Kratke priče (2) (b)

U bajke i velika žrtvovanja danas malo ko više vjeruje odistinski i bezgranično, lagao ili ne lagao, samo polovično. Iluzije i maštarije nadograđene na sivi-surovu stvarnost zarad dobrih dijela i lijepih misli i , naravno, primisli koje se nikada ne ostvaruju. A evo i zašto. Iluzije naše mašte su tu radi poruka koje su u njih spretno upakovane da najave sretan kraj svake putešestvije, bilo koje patnje ili stradanja proizašlih iz naivnog vjerovanja potkrepljenih slotkorječivošću da svako ko je i za trenutak skrenuo s pravog puta, istina, biva kažnjen ali naposlijetku i spašen i vraćen svojoj mami, kao dobrodušna crvenkapica od zlog vuka; iz zlih kandži vraćen na pravi put, prosvjetljen ali i isti kao što je bio na početku bajke o velikom (ne)uzaludnom stradanju. Vrijedi li se žrtvovati za nekog ili nešto je veliko pitanje koje kalkuliše i koristoljubi se, ili bar to sebi stavlja u izgled kao jednu mogućnost koja i ne mora da se ostvari ako je požrtvovanje nedovoljno a mi mali u očima nezasitih ali potrebnih, jer inače ne bi u sopstvenim djelima mi bili na početku a oni na sretnom kraju. I ko je tu prava žrtva, onaj ko daje ili samo onaj kome je potrebno da tu našu pomalo oholu žrtvu primi zarad svog i našeg dobra. Ako si na krivom putu, javiš se da znaš i spreman si da djeluješ, pomoće ti se.Škola znanja, ili škola života, kroz koju prođeš vjerujući da nisi lišen onoga što ti je najpotrebnije, života, a obogaćen onim što si najradije očekivao- sluha da sve to ubuduće ponoviš ali spretnije.

pomiješano na čistim relacijama

 

 

 

Ko žali, taj se nije nauživao; za propuštenim jer nije uopšte probao, iskusio, dotakao, a zbog učinjenog jer nije dovoljno uradio da bude drugačije. U stvari, sve što radimo poslije ili naknadno je u korist svoje štete, jer sve prave i neponovljive stvari nemaju drugi put. A čim žalimo, mi bismo ponovo… da pokušamo ili da nam se nešto vrati; dakle „druga ruka“ nikad kao prvi put. Žal neopisiv, što više o njemu razmišljaš, i cjenkaš se, on raste… a raste i ono „nenadoknadivo“ u tvojim očima. Znači, lažemo se da žalimo dok idemo sve dalje od prvobitnog cilja (drugi nam je već odavno na pameti).
stani vodo
drukčija si kad tečeš

 

 

 

Kakvi smo- takvi smo; razmišljamo malo o sebi i svom ponašanju, da ne nabrajam… okapamo familiju, na majku nismo nego na oca malodušni i kratkog daha, kratkog za pola diplomskog, mi smo još kraći i ne pijemo isto tako od zore do zore, onda plačemo u snu i budni na sentiš, bezobrazni i „belzebubi“- u suštini arsuz i „bolest naravi“, jer bolju narav ima onaj koji krije sve o sebi ili u sebi pa jednom – pukne. a pukne i onaj koji sjedne i sve pos..e.

samo(p)osmatranje

 

 

 

Svi mi koji poštujemo bivše praznike, majke, žene i cijenimo tuđi rad i trud, poštujemo nečiju volju dopuštajući da se izrazi takva kakva je, smjerno i bez gundžanja, a ponajmanje griješimo previđajući svoju i tuđu patnju i suze prolivene baš tu, pred nama koji i nismo baš toliko osjetljivi na njih, čak smo moglo bi se reći i prije surovo bezobzirni bez trunke saosjećanja… ali ćemo, iz pristojnosti i straha od odmazde odbacibanja iz grupe kojoj ionako po istovjetnoj moralnosti i brige o istoj, ne pripadamo… jer nam je duša tvrda, ukratko- bezosjećajni… nećemo zavoliti u sebi beskrajnom privrženošću i sopstvenom potrebom za istovjetnim zrnom ljubavi… Ispoštovaćemo sve s nerazumijevanjem tuđih običaja, ali mislićemo da tako treba, na distanci i bez oguglale na sve prostote, i priznaćemo da i dostojanstvo postoji da ga zaštitimo od sebe i svoje ignoracije, veliki u svojim očima sasvim bez razloga, namjestićemo se da štitimo od drugih i slabije od sebe i njihovu potrebu za priznanjem postojana ako ne uporedo ono pored nas samih, dozvolićemo im i to, da su živi i da postoje istovremeno kad i beskrupulozni svijet čiji smo poklonici kad dođe do stradanja vjere u sebe, samopoštovanja, pa i samosažaljenja… a tuđe izvlačenje iz oporuka, obaveza i odgovornosti ćemo da pohvalimo, ako ne i čestitamo kao dobru smjernicu i sposobnost iznalaženja nemogućih, kljastih i onih koji se klate, vibriraju i lome… pred i najmanjom preprekom… slabićima, njima preporuke, savjeti za dalje, kad drugo priznanje sopstvenog nepostojećeg ili samo nakaradnog djela, kao i veliko poštovanje baš uopšte i ne zaslužuju kao ovi svi gore, gori ne toliko od nas, kao za spas naše duše pobrojani za takvu vrstu zasluge za običan narod koji ništa drugo nije ni zaslužio nego odsustvo svakog drugog samopoštovanja pred propašću i silinom nadolazećeg novog doba koje nikakvo poštovanje ni za svoju majku koja ga rodila nije pokolebalo… ah! kakav pad u glib; pa da se izvadimo pred onima kojima to treba- poštovanje tuđe vjere bez mjere. A gdje je tu ljubav sa velikim Lj pitam ja vas?!

