Kratke priče 2 (f)

Ustručavati se, ustezati, pa čak imati respekt prema nekome ili nečemu, da ga preklopite i pogodite i neprijatno iznenadite svojim viđenjem stvari koja je njemu možda i bitnija nego vama, znači mu nešto u životu a vi bez pardona „nasrćete“ i kao branite svoj rezon, svoju kontru, koji nikoga nije ogulio još a da ga nije i „obezglavio“, baš ste surovi, nepromišljeno-surovi i „gazite preko leševa“. Respekt vama, najblaže rečeno. A zašto da kažete nekome nešto što stvarno mislite? Kad prečutite, kao da ste ga zadužili nečim a da on i sam ne zna, pokazali ste dovoljno obzira i prema njegovim i prema svojim stavovima koji se isključuju u biti, a niste ih otvoreno suprotstavili, niste ni vi ni on se izložili baražnoj vatri razmimolilaženih gledišta, poštovali ste u stvari liniju manjeg otpora i priklonili se sindromu nezamjeranja ali i neisticanja svog puta kao ispravnijeg, možda jačeg i dugotrajnijeg, ili otpornijeg. I vi ste otporniji ovako prikriveni, neiskazani, tajni, može se reći čak i pritvorni, prefrigani i prepredeni kad za to dođe čas, kad nećete izdržati i upotrijebiti svoju prividnu prednost u dijalogu, konfrontaciji a možda i preuzeti već odranije zauzetu poziciju, nečije gledište u koje se neko kune, ali nezaštičeno dovoljno, i nastaviti na novi, samo svoj način, pomalo obrađenih nazora i prilagođeni svom novom položaju. I niste se ustručavali sebi da priznate da nije pošteno, da je bezobzirno od vas kao nož u leđa dojučerašnjeg sledbenika, a sadašnjeg… ma, bez konkurencije ste u manevrisanju sa svojim stavovima, isticanju gledišta ako iz toga (ne)proizilazi kakva korist, ne sluteći možda do kraja iskreno da i balansirate na tankoj žici, sa koje lako možete polomiti vrat. Ili, neko drugi vama to da uradi sa toliko malo suzdržavanja, ne vladanja sobom, s toliko pohlepe nasrnuti na tuđu fizičku ili idealnu svojinu, omastiti brk na tuđim slabostima i pretjeranim a nezaštičenim emocijama, oguliti vam kožu s leđa i ne reći „oprosti nisam tako mislio ali nije se moglo drugačije“… nego da se pokrkamo pošteno pa kom obujci- kom opanci, ko je bolji neka vlada sobom, a ja ću zasjesti ovdje gdje jesam i dobro osmotriti odakle vjetar duva. Jer, ono što sam/si doživio zahtijeva veće zalaganje po pitanju samoodbrane i pažljivijeg respekta u tuđoj pruženoj ruci koja možda i znači i ono što ne znači, i nikad nije ne znači da neće nekad, jednom, od sadašnjeg takozvanog čovjeka od koga se nisi tome nadao. Nikad ne znaš šta možeš od nekoga očekivati; samo dobar respekt, bez ustručavanja otvoren, da pobijedio si, ali samo ovaj put, zaubuduće ćemo da vidimo ko će prešutiti pognute glave i povući se gotovo bez borbe,uzaludna je ona bez pravih i opipljivih rezultata,a savladan tolikom dozom… gadosti.

 

malo u enterijeru, malo u eksterijeru, ali izvan sebe od „zloće“

 

 

 

Imaš dvojku iz maternjeg i petice iz stranih jezika… i misliš na stranoj strani svijeta; uvijek se spremaš da knjige i filmove i naravno sve ljude svijeta, pratiš na jeziku tuđina, jer to najbolje znaš, tako se osjećaš sigurnije, poštenije, svoj na svome i prepun nekakvog samoproklamovanog znanja. I tako ćeš da guraš dalje, ako te život kojim slučajem ne presretne i oduči od toga „izdajstva“ najrođenijeg. I inače ćeš morati ostalo sam da naučiš, naknadno i slovo po slovo, kao malo dijete kad uči da govori, ti da sričeš preskočene pjesnike iz stvarnog života.

djeco mog života kuda

 

 

… samo da se ne preopteretite i previše ne uživite… u tuđe živote, kao neki u knjige i njihove papirnate likove koji su tako snažno dočarani umijećem pisca, a izgubljeni za odistinski život, osim ako ne namjeravamo da ga maltene kopiramo u stvarnosti kao dostojnost i poučnost, i kao da je to uopšte moguće. Šta možemo od vas, tako izolujućih po sebi, kako kažete, da kopiramo ili bar prenesemo na sebe, ako ne vaše iskustvo i najrazličitije probleme. Ili da se igramo života ili čitanja misli i razgovaramo sa vama na razne teme, dragi moji „sveznajući“ terapeuti… sa odstupnicom nema odstupanja…

prijateljski razgovor je razgon

 

 

Danas đaci nisu baš obljubljeni od nastavnika, a ni obrnuta simpatija nije prisutna i izostaje, čak i u najobičnijim kontaktima a kamoli podučavanju (pružanju) i usvajanju (prihvatanju) znanja. Interakcija izostala…

domišljatost

 

