Kratke priče 2 (a)

Ništa danas čudno među maloljetnicima-vršnjacima (ja sam svog „neuhranjenog i slabašnog“ morala da otimam od njegovih kao iz ralja života ili još slikovitije, kao kost iz pseće gubice… pa, u drugi razred, drugu školu… i ko zna gdje ga vijam); ništa čudno među mladima kad sa svojih redova krenu na druge, veće i nešto konkretnije zalogajčine… samo paze da im ne zastanu u grlu i nikom ništa a nekom sve… batine ovog svijeta.

svi pisci svijeta a nešto se bune.

 

 

 

…a đavoli su đavoli, mali ili veliki i odrasli… hvala na (ne)razumijevanju i trganju iz konteksta- i vama sve … batine ovog svijeta ne bi pomogle! Koliko se još pitate da ne skitate, Dragana M.

koliko ću još morati da se objašnjavamsa onim što su me „sustigli“

 

 

 

Divno je, pišče, što nisi pokazao gađenje u priči kao u životu, prema očajnicama, poniženima i uvrijeđenima, onima kojima ne stoji slika koju odašilju od sebe ka drugima, sve spada i izaziva… jezu, kad i krinka na smetlištu zapuštenog života, kao pokvarena slika na ekranu beskorisnog Tv-a. Zašto bi joj bio nešto što nisi, pa makar to bila i jedna jadna bespomoćna starica na slamci spasa. Izvinite, ali ući u nečiju kuću je ponekad ljudski, čista pornografija.

kompleksi svevišnjeg otpada ili pazi šta pričaš

 

 

 

Šrafić jeste, ali bitan šrafić u jednom mehanizmu; kad on otpadne, staje cijeli krug, posao, mehanizam… Više ruku, više je posla, ali ručno ne znači i više-manje muke, dok oči su gladne i ruke su zauzete…

radni mehanizam odmara malo

 

 

 

Pravo da ti kažem, Stefane, i ne znam šta je danas pornografija… valjda ljudski način za zamazivanje očiju, otužno i maliciozno kao zavirivanje u tuđi život, stan, krevet, ali isto tako i davanje na uvid takvih nekih stvari koje nisu za davanje, pokazivanje a naročito, to naročito, za trgovinu. Preračunajmo se samo malo ko je tu „kriv i zao“ da se nađe na istom nemilom mjestu samo zato što je i sam nekog razočarao; izađimo starici na megdan, umjesto na komentar, a savjet vam je da ne gledate… pornografiju.

ljubavni film (je) za gledanje

 

 

… jaooo… a gdje se smije a gdje ne smije… ići, danas u koju školicu- pitanje je sad?!

droga vamo droga tamo

… ma, zaobiđi… ako boga znaš!

zadnji voz za Čačak

 

 

… A kako bi bilo bolje… mijenjam dan za noć, mijenjam noć za dan… preskočim ručak, nacrtam jednu obrvu a drugu zaboravim… noć mi je u krevetu nikad bez pidžame, a dan u autobusu sa zagubljenom šesticom u kosi ili trčeći za istim vozilom dok mi zaostali ofinger ofira i „neprimijetno“ klepeće po leđima greškom zakačen, i, naravno gdje ću sa primjećenim njima, neizostavno van svake kolotečine… iznimci koji potvrđuju pravilo, da moj „bioritam“ funkcioniše u punoj brzini ali za nebitne stvari, jer druga Tv ne gledam, radio još manje, nisam zaposlena napolju i van svoje kuće pa kao da i ne idem nikud; trenutno završavam ručak i kružim između šolje čaja, kakvog čitaba i sina koji je na putu iz škole (šta li će da mi donese ta noćna ptica a prinudno jutarnji tip za izlazak iz kuće pa do iste te škole; kad bi mogao da bira, taj njegov lični „bioritam“ nikad se ne bi tako usklađivao prema spoljnim obavezama i „ustaljenoj kolotečini“- najbolja je raznovrsnost ostanka vikendom u krevetu do iza podne). Dakle, prilično razbacana dnevna i noćna maršuta… a tek ono što se nikom ne priča a desi se da te totalno izbaci iz kolosijeka… me, gdje ćeš više… kreneš po starom, sredina dana se ispodešava po planu… i završiš gdje ti je najdraže, ušuškan u svoje misli i polubudan… do sljedećeg „jutra u podne“ za totalno razbuđivanje. Pa, je li to neka svakodnevica ili samo jedan dan od mnogih koji ne škode?! Hvala vam, ne kupujemo nove dane, samo isto tako besposlene stvari, bespotrebne i šture, ponekog čovjeka za upoznavanje i… (s)poznali smo sebe zatrpani u gomilu istih ili bar sličnih svakodnevica oguljenih od nepredviđenih dešavanja koja je obično samo narušavaju, a ništa ne pomaže izvlačenju iz nje, ni čista avantura kakva je ona; a šta će da nas snađe sa njom, recite vi…

