredili ili predali u amanet. Jasno je da smo propalice kad nismo više tvoji, školo za bjesomučnost uvijek istih problema- nedostatka znanja, volje, a naročito prakse u zarađivanju onoga što smo stekli, zaslužili da je moje. I što će da me vuće kroz život, ako nećeš ti, školo, zaparložena, statična i konstantno na istom mjestu propadanja zajedničkih novih ideja a forsiranja zastarjelih metoda slušanja i odobravanja svega, čak i onog što upravo ne vrijedi, pa ni tebi, takvoj ofucanoj u sopstvenom neznanju i neosjetljivosti za probavne probleme u savlađivanju zaludnog a predočenog u mješovitom haosu, jezovitom „gradivu“ bez temelja i nadogradnje a termiti izjeli trulo središte već davno obrađenog i zastarjelog stabla… na koje se svi kao po komandi oslanjamo kao da nemamo šta drugo; pa i da izaberemo sami sebi ono što sigurno dobija, mada ništa nije zagarantovano, ali vrijedi van protokola za prijem u već izlizano svratište od života u kojem svi i bez ostatka „gube“ koji se nisu prodali za kusur… umjesto da ga bace pod noge a da im ne skaču temperatura i pritisak… trt-mrt! I ohladiš se pod tušem, spereš nezasluženu ljagu iz „igre školice“ sa slabijima, neiskusnijima i manje bogatima bez veze. Baš smo bez veze, da sami padamo i ubijamo (se), stvarno smo bez veze ako se prepuštamo lošim autoritetima sa doživotno zagarantovanim uticajem; njihovi x-zraci nigdje ne prodiru toliko snažno, oprezno i doživotno kao prema onima koji su se unaprijed predali u povodljivost. Malodušno i jadno a izokola se nigdje ne stiže, još manje nešto valjano postiže… do kraja i kud puklo-da puklo, ali je glasno i više nego jasno. Šta to želimo da postignemo, ako ne „slobodu samosavlađivanja pred nečastivim“, ali malo nam je dato da uzmemo, pa sve po pravdi bogova koji i nečekano (do)čekaju. Ukazalo nam se gdje griješimo, pa zato vidimo i nije ni nama lako.

svucite se više kad vam je toliko stalo da utičete na (ne)prolaznost
i kao gdje se ne može probiti nije vrijedno truda

 

 

Šta znači to biti karakterna osoba, imati čvrst karakter, neku vrstu nepokolebljivosti i jakoče u donošenju neopozivih odluka koje su postojane, naravno ne potpadaju pod kliše, i ne mijenjaju se brzinom vjetra, možda baš uprkos njemu stoje dugovječno i berićetno kao stijene. Pričaj mi malo o tome, svi oni mogući preletači koji jedva odolijevaju iskušenju prelaska na neki novi, viši nivo, jako bi se obradovali što ih ne ograničavaš svojim slabim i kolebljivim argumntima. Sve razmirice, sučeljavanje i suočavanja nikad nisu dio jedne te iste prošlosti, iza nas, naprotiv, još uvijek su brzinom svjetlosti ispred nas. Misliš da se mijenjaš, i karakternost tvoje davno donesene odluke da ne popuštaš napasti briše se kao nevidljivom gumicom, nastupa novo vrijeme a s njim i nove potrebe, ili si samo stariji i iskusniji, skloniji brzopoteznim promjenama, što uopšte ne omekšava tvrdoču tvog davno formiranog, ili pak slabo formiranog karaktera. Jesi li zbog njega tako zadrt u samodokazivanju i nepokolebljivosti, ako si u jednom trenutku rekao -ne, da to zauvijek važi, bez obzira na sve, na nove činjenice i nove ljude. Tvoje vrijeme je na primjer odavno prošlo, i to moraš nečim nadoknaditi, kasno jeste ali prošlo nije, niti prestalo da boli, moraš da učiniš jedan potreban korak u pravcu koji si izbjegavao godinama, kojeg si se užasavao a vidiš sada sasvim nepotrebno, to neće niko od onih koji te znaju da primijeti, još manje nepoznata lica sa ulice- karakter ne čini farba koju si prestao da nanosiš uporno na svoju kosu sa prvim sijedim vlasima, mada ti ni jedno ni drugo ne prija, to zavaravanje vremena- osjećaš se rasterećenim i bolje prijemčiv za usputne ne tako bitne ali dalekosežne potrebe da se suočiš sa svakom realnošću na koju te bilo ko iole bitan pozove; lak kao pero, spremaš si odstupnicu sa što manje iznenađenja, naglih prelaza i bolnih svršetaka, kao poslije kakve lagano-teške bolesti koju si prebrodio, sa kojom treba da se nosiš od sada pa nadalje, koja te opet može pokositi, ali ostavlja nadu u bolje sutra koje, naravno nikad bolje ali uvijek stiže sutra, sa tobom ili bez; i nisi uopšte bez karaktera ako nisi u stanju da pristaneš da se najzad vidimo, kao noćno suočavanje oči u oči, u stvari napipavaš nešto u mraku što bi moglo da znači baš to- da se zahvaljujući čvrstini tvoje neotesane volje sve ostvarilo. Kako si to rekao balavo, sve šmrcajući kroz svoje duvanom načete sinuse i začepljen nos; ma, ipak te drži kliše zavisnosti od navike a bez otpora u dimu prolaznosti i prozrači prostoriju za sobom ako možeš. Evo, na primjer ja, nestrpljiva, ni sebi ne vjerujući do kraja, mislim čas jedno čas drugo o dvije različite a toliko iste stvari koje se u stvari samo slučajno podudaraju. Protiv slučajnosti ne možeš ništa, kao ni protiv ovakvog ili onakvog karaktera.

