Kratke priče 2 (c)

Ono što ne vidim, i ne dodirujem, kao da ne postoji; postoji pretpostavka, naslućivanje, nabjeđivanje same sebe, ali nikako činjenica, dokaz i vrhunac sporazuma ili sam zaključak da je nešto baš tako kako jeste i kako treba da bude. Ništa od toga; između majke i djeteta postoji nešto kao prećutni sporazum o međusobnom sporazumijevanju; postoji instikt koji često vara i koji proizilazi iz nećeg sasvim suprotnog, što se odbijalo priznati i samom sebi, kako se samo nešto naslućivalo a po sto puta odbijalo prihvatiti… dok nismo uzajamno shvatili da griješimo, oboje; idemo dalje svjetlom, a ono svuda tama. Traži se razjašnjenje, objašnjenje, gola činjenica, kad pretjeram i već sam istresla svoj nepotvrđeni zaključak, da nešto se šulja i krije od mene; tako si se rodio, dijete moje, na prevaru i to sam vidjela i čula te, ali sve ostalo… prespavala sam jedva živu samu sebe. Ti si meni poletan i ispravan ispao iz njedara, ili ne znam odakle već jedini vitalan i spreman da preživiš ono što se ne da razumjeti; potpisali smo sporazum nevidljivim perom, da uvijek te pratim neosijetno i odlučno, a kad mi se otrgneš i okreneš u suprotnom smijeru, dočekam te spremna na nerazumijevanje, napuštanje svih početaka i krajeva, jer za mene tu više nema mjesta. Majka uvijek ima svoje mjesto, ali samo u srcu; ostalo smeta, žulja i nedozvoljava ruku i nogu da pomjeriš u zabuni od okova bivših robova koji ne znaju ili ne shvataju da su najzad na slobodi od svake vrste nadziranja, čuvanja i bdijenja nad tvojom malenkošću koju gle! ne kočim i tjeram od sebe kad si mi najpotrebniji, sad i stekao sva moguća iskustva i znanja primjerena tvome, i našem, dobu. Ne pitam se više kako ćeš se snaći u svijetu bijelom koji niko ne razumije pravo, već kako će te otac prepoznati, onaj pravi, iskreni i odani, tek ustao iz kreveta. I ti isti takav njemu; i potpuno nalik njemu i, naravno, samo malo meni, pa da svi nestanemo jedno za drugo, ne tuđi, već sve što smo ikad mogli da budemo jednom, odjednom si nekom drugom, porodica i smjernica- nikako nerazumijevanje. Moj sine, ne vode te batine bilo čije kroz život, već čista i bijela ruka, i raspoznavanje najprije tuđe i svoje a onda i samo svoje muke.

samo mom sinu svo razumijevanje ovog svijeta
ili ništa ne razumijem

 

 

 

Usredsrediti se; ključna je riječ koja me pomijera iz središta i opet koncentriše na samu srž problema; samo što ja ne znam koji je moj problem kad gledam ovako iskosa i nepovjerljivo šta će sada da me snađe, koja riječ će da mi zatreba a neće je biti, osim na vrhu jezika, vrhu „kilimandžara“, nedostižna i daleka, posvemašnja ili zanemarljiva i zamijenjena drugom mogućom; nedostojna sebe redam riječi koje ne zavređujem, nisu tu da bi se čule već da odrade od sebe potrebno. Usredotočena na ispomoć rječnika, ovaj put prvi pokušaj žiže, žarište nečega, kako se kaže za neku bolest koja kipti u nekom; žiža moga interesovanja je ognjište, ili vreteno i razboj, na sred kuće u kojoj nešto vri, otpliće se i zapliće, prepliće, čitav požar naših zamrznutih u pokretu, fokusiranih na jednu te istu stvar, nadanja. I sve bi to moglo daleko lakše da je u pitanju onaj stari kamin oko kojeg se sve vrti, i romantika; ali isključen iz opticaja kao da ništa ne vrijedi, nije u toku, dešavanja se klimaju bez njega i žive vatre u njemu. Podsjeti me na sebe, ali ne umijem da ga založim; zalog mojih strijemljenja ka njemu, o sebi i pri sebi… Uzimam šolju čaja i sjedam kraj mrtvog zidanog kamina i u kući moje bake; kako su uspjeli da ga odnesu, rastave na sastavne dijelove i sazidaju ponovo u nekom drugom središtu svih zbivanja. Ili je materijal poslužio da zazidaju sebe unutar nečega što im ne pripada ni po kojoj pravdi i zapovjestima; bakina kuća je bez toga ostala da gladuje, propada sve dok i sama ne zgasne „nasred sokaka“ ili tačnije raskrsnice, vrlo prometne u mojoj glavi, iz mojih očiju pa u dušu. Trzaće se ta stara njemačka kuća visokih plafona, strijemiti ka novoj sebi još neko vrijeme, a onda srušiti u sred neke nedojavljene kataklizme, potopiti dotrajalošću, ciglama rastavljenim od (ne)držećeg maltera, put pod sobom: Izgledaće ta dopuštena ruševina kao rupa u središtu znanja. Znam da trava oko nje živi i pravi novi vrtlog u koji će nas sve povući, da iznjedrimo novu zamisao uvijek s njom u vezi; dokle god je tako stara, pohabana i nikom kao nije potrebna, ispredaćemo priče u svađi oko nje, dok težimo razdiobi nećega što ne dozvoljava ili pak daje od sebe samo idealnu podjelu. Bez ikakve mane diše u srcu dešavanja, ni malo iskompleksirana kao takva, „kuća za poželit“.

