Kratke priče 2 (d)

Jedan san u kom se ubio

Trenirao je svoje lijepo vrtenasto tijelo plivajući s delfinima na leđima; uvijek osmijeh i veliki debeli delfin na leđima, kao strijela prolijeće kroz talase, sutra le finale, samo da zubima dohvati viseću zvjezdicu i ušao je, može da počne… Nije uspio; od petog pokušaja u naletu promašio je minijaturnu zastavu od papira, zubi nisu izdržali promašaj bez razloga, a svi su ga očekivali; kao on, iz male zemlje pa u finalu plivačkog takmičenja. Sljedećidan je razočaravajući zubima i iskačući iz vode, trenirao odstupnicu, elem izgrizao, isjekao svog jedinog trenera na smrt; mislili su da će samo da ga dotakne ili ostavi usne na obrazu kao tajni znak, a on je ostavio krvoliptanje po bazenu i užas u očima djece; nijedno više nije htjelo da mu priđe. Vjerenica s kojom se ljubio čekajući oprost, drhtala je od njegove nježnosti, prelijepog tijela i opasnih pseće oštrih zuba koji su se pokazali na djelu, ali on nije uspio da uskoči u njenu kočiju koja ga je čekala da nastave zajedno dalje, u jedinu budućnost. Izdaleka je pjevao, pravio predstavu od sebe sve do kraja žaljenja za propalim plivačkim talentom i njegovim slučajnošću izmasakriranim trenerom. A kraj je bio neočekivan, kraj pjesme, isto koliko i očekivan pucanj iz vjereničinog sakrivenog pištolja pravu u sljepoočnicu- ni ponovnu zastavicu ne bi bolje promašio; a krv je s vodom počistila ona: idemo kući, uzviknula je kroz san zaobilazeći njegovo golo plivačko tijelo koje niko nije volio a svi su strahovali od njegove pobjede na koju je malo je reći, nalikovao. Onako prostrt i kao još uvijek živ i oslobođen muka ponavljanja uvijek istog- suzdržavanja od ugriza umjesto poljubaca. Niko ga nije razumio kao njegova ljubav i mala djeca, a oboje su ga ubuduće izbjegavali. Pobjeda naših dana je u smjernosti, a nedostajanje zbližava dobitak i gubitak; isti je pehar iz kojeg pijemo makar i tuđu krv, pisalo je na raznim mogučnostima, i jezicima, kojima je ostavljena poruka raspolagala.

priča za noć

 

 

Nepravda je kontrola življenja u masi; tako nas vježbaju da što više podnesemo a ne ponesemo sobom, u smislu saosjećanja kad je nanose drugima i poželjne satisfakcije koju osjetimo kad joj se svetimo ili samo guramo od sebe, i ona će dobiti svoje, mislimo kad god se o nju ogriješimo. A griješimo kad pred njom, nepravednom kaznom, darom za nešto ili iznuđenim naravoučenijem za pogrešnu priču, kad gledamo kako da se osokolimo i prevaziđemo njene otrovne pipke i loš osjećaj po sebe. Ne prepuštamo se tom osjećaju za nepravdu, ali ga konzumiramo kad god smo u prilici; kažemo, pazite se vi svojim misli i djela, jer ćemo vas mi, sa svojim neprevaziđenim osjećajem za nedjela, dokosuriti. Osjećaj spram misli i djela, pa gdje toga ima, ničeg nije previše; ko ima osjećaj za nešto, ima i misli i djela po svom mjerilu i receptu. To je taj balans, ni tamo- ni ovamo, prava mjerica nedosanjanih dana smračenih u snovima i ja sam to trebala davno da dobijem, to, u žuto ofarbano mračno pile sa poluljuskom, iz kojeg se davno izleglo, na glavi; njim su nas učili da svaka nepravda i njenoopažanje ide dalje u otegnuto pa to ti je, nepravda još jača, nastavlja se do m….a i svjedoči o svojoj neizbrisivosti, to ti je tako, neodagnjivo i neizbrisivo; tjeraj dalje do sljedećeg pokušaja i razbičeš se o sopstveno neiskustvo kojeg još nisi dovoljno nakupio ili gledajući nakupovao. Ostaje ti to čađavo pile da ga prodaš, naivno i blesavo, i odaš se poroku svud po sebi a ja po tebi ne bih pristala ni za šta na svijetu na neopravdanost ovoga trenutka; prodajem noćku za još jednu nepravdu otcijepljenu i prekrečenu da se ne vide toliko komotno rasprostrti tragovi jednog samo neznanja: da jednom dato na doboš nikad se ne ponavlja, jer nemate više za šta, osim da ne primjećujete plitkost ignoracije koja sobom sudi (ono što ignorišemo, i uskraćujemo, kao da više ne postoji u nama- ala ćemo se preći zabludom). Mi, zabludjele ovčice ipak smo krupnije greške od tamo nekog nespretnog i kenjkavog pileta; a ko griješi i sam radi, ne krivi izvlakače od (ne)misli i (ne)djela). A,pa koji od svih njih viču posprdno- samo vi drljajte, riljajte i drndajte ono što vam je kao dato da radite, a nije ukradeno čuvaru smjernosti ispred nosa. To smo svi mi i nemamo kome drugom da sudimo zbog nepravde naših dana i noći; otrgnuto vrijeme od sna se uvijek žali ali ne nadoknađuje više- prošlo nas nedostajanje i prešlo u hronično. Nema nade?!