Koliko sam sposobna vladati sobom, ispuniti zadatke koje stavljam pred sebe, i one najmanje da se ne obrukam i preskočim poraznost zbog prećice, samovarke ili linije manjeg otpora, da sam nešto prebrodila a u stvari nisam ni približno jer me sačekuje iza prvog ugla slabosti, kad sam bolna i manje zaštičena dotadašnjim postignućima, samonagradama, možda i tetošenjem i obmanama da to ponoviti svakako mogu i nije moja granice baš toliko nisko postavljena ili mogu i preko nje, iznad svega a ponajprije iznad sebe, nova i lako ponovljiva, sebi da priznam i poraz i pobjedu, da sam sposobna da budem sposobna u svakom otsutnom trenutku, shvatim i prihvatim taj osjećaj koji me mami, uljuljkuje, prihvata i hrabri moje fizičke skolonosti, mogućnosti, da sam pregalac koji ne kuka kad prolije mlijeko, razočara se i podigne ponovo na noge kad dva puta padne na istom mjestu, nemoguće ali dešava se eto, hvatamo se ko zna po koji put za istu muku, kao saboteri i neko kome ne možemo da dokažemo malo dijete i nejač u sebi, a tako smo ponosni, zatvoreni i nećemo nešto prije vremena, zauvijek ili stalno da ponavljamo istu mantru, hoćemo da smo stalno drugačiji, neponovljivi i nezamjenjivi, ali ne sebi već svima koji nam kao nešto znače, a možda i samo sebi. Dosta, kažem sebi, predugačka sam, preopširna do neshvatljivosti sebi i drugima, ne mogu biti sve to i odjednom, samo polako i jedno po jedno, sve po redu i pomoć je kad sve vidim i sve znam i mogu to da podnesem, još jedan uzdah, jedan korak preko svojih fizičkih mogućnosti, da ustanem iz ovog kreveta od svojih snova, od kijavice, kašlja, sline, znoja… i svake druge „prljavštine“ koja me je preklopila da mi nešto dokaže tek kad prođe i ovaj bol u leđima od ležanja i prevrtanja kao na ražnju, iz koje pozicije se lakše diše, uopšte diše i preko začepljenja od strane sopstvenog jastuka preko lica, pada pritisak, a ispod glave bubnji, srce na vrh glave kad se uspravim i ustanem… nisam u stanju ni čaj da si skuvam, dočekam i ispijem sa medom i limunom i nesebično topao; nek mi sve ovako ide, kao med i mlijeko, i onda sam sposobna da prebrodim i ovu obično-neobičnu prehladu sama u kući, bezobrazno bez oduška i ohola da sve nabrzinu sjurim u sebe, samo da se zna da sam (i) to ja, u dosadi bez pokrića i opečenog jezika. Ja, opekla sam se o sopsvenu muku, opet slušam muziku, dišem kad sam vama sve rekla i idem po svoj čaj, ohladiće se, mi (ne)sposobnjakovići sebi da u bolesti ugodimo i istovremeno ne kukamo ono što u sebi zadržavamo… da ne ispucamo prije vremena i ne odamo se, ja to ne mogu, žilavica, trpimir i „feniks“ iz obrnutog ogledala, ulazim umjesto da izlazim i obrnuto i sve u ove samo zadate životne pozornice; baš smo mi sposobni na sve… samo da nečim skrenemo pažnju na sebe, a ne omanemo.

žilav je ovaj feniks bez pepela da se posipa po sebi i bez spasonosnih ideja

 

 

 

Ima ih loših ali ne znam da li ih ima i onih dobrih… političara i političarki. Ali, činjenica je da se muškarci „brukaju“ na jedan, a one na drugi način, kad hoće da ih ponize ili diskredituju ili ih „puste da pobijede ali da se to i vidi“. Kome je uostalom do „pobjede“ ako ona nije prava i čista kao suza?

kad si snažna ja te ne puštam
pobijedi sama i bez pomoći

 

 

 

… ma, sve je to prirodno normalna stvar… i to kad nemamo bioskop i pozorište i „kulturna dešavanja“; meni je i odlazak u biblioteku sasvim dešavanje po ukusu i duši, a izlazak u prirodnu sredinu kao riba u vodi…

„antiprotivno“ je za i protiv

 

 

Sve velike kulture su imale, i današnje imaju, svoj vijek trajanja, pa i vi i vaša rasprostranjenost svud okolo, do sebe i kuda vam mašta doseže; ono što mislite da možete dobiti, ne znači da uvijek i dobijete, a važno je sačuvati čistotu uma i okoliša, napraviti od svog obitavališta prirodnu sredinu u kojoj se svi koji dolaze s vama u dodir, pa i vi lično osjećate normalno kao riba u vodi. Nevažno je ono što ističete kao svoju pojavnu vrijednost, ono što se potrudite da vas osnaži, istakne i ono što dopuštate da se izloži tuđim pogledima, kritici, najkraće rečeno- sudu javnosti ili vam se otcijepi kao slučajnost ispada i, u najmanju ruku, rijetki eksces a u stvari uobičajena reakcija, vladanje kad ste sami sa sobom i sakriveni, previše opušteni i to se ne bi moglo očekivati od vas ni na jednom drugom mjestu, jedino kad ste zaklonjeni od svjetlosti pozornice u obliku sunaca naših dana. Ako ste takvi, neogojeni kod svoje kuće, napolju ćete se osjećati kao štakor koji je greškom izašao na svjetlo, zabljesnut, otkriven i slijep od umora dok je pritvorno, tamo negdje nekom iza leđa a najviše sebi, koristio i praktikovao sve ono što „ne smije“. Nisam to ja ili mi se samo omaklo kad sam se neočekivano i pod tuđom prismotrom pokazao svoje loše i trulo lice prenemaganja u društvu u kome treba po nečemu da se ističem, a to je po dobrom vladanju svojim kvalitetima. Ni kreativnost, i doživljaj sebe iznad i preko svojih mogućnosti, nije ono što je nekad ona bila; koliko ste u stanju da ne izgledate toliko pohabano i kao stara kajla kojoj su se upravo za kućnim stolom omazali brci, pa samo cjevči, i žmirka, na prirodnu a ovještalu (ne)kulturu izražavanja sopstvenog bića. Kultura je sve ono što mi nismo, ona ne smrdi kilometar ispred sebe kao već povijesno daleka od nas moć dodira i stapanja sa istom vrijednošću po sebi; sve ono što su drugi, čak i oni generacijama unazad a čudom je preostalo i za nas, novajlije u tome, kreirali za nas, a služi da bi nam između ostalog ili samo u prvi mah a ne zauvijek, olakšalo život uljepšavajući ga i sokoleći istovremeno, priviđa nam se, nama istima i nepromjenjivima kad su propusti u pitanju, kao „fatamorganična“ krava bez užeta- privezali bi je ali nije za nas. Kultura se ne može ničim privezati na silu za nas, ono danas i ono poslije, ona se diše kao slobodan i čist vazduh, oslobođen prostor i put kojim smo krenuli, ako smo pametni da je ne mijenjamo za kič i prozaičnost kao olakšavajuće okolnosti teške za varenje, jer ono što sam ti rekla nije ono od čega bi ti se slošilo, kao na primjer od gluposti, stradanja i lošeg vaspitanja, svega onog što ona nije, a to je sve ono izokola pa na mala vrata. Ako je prava, ona je u tebi i tvojim genima, potrebno je samo da znaš da ih pokreneš, a to se i uči i ne uči. Znam, nije olakomnost… niti je lako biti lakom na tuđi trud.

 

izvijesti me kad siđeš dole među nas ili kad usniš (kulturno s naznakom)

 

 

 

Metafora je tu, i nije joj zadatak da bilo šta razjašnjava do kraja ili, nedajbože, raščišćava, naprotiv ona baš svojski postavlja zamke. Uostalom, svi smo u limbu, nedokrajčeni. A granica je u tome da li mi uopšte nešto razumijemo ili samo nećemo da razumijemo.