naslijeđeno od sebe se ne rasprodaje

 

 

Svaka žena ima bar nešto što joj fali, a što nije primjetno na prvi ili baš svaki pogled; možda i krije to i od sebe same. Uhvati se za to nešto i potrudi se da je razložiš na sastavne dijelove; pašće ona ili ti sam… poslije biće sve mnogo lakše; nećeš primjećivati baš svaku iole relevantnu prednost kao svoju moguću propast a nju kao suparnika u borbi za isti prestiž, jer ti je prihvatljivija ova borba vječitih protivnika u igri polova i povremena dominacija jednog pa drugog, pa dokle traje, a traje… jedna žena kao dostojan „protivnik“ vama muškićima, ništa lakše. Za osvajanje pa ostavljanje; može i to.

i kad bih batak ona pruža cijeli komad

 

 

bravo…za jednu realnu-objektivnu zenu (Slavko K.K.)

 

Lako je biti realan i objektivan, ali je teško tako živjeti; dajte malo iluzija za promjenu, i nemojte se trsiti da ih ne znate, ne prepoznajete… hah.(N)

 

tesko je danas i iluzije imati pa ih nemozemo ni drugima dati

 

… iluzije o bilo čemu… ali prave, eee…

 

 

 

Da li baš od tih udar(a)ca u srce ili se na tom putu od „sedam milja“ ili samo pet koraka ispodešavaju i razne druge (ne)vidljive stvari za koje smo dovoljno lomni; čovjek je kljuse koje se drčno lomi. Jer, čudne su te kap(i) koje u jednom trenutku prelivaju čašu; čudne, jer nikad ne znaju, ili neće da znaju, kad je dosta. Možda ih nismo obavijestili na vrijeme i pali smo na nos, od srca i ništa ne sluteći. Da, udarci se uvijek ponavljaju, sve do onog suvišnog; a dovoljan je samo jedan pretjeran.

brzo limi da ne traje dugo

 

 

Najprije dijete ispod staklenog zvona, a onda odrastao čovjek iza oklopa se krije i istovremeno strada ili bježi u bolest.

rastrgnimo oklope prije nego oni nas

 

 

… lijepo je imati namjeru, samo ne lošu; i ne mora svaki plan da se ostvari, dovoljna je dobra namjera koju treba najprije verbalizovati… tako ja to shvatam i sad mi je lakše bilo šta sebi predstaviti i sugerisati.

nova godina novi početak i lista intimnih želja
za sebe

 

 

Sve što sam jednom sačekala odjednom sam izgubila, a to je vrijeme. A onda da se pitam zašto mi je život takav; ma, ne interesuju je proglasi mojih novih početaka, moje ja hoću, mogu i želim ali (ni)šta. Promjena nikog nije dočekala spremne, i ko sam uostalom ja da žudim za njom; nikome ne nedostaje pameti, samo ona, da se zamijenimo pa da vidiš kako kreše nedostatke. Samo je posmatram, šta ona očekuje od mene, da je tetošim. Ma, izbaciti to na ulicu, da vidiš šta će onda da uradi za sebe, od života i te ulice; ništa od nje neće da ostane, pretvoriće se u živi oplemenjivač sredine a samo iz osrednjih nadanja, koje nisu smjele da strijeme višem raspredanju, razlaganju suštine zadržavajući se na vatrenoj diskusiji obarača koji samo ovlaš uprazno škljoca metak za pod glavu. To viče cijelim nebom, ali ne obara ono što je najpotrebnije; nije u planu. Cijenim da se negdje zadržala i da će da dođe kad potvrdi prisustvo radara za utvrđivanje blizine gamadi sa druge strane ove date nam na čuvanje, planete. To cijenim; ali koliko je to djelotvorno, taj zvučnik disonantnih tonova za nas ugrađen pod kožom, tek će da s pokaže, kao i svako neželjeno podvlačenje pod tuđu kožu, strujanje njegovim ličnim krvotokom samo da bi se nešto pogrešno dokazalo. Dobro poznata floskula naših bezbrižnih dana, dušu dala za uspavljivanje rasturenih misli i razorenih noći pod opsadom nečije teške naravi i slabih nerava- kao i moji, natapaju se kaaaafoooommm, i puše „drinu bez filtera“. Izvinite, kako se vi zovete? Čip… Džip… aahhaaa… pa, zato ste tako spokojni dok vam se drugi smjerno (s)klanjaju, a ovamo vam rade iza leđa… takva je situacija kod nas, (ne)mjerena gajgerovim brojačem niti izbliza, već s propisane i sigurne razdaljine, kao meteorološka situacija stanja na putevima svijesti daje se „odokativno“, da bi se razumjeli- nasumice. Imamo fokus na sebe, ali istovremeno i atakujemo na nedoživljeno iskustvo; nije za zanemariti, i pričaće o nama nekad, negdje da smo bili što smo bili, da nismo slušali svoju mamu niti tatu, da svi putevi vode u isto, dobru volju i nadanja… i, da koliko smo sebe dali, toliko smo i dobili otimanja po glavi vjerovanja. Gdje ste stanovnici… ma, da se oduzmeš!