 

dok lutamo skitamo i pričamo (o) poštovanje moje

 

Свиђа ми се

 

Konstantnim vježbanjem stiče se vještina, ma, poznata stvar; samo hobi ili životni put, totalna opredijeljenost i posvećenost nečemu ište dugotrajno, uporno i stalno ponavljanje, „majku znanja“. A kad nešto znaš i prepoznaješ kao nešto za šta si se sam oprijedjelio, pa ti to što činiš još i godi, čak ti čini dobro, vidiš napredak i neopozive rezultate, to te podstiče da ideš još i dalje, nastaviš da se usavršavaš i prevaziđeš „svog učitelja“, samog sebe. Uhvatiš ritam i njega se pridržavaš, a dugotrajno ponavljanje i ostajanje u ritmu bez nepotrebnih i neopravdanih pauza, preskakanja ili bezvoljnih povremenih odustajanja pa nevoljnih vraćanja na sve ispočetka i stalne početničke neuspjehe, dakle ritam uspjeha stalne vježbe, donosi sobom pozitivnu naviku, ne mehaničku kao bez osjećaja tehniku, već instiktivnu potrebu i privlačenje nečem što si već usvojio kao neophodnost i uživanje. A uživanje u sebi i stvarima koje voliš nije mala stvar; ne znači da se nećeš razboliti, nema garancije da te jednom, nekada neće nešto spriječiti da traješ u istom, svakako će te malo skrenuti i potjerati da pokušaš ponovo, možda i nevoljan sada i gotovo onemogućen da se ponoviš u uspješnom korištenju dobra kakvo je uspješno treniranje duha, svijesti i tijela, ali vrijedi pokušati, možda i sa nećim novim, ali ostati aktivan u nečemu što te drži, snaži, biti borac znači onemogučiti ono i one koji tebe pokušavaju ili ponekad i uspijevaju onemogučiti… I, tu smo kod kritike koja je možda i stvarno istinita i bliža onome što govori o tvojim više-manje uspješnom napredovanju i onom što si htio da postigneš pa možda sticajem okolnosti nisi; možda te i malodušnost, nedoslijednost u prirodi ličnog odlučivanja za nešto, koči… ali to je ono zbog čega i vježbaš, da prevaziđeš kočnice, najprije u sebi a onda i ono što radi na tome da te baci unazad. A ti, svoj si, radiš zbog sebe pa i pomalo zbog drugih koji prate, i slijede što da ne, tvoj primjer uspješnog „sportiste“, i vježbaš (za) život ma šta to značilo. Sam si odabrao da nastaviš ovim putem samodokazivanja i jačanja pozitive u sebi; niko te više ne spriječava da uspiješ, siguran opet u sebe i u ono nešto što te goni u- to. To je to, ono pravo.

vježbam sebe da sam živ i zdrav

 

 

… Što , u suštini, i nije sasvim tačno; inače se ne bi mogli odati, nespretno istrčati ili nevješto postiditi, ponajmanje osramotiti pred drugim u punom svjetlu; a tek zablistati u punom sjaju lika svog… i ne bi se moglo sa sigurnošću reći da sve to nismo ponekad i više-manje ili sto posto mi: Istina, tog jutra, a onda više možda i ne, do sljedećeg susreta u nečem drugom. Ma, ko bi mogao da nam odriče da smo nekakvi- kameleoni, koje niko ne može uhvatiti ni za glavu ni za rep (gušter početnik).

razotkrivanje i pokrivanje

 

 

 

… razgledanje i izgledanje je gledanje pa zato od oka; raskošno imanje vrlo malo mijenja išta što je čovjeku blisko… srcu; a daljine, ah!… veliku me raspiruju, a kad sam mala onda gase me, kaže ljubav ili to bijaše strast…

malo razglabalo ljubav

 

 

 

Znaci opažanja dolaze i odlaze prema spoljnjem i unutrašnjem svijetu… kao putokazi kojima bi najradije išli, ma kako čudni, nestvarni i (ne)tazumljivi bili, kao svako primjećivanje, uspoređivanje, asocijacija, konstantna prisjećanja… ali najčešće i ne uvijek baš predivne- slučajnosti.

nečija prisjećanja nekoga

 

 

 

 

Znam, ne govori loše o nekom koga voliš, jer će postati takav. Ali, misli… prikrivene, loše, prošle, tajne, dvolične i pritvorne… niko nije savršen pa ni misli, tek rojevi pa ko će da ih sve (is)prati… a tek zakulisne radnje, ne smijem ni da pomislim o tome, a kamoli da se takvo šta stvarno desi! E, pa stvarno… „pazi šta misliš i ostvariće ti se“ (može da ti se ostvari vrlo moguće).

„sujemišljenje moje“

 

 

 

 

… ovo posljednje naročito iliti pola zadovoljstva- pola uspjeha… parafraza od onoga, u svakoj šali pola… čega?! ma, koja istina; ko laže- taj i dobija svoje, tj. svakom svoje. A navika donosi ono što prema njoj zaslužuješ, bolest ili zadovoljstvo; najvažnije je ne pretjerati i ne skliznuti u porok u mislima i na djelu pokatkad.

odagnavanja
od sebe

 

 

… koji je to prvi pogled da još traje ako nije „maratonski“…

prvom i jedinom
za jednom i nikad više

 

 

 

Moja zvijezda je kao gladak tek napadao snijeg; nigdje puta, nigdje traga da uputi i sroči nešto što možda čeka, tamo negdje, nigdje smijernice za izlazak iz krize; neutabani put koji samo čeka da se prvi krene, probije meko kao tanak led, jer svaki početnički pokušaj je kao probijanje i pravljenje puta za druge, i pokušaje koji naknadno nadolaze. Zašto uvijek moram da krenem baš za tobom? Pa, da bih te stigla i prije nego što te drugi primijete i prisvoje, ili te se otarase kao suviše zahtjevnog vodića kroz bespuća koja potom slijede, a meni trebaju. Trebaju mi bespuća i neprisvojene lake staze, da vježbam vrijeme prolaza, i prilaza, moje zagubljene sposobnosti, strpljenja i čekanja; moje varke, iluzije i sitne prevare za koje sam se priljepila sasvim iskreno iščekujući, i puna nade, da neće mene i baš tako poraziti besmislenost, prividna, svakog početka, kad radnja tek treba da se razvije i film, moj film u glavi, o meni i za mene završi uz pompu svih padanja sa visine koji su se za vremena ispodešavali, a tek sad pri kraju razotkrili, šta je moj pravi cilj, i besrajna zvjezdana nebesa. Kao okruglasti a bezoblični put koji još nije dotaknut, a možda i hoće, u prošlosti za sadašnjost dok se budućnosti plašimo, željno će da prođe i naše stradanje sa nogama do koljena zabodenima u zvijezde padalice, i još jedna duša u sekundi da posvjedoči moj cilj i svrhu, svjetluca bijelim sjajem, pa nestane u ugarku izumrlog drveća sa kojih pada na zemlju. Ko od njih sebi se još nada na istom mjestu džaba zvijezde vodilje nevodilje i nevoljeni izgaženi snjegovi maknuti u prtinu… sve da lakše okopni, i ne samo on i oni.

kad pomiješaš snijeg za vodilju
odakle (pa)daš

 

 

 