„na rubu pameti“

 

 

 

Svaka nova ideja ili novo lice, ostavlja mogućnost novog početka, kao neispisana ploča, primamljivošću svoje početničke neobjašnjivosti, neznanja i nedorečenosti, naročite ne odmah direkte i konačne koja bi „novitet“ diskreditovala u našim očima kao opet neprikosnoveno i nezamjenjivo razočaranje. Šta slijedi poslije detaljnog upoznavanja, ne odmah već vremenom, recimo ono: ništa se nije promijenilo, a sve je drugačije postalo. I meni zvuči kao unutrašnji vapaj koji je neko iznenada dočuo.

pišem ti pišem po tebi

 

 

 

Kažeš, alternativa kao i svaka druga zamjena za pravu, izgubljenu ili nedostupnu stvar, ostavlja osjećaj praznine u duši, možda i zbog nedostajanja, rekla bih. Možda sve što nadoknađuje nešto , u stvari je slaba utjeha za istinsko, nepatvoreno, moguće i nepritvorno osjećanje koje je nemoguće potisnuti, a da negdje nečim neočekivanim ponovo ne izbije… Ali kao automtska navika koju ne osjećamo pravo kao svoju i odistinsku, samo da posluži da i sve oko sebe ne doživljavamo dodirujući se prisno s njim, već lažno svoje a tuđe, čini samo da gubimo i dio sebe sa onim čega nemamo a potrebno nam je, pogledajte u sebe koliko neophodno a da bi se osjetili na okupu i svoji.

dosta mi je laži dosta prevara da sam samo svoja i ničija
i da služi samo kao poštapalica i sebi loša navika

 

Nekako s proljeća… jedva ga ponovo čekam, ali njega nema, proljeća… tamo gdje su ona, mene već odavno nema nekako… s proljeća…

Kemo na Službena stranica Vedrane Rudan

 

 

I život je besplatan… to se samo mi, nevjernici, pretvaramo da plaćamo ono što ne umijemo i ne smijemo… i inače smo ga dobili na dar! U redu je da na kraju krajeva sve u šta ne vjerujemo, nestaje… i za to bi da se pretvaramo, ali eto ne da nam se. Nije nam dopuštena tolika doza i vrsta oholosti, a ipak smo oholi… da vjerujemo u nešto čega nema.

zaboravljamo se i da smo nemoćni… nauštap

 

 

Hrana je izvor života, a kao da smo zaboravili od čega i iz čega sve potiče i teče dalje, sve veče i šire, sve dok se ne ulije u nešto drugo, još veče i traje kroz njega i dalje; nešto manje traje kroz nešto veće od sebe, kao kroz nevidljiu slamku spasa… za dotok kiseonika koji nedostaje. Voda nas kupa i čisti našu dušu, pušta nas od sebe rasterečene i pročišćene, gotovo smjerne, gotovo da zaziremo od toga, od pritiska i navale dobrote koja nam je gle čuda kao strana, neogonetljiva, ali blaži dušu, kao i kiseonik što ispunjava plućima i dušu. Sve što nam je potrebno, sve što je zdravo neophodno, besplatno i nepodmitljivo… nalazi se u našoj prirodi; u glavi ne opterećuje da bi se izbacila, i ne truje da bi otrovala ili iz osvete nemara, uopšte ne ubija našu želju za nečim što je nemoguće posjedovati, odgledati, odslušati, doživjeti pa odbaciti od sebe, a ostati nekažnjen uskraćenošću i prazninom srca, duše i sopstvenog tijela jer nem je jedino ono stvarno dato, nikad oteto, samo pušteno da u vjećnoj gladi samuje i sanja nova buđenja, otkrića i prevazilaženja nezdravlja i nećega što će najzad nahraniti našu usput izgubljenu i uvijek gladnu dušu. Duša i narav ulaze na oči, naša ogledala duše kao da su i izvan nas, dok ne kažemo da su nam oči nesite i gladne čega nego samih sebe; mi smo dio ili sama priroda iz koje potiče i sve drugo što nam je potrebno kao hrana ispred nestanka, nesmisla i (ne)odvajanja… i zato smo si toliko nedostatni, gotovo bez mjere i konca, ulazimo sami sebi na usta i ko zna šta sve još ova usta ispuštaju i odpuštaju iz sebe i od sebe, da nam se vrati kao bumerang, polako i u talasima, čas više čas manje do nestajanja, ali nikad nas ne ostavlja samima sebi da prebrodimo ovu prirodu isključivosti prema stvarima, i idejama u primisli, koje znače život. Kažemo, samo da se dobro najedim i najedem i biću kao novi, a stara i preživljena gledišta mijenjam za opet nova i u snazi… dok ponovo doteče voda u suprotnom pravcu i kao život, ostaviće me da se u njega ponovo razočaram u naletima, ako nisam ispravno okrenuta, a ne izvrnuta naglavačke i s nogama ciljano prema nebu, ne nepostojećem i vještačkoj hrani za lažne misli, već ka pravoj strani svijeta i godišnjem dobu, a ne kriva da samo slutim a ne vidim i ne čujem šta stvarno traje i ne staje… pre(o)stalo samo za mene.

 

 

nisam škrta (hrana) samo dosta(t)na

 

 

Uuuu… ima toga još, balansiram na jednoj nozi; izgubila sam prethodni natpis zbog svog neznanja i nesnalaženja, njegovu odrednicu i ko zna da li ću se opet sjetiti… da pokušam: plaši me da če me ismijati, zato što sam iskrena i naivna, jer vjerujem da je onako kako sam zamislila i da neće biti nikakvih iznenađenja, možda samo sitnih; ustežem se kada je grub u svojoj odbrani onoga što je samo njegovo, kada je suviše svoj i daleko ispred mene, to mi se samo čini; plaši me kad jedno govori danas, i slaže se kao, a sutra nešto sasvim drugo i suprotno, oprečno sa onim što našu vezu određuje kao takvu, kad kaže decidirano- ne; mislim da nije u redu da me izigrava balansirajući između onoga što hoće i što neće, a zna šta je to, ja ne; kad jedno kaže, drugo misli, a treće ja ni ne znam šta u stvari tamo negdje radi, ako radi, a nije kontrola ili manipulacija; plaši me kad se predstavlja, i svoja osjećanja, onakvim kakav nije a od mene traži da ga shvatam i pratim, možda volim to da je onakav kakav jeste, ako znam; nepovjerljiva sam što hoće da napredujem po svome i onako kako ja želim, kao da mu je svejedno da li sam onakva kakva jesam zbog njega ili nekih drugih viših i prikrivenih ciljeva. Da li uopšte mogu da se mijenjam sa njim ili sa vama; ne usuđujem se da ga išta pitam o našem navodnom i izbalansiranom odnosu kao vječitih partnera na čekanju, jer ne znam da li bi mi uopšte odgovorio ili nastavio da ignoriše sve što odudara od njegovog načina „uopštene komunikacije“ nekoga i neke koji su nevidljivi i ne postoje.