ogorčavanje slatkiša kojim tove dječji mozak na rasklapanje

 

 

Niko nas ne može toliko poniziti kao mi sami sebe. To vuče iz onog, da nikad niko nikog nije ponizio, samo mi sami sebi to možemo narediti (uradiš pa vidiš).

ko je nas ponizio
Srbiju i šire

 

 

 

 

Ono što imam je jedino moje, uvijek uz mene, poklanja mi pažnju dostojnu nekakvog imaginarnog sabrata, ne sudi o meni kakva sam u svakom odsudnom trenutku, već osluškujući moja različita stanja djeluje okrepljujuće na mene. Moje misli o seb,i putuju, paperjaste, vazdušaste kao lahor i lagane isto tako, sklone brzom zaboravu, ne dozvoljavaju da se odmah opredmete i kažu: to je ta stvar o kojoj sam razmišljala, ispisala po papiru ili pretvorila u sliku same sebe; putuje sa njom moja sreća tamo gdje je nema, pa mi se opet vrati zadovoljna onim što je obavila tamo negdje i što ja mogu samo da naslućujem; šta si poradila osim što si ih sve obišla, jesu li zadovoljne tobom, tvojim poklanjanjem sebe same, a inače to ne činiš i nisi darežljiva koliko bi mogla da budeš. Ljudi, ako su to bili oni, lažu i nikad nisu zadovoljni, ni samo sobom. Pustim muziku da kola mojim tijelom, i ona me ispuni kao i sreća što uopšte postojimo; dobro došli zbog mene, a i uopšte zbog sebe, poklanjam vam pažnju da budete tu, unakrst sa samim sobom i sa mnom. Čitam; ja znam sve o tebi i ti o meni, kako odlazim tamo gdje uvijek odlazim, i kako ti dođeš da to oslušneš kao damar i svaki korak koji još došao nije, ali hoće, malo poslije me nikad neće iznevjeriti i vratiće se da me proglasi svojom. Opet nisam spavala cijelu noć zbog jedne knjige koju nisam vratila u biblioteku, a da bih dobila drugu koja je zauzeta na čitanju i nedostaje mi da upotpunim cjelinu, i cjelinu svojih (ne)promašenih dana koje ću sve provesti u nadoknađivanju izgubljenih snova po prerušenim budžacima. Ovo je jedna pjeskovita plaža i vi je ne razumijete; kao pjesma koja se nikad ne vraća sebi i ne vrti u krug, ide dalje, i od mene i od vas koji i nismo nešto da bi je potkrijepili nekim još neslućenim saznanjem. Pijesak je užagren i po njemu se ne može hodati bez posljedica, možda čak opeklina po tabanima koji su zato oprezno samo po vodi kao po oblacima hodili; znam to po zalijepljenim zrncima tamo ispod, svevišnjih i ljepljivih po meni, mada više volim stare, suhe kamenjare, da se po njima valjam a ne ukopavam pa dalje ne može… može svugdje gdje tvoje oko dosegne i zamisli, ali je nešto danas crveno od plača za glavnim zaljubljenim likovima kakvog petparačkog nedovršenog krimi romana; stoji u izgledu ali mu se nikad ne vraćam kao ni izgubljenoj zauvijek perjanici koja pronosi svugdje ovu zamišljenu za tobom noć- ubila te kao ja što nikad nisam mogla, moj zorule- ti, kad kroz zoru sjevneš,zjevneš sve oživi, pa tako i ova moja pjesma o sebi i ne baš pri sebi… da je dočekate spremni za živuckanje i ponavljanje stalno istog refrena, ako ga kojim slučajem namirišete, pronađete i pronesete; još jedan krug, molim.

dajanje nije nikakvo davanje
od sebe sebi

 

kakva inspiracija..lepo..divno..savrseno(Slavko K.K.)