 

poštujmo bar sebe

 

 

 

Kako možemo očekivati od jednog više- manje običnog teksta da nam pomogne ili samo da se bolje osjećamo i ništa više? Da gledamo ono što nas stvarno zanima, ono što je za nas prioritet i , što je glavno, ono što nam trenutno privlaći pažnju. U suštini, vidimo ono što stvarno želimo u tom tekstu da vidimo; nisu to samo „slike i riječi“ koji utiču na nas ovako ili onako (zdravlje i ostale jako važne „andrmolje“). Hoću da kažem jasno da mi se j..e ali ne smijem jer ne znam kako će to neko drugi da shvati, ko sa tim nema nikakve ili bar jako male , ako ne posredne onda nikakve, veze. Sve je stvar manipulacije samim sobom, tijelom, psihom i ostalim elementima za koje mislimo da dovoljno široko posjedujemo a da nam koriste, da ne postanemo naizgled suvišni već vrijedni nečijeg truda, poštovanja i , naravno, opšte pažnje. Skrenimo pažnju limunu u nama ili sokovima koji se u nama luče kad god smo gladni ili željni nečega; isto tako „gutamo knedle“. Pasji sindrom ili uslovni refleks ne znači da stvarno imamo problem, samo ga umišljamo i bilo čija riječ nam dobro dođe da potkrijepi tvrdnje: i imaju li dokaznu snagu te „samo riječi i ništa više“.

sviđaš mi se ali te ne ža(e)lim

 

 

Rečenica „Volim te“ mora da se maskira u prepoznavanje same sebe, inače je dotični ne bi ni prepoznao kao svoju, čak ni natenane, sliku i priliku. Pod navodnicima ili „kad bi se lagali“.

suživot sužnjeva je „olajavanje“

 

 

 

E moj ti… Ja sam svoje gaćonje davno prebolila kad sam ih izgubila na pragu restorana prije sijaset godina; ispale mi iz džepa suknje u koju sam ih zgužvala dok sam se presvlačila gore u sobi. A bila sam mala i hrabra da se sagnem i podignem ih „brzom brzinom“ sklonim sa vidjela, zbog onih koje su sigurno već bile na meni… Sad sam se sjetila koliko je to u stvari bizarno i uvrnuto ne traži više detalja; dovoljno za „samosram“.

pronašla da se ne izgubi više nikad

 

 

 

Stvoriću ja boga od tebe, ali kad ti hoćeš đavola iliti što ne tražiš.

 

 

 

Ideja mi padne kao med na gladan stomak, slatka i obećavajuća, razrijeđena, promeškoljena u ustima da ostavi dobar okus, otopljena i razvodnjena da ne padne teško svarljivo. Zbog potrošenih dana, propalih ideja od prošlih puta, sjećanja na njih zašto da me ostavljaju na miru, inspiracije radi, na šta će me podsjetiti; na gustu meku tamnu kosu, toplo ognjište ili isto takvo oblo krilo baš po mojoj mjeri, paperjasti dodir leptirovog krila na mom vratu ili samo nečije usne, vlažne ljepljive i opet meke. Zašto mi sve to mekano pada na pamet, kad sve što je suviše nježno i podatno i promjenjivo je vrlo lako. Kad ideje izdaju i ponestanu, nema se kud; idemo u život po još koju, koja će da sine nesmanjenim žarom, ponese i uznese do neslučenih razmjera maštovitost što se među stvarnim i onim iščekivanim, bori za svoje mjesto. Ko je idejni tvorac ovog modula, nije mi poznat; sve što sanjam, kao tebe na primjer, u različitim je oblicima i likovima, sakriveno simbolično od same sebe, a trebalo bi da mogu dosjetiti se, u detalje, svakog simbola koji mi je potreban da označi ovo mjesto bez snova, u kojem i bezgriješne ptice stradaju uhvaćene u zamku za drugog postavljenu, da ne bi i mene, slučajno. Ne uznosi se previše, jer ko zna gdje ćeš da dotjeraš svoja kola bez točkova opreza; briga nije naodmet, kao i nada, samo da nisu lažne. Lažne nade, i brge, kojima me zasipaš kao utapajućim pijeskom sa onih plaža, odmor raskalašnosti, razmišljaju kako da me slomiju, kao roditelji svoje dijete koje čuvaju, za svaki slučaj od svih zala ovog svijeta, na kraju i sama otkačim i pronađam nove ideje koje me napadaju sa svih strana. Bjesomučno padaju po mojoj ublijedejeloj koži među četiri zida, a trebalo bi da me štite i zato im se nadam, iščekujem i pozdravljam svaki dobar primjer, da me asocira na još poneku mogućnost u carstvu apstraktnih pa ovaploćenih zamisli. A zamisli izrastaju u bilo čije i svakakve ideologije, nepotpisane, ili nevidljivim perom ostavljaju trag u nama, prokažene i zamjenjene novim „preletačima“ oživljenim pod mostovima beznadežnih putnika u smjeru „sibirski smjernih dača“, gdje su vozovi „majčice ruske“ spori ali stižu „raskolani“, gdje se svaka neispisana i neistina ledi još u zraku a riječ doživljava prolom leda, kao kaznu i totalni debakl.