(komentar i za dr Danijelu jer ne mogu da se „prikačim“ za njen blog)
pored tolikih ja o njemu koga odavno nema za mene

 

 

Kaže mi da joj djelujem duhovno stabilnije nego prošli put, vidi se to sa vrata, istina, upotrijebila je profesionlniji i prilično otužan izraz za ovu vrstu tegobnog vladanja sobom koji simbilizuju bolest koja traje i ima svoje kameleonske procese, zastoje i prekide, naročito prikrivanja zbog kojih je savlađujete u većem dijelu samo kao nešto što je davno prošlo ali zahtijeva prevenciju, da ste stalno na oprezu zbog mogućeg njenog povratka sa negativnim, iznenađujućim kontekstom, možda čak i pogubnim, jer ona je ta koja me ne ispušta iz ruku a ne ja nju. Dakle, kako sam, pita me i ne gledajući u mene, cuclajući bombonu drži olovku i bilježi nešto što je kao zanima; ruke su joj ispucala, skreće pažnju na njih i tretira ih kremom, dok joj ja kasnije preporučujem bolji sapun i „običnu niveu“, tako se rastajemo, a dotle… Šta da vam kažem… ja sam uvijek ista u istim a različitim situacijama, i ono što dolazi je ili već staro i dobro uhodano od lijeka ili mene same, a što kao nadolazi je možda i nešto od novog što još uvijek ne znam i tek ću saznati; sve u svemu dobro sam, samo da mi nije ove dosadne prehlade, zbog koje pijem antibiotik, na svoju ruku, ali mi je lakše i kao da prolazi… ja podbula od nemara i sinusa. A i srce mi lupa od vas u bijelim odorama; to nam je porodično i strašljivo dotle, da nerado odlazimo bilo kome u posjet, a naročito kad smo mi u pitanju, nerado kod vas odležimo… mi smo samo posmatrači sebe kad ste vi za pripomoć u patnji i samopatnji u pitanju, izbjegavamo vas na sva zvona. Što se nas tiče, ovakvih kao ja i mene, nema mjesta strahu, a možete nam sve reći, mi ćemo zapisati i poslati vas dalje , na višu i stručniju istancu… poslije dođete meni da me obavijestite a ja sve to pribilježim, možda i snimim. Izvinite, ali kao da ne razgovaramo o meni, ono što sam izanalizirala kod drugih, prikupljeno je i dato vama na uvid i ja već sve o tome znam, da na meni je da li ću ići dalje. Ovo poprima izgled kakve filozofske rasprave; ako sam za vas, onda ste mi bolnoj potrebni, a ako sam protiv, znači da sabotiram svaki drugi razgovor o svom izlječenju i daljem oporavku. Možda i nije sve u liječenju dokonih penzionera i domaćica; najbolje od svega je što se može zakazati termin i uopšte više ništa ne čekaš… bar kod Boga. A vi, ne perite često ruke jeftinim tečnim sapunom, a skupe kozmetičke kreme i nisu tako dobre za vaš ocvali ten, kao one dobro poznate i provjerene, ne tako skupe, ali imaju ime- marketing čini sve kao i u životu, tako i znamo da li smo za nešto- za ili smo za nešto- protiv. Ja sam za putovanje i uživanje u svakom danu, a to najbolje znaju da iskoriste oni koji su još mladi i u treperavom srcu; mijenjaju staništa a ja preostale dane za nešto bolje i trajnije od onog „takva sam ti ja“.

kod doce je isto kao i sa samim sobom
priupitano a bez odgovora sve nam odgovara

 

 

… misliš da se kaže „stanovnici“ a sve drugo pobrojano izostavi? pa, pravo i jeste da se sve detaljno pobroji a ništa ne izostavi, doslovno i precizno; tek onda se zna na šta se stvarno misli, inače je prazan prostor, „rupa u zakonu“ i slično… sve što nije pomenuto u zakonu, kao i da ne postoji i postoji opasnost od paušalnosti, različitih ocjena, procjena i tumačenja, tj. nema podrazumijevanja na primjer kao u književnom djelu…

„razmatranja“ Ustava

 

 

… prije bih rekla da se loše stvari naprosto lijepe za nas i naše misli posebno, a lijepe prihvatamo olako i kao da se podrazumijevaju… kao, na primjer, kad preskočiš nešto da pohvališ jer ti je „normalno“, a zaskočiš kritikom nešto loše i što te iziritira; kao da ćeš lijepo „ureći“ a drugom umaći…

 

 

… Da li ti je lakše da ćutiš „hiljadama ljudi“ ili samo jednom čovjeku za koga znaš zasigurno da mu ćutiš?

 

 

Znači, reakcija na bolest, ta manifestacija naše emocionalne i svake druge krize, u stvari je bijeg u samu bolest kojoj se predajemo prije nego kakvom problemu. Da li je baš tako „jednostavno“ i uvijek sve samo do nas, da je se lako riješimo, te „bolesti“ ili balasta, zavoljevši malo više sebe, njegujući se ili obračajući pažnju i na svoj fizikus i sve ono što ga ugrožava, bilo to u nama ili malo više izvan i mimo naše moći.

ja se razumijem ali ne i zašto patim kad patim

 

 

 

…da, kao ne treba da ga/nju voliš zato što si s njim/njom, već je potrebno da budeš s njim/njom zato što ga/nju/ voliš; tako prirodno a često komplikovano…

 

 

… do uzroka je jako teško doći, može da ostane negdje zapreten, zaglavljen ili prekriven mnoštvom drugih i lažnih, i manje bitnih a i sitnijih uzroka i posljedica; zato se i bavimo posljedicama koje su vidljive, imaju simptome koji se liječe i ne znači da su glavni uzroci zanemareni ali ni da se uzrok može liječiti pa da sama bolest i njene posljedice nestanu. „Uzrok“ nečega je širok pojam i moguće je da je davno nestao a posljedice su tu i traju i šta s njima ako su i same izazvale gomilu problema. Zato mi se ne sviđa i ne djeluje mi realno u svakom slučaju reći: liječite uzrok a ne posljedicu; jer, sve je od slučaja do slučaja, ima suštinu ali i svoju genezu i dalji „razvoj“.

kopamo po živim ranama a pravi problem nam pred nosom ali koji(m)

 

Pogledam svoja koljena, a po njima i oko njih, crveni blijedi pečati a ne znam od čega, sem što sam dugo stajala na kiši, zimi i vjetru, teško obučena, a došla najzad u toplo… ja i moje „proširene vene i slaba koljena“…

smrzla sam se od tuge i straha

 

 

 

Draga moja, sa ovim tvojim pisanijama, meni zvučiš nevjerovatno, jer, moja prva i posljednja misao pred spavanje je kao u onoj pjesmi: i ne dozvoli da tvojim mislima vlada on; ponavljam je kao mantru, za sve dugoočekujuće pa razočarane, u sebe i u druge, i izmanipulisane svojim prekomijernim nadama, naročito onim da će nešto da dođe i da dugo traje a mi to ne opazimo… kao i što ne opazimo na vrijeme, a već prođe.