 

Ti si, Slavko, divan kad mi tako kažeš…

 

 

 

Pravimo li ih?! Pa, naravno; ko ih ne pravi, taj se rodio nije, a plaćamo ih paušal, onako kako nam dođe, đuture i rezervisano, taman mislimo sve smo ih otplatili a one se namnože svom silom svojih strijemljenja da nas baš satru i slome; nećeš, brajko, kao kreditna sreća na rasklapanje- sad radi, onda ostav- uzmi dašćicu,vraćaš cijeli balvan, pa za šta me vi smatrate… iskupljivačicu tuđih, dječjih brljotina. Ali, ima digresija u mome govoru, koje je nemoguće poslije izbaciti, iscijediti iz samog teksta, a da se cijela konstrukcija ne obori, nemoguće je ne urušiti nešto što je ionako na klimavim nogama, jedva se drži (za) sebe ili o sebi ništa ne zbori ili ne umije. Ili, gradimo sreću na tuđim nesrećama; koliko nam treba materijama da obložimo i ublažimo udarce sudbine koji nas istovremeno sustižu na ovoj građevini bez tuđih nadanja; koja su se kola slomila o tuđa leđa, da bi mi sebe mogli nazvati ispravnim… u stvari, u čemu nas vide nego u jadu i bijedi, bijedan je to podupirač naše oholosti, mada nam drugi po redu uzet neće zamjeriti, samo toliko, ali će nam balvan za ubuduće vidjeti u cijelom oku: u sebi ne, naglas se deri da prikriješ tugu zbog sopstvene propale investicije; tako se najlakše pokriješ, pazi kako te učim inače ništa nećeš naučiti čitav život. U školi je nejvažniji metod koji niko ne koristi, zastario je ili se zagubio negdje na putu od kuće do škole, u najljepšem periodu a za ostale šta preostane i tu padamo, od sad pa zanavijeka; nisu se tome od nas nezajažljivih u prigrabljanju i skidanju poena, očekivali. Prvi čovjek kojeg se dobro sjećamo kao nekog koga smo na smrt isprebijali na kori od banane, onaj je koji će nas usmrtiti natenane i neprimijetno, na dugi niz zalud izgubljenih godina; greška koja će nam se osvetiti: zašto ti, deda, stalno pričaš o tome kako ćeš jednog dana i kad umreš? Zato, djeco, što od mene mora nešto da ostane; najprije babi, pa vašim roditeljima, pa onda i svima vama; a onda se prostre na pravdu boga i nema ga više kad se u nju opet vratimo: ih! gdje ste vi pogriješiliiii… ne da se više pojmiti; ali najprije, pojedite taj ručak za čijim stolom ste, da ne biste kojim slučajem ostali sada gladni, a sve još na grani pojeli i nema više ništa za vas i vaše potomke… šta je jedna kuća i sva velika okućnica maltene u centru za još jednu takvu istu, baj-pas, bajonet koji ne puca ali bode. Smiješiš li se tamo gore sa neba, ostala su uvijek ista, do bola ista strijemljenja i nadanja… sve nešto imaginarno, neopipljivo, što se do kraja nije materijalizovalo, samo još više marginalizovalo i jesam li pobrojao sve svoje rastuće u vašim očima moje greške koje se ne daju potkupiti, zatomiti niti bilo čim zamijeniti. Još jedna ispravka u tekstu za imaginaciju; sutra, na godišnjicu četrdeset prve dedine smrti idem na groblje da zapalim svijeću koju nikad nisam, jer, uostalom, danas je mrtav umro i svi njegovi sa njima od juče i davno prošlim, stoje u redu za naplatu. ne pomakao se s mjesta da je to cijela istina, a ne jedna njena polovina; ja sam ga razljutila, nasekirala i obamrla… boga-oca i njegovu „đubrad“ ali malu.

iskupljenje(m) od slona- magarca pravimo lom

 

 

 

Tačno tako, ne primajte odgovornost na sebe, ni za tuđi ili svoj „sadizam“ prema drugome; odgovorno ipak tvrdim, nema neempatičnijih ljudi od onih u našem takozvanom a i šire okruženju: a istovremeno smo prijemčivi za sve i što se ne da prihvatiti ni za dušu, gušu ili rep, primjećujemo, i primijetili bi i kad bi nam svesrdno odvraćali pažnju od toga, kamoli pružali napakovanu informaciju od bilo čega , i bilo koga, što bi zabolio stomak, ne bi ga svario, ni pas s maslom ne bi pojeo. Pusta radoznalost, pa da probamo, ili zluradost, i to jednom da dočekamo, a radovanje tuđem (ne)raspoloženju i skrušenom kao povinovanju svojoj hudoj sudbini, odslušati s pola uha ili se udubiti u problematiku tuđeg pokrivanja ili prikrivanja pred samim sobom, svog ličnog problema a usput vidim, i izvučem i lažni tvoj dobitak na lutriji života, kažem, i istresem iza prvog ugla, ispustim dušu ali ne znam zašto sam se uopšte predao tuđem iživljavanju problema na radost i oči publike… Ljudi nemaju strpljenja da strpaju hljeb u sebe, popiju kafu, ogule se od razmatranja i pretresanja životnih (ne)postignuća, da saslušaju pravu stvar, dignu si moral, onako usput i na dušak, urade sve po propisu, dovoljno su vješti, ali će sve uraditi nakaradno ako se to od njih i ne ište, i ne ide tako… ali, mora se. To se kod nas kaže: sve u kontra, samo da (ne) bude suprotno, pa i kad takvo jeste, suprotno od doživljenog iskazanog; ne bi ga priznali ni za živu glavu, još manje činjenicu-sumnju da je sve ama baš sve u redu, na ovaj lijepi dan kojem smo se predali i ne dozvoljavamo da nam loše prođe, naprosto ćemo se potruditi da prođe onako kako smo sve isplanirali, mi smo pozvani i prozvani da se na današnji dan osokolimo i provedemo lijepo, možda i zaljubimo ali ne u sami sebe; ovako dobrohotne i prijemčive za sve što nam je dobro došlo da potkrijepi svaku pažnju kojom ćemo ispratiti sve što nam se nametne kao vrijednost sama po sebi, vrijedno toga,i truda, možda iskamčenog ovim suncem u nevrijeme. Dobro došli u rezervat dobre hrane, dobrog truda oko postavljenja skupe večere, dobar zvuk uz sve to da se pokusa; ali, prije toga dobro raspoloženje i divan život svakom ponaosob. Želim. Dobra misao ide uz dobra vrata, evo slažu se kad pokucaš, čak i tamo gdje se ne kuca. Samo ulazi kroz široki, slobodni otvor; na revers, pa kad prebukirani samo dobrim željama praznici prođu, da nam se vrate istom mjerom dogodine- kome bi se inače ovako zdušno i od srca nadali… istom mjerom pa nauskop(ija), ili nauštap, i naš zalutali zaludjeli brod u glavi. Kome li se on sad nada… više.