 

ma, ja se samo razočarala u ideju postojanja

 

 

Ehhh… Balkan je to, i muškarci pričaju glavne priče… da, svoj je život samo svoj i ničiji više, pa makar slavio i ženski a život.

na ženski način je sve jasno

 

 

 

Ništa ja ne osuđujem, nismo se razumjele; tako se danas radi, privlači se voda na svoju vodenicu… Samo kažem da se ne kaže „za nikim“ kao ni „sa nikim“, a vi vidite, kao neko ko zna, kako… Inače, i sama pravim greške u pisanju, ali mi ne treba baš uvijek lektor… A ja sam za ono: nije fer „utopiti“ nešto živo i plodonosno kao što je poljoprivreda; pošten posao. (ni s kim se ne slažem i ni za čim ne trčim)

šta je ispravno i ko je u pravu

 

 

 

Nevjerovatne stvari se dešavaju; ono danas je totalno u autu, svijet bez kriterija ili pravo opadanje vrijednosti stvari koje same po sebi nešto znače, a ne u dosluhu sa drugim, parametri su skliznuli ispod svakih granica, a prava mjera, i odmerenost u svemu, odavno izgubili kočnicu, lampica se pali prekasno ili neodmjereno dodaje gas, i bježi… Kako onda reći nekome nešto što mu ne godi, ne prija mu u lice i u oči pogled koji će mu sve obznaniti, nacrtati i objaviti golu istinu od koje ga je, gle čuda, stid; smisliće taj neko da je na tapetu i razlog zbog kojeg se zacrvenio pred tobom, ako nije pred sobom. Biće to podugački elaborat koji će obuhvatiti sve, baš sve što nema veze sa stvarnošću i pravim stanjem stvari, dovešće te do bunila dok kaskaš za njim kroz opštu zbunjenost, ali mu se nemoj predati i zaćutati, još manje kaskati do kraja. Zaobiđi ga u svojim nedosanjanim snovima, da za sve ima prava riječ, način koji vadi grešku, čak i kad sučeljvanje nije na mjestu. A nije na mjestu sve što škodi bilo kojoj strani prohujalog promašenog vremena u kojem umjesto normalne drčnosti vladaju virusi i paraziti, mutanti. Kako nekome dokazati nešto i zašto se uopšte dokazivati sa nekim „mutantom“ na svoju štetu, ako smatraš da ideš ispravnim putem, mada neosveštanim od čitave gomile pristalica i nerazumnih, nerazjašnjenih i neizbirljivih istomišljenika. Putem koji si sebi zacrtao ne stupaju zaluđene i na prevaru pridobijene gomile lažnih (ne)istomišljenika koji će na prvi trzaj povoca da se predaju i popuste a najprije promijene sve: i mišljenje, i slaganje i već izabrano drušvo, a vama će pokušati da natrljaju nos nekakvim ostacima ugljena sa zgarišta ko zna čijih zagubljenih, ili izgubljenih, ideala; reći će vam da ne postoje ideali, pa ni vi i „blokiraće“ vas ne misleći da nisu oni ti koji će vam zabraniti tako da progovorite na pravom mjestu pravu stvar koja sve rješava: samo da je se sjetim i vi ste „gotovi sa mnom“ ali ne i za sva vremena; vi i oni postojite, „odvažno i postojano“ ali ne uvijek kao novi i ne zauvijek, već dokle možete da trajete a ne izgubite svoj lični kredibilitet. Vi ste, na žalost, izgubili ono što vam daje za pravo, i da se trsite bez razloga, to vam takođe ne ide u prilog niti tumači vas niti vaša (zlo)djela. Ako su, i neka su živa i zdrava, svojoj majci su, a ne zbog vas i zahvaljujući vama, kojima uzgred to i nije bila namjera. Za cilj, onaj pravi, morate još malo više da se izborite; ne takmičim se sa bezimenim „rundamentima“.

proglašavam se (bez)imenovanom od tebe
ništa (mi) ne značiš

 

 

Neko uvijek ima pametnija posla nego da se bavi nama i protiv nas; ipak, ne bi se smjeli pouzdati u to… na primjer: učiniti sam nešto za sebe, po(d) sebe i svoju kosu. (mala šala prema sebi)

 

… sve čitaj; dobiješ dvije priče istog (ne)djela… Preispitaš i prekršiš zabranu roditelja i „zdravorazumsko“ u sebi; ah! te mlade godine, nikako da prođu a i ne treba da prođu…

razmještaj starih stvari

 