 

sviđa mi se ovaj kraj sa (mojom) kućom

 

 

Nevjerovatna djeca, a znamo koja djeca ali ne znamo i čija, imaju sva dječja prava ovog svijeta, čak i ono što inače čine stariji a i njima je zakonom zabranjeno. Molim vas, nekada, a znamo kada ali ne znamo do kada, za dječja nedjela i jače nestašluke kažnjavani su njihovi roditelji, po propisanom zakonu išla su i u zatvor a kamoli što su plaćali kazne, što da ne. Tako su nas učili da budemo dobri i u kući i na ulici, a naročito prema drugim ljudima, ako su kojim slučajem i nemoćnija od nas; iće ti otac u zatvor ili neću ja da plaćam kaznu zbog tebe, bićeš bijen od mene… i td. Ali ovu djecu danas ne interesuju ni roditelji niti oni interesuju roditelje, kao da nisu uopšte povezani, ili su i previše od njih naučili za svoje godine, raspuštenosti i kabadahiluku… dakle, viri li to „porodični biznis“ prosjačenja, krađe, ucjene i maltretiranja i još… ihaha… toga ima za izvoz. Nego, u novinama sam pročitala prije izvjesno mnogo vremena, pa ne znam je li bilo više slučajeva koji potvrđuju pravilo da se to ne dešava i nemoguće je; naime, desilo se u dalekoj zemlji od nas, da je brat ubio bebu u kolijevci a ne zna se kako i zašto, osim što je bio sa svojih tri godine ljubomoran na pridošlicu u porodici, ostao da čuva brata sam sa njim u sobi i postao: monstrum od tri godine. I sudilo mu se kao odraslom živinčetu… ne znam kako, jer novine se ili nisu oglašavale više povodom ovog monstruoznog slučaja koji, naravno, sa nama nema nikakve veze, sem što smo čitali o njemu u našim novinama… i što se takve stvari za sad ne dešavaju više nigdje sudeći po tome što nas ne obavještavaju, jer… ah! da, gdje smo tu mi?

 

prolom oblaka iznad nas a (ne) padaju glave nečije niti se zataškava

 

 

Promjene na bolje-promjene na gore… po kojim ivici i predjelima se krećemo kao pred san, kao u snu rasterećeni i ne baš sasvim svoji, lagani kao dašak vjetra. Ili mjesečar koji preduzima avanturu spavajući na nogama i ništa ne znajući, čak ni za sebe, ali ima osjećaj da će se zaštiti, bar donekle… čim je u stanju da toliko luta, bude na mjestima koje ne poznaje, doživi možda nešto o čemu poslije može samo da sluti po prljavim tabanima ili drugim neobjašnjivim znacima koje neće ni primijetiti a kamoli sebi objasniti, da mu neko kaže da je to bio on i da se to desilo baš njemu ali u snu i dok je sanjao nešto slično ili nešto sasvim drugo, ne zna, ali se vratio na mjesto polazišta i tako sakriva sve tragove noćnog, mjesečarskog izleta… kao izvan sebe, u stvari samo izvan doma, nesvjestan i mogao je da strada dok se pentrao ko zna kuda. Probudi se sasvim odmoran i svjež, spreman za nove sebi nepoznate poduhvate sljedeće noći; ne zna, ali drugi će mu reći, jer neko ga je možda vidio, čak učestvovao kojim slučajem štiteći ga, prateći ga a možda i potičući iskoristio koji trenutak besvijesti, pa mu priča poslije budnom kakvu zgodu njegovog tijela… Sve je to varka, promjene u snu se ne dešavaju ili ne računaju… mi smo u nekom slučaju hibernacije. Doći ćemo sebi kad shvatimo da moramo naprijed a ostati isti, samo svoji; da zavaramo smijer nedođijama, papzjanijama, možda klovnovima koji glume smjernost i dobar primjer u našim životima a u stvari su samo košmarne misli i noćne more. Ne shvatamo koliko smo isto svoji kad smo uvijek drugačiji od prošlog puta; ne okrećemo leđa, ne rušimo mostove dok se ne uhvatimo za oslonac i ne napuštamo ljude i stvari po stazama kojima smo prošli a namjeravamo da se vratimo i ponovo prođemo istim, jer neće nam oprostiti, ne bi nam oprostili izdaju naših dana i da promjene su samo stvar izbora i slobode, pretjerane.