kome li se nadamo a šta li ćemo pronaći u sebi

 

 

 

Opet neko dogovaranje oko svačega i ničega, a dok se vi ili tamo neki (ne)pozvani i (ne)prozvani dogovore, stradaju i roditelji i isto tako djeca u zajedničkom neznanju, samo djeca u dječijem neznanju sopstvenog svijeta koji nisu još do kraja ocijenili i procijenili a možda neće ni kad porastu. I kao roditelji su ponekad neprosvijetljeni a nema pomoći. Elem, izvučeno iz konteksta može da znači samo izvučeno iz vremena, i tog dešavanja; a vrijeme nije konstanta i nepromjenjivo, već to radi postepeno, naglo, naizmjence, kako kad i ne može se odrediti trajni kontekst iz kojeg je kao zabranjeno izvlačiti fragment, u stvari cijelu viziju dešavanja različitu od dotadašnjeg ili budućeg- kako da znate pa da izvučete odjednom krajnji zaključak kako je nešto (ne)opravdano ili kako se dešavalo da procijenite tačno čak iako ste bili prisutni, ali najčešće oni koji su „kompetentni“ za rješavanje „misterije“ obično nisu bili prisutni a daje im se moć procjene i djeteta i roditelja kad pređu granicu.

komentar N.G. na Formule življenja „Jači i slabiji“ Zoran Milivojevic Treci Popunjen

 

 

 

Zvijezde su vječne; možda samo padalice nisu, ali i njihov sjaj je neprolazan, posmatrajući ih spram našeg uobičajenog vijeka trajanja; one su kao i ljudi, sve ostavljaju iza sebe nešto svoje, sjaj i na kraju tama. To ne kažem ja, nego knjiga u koju sam se zadubila; likovi se rastaju i napuštaju, da bi se negdje jednom, kad za to dođe vrijeme i namjeste okolnosti, u svojoj budućnosti, našli i zauvijek povezali. Da li je moguće trajno se s nekim povezati, a ići u suprotnom smijeru od onog naoko propisanog, a da bi se najzad sreli i tako pronašli. Svi mi imamo sijaset neobavljenih, međusobno neusklađenih poslova koje moramo obaviti, uskladiti situacije, mjerila, pa i gledišta mnogih koji nas u tome, možda i nenamjerno ili nesvjesno, ometaju. Ukloniti prepreke; većina stvari mora doći na svoje mjesto, i mi sami moramo biti ljudi na mjestu da bi nam se rabota poznala kao dobra i priznala, poklopila sa potrebnim elementima pa da možemo očekivati da će se bar nešto desiti kako očekujemo. Okolnosti; moraju se poklopiti da se ne bi razočarali u sebe i druge. Ono što prolazi je starost, a mladost ostaje vječno onakva kakvu smo je nekad ostavili, nepromjenjiva i samo kod nekih izgubljena i razlog za žaljenje. Čekam svoju starost, a da bi ti mogao da odrasteš, u svoj svojoj veličini, u pravog čovjeka kome ne pada kruna s glave kad mora da se sagne i dohvati ono što mu pripada po samoj prirodi stvari i sopstvene mladosti u kojoj se u stvari sve čini što treba ikada da se učini, za sebe a nikome kao da i ne treba. To nam je tek kasnije jasno, dok ti rasteš, ja starim; nikad zauvijek ni star ni mlad, samo zavisi u koje vrijeme si se smjestio da ga posmatraš. Moj dječko ima sistem koji ne narušava ništa što ne bi trebalo; sve što nestane iz njegovog vidokruga, ostavi trag za sobom. On, poslije, to prokomentariše, ocijeni, ostavi poruku pokoljenjima… sve dosljedno i planski, ništa ne zanemari, dozvoli „zvijezdici“ da blijesne u svoj svojoj veličini, ali ne razotkrije do kraja; drugi koji bi se umiješali, mogu samo da naslućuju da ništa više ne prolazi kao dobro potkrijepljen i (ne)razarajući sistem koji sam sebe tumači, otkriva i prepoznaje pred svima, a ne da se objasniti i odati. Laži pričaju ispotiha, o prolaznosti njegovog života, a o djelu vrlo malo i ko će ga uopšte nastaviti iza njega; za nasljeđe u njegovom sistemu razmišljanja jedne „mrtve mašine“, nema mjesta. Ah! sve prolazi i nestaje, ima nešto što ostaje da sija kroz vremena.