Ne satjeruje se u ćošak ono što ne odskače iz šablona, utvrđene matrice i starog kolosjeka, ono što se drži utvrđenih pravila i mjerila, već ono što odskače od drugih, iskače iz unifornisamosti i jednoobraznosti, još kako se za glavu što strši „skraćuje“. Zato moraš biti prepoznatljiv, lak za rastumaćivanje i da puno ne talasaš nepoznanicama i novotarijama, a posebno da ne dramatizuješ „svoj način“. A tvoj način je ono u tebi što se pored sve originalnosti i spretnosti u probijanju leda, zbog čega spadaš u donekle prokažene a katkad i zlosrećne pionire i osvajače nepoznatih prostora uma i života, to u tebi se ne libi da upotrijebi jedan ili dva šablona da iščitaš tajnu i prije svršetka, predvidiš noć, predskažeš dan, odgonetneš i pogodiš dešavanje izvan vremena dešavanja, ili ispred njega… po ranije spoznatom načinu utabanih staza i već hiljadu puta prođenih puteva, kad već sluti na isto, po tuđim i usvojenim mjerilima odigravano, njih dvoje će se… Onda možeš i tako da se vladaš, po unaprijed skrojenim mustrama, poznatim načinima vladanja u određenoj situaciji, i kad to od tebe „sveznajućeg“ mogu to da očekuju i baš tome se nadaju… ali, ne lezi vraže; ti ćeš ih prepasti, iznenaditi, razočarati… iz neočekivanog ugla „sortirati loptu“ koja, uzgred, možda i nije u tvojim rukama, dakle fingirati konce u svojim rukama i prije nego što uh stvarno pomrsiš ili razmrsiš kod drugih, riješiti se da znaš i ovu misteriju koja se baca prašinom u oči… Zavladaćeš cijelim svojim svijetom, a i šire, ali nećeš time umanjiti sopstveni užitak prvih ili novih saznanja,tako je slađe, jer ti znaš da i druge ostavljajući u neizvijesnosti ostaviš i sebe, da čekaš u strpljenju da plima nadođe, baš kako si se i nadao da će se desiti i ovaj put. I nisi se prevario. Nisi se prevario zato što se nisi zavaravao, da će i tebe nešto da sačeka, da će na tebe nešto da čeka dok se ti smisliš ili prekasno opališ na cilj naših dana. A to je šablon; šablon je u svemu samo ga treba pročitati dobro. Možda samo znaš iz iskustva, ali suviše si mlad za to, i to ti vjerujem, da „gvožđe se kuje na vruće“.

 

svidjelo se to tebi ili ne
moraš tako

 

 

Odlučio se moj sin za matursku ekskurziju mada nema pravog druga za to, ma uopšte; jedno je sigurno, kreneš li s drugom, možeš tamo i da ga izgubiš jer ste se posvađali ne znam zbog čega, ali, isto tako može da ideš sam i da se tamo s nekim pravo sprijateljiš mada ste se, na primjer, i ranije znali ali samo površnije. Glavno je da ti, sine, odeš tamo gdje namjeravaš i trebaš, a naročito da se izistinski potrudiš oko svega toga, i da ti bude lijepo. Zavisi od raspoloženja, mama; zamišljam da mi kaže…

meni je važan sin
i njegovo raspoloženje

 

 

E, strašna si, i ti, Danijela, i ovi tvoji zakoni, toliko su nužni da sam se pravo ismijala; ali što sam išla dalje i prema kraju, sve manje i manje… i uozbiljila se, možda zato što si i ti pri kraju skoro pa ozbiljna. Stvarno misliš tako ili se samo zezaš?! Ne znam ni ja šta mi je… nešto kao: dođi da me uzmeš, pa će ti se samo dati.

poslije čitanja „Danijelinog zakonika“
u stalnom nastajanju i šta sad ja da radim („možda da se obratiš nekom alternativcu“)

 

zakoni su šaljive prirode, ali zasnovani na ličnom iskustvu.(Danijela Stojanović, psiholog)

 

Iskustvo ko iskustvo; uvijek samo duhovito…(N.)

 

 