Razmišljati o lijepim stvarima i maštati, nije isto što i biti opsjednut ili čak opterećen i okupiran mislima koje ne mogu da utiču ni na šta ili bar nam ne mogu pomoći da stvarno dođemo do rješenja. Sem što smo i zbog lijepih i onih manje lijepih okupirani sobom, odsutni i rasijani pa činimo druge neželjene greške. Uz to zbunjujemo i druge oko sebe, koji teže uspostavljanju kontakta sa nama, možda. Kažu nam, razmisli malo o sebi svom ponašanju, a mi postajemo odurni ili gotovo mahniti od tvrdoglavosti da nastavimo po svom (neko nam oduzima vrijeme i koncentraciju), jer i dalje želimo da se bavimo sobom i svojim mislima koje su nam bitnije od bilo čega. Svako skretanje sa nedovršenog razmišljanja čini našu misao tako bitnom i pomahnitalom za onom koja nam je nečijom nepažnjom odlepršala; zbog neželjenog prekida postali smo zaboravni a suviše bitna misao izgubljena. Pa, zašto smo neprijateljski raspoloženi prema tuđim upadicama koje nas skreću sa onog na šta smo se koncentrisali i želimo da istrajemo, izvedemo na čistac i dovršimo. Gdje je poenta, gdje se izgubio zaključak, a mi ostali na pola. Niko ne voli razularenost misli koje vrludaju, ali ni odagnavanje iz usredsređenosti i onog što smo započeli, jer nam znači nešto, i previše.Prisutni smo i kad smo prividno odsutni, u izletu u maštu ili zamišljenost; vraćamo se za 5 minuta… Kažem sebi, kada me prati i kontroliše on, vlada i mojim mislima, remeti im pravilan, zdravo bio i željeni tok; ah! ne dozvoli remetilački faktor oblika rijeke svijesti, pa bila to bujica nadirućeg ili lijeno valjanje što kopni bez riječi. Da opet nadođe meni poplava bez smisla i svrhe, izgrađena u pravilan put, takođe bez teksta, jer, šta će on meni ili evo ga opet sretnoj u izmišljanju.

prolom pred pisanje ili nebuloza ne

 

Ko umire, daleko mu i široko lijepo polje, a vi koji ste još tu, ostajte ovdje.

tamo i ovdje

 

 

 

Šta se desilo… obično kad oprostiš, vratiš se po još, pa… dobiješ i čemu se nisi nadao i što ne očekuješ. Ne možeš da shvatiš da si praštanjem dopustio ponavljanje istog, osveticu za popustljivost ili povratak na „mjesto zločina“. Tako ja to shvatam, kao iznenadjenjeee…

razočaraj još

 

 

 

Jaao… sad se bez mesa ne može; zapalila bih sve mesnice, kažem ja, ali nije baš tako. I nije sve meso u mesnicama ili na ulici, ima nešto kojekuda… u mislima, u srcu, u tebi slatkiš da ga pojedeš za večeru… To kao nešto vezano za sva osjećanja, nade, ciljeve, nešto živo, što bi „gost“ rekao pri pogledu na ponuđeno (hranu).

probirač nađe… izmotavanje
i naiđe na

 

 

Slobodno radite ono što vam se pruža i postavljajte prava pitanja, ali nikako ne govorite gluposti, jer, to vam se vraća na potpuno novi način. I ja vraćam…

iz nečega ili od ničega bilo bi nešto
da može

 

 

 

Strašno je, Dačo, šta ti sve pišeš; srećom , ja ne čitam baš sve, ali kad naletim, baš naletim… i moram dva puta da kucam… isto.

( je l te boli doktor „zuba“ što vadi „koščice“)
brzo prođe

 

 

 

šta ćeš… sukob interesa ili generacija, biraj…

ono što manje boli ili košta

 

 

Dačo, Dačice, dušo i srce… bez tebe ne mogu da dišem… al sakriveno.

i opet ćemo kao nekad
svađice
obožavam

 

 

Uvijek popijem vatra; šta je to sa mnom?!

ne razumijem

 

 

Tugo moja pregolema, ne mogu od tebe, ali mogu od sebe, da uzmem ono jedino parče ljudskog ponosa i dostojanstva što mi je još preostalo, i dostojno te proslavim u nemaštini bilo čega što bi se moglo s tobom uporediti, podržati ti korak smaknut ispod mosta kojim smo prolazili nekad povezani- nekad daleki; niko i ništa ne može toliko da mi znači kao ovo tvoje zrno mašte kojim me ubijaš i kao da krijepiš a ne znaš da poslije velike dolazi opet mala radost. Tako se i sa tobom dešava, nevezano za prave događaje i odistinske usamljenosti što slijede iza njih kao iskonska potreba za skrivanjem bola i sebe. Opet smo se ispod tog mosta našli i pomirili svoje suprotnosti, ti pod pritiskom sreće, ja puna tvog jada i spremna da zamijenimo predodređena mjesta koja nas, u stvari, ne određuju jednom za svagda, jer su prolazna kao i sve biljke koje će cvjetati iza tebe. Tugo moja-tugo svačija, zalivene beskrajnim prostranstvom poteklih suza koje liječe svaku bol sa razlogom, ali i njen nedostatak i okamenjenost u jednom trenutku nastao prije trenutka cvjetanja pomirenosti sa svakim usudom, pa i ovim. Neće proći. Samo će da se pomjeri za pedalj naprijed i ostavi prostor za nove još neiskazane i koje tek dolaze poslije nje. Tako traje li traje produžetak patnje. Za nju se niko opredijelio nije ko nije bio svjedok njenog prisustva i na drugim meridijanima, različitim talasnim dužinama, baš kao i u nerazumijevanjima zakucalim baš na naša, a čija će, vrata kao sat. Tačni, ali ne i porozni da prođu, trenuci početničkog haosa u duši, zamjenjuje ih staloženost prvaka nove generacije koji nadiru kao da znaju da za njih prolaza nema ukoliko nam odmah pokolebani i osmišljeno smjerni, umaknu a ne puste ni jednu suzu otvrdlu od prolaženja raznih, i pogubljena u surovosti ama baš ovog trenutka tuge i očaja, i nijednog drugog odabranog u zamjenu. Ništa više im se ne plaća niti sveti kao zatrebala tuga bez obraza. Nema suza kud da siđe, pa im se i ne plače. A i ko bi se vratio po još malo obećanog zanosa. Za juče minulo i od duše nikad zamrle, otkinuto za nedostajuću svjetlost prolaza u nikud pa ipak opet nazad… suzi čaša, prozor… staklo, ali ne i mi…

 

zadojena tugom sreća ne mrzi
je da diše

 

 