sistemi prolaznosti traju za gnjavažu sobom

 

 

Ako prethodni nije ništa učinio, ovaj sadašnji sigurno jeste; jer, onaj što nije je onaj što jeste, dani što prolaze a da nas ne preklope. A da se poklopimo, pa spremni oni- spremni mi, a ne obrnuto od svega- ništa.

razmotrena situacija razmotana
sa svih strana do nas

 

 

Da sam čekala ovu zimu cijele noći, ona nikad ne bi došla, bar ne ovakva kakva zaista jeste; došla bi našminkana, napuderisana možda sniježnim paperjem, bijelo prošarana ili skroz prekrivena bjelinom, ali nikad ovako prošarana „ko uskršnje jaje“. Sunce se jedrošću probilo, nebo plavo-vedro i ostaci od svih prošlih godišnjih doba koji jedini imaju boje predmeta po sebi, u stvari osim njene bijele bunde koju je ovaj put zaboravila da ogrne i sad je ona sama razgoličena sredina dosta širokog opisa. I ne pada po sebi i svud okolo; ako je ja nisam iščekivala ovakvu, možda nije ni došla, a ipak je nedovoljna hladnoća iznad nule jedino što je još određuje izvan mene i mog bespredmetnog čekanja. Prebacujem se na tebe i tvoj lagani hod ptice-trkaćice koja je sve i svja nekome, a samo obmanjuje; nikad ne dođeš onakav kakav bi trebao i nema te uopšte, jer ono što se ne išćekuje odano nikad i ne pazi na sebe, pa usput negdje strada, nedočekan. Uzrok moje bolesti kojoj se nisam nadala, bar ne u ono vrijeme razdraganih korisnika raznoraznih ideala, i idejica, za potkazivanje i izdaju. E, tome se nismo nadali; rat i groblja, izbjeglice i iseljenici naseljavaju strane meridijane… razbacani smo ko ptići preko suve grane što puca ispod naših krila zajedno sa nama, rasuti smo po bolesničkim sobama za oporavak, razaznajemo se tek po ublijedjelim žarištima umišljenih i manje-više stvarnih dešavanja. Boli, pa tek onda znamo da postoji, i ova druga strana ponoći i da nam obrnuto nebo škripi pod nogama ili stojimo po njemu naglavačke; sve je izvrnuto naglavačke, istreseno iz sopstvenih gaća, kuća i novčanika, osim onih koji su se u besmislu snašli i profitirali punih džepova tuđe i svoje muke koju ne primjećuju, i jedino tako mogu, i mogli su, opstati a da ne budu kažnjeni za krađu stoljeća. Šta mi drugi čekamo; da nam se prizna datum, ulazak, pa izlazak iz zone sumraka, i da postojimo: ako prije toga ne omanemo. Tuđa sreća nikad nije bila veća; bacakamo se po tuđem tanjiru, nikad slađi i mučniji zbog toga, srećni što ćemo isplivati iz ove čorbe koju smo zajedno zamutili priznajući da nemamo svoje Ja i neke od sebe otkinute dijelove sjećanja na zemlju koja nas je nekad zdušno hranila, pa prodala kao dobro podgojene prasce. Ili je ona nama oteta ili smo se mi njoj sami ispod ruke oteli i drugom predali, čekamo otkup u prokletom novcu i iskupljenje od svih ovozemaljskih grijehova. Koji to za nas još ne postoje, neka se jave i kažu, ali javno i bez prikrivanja krivaca i stradalnika u potpuno istoj odori; za pomiješano iskustvo, istinu isto molim. Čekam vas… apsurde, da mi dođete.

gorčinom sebe kadim
ja bez zime

 

 

 

