Kočnice na obali nadanja

Kočnice i mjesto na kojem se možete zaustaviti i kazati: e, sad je dosta, ne idem dalje nikuda, dosta je bilo i ove gladi, napetosti i srljanja misliš naprijed a ono pravo u propast. Stao sam na liniju koja je značila prijelaz na drugu stranu, zajurcan u punoj brzini, pijan i bez razmišljanja a oko mene totalni mrak, samo mjesečina sija povremeneo iza oblaka koji odnose sve sa sobom razmićući se, proređujući se i mijenjajući oblike prije nego ih upamtiš, prije nego ostanu ugravirani u ukočenom zablenutom oku izokrenutom naviše, prije nego nogom kojom pritišćeš zaustavljanje na ivici, ne uspiješ, neuspjelo kočenje, kročiš na jedan od njih, oblak, što se rasipa gore po nebu kao otkinuta krpa i čisto rasipanje iz polupanog krčaga, e sad je dosta i ovo paperje što ništa ne drži pod sobom i na sebi, neka ide daleko od mene, oslobađa samo sjaj mjesečine, i kiša neka se negdje drugo raspe… Na ivici rijeke sam, zaustavljen u zatvaranje i kočenje; ograničavam li svoju slobodu izražavanja i hoću li moći povući dalje, još više i preko svojih neotpisanih snaga, da izreknem i tu jedinu istinu što mi još svijetli iznad gornje usne i svjetluca kao izbijanje graškica znoja, šta je moglo da bude sa mnom, na prepad, bezuvjetna a neiskazana ljubav, zadržana za sebe, tajanstvenost jer nemaš kome da promašiš i ono drvo pored puta što čeka samo na tebe da se polomi ili ti na njega i samo zbog njega u punoj opet brzini; kočnice savladavanja i postoje samo zato što postoje pune i neograničene brzine, kao neka protivteža koja te baca naprijed i ne možeš dalje jer si privezan pojasom spasavanja za sjedište koje te još uvijek nosi i zaustavlja dah u punom naletu, u punom zanosu kojom si obujmio nečije toplo krilo i jašeš po njemu kao usamljeni, osvjedočeni jednom za svagda, sladostrasni konjanik; u stvari, ugrijao si pod sobom sve što ničeg više nema do tebe, tvog još ugrijanog tijela u stanju mirovanja na ivici, jer ne možeš dalje preko ove obale na kojoj si, sa one druge strane je drugo, tuđa obala koja ti ništa ne znači više, sem da u punom preletu preko rijeke oticanja i isticanja vode iz krčaga na koji si zaboravio, zaboraviš na sebe i svoja krila, u punoj mjeri moći predaje, preko svakog ponosa, iznad poniženja slabosti i pristanka, u samopredaji i samoodbrani u istom, preletiš prekoračivši vrijeme kad sa one druge strane spoznaja je i cijela tvoja strast istekla je na obali sa koje si krenuo, sa koje si i potekao zamišljajući prelijetanje ptice selice nevjernice, vjeran sebi i svojoj ostavljenoj dragoj, njenom „mirisištu“ po kome je još uvijek pamtiš… ako je od udara u vjetrobran još nešto ostalo u tvojoj glavi sem razlivenosti po usputnoj i mjestimičnoj travi uz obalu opstanka koju niko više voljno zaista ne pase; pa, nismo više ovce da ne kočimo svaki napredak koji žuri ispred nas i svaku propast prikočenu samo u afektu i u nagonu za samoodržanje, dva apsurda. Instikt nam kaže u zadnjem času kao nagon samoodržanja, da samoubice koče i kad znaju da ne mogu više da izdrže; drugo mjesto je za nas…

proklet i onaj koji me ostavio pa nemam kočnice nikad ne vozim
ovdje na obali nadanja

Advertisements

О natasa1

Pa, naravno kad muljaju dvadeset i kusur godina, taj par "medenjaka". A Vi? Jedva čekam to u junu! Malo sam se zamorila od prijave- čujemo se uskoro, nadam se , i sa komentarima.Pusa!!! Natasa1
Овај унос је објављен под Uncategorized. Забележите сталну везу.

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Google photo

Коментаришет користећи свој Google налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s