Ima tako ljudi koji su snažno vezani za svoje probleme; naprosto se prikače nekim neraskidivim nitima za iste, da im ni rođena majka ne bi povjerovala koliko se istovremeno guše pod njihovim ljepljivim pipcima, a onamo ne bi znali kuda će i šta će bez njih kao da ne bi umjeli drugačije da dišu osim ovako vječito obavezani teretom koji ne umiju da odlože, ostave za drugi put; i sami navaljuju pod ono što ih obara s nogu, uvijek pod lakim naletom i naponom. Drže se oni svoje brige kao pijan plota i ne bi znali kud dalje da krenu a bez njih ogoljeni i suviše laki, misliš, odnijeće ih vjetar… a oni, gle! posustanu i (s)padnu neočekivani težinom na nos ili na same sebe ni jednom ne zakukavši, gotovi. A oni drugi, njihovi sapatnici u istoj muci se kao prepoznaju, ali njih problem jedan jedini juri li juri, i nikako da ih stigne sasvim, ostavi na miru, sve do iznemoglosti; taj problem, da se riješi u želji ne posustaje ni jedan on, ni čovjek od dangube. Nije mu dorastao, spretno se vadi, vija i izbjegava svaku naoholjenu mogućnost da ipak treba pozabaviti se i ovim vidom rekreativne nastave u životu, okrenuti se bar za njim i još potrčati, ako ga stvarno primijeti kao ozbiljniju prepreku za dalji nastavak po starom, bez obaveza i svako malo cimanja sa ili bez razloga… A razlog, ipak, od zapuštenosti narastao, pa sad on juri njega, trudi se da se riješi ove spodobe u obliku zvanom (ne)vladanje sobom- bez kontrole sopstvenih problema što su se od jednog namnožili na sijaset ili samo malo više, i ne može se dalje. Stao zastoj na raskrsnicu i ne da čovjeku bez obaveza, nekad, sada ni mrdnuti; crveno svjetlo za uzbunu davno zabliještilo, zeleno do daljnjeg zamrlo, ali ima nade svjetlo na kraju tunela i u tom će sigurno pravcu, ako se ičem više može nadati nego njemu. Preskočiti prepreku predstoji ovakvim znancima; kad je kuća daleko ni vrijeme nije blizu, ali znaju se od prije, kad su bili braća po neopravdanom spokojstvu i prevelike želje za eskiviranjem od različitih pogleda na stvari, i to na vrijeme. Udružite se sada da pomognete jedan drugom, ovaj što je više gotov i ovaj što je malo manje zakasnio; da zakače uže i priskoče jedan drugom odmjerenih snaga na isto… jer, problem je problem i kad je „skinut s dnevnog reda“ i misliš, probudiće se…

dva sinhronizovana problema lakše rješavaju jedan

 

 

 

Ipak, kad se usavršiš, onda se poveži; drugi samo koriste tvoju nesavršenost da gledaju nešto drugo jer ne znaju šta ćeš s njom… kad ni ti ne znaš. Osim da je već jednom usavršiš.

dija… bol

 

 

… ni reći se više šta se pomislilo ni o čemu se misli ni zašto si ljut… ništa više kad se ode, a ni manje.

mrvica

 

 

Odan svom dušom i srcem; posvećen preko svih granica, daješ sebe u cjelosti, nemaš mjere u nesebičnom odmjeravanju koliko šta i za šta se vrijedi pružiti preko gubera, i istrajati u tome, za druge neke ciljeve ali ne i za ovaj, ko zna koji i opet za šta se vrijedi žrtvovati, a ne razočarati, ne dozvoliti da te neko iznevjeri, neko kome si se sam i u odsutnom trenutku približio. Da ti „ne zabije nož u leđa“, okrutno i odlučno, kad mu se najmanje nadaš; okreneš se i on je već na starom misliš nepromoćivom mjestu… misliš na suze u tvom oku, od iznenađenja; i na onu knjigu sa istim naslovom „svih jada ovog svijeta“, tvoje povjerljive duše da će sve biti baš onako; vidiš sliku i mašeš u nevjerici glavom zar neko može nekom ovo da učini a čine svi, i taj iznenađujući nož… Misliš, proćiće kao i sve, ali tvoja vjera u nju, nikada. Ti si se baš njoj posvetio, da istraješ, tako piše u svim drugim knjigama; na stranu i ta slika na kojoj je ona sama, crno obućena od glave do pete i okrenuta leđima odlazi niz svoj put, sokakom na kom je sama, usamljena duša. Posvetu na prvoj stranici si zaboravio, kao da je nisi ni vidio: Posvećeno svim tvojim izgubljenim dušama kojih se nisi sjetio, odana tvoja „Marija“, koju ako sretneš! Okrećeš nasumice sve ostale stranice, a papirići, svih njenih starih adresa, između njih se razletiše svud okolo i popadaše kao ptice bez krila, po podu, sve i da hoćeš ne bi ih moga sve skupiti, i obići ni za sto ljeta. Samo vidiš nju, onako smjernu i odano posvećenu da dođe baš u ovom trenutku i nađe se na vratima ove opšte promenade od papira, potpuno neočekivano i na starom mjestu; ali samo u obrisima svojim,priviđenje se nikom ne daje, slutiš, to se ne dešava, mada ponekad ovako popričate. Poklekli pod iskrenom kanonadom neizgovorenih riječi; možete ih pročitati u knjizi i u njenom najnovijem izdanju.

knjiga se nikom ne daje

 

 

Poslije toliko godina moram da progovorim, pa makar na oko… Te godine, 2009.te iz koje su trgane ove rečenice u mojim komentarima; ako hoćete , reći ću da su prve rečenice ili pak svega par njih izdvajani iz teksta koji sam slala kao komentar, i vi ste to objavljivali u tako skraćenom obliku. Možda zbog preglomaznosti teksta, a pomalo i zato što sam od prijašnje godine svakodnevno pisala a vi u cjelosti objavljivali, pa mi se osladilo što me inspiracija vuče na vaše strane zvane “Život”, i sada čuvem sve tekstove koje ikad napišem, ali im se ne vraćam revnosno. Kažem, slatko je to, imati “pokretni blog” i ovdje, i na FB, a pomalo davno i na WordPressu. Pišemo se i mislim na vas. Srdačno od mene!

 

 

 

O, itekako ćeš biti ostavljena; svi smo sami rođeni… I što se tiče imovine, nasljedstva budućeg i peripetija… ne mogu više da pričam, dozlogrdilo. Bila sam danas kod endokrinologa, privatno jer takav ne postoji u našoj bolnici, kao ni mnogi drugi specijalisti, nije važno… nisam debela i ne izgleda da imam toliko godina koliko već imam… sve ostalo se „natklačuje“ i svakako da je potrebno čim sam se našla kod doktora… Muža interesuje „jesam li zdrava ili nisam“ (menopauza ga ne zanima ili ne umije da objasni šta je to, sebi) i da mu „pričam samo o lijepim stvarima“… Razbih čašu slučajno i navih svoju priču čisteći staklo sva pršteći od trenutnog bijesa; sin dobacuje: gdje je troje- tu je i svađa, ja smirujem takve drugare(?!)

budna sam još na oba oka

 

 

 