Da je nešto lijepo, nježno, podatno, i vrijedno truda, da će da potraje onoliko koliko mu se nadam, neće otpasti sa rebra, poljubiti zmiju, odgristi jabuku, i biti protjeran sa pravog mjesta dešavanja, da se pati cijeli život u neznanju, nespretnosti i prokažen od svih zbog svojih loših mogućnosti, prikrivenih rabota i odraza sakrivenog u krivom ogledalu. Ništa se o njemu ne zna; dok izbije na vidjelo, i pamuk je raskopan, naliježe na tijelo kao najnježnija ruka ali ne garantuje uređenje skrivenih falti i gužvanje pegle, istu takvu brzu dotrajalost i vidljivu ofucanost materijala koji ima svoju vrijednost nošenja, ali kratkotrajnu; brzo se baca ono što isto tako stari, odlazi u prolaznost ili skače po kontejnerima za odlaganje nepotrebnosti. Tako će i nas jednog dana odložiti za neka druga vremena, ako nedostojne produženog vremena zaboravimo na naknadnu obradu bez vidljivog krpeža; ko još štopa stare i rasparene čarape, taj strada i od neispravne bijele tehnike koju je nemoguće opraviti, još manje preurediti dotrajali namještaj i krevet što škripi i kad nema šta da kaže pod sobom, kao i neolašteni zidovi što ciče u uho koje ih ne sluša a ruka ne razmazuje niti premazuje bijelu boju čistote po sebi. Samo paučina, prašina i perje poispadalo iz pocijepanih jastuka jure od promaje po kući i sudaraju se sa zatvorenim od zime prozorima koji se magle i znoje bez obzira na godišnje doba; doba dana kad je potrebno uzeti metlu sakrivenu po zabacanom balkonu i… pomesti sav trulež, nered i rastur sa lica zemlje. Kakav bi to kvalitet života bio, po bogovskom uređenju na kugli zemaljskoj. Samo, treba mi jedna ruka pomoći. Da me ne odaje a ide uz mene i kad se smorim i umorim; kažem, ja bih nešto novo, na usluzi i potrebno stanište bez obzira na cijenu- i ona kojom plaćate vodonoše bila bi dovoljna za takav besprizorni luksuz preko noći. Svi olajavaju ovakav cjenovnik. A duša bi se odmorila preko dana. Kao da ne čuje, skriveno oko sve vidi pa će da kazni, ne skromne u željama, već samu od neba prosutu neskromnost koja na sebe, bogove (ne)rada, ne sliči, dariva samo praznicima i proteže se na suncu.

kako smo vrijedni nebu ove smrknute noći
sami kvalitet do kvantiteta

 

 

Opravdanje sopstvene sreće u (samo)zaboravu, opravdanje sebe i sopstvenog postojanja na svijetu koji ni sam sebe ne potkrijepljuje dovoljno, već uskraćuje prilike i mogućnosti da uopšte dišemo zbog nečeg, iole vrjednijeg razloga ili tek zbog nekog kome je svejedno ili kome je otet primat u našim životima; kako dokazati da smo dostojni nečega što u biti i ne postoji za nas, opravdati razlog da nas se sjeti nešto što nikad nije ni radilo za nas, sakupljalo poene ili udaralo crtice na svaku makar i imaginarnu grešku u podudarnosti naravi, htjeti da kažem da se različite prirode privlače samo ako imaju opravdanje za to. A najčešće nemaju; pa onda nedostaju jedno drugom, čak i kad su zajedno na istom poslu, a kad su skupa u zajedničkoj prirodi stvari koja ih je poklopila, predskazala takvima, obećala jedne drugima, onda se ne razumiju i razilaze. Zbog zajedničke nepodudarnosti naravi, nemaju šta jedno drugom da požele na rastanku, čak ni same sebe, ili kad se ponovo obiđu da požele ništa drugo osim same sebe, što bi da daju, i prisjete se šta su sve nagriješili svih prošlih puta koji su se sasvim isto dokrajčili, bez razloga i opravdanja. Zašto ja da se tebi pravdam, objašnjavam ti potpuno neobjašnjive postulate, a drugi da ubiru plodove naših zajednički nedokazanih dana. Mi nismo zajedno, mada to hoćemo drugačije da predstavimo, a pomirdba bi bila jedino moguća. Kad jutro se stalno preskače, ni doručak ne može biti dostatan, samo čaj sa medom i limunom da zakiseli zračak nade dok nešto drugo osim predstojećeg ručka iščekujem, da mi se desi bez kuvanja, prevare i lažnih snova kojih sam se evo nauživala, pa samo cjevčem i ljuta sam zbog svakakvih insinuacija. Na šta me to podsjeća, osim što mi krči stomak na glad i padaju mi svakakve asocijacije na pamet; očigledno se nisam sasvi razbudila na sredi dana , u podne. A baš sam ga zasladila i za ubuduće krevetsko raspoloženje; čemu samo sažaljenje i samo zadovoljenje ako su mi riječi opravdanja koje sam smislila samo za sebe gorke. Baš mi (se) ide od ruke do ruke! Inat, šta ćeš više…

dok ulizivanje maše repom

 

I nesporazume, govorne, potrebno je rješavati, sve bliže i bliže, do potpunog udaljavanja… od nesporazuma i neshvatanja. Da nesmisao, razlike i rastanke prevaziđemo, kako inače nego pričom o sebi i nama.

princu, ali onom sasvim malom

 

 

Niko nije rođen da bude sam kao pas, ali je sam rođen pa će sam jednog dana, možda sad, i da ode niz put koji mu se ukaže, i ne osvrćući se za vama koji ostajete tu gdje jeste. Idi i ne osvrći se, sine, za svakim srećnim rođendanom, kao danas, a za svakom suknjom obavezno i sutra.