pazi da ne odeš kao toliki prije i poslije tebe

 

 

 

… ljubavi dvije do tri… prosto da se rasprodaš na sve strane i bud-zašto, a na kraju i „raspadneš“ onako, za svaki novi početak svojski i bez otaljavanja, „ažurno i ekspeditivno“, to za onog tvog samopodrazumijevajućeg od rabata i nikad zdravo gotovo, mislim… sad je stvarno gotovo sa tim obostranim velikim očekivanjima. A ono opet i kuc-kuc po glavi mog jedinog stanovnika-mozgalice i razglabala; vraćam se na početak i sobom vladam, naročito kad nešto gubim da bi ga našla tamo gdje i treba. Nismo svevideći ali smo svemisleći, za šta sve, nemam koga da pitam.

opšta mjesta su uopštavanje praznine

 

 

… baš tako je sve i skromno… ali mene, danas, ništa ne može da raduje ispravno, jedino to da je od dvije kume na žalost ostala jedna, a ta jedna sam- ja, kao što vidiš i dokle tako nemam šta više da pitam, znam i sama ali nikad apsolutno tačno… pa bih pitala njega, ako zna da mi se javi,ili se javlja već, ali nikad u nevrijeme i kad ga očekujem, moj besprizorni(k). Neko mi je na vratima napisao: ne daj se, pile! umalo na čelu mi isto piše…

eto i to sam rekla i danas je ispratila

 

 

 

Izvini ako sam i tebe udavila; ali meni ako neko kaže da ga davim i spopada, ja prestanem… i onda ne znam šta hoće više od mene, od tog „zezanja“ i pominjanja u uzgrednim pričicama. Onda kažem: zrelo je to, ali nije za priču kad „zekimo se mi“… između redova i svakog okrzneš pomalo.

radim na sebi ali ne i na njemu

 

 

 

Imitacije nisu zlato; pa, ni ja nisam zlato, ali to niko i ne traži od mene.

 

 

Gle! i između snova se nešto dešava? u međuvremenu i međuprostoru.

 

 

Pa, nisi mogao da stigneš dotle dokle si i sa kojeg mjesa razmatraš ono „jednom davno“, preskačući to isto, i za to ti ne trebaju nikakvi dokazi na koje si, uzgred, i zaboravio odložene u nekoj odavno nedirnutoj plastičnoj kesi u fazonu „neka ga i još ga imam“, natrpano, zatrpano, nagomilano… Dajte da dišemo punim plućima u čistom i prozračnom, na mjestima koja su naša i neće nas naći pritješnjene uza zid, u nedostatku prostora; a potiskivanja i odgurkivanja od sebe nam sljeduju, i njima, kao dokaz kuda idu suvišni i već proživljeni, u istoriju, ustupajući mjesto i praveći prostor za ono što slijedi- opet prazan prostor koji traži svoje ispunjenje. Čemu služiš više kad jednom prođeš? je li da još koji put to ponoviš ili zaviriš u odloženu kesu i provjeriš šta, da je tu nešto što odavno više ne diše u tvom ritmu.

odlaganje strarog ili samozavaravanje da vrijeme za nas nije prošlo

 

 

Mladi žele da su zreliji, odgovorniji, pomalo sračunati, teže da narastu i da im nogica poraste dovoljno da može da se uklopi u maminu cipelu koju su kao sasvim mali isprobavali i odmjeravali je za budućnost. A kada dođe, na to zaborave i imaju svoje nove- stare težnje.

i mlad se osjeća ponekad suviše mladim

 

 

 

Samoodbrana ili samo odstojanje, pitam se i sad dok odlučujem o pravilnoj dozi razotkrivanja i mjerama opreza; nisam te čula na svojim vratima jer sam spavala ne očekujući ništa ili sve. Sada ti spavaš i ne može te probuditi ni plač „hiljadu beba“; ako su tvoje nisu ničije i gladne, takva si i bila u svemu, pomalo dosadna, pomalo naporna u opomenama i svojim napadima na bolja vremena u kojima ćemo se slagati po unaprijed utvrđenim razmjerama pažnje i međusobnog nezamijevanja; ako sam ti se jednom nekad i zamjerila, nije bilo uzalud i namjerno. Ne volim ni pomišljanja da smo ikad nešto bile jedna drugoj, jer to obavezuje a nema se kome vratiti niti uzvratiti, ostaje, dakle, u maglinama. Otišla si sve mučeći se da je s tobom bilo sve u redu, sve do onog odsudnog trenutka kad više nije i kad je sve izmaklo naormalnoj kontroli jedne ionako teške bolesti koju je nemoguće kontrolisati kad uzme maha a ti zakasniš i jedino se sjetiš da se Bogu pomoliš, sama i u tišini. Nisi željela da ćutiš sve dok nisi mogla da uzađeš uz zadato brdo ponosa na svoje noge, ni da oćutiš ono što ti smeta a nije tvoje. Tvoje je najbolje i od svih gena koji su te zamlatarali najprije, a onda i sasvim pokosili, da ne staneš više ni u samu sebe ni ostaneš pri sebi. Ne znam, ni sada da li sam u pravu kad se glođem sa tobom, iste smo a toliko različite, ti na drugoj vrsti hrane i svijeta koji te okružuje, dobro, sad ti ne daju ni maknuti. Slušam samo usputne vijesti o tebi, daleke izvještaje koji svjedoče da već sve znam i šta nas čeka- topla kupka i ruka majke za kraj; priznajem da sam nekoga, ako ne i nju dozivala na svom jedinom porodiljskom stolu, ali i to je bilo u afektu; sve je u afektu, da pokucaš baš meni na vrata kao ispred same dame u crnom koja sve živo pokosi kad joj dođe, pa može i čitav naš ulaz, naravno, ko je spreman a ostale će preskočiti. Za ovaj put, ti si mene prekočila i nismo jedna drugoj oprostile ništa na tvom kraju, niti ću ti ja oćutati to, kada jednom, a možda ni tada, opet na sebe podsjetiš, ali to je zanemarljivo, kao što je sada zanemarljivo da ti mene, a ja tebe, kumo moja, upoznajemo i mirimo sa jedinim životom koji išta znači.

opklada kada i govorancija

25.1.2015.