Čovjek odobrava, ali nema vremena, razloga ili svrhe, ponajmanje pravog strpljenja da sluša, sačeka, možda se samo ovlaš obavijesti. Za duge tirade on je u punoj brzini, preleti pogledom, osvrne se na kratko, možda i trenutno potvrdi razložnost dešavanja pa zaboravi, kao na traci odjezdi za drugim poslom… I tako od jutra do večeri, gluh za pozive, apele, ali i vapaje, da stane, ostane, prestane sa bjesomučnom trkom ili bježanjem od svega što usporava odjednom više poslova odjednom pa nikad. Prošao on i prešao mali sijaset važnih obavještenja, povratio se na trenutak kao da zna unaprijed što je samo ostalo da visi u zraku, neizrečeno i nepotpisano; on se pouzdaje u intuiciju da će da ga spase od previđanja, zanemarivanja i ignorisanja beskorisnih stvari i pažljive komunikacije. U trci za boljim, on je to prevazišao, da sasluša i ispravno ocijeni možda mu je bitno, možda hitno, ali mimoići ga neće kod sljedećeg ugla na koji se evo sapleo, povratio i saznao što je trebao. I slaže se, odobrava i plješće što je u koraku zaustavljen da čuje što ga se ne tiče, a glavno, svoje i zajedničko, u žurbi je propustio i da li je vrijedno toga, zamjene ili pokajanja kad ne zna ni o čemu se radi… dok otresa posljednje zrno prašine sa koljena, koje ga snašlo neočekivano, iz zasjede, ma, tome se nije uopšte nadao kamoli očekivao; tako malo a strašno. Strašno se čovjeku sveti nepažnja, a ne odobravanje; sličicu ne mora ni da čuje, ali mora da osjeti; kad svojim senzorima to ne dopušta, ne da im dovoljno vremena, sve u trci za drugim nečim bitnijim za cijelu stvar, a možda i za svijet u kome će on odigrati glavnu ulogu „sve se oko mene vrti“ i „pruži pa će ti se dati“, ako se ubrzo ne predomisli i ostavi za kasnije… a evo stigao je i svojoj kući neokaljanog obraza, ne dajući zeleno svjetlo svojim propalim investicijama i samoodobravanju ćorka, bacio je sve u zrak; a i ključ mu je negdje nestao da li da uđe kroz otvorena već vrata ili se prepusti pokraden sili svemira što ga vuče dalje i dalje… da više nema vremena da čuje. I šta, uostalom?!

tuđe brljotine nesaglasja
i ne znam šta i kako

 

 

Sa osjećanjem stida, naprijed u nove pobjede!.. Ko nema stida, nema ni osjećaja za mjeru, kad treba stati i prestati. Zato, tražim, za početak, tražim „minut odobravanja“ za osjećaj stida, ali ne i za pretjeranu stidljivost (zavisi kome šta više smeta).

proglas za (po)mir…

 

 

 

Zrelost nije samo zdravlje u poznom dobu potkrijepljeno naravno s dozom mudrosti; onda bi rekli da su nam vremešni ljudi sve pokupili, a nama ostavili tako malo, da se krčkamo u sopstvenom sosu neiživljenih ideala i nedozrelih ideja, ako smo ih ikada i imali. Neke stvari treba uraditi na vrijeme, i završiti s njima, da se ne bi pod stare dane potucali po bijelom svijetu, nepoznanice sklanjali s puta da nas ne potpliću i postavljaju sve teže i teže zadatke s manjkom odgovora, a mi sami na zalasku „karijere“. Ko nam to sudi, išćekuje da pogriješimo i pokažemo pravu nedozrelost u odsudnom trenutku, pa nam upre prstom u našu veliku slabost kao prema slatkišima, da li i zabranjenim ili samo odmjereno nadoziranim, od koji nas poslije stomak boli. I još po nešto; boli nas nemoć da uvijek iznova i sve više dozrijevamo, kalimo se, zaokružujemo stavove, mišljenja i postupke prema istim pomalo apstraktnim i imaginarnim stvarima, u stvari riječima koje nam drugi upućuju, i mi njima, razmjena (ne)konkretnih saznanja o sebi i pri sebi, na ovom svijetu što nam polako izmiče. A zrelost nisu samo riječi dok sjedimo zavaljeni u omiljenoj fotelji, koju uzgred i nemam(o), i mislimo, gotovo smo uvjereni da će baš te i potekle od nas, iz naših usta kao u božje uši,riječi, primiti se baš kod mlađih pa zato slabijih i neiskusnijih od nas. Kako onda tako duboko uvjereni u moć priče, kao roditelji nad ptićem kojem su još kakva sreća potrebni,odustanemo od pokazivanja nadmoći, prednosti i pomalo se iživljavajući nad pažljivim slušaćem i njegovim strpljenjem, svjesni da su nas ovi ispred nas, sa svim našim jazovima među nama, nekad i nadmašili i nadrasli, da bi sad konačno zapečatili našu sudbinu, i svoju i našu možda i zajedničku „dva koraka naprijed- jedan nazad“; sudbinu slušaća po protokolu, samo malo više poštenja prema sebi, i još više poštovanja prema sijedoj glavi i životu u godinama. Da, zrelost , pa i one gnjile kruške, dolazi sa zrelošću mladog tijela, i njegovom neopozivom starošću, konačno ništa ne može da sprijeći (misao) da odleti kad je najpotrebnija, i gašenje trenutne vitalnosti u obliku vjere u sebe i svoju istrajnost, istina prezrelu i omudralu da više iskače na nesiguran teren odmjeravanja snage bistre svijesti. Pa, ipak, to što kažem nije predaja i ustupanje prijestola koji nas je divno opslužio i služio tokom godina nadgornjavanja u važnim trenucima pokazivanja „mišića“, pred sobom kako inače, da smo dorasli trenutku koji se pred nama traži. Zrelost je u trenutku.

… a tren začas prolazi

 

Samo još jedan izgovor; samo još malo (pa ću da ustanem)…

 