 

kad vodili smo ljubav po snu

 

 

Dok se ovi naši pisci dobro isvađaju i izobjavljuju preko reda i nereda, mi ćemo kao dobri školarci da čitamo strane nam servirane u prevodu pisce. A što se tiče objavljivanja i svega i svačega, potreban je dobro nabudžen budželar i već afirmisana sorta pisca, pa da djelo prođe- čitaj laktanje, reklama i svedobar imidž- a mi u sjeni ćemo da nabodemo dobru čitaniju i bez pomoći… i prozivki.

posvađana nazovi književnost objavljivanja

Свиђа ми се

Lažno obećanje; još jedna u nizu igrica… radi se namjerno iliti s namjerom da zatruje, a ne da dođe po tebe i odvede sa sobom.

u životu nije kao u knjigama

 

Piši-briši pa opet tim redom… ali kako tako kad ti stalno viču briši, bre?!

odoh

Свиђа ми се

Ljenost se može i oprostiti, samo ne kod nas, već u Južnij Americi; tamo, poslije pauze za obrok koja slijedi poslije predanog rada, ali praktikuju je i oni koji ne rade, kad su velike vrućine oko podneva, nastupa njihova siesta, sveopšti odmor i praznik ljenosti koji se vidi najviše po ulicama gradova: ko se gdje zatekao, tu se opružio, namakao šešir na oči da se zaštiti od sunca i- meditira. Siesta je zakon i ko je izbjegava bilo iz kojeg razloga ili preskače s vremena na vrema ne obazirući se remeti sveopštu potrebu… ne znam šta mu rade, ali sigurno ga ne gledaju s blagonaklonošću. Uzimati jednom narodu za zlo ovaj vid opuštenosti koji zna da potraje i preko vremena pauze od rada, i nazivati ih ljenjivcima jer gube vrijeme koje bi mogli iskoristiti za nešto pametnije, nije djelotvorno, jer siesta je koliko navika toliko i običaj ovog naroda koji je inače po prirodi žustar i vatren, ali kad odmara, odmara polagano i sa užitkom, niko ga ne može pomjeriti sa mjesta možda i do zalaska sunca, kad potpuno napuni baterije ovim satima isključenosti od svih pa i nametnutih obaveza. Znaju da uživaju u predahu od boga datom. A mi?! Nadomjestićemo slobodno vrijeme hiljadama neodložnih i neplaniranih poslova, jer u drugo vrijeme ne umijemo da ih završimo; nastupaćemo kao da nam se radi o glavi, u žurbi i panici što možda kasnimo sa starim obavezama a nove nas sustižu; van svih radnih navika čekaćemo da nas prođe nervoza, gušt za ispijanjem desete kafice tog dana… ili će nas iznenada odvući neko onako sa sve svojom bezvoljnošću da nešto neodložno dovršimo, više od pola potrebnog vremena u dangubastoj priči i nepotrebnom zadržavanju… A kad krenemo i započnemo nešto važno ili redovan posao, nećemo stati dok nas ne zaustave, nećemo stati dok ne prestanemo mrtvi umorni i boli nas glava od pretjeranog posla- kao da se i ona opako šali sa nama, pa nam je teško premorenim zaspati- otuda radije ljenost nego sto vrijednijih poslova ili ljudi, pa makar i dobro plaćenih. Radimo mi ali i gunđamo, jer ne damo duši da odahne i predahne, ne umijemo mi to, rastrzani i neredovni i rijetko sretno organizovani sami od sebe. Ko nas to bičem tjera, ne znam, ali takav je osjećaj i srećan taj rad.