 

 

 

Uspješno izbjegavanje skandala zbog prosutog mlijeka ili sakrivanje već učinjenog; uostalom, ima i boljih i ne tako degutantnih načina da se upre prstom u nekog i osudi nešto što zaista nije u redu, a da se ne ismijava primitivno seks na sva zvona. Ali zašto su tu mediji nego da dižu maglu lovcima na maglu i prikrivaju sve i svašta „poštujući“ minornost… i da nije toliko važno ono što oni imaju da kažu, koliko da diskredituju po nekakvom nalogu nešto što može da zasmeta i nije sa nama nego protiv nas. I da ne primijetimo koliko smo svi u istom kolu, da igramo istu igru, prokaženi, a nedužni možda.

 

 

Plati pa da slušaš šta ti drugi kaže, čak i šta ćeš da slušaš; malo pričaju šta ti se sviđa, malo ti zamagle, a malo i ti sam čuješ ali više po direktivi. Čisto slobodno tržište razmjene, i sijanja viška informacija… i ko će sve to pohvatati.

 

 

 

Gubitak i nije gubitak dok se takvim ne predstavi i osvjedoči, ništa nije lako dokazivo, a tek kad počnemo sebi da se dokazujemo i sa sobom dokazujemo, da ništa više na kraju krajeva nije onako kako izgleda i kako nam se u prvom trenutku čini, tako mi pričaju oni koji se poslije bitke ne predaju, već hoće rat, kao: jedna izgubljena bitka ne znači i izgubljen cijeli rat; pa, nije li tako, biće dana za megdana, i sve izgubljeno i prodano se može još i nadoknaditi. Preneražena sam, ideš u svijet, na tvom putu više ni jedna sjenka, ni jedna prepreka,šta li je ona predstavljala u tvom zrelom već a nedovršenom životu ljepotice za ugled i ogled; sukob, rasprava i protivljenje, sa njom zajedno zamrlo je i pogrešno vladanje situacijom, sad možeš i da ne odeš nigdje, nema nikog da se protivi ili pati za tobom i živi dalje kroz nedostajanja. Sada, ako odeš jednom, paćenje je na širem planu; odnjegovana si, taj proces je stao ili se završio što se tiče tvojih najbližih, ali ovdje i dalje si potrebna kao i toliki drugi koji su se predali, prodali za sito i procurili kroz dlanove, između prstiju pa gotovo u sopstvenu propast, ako posmatraš to iz ugla ostajućih koji svaki određeni period pomalo pristaju a pomalo ustaju na pokret. Ostajte ovdje, prava mala revolucija ima da vlada i vas će da podmire ili ćete se i vi podmiriti kad jednom rješite da prihvatite ono što vam se nudi, iskreni, zadovoljni samo sobom i skromni u nastupu kad vas vozaju, i vozikaju okolo, onako kako su naumili „vlastodršci“, u stvari, takvima, neotesanima, vlada samo bezvlašće, surogat majke koja nikad nije ugledala svoje dijete u punom sjaju svojih postignuća… i zbog čega takva djeca odlaze u neki bolji a nedefinisani svijet „otroka“. Nema načina, vježbamo od malena odlaske, postepeno i lako, da niko za nama ne bi mogao da viče paradne marševe i pjesme pozdravne, sasvim polako, odmjereno, gotovo neprimijetno ovdje nemamo šta više da tražimo, drugi su došli umjesto nas i dok problem ne preraste sebe, obično-neobično guranje glave u pijesak kakvog nema da podmiri čitav buljuk nastupajućih generacija, u nedogled, ili obično guranje smoga i drugih zagušenja i nedisanja, davež pod tepih koji se već pretvorio u leteći, kao avion. Ma, ne plašite se, još manje nešto ćete da naslućujete, ovi klinci se vraćaju istim prevoznim sredstvom kad ovdje, odakle su potekli zavlada primirje, pomirenost sa sobom i svijetom, sudbinski, demokratija biranja čiji vazduh će da udišu, i sa kime da ga dijele i pravo izbora ličnih problema, potkrijepljeno samouzdanicom, samootklonom i sopstvenim osloncem na prirodu stvari, kakva jeste a ne izmaštana i nikad ono „ja da ti se na leđa navalim i sebe osvetim, tebe potkupljujući“, naročito žene ne zaboravite, vi koji tamo idete samo u provod i radi provoda; a i kod nas zbog toga samo dolaze, a nije to nikakav rat nerava u kojem i poslije koga sve nestaje, a ništa se ne mijenja jer ga nema, jer ne postoji ono tamo za ovdje i ovdje za tamo, ta vrsta razmjene derivata bez kojih vas niko neće zamijeniti za nešto što već niste, dragi moji u obliku izgubljenih mladosti. To vam kaže neko iz „izgubljenih generacija“ i nije mu za (po)vjerovati; jeste, mama i tata odavno spavaju i vrijeme je za jedno lako javno išuljavanje iz kuće u provod; ko zna zašto se i odatle ponekad ne vraćaš, ako ne zbog sveopšteg gubika moći povratka, pa i na staro, a sve staro bacamo ili bez zadrške mijenjamo za novo pribježište. I to je kao nesavladiva pobjeda u narodu. A narod samo priča…

 

šta se poslije svega gubi osim maramče za mahanje s one druge strane

 

 

Uvijek kontrašiti je čudna boljka, da si uvijek u kontri i ni za šta.

niko kao moja mama a tek tata

 

o kome li on misli

 

sve dok se pišući ne zaboraviš a kad prestaneš za taj put se i probudiš

sanjaj sebe dok pišeš onakvog kakav bi bio da nisi

 

 