Nismo svi po istom kalupu građeni, niti stom kalupu nastrojeni, isto tako, ako smo različiti, nismo baš toliko, do neprepoznatljivosti. Istina, teško se tumačimo, različiti stilovi i vremenski promjenjivi, podložni svakakvim modama, zadaju nam sveukupne muke, pa smo često jedni drugima zagonetni, nerazgovjetni ili neshvatljivi; najčešće odbijamo od sebe, odbacujemo i razgonimo ono što nam ne prija i ne godi, a ne prija ono što nervira. Mogućnosti su razne za odabir plijena,onoga što će nam se dopasti pa zato i pripasti, kao i ono što ćemo gurnuti od sebe; nervira nas ono što nas čini glupim, naoko ali ne i stvarno pa se moramo dokazivati sa raznim začkoljicama, zavrzlamama i podmetnutim zvrčkama, ispasti nekako pametni; onda nas nervira strah u kostima zbog besmislenih stvari koje su nam nametnute samo da nam skrenu pažnju sa bitnog problema, ako ga uopšte ima, ili samo sa glavne suštine koja bi mogla stvarno nečemu da posluži dok se mi nesvjesno bavimo trivijalnostima; onda nas nerviraju ljudi koji posrću i pod najmanjom teretom, a da ne pominjemo prepreke, te su spori, pridaju svemu prevelik značaj, posebno sebi, a koče sve čega se dohvate, naročito međusobnu saradnju. Ima tu još toga, ali ovo su glavne neodstupnice i kad se prihvatimo pravila izbjegavanja i ignorisanja svega što nismo sami odnjegovali, obučili i sami sebi stvorili, da nam zdravo služi, prihvaramo prilagođavanje mehaničkim, i bez duše, sudarima različitosti koji će potrijeti sve što nas vrijeđa a ujedno nas stopiti u elanu da isprobamo i nešto što je sasvim novo i strano našem tijelu, što odudara od prvobitne slike o samima sebi, a naročito ustaljene obrasce ponašanja zamijeniti nečim slučajnim, nepredvidljivim i zato daleko ukusnijim dotad nepoznatim, a možda i nepriznatim, jelom. Da li ste ikad probali takvo što, nešto što pri korištenju ne nadima i ne izaziva razne nus pojave zbog kojih biste se do tada ježili i pri samom pomenu? Propratne , katkad i neželjene, pojave nas čeliće i uvjeraju u istu sposobnost i kod sebe; dakle, vezani smo i snažni, ujedno i jako važni jedni drugima, jer se međusobno podupiremo mada smo prije bili siti i presiti svega. Ali, od nečega se mora živjeti, pa makar i od tih prisno naleglih i opšteprihvaćenih podupirača od koji nam se ponekad muca, ne možemo čestitu riječ da prozborimo a da ne ispadne pogrešna i „mozak nam ne radi“, a „možda nas neko i spominje“ pa nam se prije štuca do iznemoglosti i dok i sami ne povjerujemo da negdje tamo daleko i nas neko samo čeka ili tek misli na nas, jer „svaka lija dolija“. Pa i vi do kraja.

 

uplata na račun zezanja od strane svih

 

Ne treba dozvoliti da drugi tumace nase potrebe i zelje.Autenticnost je boziji dar i slicna je gnetskom kodu covjeka.Svako zivljenje izvan svog istinskoj bica je nesloboda.Naravno sloboda je nesto za sto se treba boriti svakog minuta nase stvarnosti.

((veselin Gardašević)

 

Natasa Gajic primetila sam tvoju intigenciju,ali zbog tvoje preopsirnosti ne procitam do kraka komentar ,a nekad malo I promasis ilipzda pogodis bas u centar pa mi se ne svidja,bilo kako bilo odustanem od daljeg citanja…sada sam procitala do kraja paozda ima da se probere …moje simpatije…(Zonka Krstić)

 

Zonka Krstić isto misljenje sam imala za komentare Nataša Gajić cak su u meni nekada izazivali naku vrstu nelagode,vremenom citajuci koment.te pjesnicke duse sve mi se vise svidjaju i sve ih vise razumjevam,moram reci jos uvijek ne sve pa nekada procitam i po 2 puta u glavnom neosporiv talenat i volim da ih citam u odnosu na prije kada su u meni izazivali nelagodu i neku vrstu zbunjenosti,dusa za pozeljeti pjesnicki tako realno i surovo iskreno opise temu…

(Miranda Blažević Zvonić)

 

Veseline, Zonka, Miranda, hvala vam, tako je uvijek bilo sa mnom; brat mi je jednom rekao, kad je ugledao neke moje obimne pisanije: smanji knjigu na više manjih… uplašićeš tako čovjeka! Valjda je mislio da će i odustati čovjek, ali eto neće… sve što ima da se lijepo kaže, nije mala stvar!(N.)

 

Natasa Gajic…pa eto vremenom sve dodje na mesto….mi postanemo strpljiviji jer moras da primetis nesto dobro iako to se pakovanje ne svidja,ali brate,…samo cu reci divim se tolikoj energiji a I nepspornom talentu pisanja I zapazanja !(Z. Krstić)

 

… o pakovanju i sviđanju drugom prilikom, jer o tome možeš na raznim mjestima, to se kao prvo primijeti, na to prvo padaš… na puno lijepih riječi opet jedno veliko HVALA, Zonka Krstić!

 

 