 

glupo je ispružiti se u radu

 

 

…Od svega po malo a ono ničeg; svaki komentar jedna priča i samo razmišljanje na poticaj izvana, kao razgovor, opet sam za sebe i sa drugim a nije ni to, i sve je, pokušaj talasne dužine, iste ili različite svejedno, otvaranje novog rješenja, pitanja ili teme. Kao znamo se, zajedno smo, bliski a daleki i nikad otkriveni jedno drugom. Nova priča u svakom slučaju, pričamo, nastavljamo se jedan na drugog, odgovorima i odbranom na kritiku koju doživljavamo kao napad, provokaciju, podražaj… da se poklopimo uzajamno, nadrastemo iznad ideja početnih, početne rečenice koja se nastavlja na prethodnu krajnju koja dolazi od nekud, sa druge strane (ne)saznavanja, samo otkrivanja; da čujem nešto, možda suprotno ili pak potvrdno, možda šamar i protivljenje, ali nešto se dešava. A nekad, mozak mi stane, zablokiran nečijom uzrečicom i nadogradnjom na to, prevazišao me tuđi komentar- razrješenje situacije. Onda se šalim, složim riječi u nemoguć spoj, dvostruka i višestruka značenja, nešto kao između redova, poigravam se i zbunjujem, nije za shvatanje, za razumijevanje jeste, jer tako dobijam na snazi iz koje sam se iščupala, poigrala, nasmijala i ništa više riješila. To i nije za rješavanje, komentar na komentar, skače po glavi, ljuti i „napastvuje“ tuđa gledišta, moja gledišta vraća na početak i gradi nešto sasvim novo, odnos bez odnosa, pravi odnos ili možda ni toliko stvaran. Stvarna je samo priča, razgovor na daljinu i vanvremenski, koji će da traje, a možda čak ni toliko. Ja volim da komentarišem, tuđe-svoje riječi i postupke, ponašanja i izglede da se nešto uradi i postigne… tada znam da to nešto ispred mene što stoji i postoji, da to nešto u međuprostoru, međuvremenu, a možda i međužanru, između aforizma i dobre priče, postoji između mene i tebe, i voljela bih da se zove prisnije, a ne kao da odgovaraš mi i nisi pristojan, bockaš riječima… komentarčiću.

 

moram da se (o)pravdam

 

 

 

 

A, dragi moji, Novac je veliki zlostavljač, i Društvo koje omogućava takav mehanizam zavisnosti da kad nema Novca, nema ni nas. Odakle sad to, kako smo upali u tu klopku vladavine Novca, naročito „tuđeg“ bez lične sigurnosti i oslonca na prostor i vrijeme. Nismo mi sredstvo plaćanja, mi smo vazduh a od vazduha se ne živi, već od njegovog udisanja, nije valjda… Potrebna mi je želja da imam sve to, zadovoljim svoje potrebe i potrebe bliskih mi ljudi, a ne narušavam odnose ustavnovljene između nas i bez prisustva Novca koji uvijek dođe naknadno- svojim nedostatkom, nedovoljnošću i nemanjem- tako se NARUŠAVAJU međusobni odnosi, a ne rješavaju beskompromisnim novčićima. Smislite nešto drugo a da nas ne vežete za bezizlaz; vratimo se na RAD čija će jedina nagrada biti ono što smo uspjeli da proizvedemo, uz sav trud i ono što nam zaista TREBA ZA ŽIVOT; Novac nije vjeran posrednik koji poštuje tuđi život i rad, on ga marginalizuje i veže nepotrebno za sebe da se nikad ne odvojimo. Novac nikad i nigdje nema alternativu, samo okove za robovanje njemu lično.

plaćeno nasilje (i u porodičnoj ekonomiji)

 

 

 

Nije prljav život na kredit, nego novac koji i sreću i sve pokvari a ljude ponajprije. Dužan si mi, živote, tako ću i da odem od tebe sve kukajući… što će mi biti teško bez mene ( da parafraziram Vesnu T.)

da se rode pa da se služimo

na „Čemu služe djeca“ Službena stranica Vedrane Rudan

 

 

 

Sve mu govorim kao da će da me posluša; dijete ne smije da osjeti nesigurnost u mom nastupu i odnosu prema njemu, i uopšte u mom životu koji mu „služi za primjer“ loš ili dobar, pitanje je sad… a vidi me da plačem čini mu se bez razloga kad razlog ne umije da dokući. I kao da se igramo sa svojom djecom skrivalica, to nikako…

plašim se za tebe kad to pokazujem

 

 

 