brže-bolje da mi ne zaboravite karakterne crte

 

 

… slutim da svi nismo čisti i da treba prvo ispred svoje kućice- slobodice da počistimo, a ne stalno nešto da se uvijamo i izvijamo, pametujemo, a drugi neko da čisti ispred nas… hahaha… kakva banalnost!

šta ostaje poslije iza nas

 

 

Tuga i radost, dvije krajnosti iste uloge, različite strane iste scene, nazovimo je malo prepotentnom ili pretencioznom „mizanscenom“ ili onim što se odigrava iza scene pravog „orgijanja“ one koja ima prevlast, koja dominira, tuge koja se upravo odigrava i crpi svoju snagu iz nedostatka svake životne radosti, a istovremeno sprema odstupnicu sebi i pristupnicu pravog otkrovenja i naleta opet iste te snage koja se nagomilala i pjeva odu još u pozadini ali koja zasigurno nastupa, radosti. Dvije zavaravajuće „bitange“, linija sreće i obrnuta linija lica tuge, prema nagore i prema nadole, važno je ono što se na sceni odvija i što se sprema da je napusti, a drugo je smijeni pripremajući se za sopstveni nastup; tako da malo može da se zaobiđe neka mješavina, miks raspoloženja i sjenke prošlog preovladavajućeg nastupa, kad radost ustupa pažnju tugi i jadu, ojađenost je prati kao vijerna druga koja nikad neće sići sa pozornice koju je za sebe zakupila svojim svesrdnim timarenjem naše duše i srca sve do granica plača i njene izdržljivosti, sve dok nas zavarane ne prepukne u kanonadu suza radosnica, jer nastupila je priroda radosti, te prenemagateljice, drznice koja bi nas prodala za kilo šećera da zasladi prostor po kome nesigurnog trajanja oprezno hodi, da ne sklizne opet u uhodu potištenosti- najavljivačicu ozbiljne tuge- a koja eto ipak dođe da opet ode, i tako stalno, gore- dole na klackalici međuprostora i međuvremena dok se istovremeno plašeći da radost ne umine i ne prošeta, išćekujemo neminovnu nesretnost- što prije dođe, prije će i da prođe to kao manje boli; dvije stopljene kugle istog sladoleda, jedna sladi- druga nakiselo gorči, nešto progutamo a nešto se otopi i uprazno ode žitko blato pod nesigurnim šta im slijedi, a slijedi, stopalima.

miks u nedostatku iznenađenja

 

 