Plemenit i apsolutno požrtvovan čovjek jeste božansko stanje, nema zbora; obasjani su i oni prema kojima je neko, ko nego božanski čovjek, pružio svoju obasjanu i oplemenjenu ruku djela koje zrači cijelim svojim putem spasenja, kako kažete vi- božanski ljudi- a ne samo kratkotrajnim svojim dijelom i potom nestanankom. Spremno žrtvovanje i plemenitost idu ruku pod ruku, ali teško ih je doseći u svoj svojoj punini, naročito zato što ne dolazi, zahtjev za tim ne dolazi s namjerom i unaprijed planirano, iziskuje pravo reagovanje kad se od vas nešto zaišće samim božjim proviđenjem, pa se kaže: on je to predvidio i tako htio, da me iskuša, proba i u trenu stavi na muke, što da ne, da li bih postupio ispravno i dao sve od sebe, i posljednje zrnce velike istine, da onaj ko je dobio i ne strada već ja koji dajem parče svog života, ako ne i cijeli, ostajem uskraćen za krajnju muku da je žrtva bila uzaludna. Vidim sebe kako otkidam dio koji život znači, ali ne osjećam to kao preveliku žrtvu, ako će djelo da uspije i stostruko mi se vrati, ali samo tako što ću i sam da uživam u plodovima svoga plemenitog iznad svega djela. Zrnce istine klija, zadojeno svim zemaljskim dobrohotnim djelima i za ubuduće, nije ostavljeno na milost i nemilost lošeg proviđenja da strada i nestane, napreduje dalje i kupa se u suncu sreće a pružena nevidljiva ruka pazi ga i čuva, da ne visi ništa kojim slučajem kao demaklov mač nad njegovom oplemenjenom glavom. To je dijete sreće koje iz krvi, i preko iste nje dolazi svojoj kući, zaštićeno kao ispod staklenog zvona godinama unaprijed. Sve do zrelosti svoga opstanka na ovom svijetu, na kojem je uvijek bilo riječi o njemu i samo njemu ili povodom njega, tako ga gajimo kao rijetku biljku i našoj žrtvi nema kraja, mada se ona ne pominje u svakom zapisu, ali o njoj svjedoči ista a darovana krv koja se obnavlja u svojim venama i teče podjednako i za lošija i za bolja vremena, neće iznevjeriti ni kada se treba prosuti za dobru stvar, možda ideale ako se kojim slučajem negdje opet iznjedre, za istu stopu zemlje ako se nekad negdje istovjetna sebi ponovo rodi i bude ništa manje naša kao i bilo čija drugo ko je zaslužuje; kao i za slična sebi druga plemenita djela u plemenitim ljudima… i opet za njih- plemenite ljude od nas i nas za njih dao bih život svoj a da ne bih ni trepnuo, cijeli i bez ostatka od velikih riječi do vječnosti. I ništa za mene da ne preostane, niti jedna druga mogućnost, osim žrtve jednog koji se ne ponavlja nikad više… bar u ovom obliku.

 

divan život i jedan jedini od plemenitog roda

 

 

Krv, znoj i suze, a onda zona mira i spokoja, i tako naizmjence; ništa ne može utoliti moju žudnju za povratkom mojih lijepih dobrih dana. Dok ih je on neopazice gušio, ja sam se za njih svih silama borila, a istovremeno žeđala, jer ih nigdje nije bilo u mojoj blizini. Kako sam se to ja za njih; pa, zubima i noktima, čupajući svoje ruse kose koje je jednom kao usput i da mi skrene pažnju, našušurio češkajući ovlaš moje naježureno tjeme. Gdje su sada svi ti odbjegli dani u strahu od zatomljavanja, potiranja, a ponajprije neopazice gušenja, ne znam ni sama i posesivnošću gradim kule u zraku dok karte se jednom složene ruše. To su iluzije, kaže on na sve, par njih, moje tajne i pozive od ne znam kuda prema ne znam čemu i koliko daleko od cilja, jer on se ne da besmislenim stvarima, iluzornim potrebama i namaknutim jedva pobjedama koje to u stari i nisu, samo nekakve jadne, otužne i pomolo gadljive težnje ali i veliki strah zbog njihovog neispunjavanja. U stahu su velike oči, a ono što izmiče još i veće je; ne može podmiriti još sto nepotkrijepljenih činjenica i pogrešno baš iz njih izvedenih zaključaka, stalno iznova, u pogrešno vrijeme, mjesto i za (ne)prave ljude krive (su) radnje. Vrzino kolo od stalno lažno potkrjepljujućih dokaza u naznakama, a nikako da stignu u cjelosti, izmiču kad se najviše traže, potrebni su; zbog ovoga onoga i ko zna čega još… završiću kako sam i počela- osvetom i smijehom zbog svih učinjenih i onih malo manjih grešaka, lapsusa… to je mjera mojih dana, greška u govoru; kad se prvi put dobro, jako i nesebično nasmijem sebi i tebi, sve ostalo pada u vodu. I ja više nisam žedna tebe, još manje sitne ženske osvete koja bi me stalno podsjećala da ponovo krenem ispočetka, mogućnosti bezgranične. A ja, kako počnem, tako i završim, ne pomijerajući više mali prst na nozi zbog nekih činjenica- stvari za koje bih trenutak prije umrla bez kajanja; ne bih s tobom ponovo. Slatka moja mala neiživljena osveta ostaje u zatvoru noći iz koje nikad neće izaći, ako ti tako ne poželiš; muž sluti a sin naređuje. I to je prava mjera kajanja; savjest je neka sasvim druga biljka i kucka po mozgu i misli svoju priču, kad god se i za trenutak zanemari, dođe po svoje. E, moji mali osvetoljubivi ljudi, da nikad ne (po)ludite- naši smo samo jednom i nikad više. Kao ovčice bez krda vukova; gdje srljate…

 

još samo jedna prikrivena psovka
od srca

 

 

 

 

 

Odlično… biram ljude kao cipele, ako me žuljaju, odustajem od njih, sviđaju mi se, jako, ali nemam novac za njih ili nema broj trenutno za mene- ja hoću baš njih i ni jedne druge, drugi model- druga priča; kada in iznosim, kada mi dosade, ja ih odbacujem bez predumišljaja završavaju na otpadu. Tako i moja osjećanja po izboru… sve za modu.

orman pun neiščitanih… knjiga i kombinacija

 

 

 

 

Koliko para- toliko muzike; koliko smo osjetilno bogati, toliko ćemo biti kratki za osjećaj mira i radosti kada im se prepustimo, tim samo nama namijenjenim zvucima ili, pak, tišini. I odsustvo svake muzike je muzika, posebna, iscrpljujuća, nenadoknadiva, a ponekad bogme i neizbježna; tješi i smara u istom, mjeri i daje a pomalo oduzima, ne dozvoljava punu koncentraciju osim za samu sebe, baš kao i osjećaji koji se neopazice nađu tu, ničim izazvani, bar ničim očiglednim, sem tiho i neprimijetno muzikom izvan svega, u mojoj glavi. Tuli i sjeća na isto, muči proizvodeći i sama nagon za samoodržanjem jer pojačava snagu dešavanja, potkrepljuje doživljaj i naslučuje novu dinamiku radnje koja raste sa njom, muzikom, pred našim očima. Muzika je dimna zavjesa koja prikriva paralelna dešavanja, ali osjećaj ne ispušta iz svojih tonova, čak ga pojačava, osjećaj bez potke, i šta ga prati ili izaziva da se samo naslutiti. Muzika je u drugoj prilici pozornica za raznorazna dešavanja koja potkrepljuje i još više naglašava svojim unutrašnjim pojačalom na naša unutrašnja čula; i ona sama ima svoja čula, naročito dodire, pipke, kojima nas razbuđuje, draži i održava spremnim za svakovrsne senzacije pred njom ili poslije, kad smo sami i u tišini a ona još zvoni u našoj nadraženoj duši i ušima, koji je i dalje čuju. A ona stane; svaka muzika se plaća, pa i ova koju još nismo čuli i nije doprla do nas, ali igramo igre prema njoj i kako njen a naš gospodar zapovijeda; igraću kako on (za)svira kad nemam drugu soluciju, prazna sam, nepotkupljiva kao čaša koja puca na određeni dokučeni smisao i ton iz visine debakla… „Sviraj to ponovo, Sem“… ali djelotvornije za raju koja nikad nije čula za besplatan ulaz u raj za izgubljene duše. Sviraj da otkinem, padnem u trans i zaboravim se na stolici ili pokretu, u ritmu tog dojavljivača brze svijesti; ja, bez svijesti melodramatike odala sam se nepiću i sviranju po praznim lokacijama, u stvari (na)stupanju po ulicama… kad prostor je prazan i ispunjen ritmom plača i koraka negdje iz svemira, a i to je svojevrsna muzika, ona organska, i zdrava se rađa i mrda zajedno sa svim što okružuje. Ispunjava. Cijelim svojim bićem.