Pa, da… dok mi razmišljamo i planiramo neko… kažu, bogovi nam se smiju; je l to hoćete da kažete, naše tlapnje o kojekakvoj sudbini a ona ko zna gdje i kada, nikad manje zagarantovana, neprepoznatljiva i udaljena, nepostojeća kad je pod velikim znakom pitanja, i naših pitanja koja su više nestrpljiva nego na djelu. A prošlost, negdje se zagubila, javlja nam se kao u snovima sa istim ili bar približno istim likovima i više izmaštanim, namještenim i preobraženim nikad istim kao nekad djelima; dakle, ni prošlosti više nema onakve kakva je bila stvarno dok smo je proživljavali u tadašnjoj sadašnjosti i možda nismo ni imali vremena da pravo pamtimo i zapazimo, nezapamtljivo. Nezapamčeni smo, evo, danas smo, propustili smo u snu pola dana pa kao da se nije stvarno desio… taj dan kao san, nismo disali punim plućima, trčali (livadama), plivali (morima), skakali (iz vazduha) i njihali se kao visoko drveće koje niko neće dotaći i polomiti. Danas smo spavali svoj san; da li se i to uračunava u pravi, jedinstven, trenutni život… ili smo ga preskoćili. Ali, čemu rasprave i iznenađenja, trenutak je trenutak i ne može biti vječnost, svega toga pomalo nema; trenutak brzo mine, a vječnost traje i uzdiže se i preko nas, duže od nas samih… tako da ni jedno ni drugo u stvarnosti ne dočekamo i ne otčekamo koliko treba. A treba nam danas, potrebna nam je sadašnjost, da živimo ono sada i odmah, jer ako sad ne pogledamo, udahnemo, oslušnemo, dotaknemo… nećemo nikad baš sad upotrijebiti svako svoje čulo i njime doživjeti svijet oko sebe, taman posla da sve promiće pored nas, kad krv i svakim damarom kola u nama našim venama. I još štošta ima u nama i našim mislima, kada se stalože iz sna ili košmara pređu u promišljenost i staloženost… jer, to nam je cilj: mir u nama- mir oko nas. Djeca koja su se rodila, rodila su se na vrijeme i u pravi čas, pa tako i mi, naše disanje i misli. Isto tako kad prestanu… da postoje… I ovo moje svagdašnje pisanje po sopstvenoj uputi ne znači ništa, ali se sastoji iz znakova, mojih ličnih manira, uputa prema spolja i iznutra, stižu iz svijeta, mog bitisanja, i u svijet se i vraćaju, a nikuda ne idu… od mene jednom samo koji me čita.

treba li mi (razlog) bitisanja danas je sada

 

 

…Ih ti zelenooki moji, ima ih više i nisu tako rijetki kako sečini… kao ni mi, plavooki. Svijetlo je svijetlo i svjetlost, hladna. p.s. Dača opet šeta kera da pomaze gazdu, to je pravi razlog! Pitaj njega da ti kaže moj ti je savjet… i šala mala.

i moj isto tako ima

 

 

Sve sve… ali dušom svojom trgovao nikad nisam… prema njoj sam džentlmen. Izlaz sam ipak našao u tome što je nikad nema(m).

lutajuća a duša

 

 

 

 

Zovi ti kako hoćeš, al ti on neće doći, zovi kako znaš, ako boga znaš… i pomaži dalje ako umiješ. On mi izgleda ne umije doći, ali bi trebalo ga zvati… i zato ga zovi kako možeš. hm?! reci…

na dači… ono ruskoj otkud

 

 

Raznobojnik ili raznobludnik… svejedno uvijek isto…

bojilište b(l)udnih

 

 

… to sigurno nikad neću znati, da je to baš taj dan, posljednji u nizu istovjetnih ili malo različitih; i sigurno bih ga mimoišla, propustila a najdraže- preskočila.

oprosti Dači

 

 

 