Korektost u odnosu je simpatična, ničeg previše-ničeg premalo, taman koliko treba u međusobnoj razmjeni poštenja, misli, ideja, snaga, razuma pa i bilo čega, da ne ispadneš skot, daješ od sebe onoliko koliko misle da im je potebno s tvoje strane da ostaneš fer suparnik. Pravilno postupanje, ispravno postavljanje i pretpostavljanje pozicija u međusobnom savladavanju prepreka, čak i onih umišljenih i „bezmostnih“, kad nije ti dozvoljeno ni da priviriš na drugu obalu, gdje se možda nešto domunđava i nisi u prilici da iskažeš pretjeranu radoznalost niti previše saznaš o sebi, svojim mogućnostima i potrebama, svojoj vrhunskoj snalažljivosti izbivanja iz glavnih problema, a naročito bitnih stvari. Ti si dosadna taman onoliko koliko je neophodno da si prisutan a da ne pokolebaš i ne ugroziš ničiju izdržljivost niti ličnu snalažljivost; svako ostaje svoj nosilac pokreta i tereta, nosilac baklje stradanja, preokreta ili uznositosti, a ti si korektno sa strane, gotovo kao posmatrač, održavaš rijeku pouzdanja u životu, da ne zgasne, da se kreće, sasvim malo od sebe prema drugima, u interakciji koja možda i nije samo to već nešto sasvim drugo, tuga za nečim ozbiljnijim, otežano kretanje kroz zamagljenost stvari, i ti si miran i čist, uradio si svoje, koliko je traženo i očekivano od tebe, koliko je potrebno da oboje ne izvisite i ne pisnete, da ste nepodmireni, nečasni, slabi u davanju i primanju, oholi, bezvezni i iznad svega dosadni. Malo će od vas bilo čega da slijedi za objavu jer je krajnje osrednje, bez sjaja slavnog početka ili svršetka, mat i boza, teška nirvana i nezainteresovanost revolucionarnih otkrića, i za vas i za širi spektar boja u obliku duge, jer tu mašte nema, posebnosti još manje, a ti se držiš sasvim stabilno, ne nezaboravno, naprotiv, ali ponavljanje istog u očekivanju samo po sebi se podrazumijeva. Kakva mršava krava, a žilava… opstaje. Nisi ispao korektan prema meni onomad, kad si me zaobišao i otišao drugoj simpatičnijoj prilici; i šta ja sad drugo od tebe više da očekujem, sem savladavanja primata, dominacije, sopstvenu prevlast bez imalo truda, da sam ja taj koji je sa karakterom a malo nešto iznad tebe, posrnuo si, poskliznuo si se taman toliko da ostaneš pognut, ne dozvoliš sebi a prepustiš meni mjesto za glavu više, ako ne i jedino uspravno rješenje, da ostanem ponosan na sebe, taj privid kulture, da nisi ispod mene, usamljen u nastojanjima, možda nespretan ali ne i postiđen od sebe zbog svoje neinventivnosti. Nisi lažac, ali ni jednu istinu nisam naslutio od tebe; nisi proziran ali lako te je pročitati i istog trena zaboraviti, ali uvijek se tebi rado vraćamo jer znamo koliko i čega možemo od tebe ovaj put dobiti. Dobro smo se onomad pokazali i niko nam ništa ne zamjera… na korektnosti ti hvala. Svako ko uredno čisti ispred svoje kuće, ne mora da bude i metla; bilo bi zaista minorno i to tražiti od tebe, tu banalnost u nastupu, pretjeranu skromnost. Krotkost nekoga ko ne iskače iz živice kao bijesno kuče koje traži ma, zahtijeva svoju kost. Bilo bi previše.

obožavam da udijelim nešto ako ne i sebe

Advertisements

О natasa1

Pa, naravno kad muljaju dvadeset i kusur godina, taj par "medenjaka". A Vi? Jedva čekam to u junu! Malo sam se zamorila od prijave- čujemo se uskoro, nadam se , i sa komentarima.Pusa!!! Natasa1
Овај унос је објављен под Uncategorized. Забележите сталну везу.

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Google+ photo

Коментаришет користећи свој Google+ налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s