nisam otišla niti bila na dinamikkoncert

 

 

Nevjerovatno je kako vi, istinski ljubitelji životinja razmišljate. Mislim, divljina je to i nije za po kući. Mom mužu su tri (imao ih je u različito vrijeme, ne odjednom sve tri) više- manje dresirane mačke skočile sa devetog sprata, valjda za golubovima; on bio nepažljiv i svaki put ostavljao otvoren prozor u stanu kad je izlazio, a one ostajale da čuvaju nepokretnu majku koja ih je i dresirala da je slušaju i donesu po nešto. Druga priča je đukac u kući, i to dresiran da voli djecu, vučjak; rodica ga je imala kad je dobila bebu koju nikad nije ostavljala samu s njim, ni za trenutak do toaleta, a on se prema bebi ponašao nježno, zaštitnički, kao da je njegovo kuče i još nešto više, gazdino; poslije nekoliko godina je najprije uništio rodicine naočari koje je spustila na krevet i inače se ponašao agresivno (ljutito) kad neko drugi priđe djetetu. Savjetovali su im da ga uspavaju, ali oni su ga poklonili, i vučjak je prvom prilikom napao novog gazdu (ne znam kakva je to kombinacija bila i da li ga je poznavao prije). Naravno da su ga odmah dali uspavati… Moj ujak je bio veterinar, i uvijek su se neke životinje vrzmale tu negdje, ali nikad u kući živjele s ljudima… ali i tu je moj ujko bio neslavni izuzetak, a „domaća divljina“ je loše prolazila.

maca postoji da grebe ili ne postoji koja ne grebe

 

 

 

ko zna zna a ko ne zna onda ne kontroliše bespotrebno(st)

ko zna gdje sam „ja“

 

 

 

…A nekad nam je sasvim svejedno… navaljujemo i dosadni smo bez potrebe… hah… „bolesno “ veselje svud…

dosad bilo i biće

 

 

 

Tehnike nadražaja, tehnike razdražaja, uvijek druga neka mi je na pameti; bijesna sam i hoću iz kože da iskočim, samo da stignem, doskočim, na cilj, a samo da ne završim već jednom sa tim, da traje mir kojeg više nikad neću steći od kako sam pristala da sebi ovo skuham za kašu i kusanje, vrelo. Išli smo na vrelo jedne nepoznate meni rijeke; plitko do dna od oblutaka koji brzo nose od sebe i od mene, kad stojiš u mjestu i pravu tehniku odplivavanja od mene još nisi naučio, a nije do mene više ti je do sebe i da ne potoneš sasvim do dna, do mira i kako ono kažeš da se zove tihozbori- tihopiši-tihonečuješ… pa prepiši zapamćivanje i da ti je na tragu jedna nova pjesma, sasvim dole na dnu, samo da je sam dohvatiš. Na tihim rijekama se najbolje peca dobra riba, a ja sam plitkoumna i uvijek zakažem kad najmanje treba da se pokaže znanje i moć neupadanja u mreže sopstvene dremke. Znam da odlutam pa da se pogubim i nikad više se ne nađem na istom mjestu od juče.

sjećam se Bosne ponosne

 

 

Danas se to kaže „kultura življenja“, maniri, ljepota, plemenitost u svemu , čak i u pokretu; nekad, unazad par vijekova gledala se i računala plemenitost roda koju ste sticali rođenjem, „plava krv“ i maniri koje ste urođeno posjedovali, a daljim životom možda ih i gubili samim svoji stilom života, najčešće tajnim, raskalašnim ili opterečenim porocima, pa niste ni zasluživali da se vodite kao plemić ili aristokrata, niste bili dostojni titule koju ste stekli po rodu. A postojali su i bogataši koji nisu imali tu plemićku nit-titulu za koju bi se vezali i koja bi im oplemenila rod i prenosila se dalje na generacije koje slijede, već su je novcima ili drugačije kupovali od opet tih propalih finansijski i u svakom drugom pogledu plemića; obojica su mijenjali ono što su jedino posjedovali kao izvor poštovanja i stečenog ugleda u društvu. I od tih starinskih plemića i njihovih katkad bezvrijednih titula od plemićkog roda nepotkrijepljenih novcem ili pak stečenih novcem, u novije vrijeme nastajali su snobovi, ili malograđani, koji su samo nastojali da vode naoko plemićki život, da razmišljaju, žene se, posjeduju i nose se onako kako im dolikuje po zvanju, ali nikako u isto ukorijenjeni i sa zrncem ili povelikim parčetom primitivizma iz dana kad su bili niko i ništa, po sopstvenom uvjerenju i uvjerenju drugih; a sad su kao nešto, jer nečem teže a nemaju u sebi, urođeno, stečeno svejedno, ne posjeduju plemenitost u ophođenju, razmišljanju pa i posjedovanju (ne)imetka, prije da su sramota za ljudski rod jer glume nešto što nisu, još manje su obdareni ljepotom sopstvenih težnji, onih duhovnih a ne samo materijalnih kojima se sada računa visina dosegnute ljestvice.Čovjek kulturu življenja posjeduju kao vazduh koji udišu, prirodno, nenametljivo, gotovo urođeno sopstvenim načinom življenja stečeno sve lijepo i prihvatljivo za suživot u normalnoj i isto takvoj nadarenoj zajednici u kojoj je plemenit i čovjeka dostojan život moguće ostvariti; sirotinja duha nikog nije oplemenila, još manje neka zamjena za to bogatstvo u sebi koje neko posjeduje, glazura i bezvrijedni kičeraj. Što se kaže; „ozgo gladac, a ozdo jadac“, i trulež pokriva oblatna.

steći i duhu plemenitom ne uteći

 

 

 