Sukobi u životu nisu oni porodični, društveni, poslovni… svi izvanjski, već oni u tebi, meni, kažem sebi; nisam znala za rojeve u mislima dok mi nisi došao vanvremenski ti i pobrkao sve do tada složeno u šturim mislima zvanim o knjigama i ljudima, i napravio novi raspored bez rasporeda i vremenskog ograničenja. Od tada sijevaju varnice, drva se lože, čitave gromade, dok čekamo da od njih ostane samo neugasli a onda i sasvim ugasli pepeo sa nemogućnošću bilo kakve ptice koja se iz njega budi, zgarište, ali to ćemo da popričekamo, nadam se. Jer, ako vječitog dvoboja nema, nema ni nas ili bar jednog od nas; od kada si mi ušao u glavu, snove, pomiješan s mojim mislima vladaš njima i mojim tijelom, što ni u kom slučaju nije zdravo ni pametno, niti sam ja od toga pametnija a vjerujem ni ti, pridošlica, zadošlica i onaj koji uvijek zadocnjava da ispuni osnovnu želju. Sve znaš, druže moj, od čega sam te iskopnila… ne kažem iskopala jer sama te nisam tražila ali nečim sam te dozvala i od tog zajedničkog rada kao da se smanjujem pokušavajući da umanjim tvoj značaj. Ti i ja smo jedno, ali ne istovremeno, čak i kad se trenutno volimo, iskačemo iz kolotečine ja tebi-ti meni, pa se jurimo, svađamo, lažemo i ljutimo, svađamo sami sa sobom i na sva zvona, kao da si ti- ja, a ja- ti. Ništa mi ne značiš, nisi nikakav oslonac kao najbliži srcu, ali tu te čuvam; imamo znake raspoznavanja i likove ti vidim u drugim ljudima nazor, a samo u jednom čovjeku koji se mijenja s godinama kao i ja sama uostalom, starimo zajedno znak je da nikad nećeš otići da bi mi došao ovaplotljen u sopstvenom tijelu. Ti si moja magija; sjećam se sretnih trenutaka na distanci i zajedničkih, koji su obilježili svijet, naš svemir u kojem sad obitavam samo ja kad hoću da sam vremenski odvojena od svake stvarnosti i tebe makar u njoj. Dozivam te još, ali nagovještaja nema, da će se samo moj duh o tebi pretvoriti u nešto i odletjeti sam za sebe kao dozrelo ptiće iz gnijezda. Ni slutila nisam da ćeš toliko ostati u meni, tako snažan, siguran u sebe, vječno nesiguran, kolebljivo nestašan, a ozbiljan u nakanama da me osloviš mojim imenom javno i tako sklopiš uredno sve barikade koje su nikle između mene- tebe i onog bitka u koji bi morala da pređem u jednom koraku do tvoje kuće od hiljadu milja bezvazdušnog prostora, ako se ide tim putem. Ali, ne ide pa ne ide… jedino nastavak slijedi. Ma, ti si moj bog… molim te, bože!

igra li tok misli svoju dvojnu ulogu

 

 

 

divno napisano…sta li dozivljava osoba koja ovako…emocije pretvara u misli, misli u reci, napisane…bravo Natasa. Mozda je tebi jednostavno, nadarena si, za mene je snazno…(Slavco Kitano Kirk)

 

Hvala ti, Kitano, na puno lijepih riječi upućenih meni i mom entuzijazmu kad se zapišem, mada to ne izgleda možda baš tako uvijek, ali tako je to kad su u pitanju vinovnici i njihove uloge u nastanku teksta. Mnogo mi znači svaki poticaj i bilo koje vrste, ali i ono od koga dolazi.(N.)

 

 

Ko se jednom dokopao priznanja kritike, ne odiče se ni pohvala niti je odbija; zahvali se na pohvali ludila, rastanku sa stvarnošću i poželi još i još… od taštine i nazad, zasićen na kraju eskivira čak i preporuke. Prezire vještački dodatak sebe kao ličnog djela i žudnje za ogoljavanjem, a to je maska kao nedostatak razuma, koja ne može da oplodi novo djelo iz stare potrebe i jalove potvrde umijeća. Blokada je kad umjetniku stradaju nervi od previše draškanja.

ko se jednom napije vodom sa ovog izvora

 

 

 