…Auh!.. „Fausta“ kao dobrano književno djelo nikad nisam ni svarila ni razumjela kako treba; za neke moje male lične kapacitete kad je u pitanju raspolaganje nekim nevidljivim ljudskim vrijednostima, kakva je nečija duša i sve što ona sobom povlači kad se tretira kao roba, obezvrjeđuje, omalovažava, srozava, malo cijeni, unižava, daje po sniženoj cijeni na uvid i korištenje bez prava na povraćaj, a povrh svega, sentenca: prodao dužu đavolu… koju, inače svi, kao po nekom nalogu svi raspoznaju kao vrhunac pada u blato i kal, valjanje po dnu bez mogućnosti za izvlačenje na površinu, na početnu stanicu, kad ugovor sa đavolom i nije bio na snazi, čak ni u fazi razmatranja, a gle! već ste mu u šaci, već sa vama mlatara kako hoće i ne kao, već naravno da ima tapiju na vas, vaše misli, mišljenje o svemu je pod uticajem nevjerovatnih i balansirajućih uzroka i posljedica s kojima prije svega niste ni bili u dodiru a sada se snalazite kako? pa, kao u vrzinom kolu, dali ste paru da uđete a sad bi sve samo da izađete, vi kao nekad i sve kao da se ništa ni desilo nije, a ne može, bili ste iznijeti na tržište, vaša tržišna vrijednost utvrđena a cijena olako isplačena, i ne može se nazad a ni ovako dalje. Sve su lošije mogućnosti ucjene i straha, ne možete ni da funkcionišete kako treba, a ni da ispunjavate sve alavije uslove koji se samo nadovezuju jedni na druge i o kojima nije bilo ni govora, pogledajte sada gdje ste, pa u đavoljem gnijezdu, on na tronu, vlada vašom situacijom, a vi prokaženi i bezvoljni, ne možete ni da mu se oduprete, svaka vaša želja i nastojanje završavaju se novom laži, ako ste i imali žrtve sopstvenog naivnog ushićenja, sada ste pali u sopstvenu stupicu koja je i postavljena samo da se vi u nju uhvatite, vi mali rab sopstvenog početničkog entuzijama, kako ste došli dovde, gdje više ne vladate ni svojom voljom za izvlačenjem iz sopstvene nezavidne situacije. Dan po dan i shvatićete, da vi ste vi, a on je on, naravno da vas to ne određuje ni po jednom pitanju odbrane, oslobađanja od optužbe i konačnog spasenja iz ove ćelije za unaprijed kažnjene, nedokazano ali već krive i okrivljene po samoj prirode stvari trgovanja nedozvoljenim sredstvima pa i sobom. Kad jednom okajete grijehe, ući će vam i u glavu da ipak niste sami na ovom svijetu i da ste svojom propašću i neodgovornošću pred silom boga povukli za sobom i druge vama bliske, odane, vjerne, koje možda i volite kakvi su baš ljudi, ojadili na samom kraju svijeta, bez mogućnosti pokajanja, traženja oprosta i zahvalnosti što vam praštaju samo zato što su vam bliski ako ne po stradanju, a ono po želji da vam pomognu i spasu vas i ne tražeći ništa zauzvrat, baš kao ni vi njima, ljubav bez kraja je tamo gdje ste i kamo ste se okrenuli kao prema suncu koje nikad ne baca lažnu sjenku, ali ostavlja vam da se snađete u sjenkama koje su pale na vas i vaše djelo na ovom „šugavo-prokletom svijetu“- kako ga vi zovete kad vas niko ne čuje, a on čuje sve. I prašta(j) što si izašao a nisi pravo ni ušao, mogao si još da stradaš, do kraja i neopozivo, ali ukazao ti se na kraju tunel, istina zla, ali i svjetlo za ispomoć i prihvataš ruku koja ti se pruža, na…

okopneće svi snjegovi da ne ostave trag za nama i blijesnuće sunce sa ljetom u punom sjaju sa nama ili bez nas

 

 

 

 

Kad je neko, pa bio to i grad depresivan i zapušten a ne smije to da bude, krivica se traži kod drugog, red je kod i u sebi da svesrdno pomogne i spase što se spasti može i hoće kad treba.

 

prirodne ljepote u velikim količinama i bez afektacije

 

 

Nije mudrost ćutati i oćutati, koliko je mudro iščupati se iz nezavidne situacije; u stvari, to je mjera našeg opstanka i preživljavanja, kad ostaješ bez riječi, od užasa, a ipak zboriš, romoriš ali prevazilaziš i samog sebe i svoje poznato govorništvo, ostalo je mudrost nadilaženja problema i prolivanja iste te suzne čistote. Kažem suzne, jer gdje su više te škole života koje će da te nauče kako da se savladaš i vladaš sobom, ako ne igrom riječi, onda svakako djelatnim iskustvom, vještinom upotrebe i sebe i svake nailazeće šanse za iskazivanje koja se ne propušta lako; poslije ne žališ potrošenog ćara niti prolivaš suze za izgubljenom nevinošću trenutka i za djetinjom naivnošću. Ne možeš istovremeno biti čist i proklet, omudrao, pun saznanja koja su odasvud pokupio, ti mangupski izaslanik koji se naizust frljao šatrovačkim izokrenutim govornim smicalicama, a onda počeo i da ih primjenjuje svesrdno i u pravom životu, životu ulice, jer takva smo generacija, izgubljena za škole, posao i politiku, ali nikad za „šibicarska“ nadmudrivanja i nadgornjavanja preko ulice. U svakom izlazu tražimo ulicu, to nam je šifrovano izbjegavanje malo jačeg problema, izguravanje situacije iz preteške lopatice i izvlačenje iz malog prsta šta i kuda dalje, a pomalo i sjećanja koja bi mogla da liče na nekakvo davnašnje iskustvo pokupljeno usput i pred oluju sa štrika za sušenje veša pa iz malog mozga. Mi jesmo štreberi visokih ocjena izvučenih na „fuku“, jer smo u srži kampanjci koji uče u zadnji momenat, kad posljednji je čas za otimanje od sna i spavanja, sabijanje u mozak otkinutog od okrajka povečerja i sve kad nam je sinulo da tako treba, ponešto znati, kockati se sa srećom, ići na sreću i takvu pogodnu okolnost da nam iskoči uhvaćena u letu za spas u zadnji je čas, i sve u svemu osloniti se na tu varljivo nesigurnu sreću jer nikad si ne ostavljamo dovoljno vremena da savladamo gradivo sa kojim nastupamo i pred bogom, kad nam se hoće i kad nam se može. Sve je pitanje, ne vjere u sebe, već u naše natprirodne moći kojima ćemo hipnotisati dobitak da sam od sebe i bez našeg pretjeranog udjela, padne na našu stranu kantara, da prevaže jezičak baš na našu šićarđijsku stranu. Čekamo da nam usred sopstvenog neznalačkog zamuckivanja neki (ne)drug prišapne neodgonetljivu i nikad čuvenu formulu kao ulaznicu za trenutni raj ili smo, na žalost, već odbrojani i probrani, valjamo se u izmetu i sve većim propustima na ime prozirnih i uvijek spremnih za lako izbjegavanje grešaka, ali one se takve i baš za nas odabrane, ljepljive , daju se same od sebe kao kazneni poeni, mami nas crveni karton posljednje i odlućujuće utakmice, a ne da nam se. Lijeni smo i teški ili otežale glave od naparbičenih mogućnosti, a tek mudrost… šta će ona da nam kaže ovako neotesanim, dok izlazimo na zadnja vrata ako su i ona uopšte još na čekanju, spram onih nama nedostižnih i zauvijek zatvorenih glavnih ulaza koji su se nekad i samo za nas zvala „hajde na velika vrata“ ali propušteni vozovi i velike šanse u mladosti, nisu garancija nikakve rječite mudrosti u starosti… ničija svijeća, ničija radost niti pamet nije dovijeka gorjela kao za nas i stalno nam gledajući kroz prste, dok mi u svojima mrsimo konce i sebi i njoj, ovakvi pa nikakvi. Zato nas i drže kao malo vode na dlanu, da ne isteknemo prije vremena, kao loš primjer za ostale, pa gdje nam je kraj i za toliko- hvala im, sami sa sobom ne bi ni mogli ni ovoliko pomoći, jer nećemo i da hoćemo!

nema više vremena i kasno je za kajanja- i u tome vam je cijela mudrolija

 

Kažu da “poluslovencima” tucaju žene kod kuće “polumađari” iz Bosne kod njih na privremenom radu, i to zato što su ovi tamo loši ljubavnici, a vrijedni radnici i gazde! uuu… kakav trač se raznosi od prije građanskog da ne kažem rata…

lože se da ne kažem na šta, moja Službena stranica Vedrane Rudan

 

 

„Svi smo mi isti“, ljutnjom samo skrećemo pažnju s glavne stvari koja bi nas inače zaokupila, kao što je ljepota življenja ili pak problem, nebitno; ne dozvoli da tvojim mislima vlada nebitno.