Mač sa dvije oštrice, prvo je što mi pada na pamet, nemoguće je ne posjeći se, ma za koju stranu da se uhvatiš; i ogledalo sa dva lica, svako ima i svoju drugu stranu na koju možeš da pređeš, umakneš, skloniš se i na miru prebrodiš sve svoje i tuđe greške i (ne)željena iskustva pobrana usput, usisana u sebe kao bespotrebna prašina, puhnaš i ona se razlete na sve strane, kao i vi sami, dokaz su bajke za malu djecu i one koje nam serviraju kao malo većim „izrodima“. Na šta smo se samo umetnuli, i na koga, kako smo stasali samo u tolike odmetnike od riječi, postupaka i predanja, kao da ih mi upijamo zdušno u određenom nizu godina, a ona se onda, kad izrastu u dovoljno velike i svetražene pouke, kolebaju u nama i oblijeću oko nas kao veliki i dovoljno snažen oblak one iste prašine, baš se vezala, veselica, za nas i neće da se potare i ubriše, već nam škakljika nos i izaziva kijavicu. Šta li ćemo sve iskijati, svaki propust, nezrelost i nedoraslost obavezujućem trenutku, a naročito ono šegrtsko trčanje, i trčkaranje, kao mače u vareniku, navrat, nanos i na svoju ruku. Ko će nam dokazati da eto nismo u pravu što imamo to što imamo, toliko godina u izgledu i djecu za „podbacivanje“, u stvari j…š generaciju koja je unaprijed izgubljena u nekim svojim špiljama kao neki stari olinjali medo koji se odrekao pokazivanja smijernica godišnjih doba i najavljivanja istih po nekom nedokazanom instiktu; spavaj ti, medo, drugi će to za tebe. E, neće današnja mladež, a ni mladolikost više, da se prilagođava istoti generacije svoje i jazevima prepotopskih golijata, radije će ostati usamljeni David, lijepi čistunac sa unaprijed određenim rokom trajanja, i iskupljenjem za sve što nismo nikad kod drugih pročitali ali smo čuli- načuli, i to bez dozvole, tajno progledali samo na jedno oko ili ono što smo ozvučeni kao u kakvom krimi- filmu prenijeli dalje, do sljedećih pokoljenja, gotovo nesvesni doušnici ili samo neotkriveni prenosioci još dovoljno neispitanih pa zato neizlječivo opasnih boleština. Predskazanja su to, i ko će da mi garantuje da moja neiscrtana slova, oblici, ma živa na dodir tijela imaju toliki uticaj na moje jedino razmaženo i zato najgore od sve druge posebne djece, od nježnosti i ljubavi zavisno pokoljenje u lakom skoku u dalj i prijelaz u bar ne na vrijeme primjećenu staromodnost u vaspitanju, oštro ali bez pruta znači samo na riječima.

 

i meni se jednom ukazalo dijete povjerenje

 

 

I o prošlosti i o budućnosti, sve najbolje! Ono sada… neka nas vode dalje…

svakom po mjeri
najbolje

 

 

Sve se sviđa, samo nešto ostaje… uz vas.

 

 

Ko zna zašto je to dobro; u životu, pamakar ga/nju „sto godina“ čekali a u međuvremenu i nešto radili.

 

 

Jedan je život, ne možeš da držiš oba… pa ni za uzicu; ali, čekaj, kome je to stalo da čuje baš svaku stranu priče, a kamoli da razumije svačiju. Mada… uvijek postoji ta druga strana medalje, mač sa dvije oštrice siječe, a i batina ima dva kraja…Pa, ti izaberi, jer ko ima strpljenja, i petlju, taj umije i da bira… i vrijeme kad će šta da kaže ili uradi.

hladane su stijene bez ljubavi
vruće/hladno tražimo sebe(z)

 

uvijek imas pravi odgovor…prihvatljiv i logican..,bravo…(Slavko K.K.)

 

 

Ne možete čovjeka bez zdravlja demoralisati odmah na početku ovog zbroja potrebnih stvari; dajte mu šansu, neka proba, stvari mogu da se i ispremiještaju, sve je to normalna snaga mudrosti.

svima su potrebne Vjera, Nada i Mila
neki fantastični trio

 

u pravu si..uspesno pobijas mnoge teorije(Slavko K.K.)

 

 

U pravu si kad voliš; riječima je moguće svašta i bilo šta, pa i pobiti teoriju. Voljela bih da makar samo svoju teoriju pobijam i u praksi; ako je praksa dovoljno dobra, niko joj ništa ne može, ni sasvim obična igra riječi koja još nikoga nije ubila.

kud sve moji putevi me vode

 

 

Odgovor traži prihvatljivo i logično pitanje da se postavi, a ne obrnuto; kad unaprijed pitanje traži nešto, odgovor je konačan ili konačište samo. Poslije svega ljubav može sve.

daj mi dobru prognozu i dobre izglede u vidu

 

 

Za ljubav se borimo tako što ne činimo baš ništa, čak mi se čini da je ne treba ni njegovati, ona raste i cvjeta sama po sebi, ponekad trnovita, a ponekad blaga, najčešće silovita i neobuzdana… Samo, šta ćemo sa pasivnošću i samopodrazumijevanjem, kad od njih, naklonošću koju skrivamo kao tajne basamke, ljubav začas sklizne i utekne od nas. Mi samo pazimo kako kaskamo za njom, nestalom i izgubljenom i za sjećanja koja uzalud budimo.

nesvakidašnje i nikom ništa

 

 

 

Ko nas to pomijera u novi, drugi, ugao za posmatranje istih stvari; mi sami, prostiremo širi pogled, stolnjak preko stola ili čaršaf preko kreveta, ali to ne znači da je druga strana postala nešto bolje poslije prvog, drugog, trećeg pogleda, manje ili više loša ili bolja, već smo kod onog: ista meta, drugo odstojanje. I onaj što me „ostavlja na cjedilu“, izdaje i okreće mi leđa; drži me u šaci samo tako. Neću ja da mijenjam poglede na stvarnost zbog istog njega, već zbog drugih stvari sa kojima sam se takođe orodila ili srodila, sve plačući za prošlom sobom i novim nadama nije on jedini… pa da mi širi poglede na samog sebe.Ono što me osokoli, to me i rodi, ma šta to bilo; pa da ga vidim, hm…

dugo sam već (ne)raspoložena za to

 

 

Empatija je čudna zvijerka; sve te zanima, sve te dotiće, naročito ljudi i njihovi postupci, a kad se najmanje tome i svemu nadaš, ti se povlačiš u sebe da sve što si „nakupio“ dobro razbistriš… i dobro se odmoriš od okruženja, jer te sve preuveličano, pretjerano zamara. Neumjereno privučen sopstvenom empatijom, grickaš se polako ali sigurno; takav si i prema sebi i nema nikakve razlike između tebe i čovjeka kojem „pomažeš“ a on bježi od toga i tebe.