Znate onu: Ovdje leži onaj koji je uvijek bio u pravu! A onaj ko nije , bolje mu je da ne izlijeće sa svojim dobronamjernim sugestijama i kritikama tuđe sreće i nesreće na djelu, jer opećiće se opasno. Sugestivan čovjek nije nikad priznao svoju hudu kletvu, a pogodio je svaku svoju metu oštricom ubojitog i dvosjeklog mača, da posjekao je svakoga koga je bar ovlaš dotakao svojim oštrim perom. I vratilo mu se onim neprospavanim noćima kojima je bio u dilemi da li da obznani pozitivnost ili negativnost jučerašnjeg istupa čovjeka koji je istupio iz svoga sjedla snagom prema njemu namjeračenim argumentima sopstvene izrade. Ali, uzdržao se i okrenuo se ličnim nemirom prema privlačnoj sili umjetnika-početnika koji se do tada nikad više nije iskazao bolnije i odlučnije potpuno ignorišući snagu njegove moći sugestije i odvraćanja od svega što je namjeravao, a pogodio pravu metu, onu da je i sam više u pravu. Na kraju, ipak naš sugestivni kritikolog završio je čudnu stvar: ustao je probudivši se u nevrijeme da prepozna jadnika koji je padao s konja na magarca počevši od drugorođenog svoga djela, u odnosu na prvo neponovljivo bilo je sasvim malo i neznatno, da ga dokosuri blistajući iz prikrajka kao primjerak osvjedočenog proročanstva da to umjetnik više ne rađa; istovremeno ga se odričući i upadajući u zamku zapećka objavio umjetničku blokadu do daljnjeg. Kritičar od ove trojice nije imao koga više da prenerazi osim kao i do tada svoju publiku na posmatranju, iznenadi je suvišnim principima iz nehata; da sve dobro je do sada napisano, naslikano perom i bilo kako da je rečeno, ne ponavlja se nikad više. Nama, smrtnicima, ostavljeno je vrlo malo u amanet novih neponovljivih otkrića i sumanute originalnosti koja se nikad ne završava po sebi dobro ili nakazno udovoljavajući drugima, kićasto, a vrlo malo iz sopstvene duše kako je preporučeno. Dokaz da kritičar kao kritizer nikad ne izabere prvu pravu priliku ni pravi model da se iskaže u svom nemilosrdnom odricanju od sopstvenog djela. Jer, on je sam svoj tvorac i mračni trgovac tuđih nedosanjanih snova; bolje da usnulog padača ne preobrazivši u svoju suprotnost nije uzimao u svoja otrovna usta. Drugačije mu se ne bi ni vratilo to što je na samom početku izgubio- ličnu plodotvornost za račun jalovosti ovog trenutka sadašnjosti ovog svijeta trampe, svjetla obmane i plagijata i ugaslih karaktera… eno ga klikče, ma, ne… Uzvikujem sve za novac i prodasmo izgubljeno neizljubljeno.

znate šta prva i posljednja uvijek vrijeba iz potaje

 

Zanimljivo ali ima ih ima… koji svoj život (od)žive kao iz vica, a nisu smarači već zajebanti, zajebavaju sve ostale i ide im od ruke, pa su zato- opasni po život. Ne pogađaš već uvijek znaš da će te baš on- to.

 

 

Ja sam se udajom unormalila, ali onda sam se obezglavila; koja briga i koga briga…

pametnija posla poslije

 

 

Znači, ignorisati pokušaj svađe i raditi svoj posao, širenje pozitivnih vibracija a opet ne gledaš samo svoja posla.

juhu! nisam se posvađao

 

 

 

Ono što uslovljava ljubav, to je i dobije, baš zato što ljubav izjednačava sa onim što svojim uslovljavanjem dobije. I kada ne dobije ništa, ono je voljeno, tj. u ljubavi je, jer nedobijanje uslovljenog ne znači i da je ljubav uskraćena. I za odrasle i zrele ljubav je bezuslovna i ne traži ništa zauzvrat s čim bi se poistovjećivala (ljutnja, napuštanje, zanemarivanje) ili s kim bi se stopila. Dovoljno je prepoznati nekoga, a nastavak započetog posla, dalje napredovanje, ionako nas čekaju, ako smo voljni, u ljubavi. Tako da se krug zatvara.

jača strana ili dominanta

 

 

 