… Da li ekscentrici i nekonvencionalni ljudi poštuju ovdašnji običaj okupljanja gostiju i domačina oko stola i hrane; i da li ponašanje kod stola prilikom jela spada u kulturu ovdašnjeg življenja, a loši maniri ili samo nepoznavanje pravilnog ponašanja za stolom, i uopšte u gostima (stil odjeće u toj situaciji; razgovor u većoj grupi ili cijelom društvu ili između njih dvoje i par njih, odlazak do toaleta u sred gostovanja u tuđoj kući; odlazak i vrijeme odlaska kad neko „povuče nogu“ i rastura društvo; pomoć domaćici oko sređivanja urnebesa ili nereda iza gostiju, kad par njih prijaznijih ostaje da … a ostali ili svi odu kao pravi gosti; sumiranje utisaka ili pravi trač) da li i to spada u kulturno ponašanje poslije prijatno provedenog vremena sa gostima i u gostima; na kraju da li se ovakva kultura okupljanja praktikuje više među rodbinom, a sjedeljke ostaju za (ne)konvencionalnija druženja i šira upoznavanja u kafani ili opet kod kuće? Šta je kulturno ophođenje sa gostima nego pravilno dočekivanje i ispraćanje na vratima, a ono između je stvar prećutnog dogovora i mašte ili planiranja i spontane povezanosti grupe ljudi koja se našla na istom mjestu i oko istog stola; na stranu što svaku osobu ali i kuću, prati određena priča, što će reći „rep“ koji može (ne)pravilno ili neočekivano da usmjeri dešavanja na malom prostoru a da bi se bilo ko do kraja i pravo iskazao, ali se uvijek brzo primjećuje kad nešto ne štima, krivo krene i brzo se vadi i zataškava u muku (ostavlja za poslije i drugu priliku kad ništa ne štrči ili ne smeta kad štrči, jer se brzo rješava). Dakle, mali je prostor za kulturu preživljavanja, ili šta?!

kultura u tuđoj kući ili gostovanje

 

 

 

… Nevjerovatno je koliko djeca uče pogrešnu istoriju iz pogrešnih knjiga- udžbenika, i danas; nikako da se neki tamo dogovore šta je prava istorija a šta su činjenice i datumi, a šta ljudi, obični…

fragmentarne kataklizme eto istorije

 

bravo…svako pitanje koje dotaknes znalacki obradis(Slavko K.K.)

 

 

 

Nije najvažnije na svijetu shvatiti nečije umovanje, nego razumjeti šta ti želi reći, pa makar i sa svoje daljine; koliko god ste vas dvoje udaljeni jedno od drugog, ima nešto što vas zbližava- topla riječ razumijevanja i bliskosti, ali i prećutno prijateljstvo. Ako ne razumiješ taj trenutak, saćekaj, razumjećeš sljedeći…

nestrpljivi pas (ni)je najbolji čovjekov prijatelj

 

 

 

Podložni ukusu većine, ljudi nemaju svoje mišljenje, ukuse ili svoje – ja; dijele se na više različitih vrsta, je li tako. E, nije… jer, ne postoje vrste ljudi, samo je različito ono što od sebe odašilju, ma koliko isti ili bar slični bili, ako neki kažu da smo različiti ali po čemu…

mislim da smo nabliže sličnosti

 

 

 

… umjesto da se potpišeš sam, kopiraš i tuđe ime sa njegovog te(k)sta.

pitanja su dominantni odgovori
(svako pitanje sadrži i odgovor)

 

sve ti je jasno i na mestu(Slavko K.K.)

 

 

… samo budi ono što nisi, i jedni i drugi, tako je najlakše izbjeći da budeš ono što jesi kad to nikom ne treba; a onda ne trebaš ni ti.

potrebno je potrebno

 

 

Poznate su mi „crvene lampice“ upozorenja; stalna opreznost i razočaranje u najavi obično odgurnu i valjane, dobre, prave ljude od nas, a kasnije kad shvatiš i one jedine željene. Stalna opreznost vrijeđaju baš kao i nepovjerenje; ali zavisi koga, kako i zašto nam je najvažnije da nam neko odgovara u određenom trenutku ili samo potrefi pravi odgovor na jedno pitanje. Onda smo (ne)opravdano mirni.

dugoročan problem ili prikračena za nešto (nekog)

 

Dajem ti za pravo , Ugodnu i laku noć (Franjo Ižak)

 

 

 

Kad psihoterapeut kaže:ti očekuješ boga- oca da ti dođe i spase te; misli li na stvarno boga ili na desetogodišnje djete (u meni) kojem umire deda a ne može da dobije telefonsku vezu (dovoljno brzo)? Ili, imaju nekakve ideje da psihoterapeuti ne pomažu nikome savjetom (riječima), već ga upućuju kako sam da riješi sopstveni problem (čak i nedovoljnu saradnju sa njim). Psihoterapeut „šljašti“, a ja sam „jadna“ jer govorim o svojim problemima javno i ne zarađujem na tome (moj utisak).

boli (ga) briga za mene

 

 

…E, fragmenti čine cjelinu, pa tako i trenuci čine život…

kopija moja

 

 

… mmm…da, psiholigija je u uskoj vezi za literaturom, tj. književnošću i dobrim izrazom sebe i izražavanjem… ali nikako nije laka grana medicine ili „laka sestra“ bilo koje nauke ili umjetnosti!

lakša od nas laika i „kvazipsihologa“

 

 

 

…auuu… ovo baš pogrešno… Ali nikad do sebe (pogrešne osobe); možda zato i jeste pogrešna; do prave me ne dovede, možda samo do još jedne pogrešne ili ni do nje… Ni jedna pogrešna osoba nije dovela nekoga do nečega (pravog), samo ni do čega (ničega nema… sve je prekrio snijeg).

iz pogrešnih razloga iliti izgovori

 

 

 

Tek, rekla mi je: nemoj to da radiš; a ja sam tek od skora shvatila da mijenjam stvarnost i realnost za svemoguće, kao da mijenjam dan za noć i obrnuto noć za dan… kako kažem (izgovorene riječi kojima je teško povjerovati) ili kako mi odgovara( nije mi to direktno rekao da bih se prihvatila toga bez pogovora). Pa, onda: bila si ljuta (možda i on) te te je prebacio na neki drugi kolosijek(?!); tim redom ili tim riječima, hah?

kod doktora ili pak kod savjetnika
izbor vaš

 

Advertisements

О natasa1

Pa, naravno kad muljaju dvadeset i kusur godina, taj par "medenjaka". A Vi? Jedva čekam to u junu! Malo sam se zamorila od prijave- čujemo se uskoro, nadam se , i sa komentarima.Pusa!!! Natasa1
Овај унос је објављен под Uncategorized. Забележите сталну везу.

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Google+ photo

Коментаришет користећи свој Google+ налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s