čitajte, uronite i odmorite sve u svoje vrijeme

 

 

 

samo ste pomjerili rukicu i nogicu i Cudo ste uradili .. i ja sam pala .. ko ne bi ,pao, na vas .. divni ste .. Pozdrav (Nada Šćepanović)

 

ukusno i opusteno…odlicna kompozicija(Slavko K.K.)

 

 

 

Ono što nema On, ima Ona, svađu preko svojih leđa i nemoj da misliš da je lako biti u dilemi, taman se prikloniš jednom rješenju, jednoj odluci, druga kuca opet na ista vrata i isti način, lomi ti sva objašnjanja, sva nemanja i nedostajanja, a naročito ono moglo je to i drugačije; kada se dopunjujete, svađa sa samom sobom je u svemu i što istovremeno misliš da je ovako baš dobro, nepromjenjivo i bez odustajanja… jer, čim nešto uzmiće, ti roniš suze što se nisi prije opredijelila za nešto što ne postoji jedno bez drugoga. Majka njiše svoje „jednostrano“ dijete koje bi da pomiri različitosti važući jednako i jedno i drugo, tas pada čas na jednu a čas na drugu stranu pa se umiri u prividni sklad, borbenosti u času mirovanja i da nam je baš sve To potrebno a da bi funkcionisali uopšte ili na svoj način sam se nesebično dala i okrutno zadržala samo za sebe.

blesavi triangl ili ne možeš u isto vrijeme biti na dva i u pola tri

 

 

 

Kako možemo da vjerujemo, ili ne vjerujemo u nešto što smo zaboravili, blokirali ili potisnuli u podsvijest. Zaboravili smo jer su nas nadkrilila nova i nova dešavanja; naša percepcija ne može sve da prihvati, ne zato što se plašimo još uvijek nečega što je davno bilo i prošlo i ne ponavlja se više, sem možda u potaknutim sjećanjima a i to rijetko i neprovjereno tačno, baš onako kakvo je bilo, već zato što smo prebukirani, empatični i otvoreni za stalno nadolazeće senzacije. To mu dođe kao obilje manje-više lažnih informacija; jedna potiskuju druge, a mi nismo do kraja svjesni koliko smo doslijedni u njihovom brisanju ili preoblikovanju… kad nam se učini da smo ih opet prepoznali i ne prestajemo da prepadamo sami sebe da će se nešto ponoviti. A znamo da neće, jer ništa se ne dešava potpuno indentično kao prije, ništa se ne ponavlja, pa bili mi u saglasju sa tim ili odbijali sebi nešto da priznamo jer smo jednom to blokirali i kao spriječili da se desi do kraja… u svijesti ili samo u našoj glavi(kažem: babarogo jedna od sjećanja, i ona prođe pored mene i ne okrznuvši me).

tiha patnja nedovršenosti
ne postoji ako ja to ne želim da dozovem sebi

 

 

Ubiše nas izduvni gasovi prekobrojnih vozača i brza hrana koja poprima njihov miris preko zaboravljenog mirisa davno isčezle jestive hrane; ništa više nije za jelo, čak ni za one koji su nekad mislili da se jede sve što leti- jedu još ali su znatno prizemniji, jer ni hrana više ne leti… njima u zakržljala naručja i u usta…

iz ove pozicije zaista ne letim

 

 

… tako se i vladajmo i ne budimo naivni… da je svaka činjenica i nečije mišljenje, a istina samo pozicija nečijeg posmatranja, odnosno vidljivi ugao gledanja. (Pročitala sam te, ali mi nije jasno zašto se činjenice i istina tako teško i gotovo nikad, ne prostiru pred nama- ne padaju na „fore“).

odgonetanje
a ispod
zamajac(vanje)

 

 

On/ona je onakav kako se ponaša, a ne kako se u tom trenutku osjeća; on/ona me bije i vrijeđa, ali me voli (kaje se, plače i žali sebe zbog onoga što mi čini). Nije važno kakva je to ljubav/zavisnost, važno je da se ja osjećam bolje kada ga/nju žalim. Pitam se da li su od svega najvažnije modrice, one vidljive kao i one nevidljive; nije svaki grubijan bez duše (za sebe), kao što nije svaka nezaštićena osoba nepoticajna (podstiče igru i sljedstveni žal). Igra ipak nije bez šarma i sopstvenih granica koje je katkad teško isprve ustanoviti.