A, pa ima više vrsta teorija s kojima se mi sami tokom života suočavamo i borimo, sve dok se ne dočepamo iskustva i svemoguće prakse da potvrdi teoriju, i nas same. Jesmo li mi, s nedostatkom ili bar bez dovoljne prakse u gotovo svemu, i sami teorija mogućnosti koja tek vapi za ostvarivanjem, materijalizacijom, jer praksa je čista materijalizacija ako je teoretisanje apstrakcija, vazdušasta, maglovita i bez dovoljno „mesa“ da potkrijepi stvarnost. Ako smo u samom startu onemogućeni da dobro potkovani znanjem u teoriji, pređemo i na praksu, jednostavno rečeno svoju suvu teoriju znanja pretočimo u slagalicu neprevaziđenih i neophodnih iskorištaja mogućnosti, kakva je djelotvornost prakse, ako smo sprijećeni nekim svojim ličnim nedostacima kao što su postojanje predrasuda i loših navika, tim manje, ali više nekim spoljnim djelovanjem… e, tu smo i tu je ta teorija zavjere koja se uvukla u svaku poru našeg smislenog i ovapločenog postignuća, koja će nas sprijećiti a ne dovesti do razriješenja i pravog odgovora: uči li se to u školi? U školi učiš teoriju, a kada izađeš, ne znaš pravo ni teoriju a kamoli praksu koju tek treba da uvježbavaš, ali nemaš neophodne elemente. I škola života; čuva li za nas sve moguće teorije zavjere kao nepotvrđene primjere u praksi koji čekaju na nas da riješimo tajnu svih mogućih pregrada i istovremenih kočnica koje uzvikuju- ne, tamo je zabranjena zona za melanholike, malodušne, letargične, neinventivne, ljude bez mašte… Jesam li ja loš praktičar ako samo pišem pišem u tajnosti zamagljeni doživljaj ostao duboku u meni davno, a izbio sada da se izrazi, pukne i izbije na zamagljeno vidjelo onim suptilnim dodacima neiskrenosti ili samo nedovoljne iskrenosti… jesam li zavjerenik tajne ako na taj način pokušavam istovremeno i pokazati kuda ide istina i kako da je dokučim, ako pokušavam a nisam od srca dala doživljeno već samo ono na šta je ispalo i kako se uspjelo pokazati i dokazati… jesam li i sama ostala bezlična teorija u svojim spisima koje više nikad neću dočitati ni ponovo pročitati? Uostalom, jesu li presretnute knjige uperene protiv teorije zavjere, da ništa nam se zaista, iskreno i odistinski- ne ostvaruje… čemu onda praktičarenje… Da, pitanje ište (nepostojeći u djelu) odgovor!

da pitam ja vas a vi odete i proživite nešto kao svoj život

sta je teorija zavjere…….a sta je teorija istine…..(Emir Kozlić)

 

… teorija je teorija i ne živi se u praksi; dvije sušte suprotnosti… mislim o nečemu, samo se nisam i „ostvarila“, suva sam teoretika a nisam proživjela… Ako pitaš mene, pitaj „naučnu bazu“ sigurnije je, bato.

 

 

pa stvarno zašto su tako brzi (automobili) a (ne)misle brzo isto tako i tebi radi (mozak)

 

 

 

… jaooo… i moja obećanja su završila u muzeju, i ona lična i ona dobijena na poklon i za džabe; uvijek je tako, kreativnost i originalnost nikad nije bila na cijeni, pa tako kao i ofucanei škart stvari završe u tim prevaziđenim muzejima. Kakvi muzeji-takve su im i postavke; ko još mlad da spava… u toku značajnog perfomansa. I predugo to traje i nije za dugu priču.

 

 

 

Priča je fenomenalna baš zato što je nepotpuna, ostavlja prostor za svakakva dodavanja, ali nikako dovršavanja jer bio bi- grijeh. Ovako može da se razvuče u kratki roman, kao i uvijek kada se sudare dva svijeta i kao prividno ponovo razdvoje. Svaki rastanak je novi početak; savršeno i bez predomišljanja, fikcijom do stvarnosti… i ispušteni elementi koji su prvobitno ispali iz konteksta ili konačnog oblika priče kao suvišni. Roman kao nadogradnja i konačno potpuna priča… živa istina za kojom svi toliko žudimo, a skrivamo je ili bježimo od nje… Što se mene tiče, ja ništa ne dovršavam niti se vraćam starim skicama i crticama- nemam vremena, strpljenja ili dovoljno vjere u sebe( tebi ne fali).

kad priča preraste roman u izgledu

Advertisements

О natasa1

Pa, naravno kad muljaju dvadeset i kusur godina, taj par "medenjaka". A Vi? Jedva čekam to u junu! Malo sam se zamorila od prijave- čujemo se uskoro, nadam se , i sa komentarima.Pusa!!! Natasa1
Овај унос је објављен под Uncategorized. Забележите сталну везу.

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Google photo

Коментаришет користећи свој Google налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s