 

sam od 2000.te ali ne i danas a sutra sve po starom

 

 

Kad gledam sa ove pozicije, nekakvog prirodnog vidikovca, pogled je lakši i ne luta ko zna kuda, prati ga ko zna od kada do sada smjerno, oporo i „krvnički“ po sebe- krv kola bijesna u venama, hoće da iskoči van… dok smetaju mi „dušmani“ ovom što pišem i nisam još rekla da može išta više da se kaže. Povodom njegovog i svačijeg još rođendana; ne dam da se želja izgubi zbog dijela gluposti, repriza, pravdi i ubjeđivanja na isto. Moj pogled je bolji kada te posmatram iz ovih šumaraka i to mu dođe kao jedna cjelina; a dobar je on i iza jednog , samo pojedinačnog stabla koji zaklanja cijelu šumu. Iza koje se ti ne vidiš, jedinstven, nepromjenjiv i uopšte ne zaludan, naprosto potreban i neophodan baš ovdje gdje trepče rosa zajedno sa očnim kapcima, od sna i buđenja, pretjeranog sunca što strijemi u oči i hoće još nešto da kaže, a ne da mu se. Od galame svanuo prelijep dan i ništa se više ne čuje; kad pogled na svijet i okolinu vlada, slušni aparat miruje, inače je obrnuto pojačan zamračenošću vida što padne na oči na svaku pogrešno upućenu riječ, (ne)odmjerenu frazu i uvredu bez naznake trajanja; poslije slijede ljepljiva izvinjenja i šale bez roka ikakvog trajanja, potpuno bezvrijedne, nebitne, suvišne… Jer, evo izliječemo napolje da proslavima ovaj dan zagubljen negdje u duši snova od prošlih dana; i čuvaj se na prijelazu da te nešto iza ugla ne pogodi u rebro ili ispod plećke, tu gdje ne stradaš samo kad ti ja tako naredim. Poslije svega, još uvijek sviće novi dan u mojim od suza zamagljenim pogledima na bol i neiživljenost i ono samo naprijed, ne saplići se od suvišnih miosaonih riječi upakovanih u kičerajski, šušteći rad da prizna posljednju prepreku, ukrasni papir sa mustrom. I svi ste vi mustre kad treba potrošiti jedan ovako lijep, skakutav s teme na temu i neodbolovan jer nema zbog čega, dan „četrnaest ti je ljeta sam“. I stižem ti u susret kad gledam te i dalje pravo u oči i ne skidan pogled; znak da ne skrenem s puta. Pravo za tebe tražim, srećo neprobuđenih odvajkada dijelova pameti što strše sa posmatranja i prepoznavanja da danas smo se sreli dogodine i možda samo neki drugi put. Ne znači nikad; a uhvatiću ja tebe jednom u svoj pogled, cijelu tvoju gromadu u fizičkom izgledu onoga što se ne da ni zamisliti kada nekog nema, od sad pa do vijeka: izađi na rijeku, kao mi danas; odavde se sve bolje vidi a nezadrživo teče plava boja vječnosti, zamijenila crvenu i prolaznu. „Plava krvca“ plemenita ne lije se uzalud. Ono što vidim, to i znam; i to se zna „tvoja luda (m)bajka“.

srećo moja drugi put mi kaži samo kratko
„srećan rođos“

 

„Ružna sjećanja“ su tu jer potiru ona „lijepa sjećanja“ koja su nam nedostatna, nedozvoljena i ne pružaju se, bar ne od iste osobe ili stvari.Ne zato što tugujemo predugo zbog istih njih, već da se ne bi po sjećanju na to, opet opekli na istu vatru. Dajte nam nešto lijepo od sebe, i ružnog više neće biti. Ali, loša sjećanja nisu tu da nas samo upozoravaju i muče, sprečavaju da nam bude lijepo sa istim ljudima; ona samo svjedoče odakle vjetar duva, mada smo opet ponekad neoprezni i opustimo se, ne primjećujemo koliko smo još u istoj priči. Ne ponavljaj(te) zastarjele fragmente, i sve će se promijeniti, ali se samo nadajte na bolje.

ružno i lijepo su dvije strane istog lica ili lika

 

 

Advertisements

О natasa1

Pa, naravno kad muljaju dvadeset i kusur godina, taj par "medenjaka". A Vi? Jedva čekam to u junu! Malo sam se zamorila od prijave- čujemo se uskoro, nadam se , i sa komentarima.Pusa!!! Natasa1
Овај унос је објављен под Uncategorized. Забележите сталну везу.

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Google+ photo

Коментаришет користећи свој Google+ налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s