 

tresni me o zid da se (ne)snađem ili milo za drago

 

 

Da li mi to kao djeca, na osnovu (ne)tačnih zaključaka koje, uzgred, nismo naučili ni da donosimo pravilno već najčešće instiktivno ili čak mehanički, kao i neki odrasli, dakle na osnovu nećega u maglinama i nejasnog nam, učimo neka svoja ponašanja ili čak osjećanja u određenim situacijama? Zašto bi ih se onda pridržavali kao validnih i jedino ispravnih, osim kao navike od koje se poslije „liječimo“ jer je osjećamo kao nametnuto nešto, što nije sasvim dio našeg bića i smeta našoj „zrelosti“ kod odabira i opredjeljivanja šta hoćemo naučiti i usvojiti, a za šta nemamo dovoljno ni koncentracije niti smo zainteresovani. (Ovo gledam kroz prizmu školovanja od djetinjstva do doškolovavanja u starosti ili „bogtepitadokada“ i kako kvalitetno).

gdje se izgubilo u „moderno školstvo“

 

 

… To bi bilo isuviše lako, povezano iskustvo naših predaka u nama; inače mislim da sve treba da pokupimo kao sunđer, ali i da vidimo i prepoznamo. Inače, to viđeno i prepoznato je direktno i opipljivo iskustvo, kao ono na svojoj koži spoznato, a ne ono što smo samo načuli i uočili od drugih i iz tuđih iskustava. „Nasljeđeno“ je pod velikim znakom pitanja, kao i sve čega smo nesvjesni a posjedujemo; iskustveno poređenje i uočene razlike nisu naodmet da nešto naučimo o sebi i drugima.

naučio (me) deda jednu reakciju

 

 

 

Teško je pred sobom priznati da bio si u zabludi, na pogrešnom osmatranju, pokupio si razne varalice, a za poslije ostavio prave zrele trenutke; ti, zabludjela ovčica, u stalnom traganju za dobrim komadom za ispašu, ozelenjelom travom čije dostižne trenutke zrelosti nećeš uspjeti da okušaš jer si možda zakasnio i prevario se u procjeni, zabljesnut nečim, lažnim sjajem, pogrešnom prognozom ili slijep kod posmatranja onog što ti se nudi.A ne nudi ti se previše, prevario si se u nekog, udario kočnicu i sad želiš natrag na paočetnu poziciju, bijelu i čistu i ispunjenu nadom u novi pravi početak; nema laži- nema prevare. Pa, nisi malo dijete, i ono ima mrvicu od lošeg iskustva sakrivenog u sebi, načeta da čeka novu priliku, ako je pogrešna izgubljena i čini se nenadoknadiva. Godine prolaze, a mi se uporno varamo novim starim zabludama da preplašeno pile od našeg srca, nije namrtvo izgaženo, modrim okom i kapljicom krvi na vrh kljuna, drhturi okrenuto na bok dok iz drhturavog tijela istjeruje posljednje djeliće života; nečija kriva procjena i podignuta noga zavaravanja da će ostati u zraku samo kao opomena, spustila se mahinalno i zgnječila plahost. Ništa ne treba dirati dok ne poraste i ne bude spremno za neodmjerenu šalu, u stvari igru smrti, ruski rulet i da mjera naših raštrkanih dana uvijek vara; svjedoče o tome sve nakupljene iznenadne smrti i ona manje žalosna a isto tako nepodnošljiva napuštanja, sastanci i mjesta rastanaka u istom. Krivo sam te procijenila a ti si dobar čovjek; kriva je odstupnica, zašto sebe zavaravamo pogršnim opredjeljenjima i kao zanimanjima od kojih nemamo vremena za nešto ozbiljnije. Da se pozabavimo recimo nečijim karakterom, snagom nečije moći koja nam sugeriše da će nas i ovaj put preklopiti, ostaviti na poljenčetu, i s vječitim kajanjem u svojoj dječijoj duši, pobjeći ali ne i skloniti nered za sobom- krivica nikad ne jenjava i ne da se zavarati da između nas nije ništa mrtvo i odavno već iz domena prošlosti koja nam se ne vraća, ali kao ubicama nam obojma sudi, i nikako da presudi… „zablutak“.

ne znam ja u šta sam se prevarila
zaklela izigrane da nema više

 

 

Srećom pa se neke stvari, one bitnije, mogu ispraviti ako su na vrijeme, a one druge, ne zato što su manje bitne, ne mogu nikad (odbjegli se ne primaju nazad), možda baš zato što se sve kad-tad pokaže u pravom svjetlu ili svom svome sjaju. Sve otplaćujemo kad se povodimo za pogrešnim obrascima i (ne)ljudima, ali ponekad je teško otrgnuti se od toga, ne biti povodljiv i krenuti najzad, mlad i lijep, svojim putem. Još samo da ga pogodiš, pravo.

daj mi malo prirode i da tako, čisto i rođeno moje, mora biti

 

Advertisements

О natasa1

Pa, naravno kad muljaju dvadeset i kusur godina, taj par "medenjaka". A Vi? Jedva čekam to u junu! Malo sam se zamorila od prijave- čujemo se uskoro, nadam se , i sa komentarima.Pusa!!! Natasa1
Овај унос је објављен под Uncategorized. Забележите сталну везу.

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Google photo

Коментаришет користећи свој Google налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s