 

 

…mijenjam ih kao cipele… U Brčkom je nekad radila fabrika obuće „Izbor“; sada je to gola ruševina koja čeka novog vlasnika „100 godina“ u smislu tendera i „dok jednom ne omrkne- drugom ne svane“, znači nikom…

dokle ćemo prolaziti pored tebe kao da ne postojiš

 

 

… „Ujna, što ne nađe i meni kakvog?“ „Taman posla, ne smijem, tebi samo bič jedan fali…“ odoh ja u bioskop ili po knjigu do radia… a možda i oboje, kako se uzme… pa ne da.

otela mi samo da (ne) vidi

 

 

… i što mi se dogodi kao da i nije, kad si ti tu… tako i sa onim što se dogodilo dok si bdio ko zna zašto i s kim…

odakle mi presjek dešavanja
imam

 

… uh! to sa drmanjem kaveza je prejako… a ova „Trivalićka“ liči na svaku drugu curu plus i moju rođaku koju su u dvadesetoj zamijenili ispred jednog fakulteta sa njom… zbog šiškica, kažu!

sličnosti i razlike se umnožavaju slučajno

 

 

Da, znam… sitnice koje život znače; a kad vam one nisu bitne, ne mogu da vas potegnu iz letargije već ih omalovažavate ili ste čak puni prezira prema onome što se vremenom samo skuplja, ukrupnjava i čini vam se suviše lako dostižnim, sitnicom koju preskačete i ne primjećujući je, jer vas muče krupnice, stvari bez kojih se ne može i koje su vam baš neophodne da vam pokvare dan a tek raspoloženje i koje se drže vas kao pijan plota, mada vi, najiskrenije rečeno, i ne znate šta bi to moglo da bude, šta vam znači sve to što vam glođe kao bubice klip kukuruza. Pa, udri u kuknjavu, trondžaj ali žarište moraš da pronađeš, i zora onda lakše sviće. Ponovo, i poslije dužeg vremena sanjala sam da znam da letim i druge podučavam istom umijeću, osjećaj božanstven, sem što sad mogu i da hodam po vodi ma koliko mutna, tajanstvena, nepoznato odakle dotekla bila, ali pređe se nekako a da se cipele ne okvase. San je bitan da se iz njega budiš osvježena, odmorna i kao nova, priznaješ i novi dan kao takav, unaprijed znaš sva dobra koja sobom donosi. Vratila si se korak unazad, pa onda još dva za hvatanje zaleta, i tako redom do samog prapočetka, znaš odakle je sve krenulo, sa vrela Bosne… imanje ispod puta, stepenice koje vode strmo prema dole ili gore, uvis, zavisi da li polaziš ili se vraćaš, slutiš ili si već sve prebrodio, a najviše iz kojeg ugla posmatraš gore-dole; kućica zaklonjena kukuruzištem, samoćom ispunjenom alkoholom po porodičnoj lozi zbog nesretne ljubavi ili nečeg mora da je još i više, zidova ispunjenih okačenim blinkerima za pecanje na vrelu, koji znače svo bogatstvo i da od njih, te loze što bazdi po alkoholu i zovu ih „ćuture“, niko ništa poslije ne dobije nego mora da bude od komšija i komšiluka bez zazora pokradeno preko noći, bez obzira što je već viđeno i čuveno to svjedočanstvo patnje, neokupano i u prnjama bez ženske ruke da propere i ko zna šta još što zidovi čuvaju i o čemu šuškaju između sebe, neznano, tajno, osvjedočeno lukavstvo, opet na kraju žene ostaju mada su davno otišle i razočarale. Sitnice život znače bezgriješan, ali ne i punoćom ispunjenu prazninu uzaludne smrti; na kraju se čini da niko ništa ne radi, samo je čeka da se vrati, kao nezarađena penzija prenesena na onog ko je za tobom ostao i vodi se kao partner u bijegu. Nijedan progonitelj iz snova ne bi te sustigao i rekao da nešto vrijediš, već samo da omalovaži sve dane i iz njega ispale noći koje je imao bez tebe i ko zna na kakvim propalim mjestima koja još naknadno sude o tebi, kao preskaknje tuđe živice zbog opet druge žene. Ili na drugom mjestu propao tur kockara „tralje mnogoljudca“, tuđe a svoje izgubio, žena mu se sama udala, pa, gdje to ima nego u pustari i gdje se pustahije ne žene ničim; posao za posao, svoj da gledaš, a zlato za zlato nečije da budeš, ako želiš da išta imaš što je samo tvoje i opet, ničije. U slast i takve sitnice da izjedeš a ne samog sebe zbog ničega i nikoga. Ko laže, taj i krade, a ko krade taj se i ubije a poslije kažu da je umro od ničega; jeste, iznebuha nam se sve i dešava i zbog toga i sve te sitnice što nešto znače vijaju kao neprivezano živinče. Čovjek je… pa, živinče!

jedna pričica za laku noć bilo koju

 

 

Predivno Natasa Nataša Gajić,priznajem ne shvatam sve al nije me mrsko,vratim se,procitam ponovo,misticno,tajanstveno i nekako bolno iskreno,divim ti se…

Hvala ti, Miranda Blažević Zvonić, i ja neke stvari shvatim tek mnogo kasnije, ili mi se same kažu ili sam zadovoljna kako sam ih odgonetnula… a tek kad nam se i dogode…

Da bas tako,kada se dogode onda ih najbolje shvatis,a puno toga iz tvojih textova se moze izvuci i podvuci dobro crvenom crtom… 30.1.2015.

 

 

Advertisements

О natasa1

Pa, naravno kad muljaju dvadeset i kusur godina, taj par "medenjaka". A Vi? Jedva čekam to u junu! Malo sam se zamorila od prijave- čujemo se uskoro, nadam se , i sa komentarima.Pusa!!! Natasa1
Овај унос је објављен под Uncategorized. Забележите сталну везу.

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Google+ photo

Коментаришет користећи свој Google+ налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s