Kratke priče (1) g

Biti društven, uvijek u pokretu, okružen ljudima i uvijek u centru zbivanja, ili biti čudak, pomalo tajanstven, zagubljen, nedodirljiv naoko, u stvari zapreten u neki svoj čas stvarni -čas imaginativni svijet, s nogama na zemlji a daleko u oblacima… i ove dvije suprotnosti gle! imaju svojih dodirnih tačaka, paralela koje se dotiču i imaju dodirujuće presjeke. Svi smo mi kao živi ljudi skloni tim meditativno obojenim trenucima sopstvene izopštenosti i isključenosti od ostalog dijela i onog izvan nas što zovemo društvo, koje nam je neophodno za spoljnje dokazivanje, pokazivanje i mjeru javnog uspjeha, a istovremeno težimo tišini, pomalo samoći i izdvojenosti, gdje ćemo na miru sumirati uvijek prebrzo pobrane i prošle utiske iz tog nezaobilaznog i neophodnog a tako često suvišnog za ozbiljnije bavljenje sobom, druženje i bavljenje drugim ljudima. Presjek je srednja žalost, jer kad si u jednom, odmah nedostaje drugo ali kad ga se sjetiš i već potrošiš vrijeme i energiju u bavljenju različitostima. Nekad je to samo tvoj izbor, ali najčešće je društveno ustrojstvo, skoro mantra i beskonačno ponavljanje, usađivanje da bez drugih ništa ne možeš krenuti a kamoli postići- i tu je isto spajanje i veza koja se lomi i prekida; kad neko shvati svoju navodnu nemoć, ponekad nesposobnost a najčešće navođenje na vodenicu nečijeg udjela u svemu i neophodnosti tuđeg upliva u sopstveni život, nalazi da je zavaravanje podrškom publike bilo u redu ali ne svaki put kad se samo osjetimo usamljenim, dezorjentisanim i slabim. Sljedeći put reagujemo grubo odbijajući bilo čije društvo kao neželjenog svjedoka u želji da sami vojujemo ili slavimo sopstveni život i njegovu nepodijeljenu ljekovitost. Nismo li pomalo sebični kada smo sami, koliko više uživamo u tome kad kažemo da pretjerani izlasci na društveni megdan ponekad taaakooo zamaraju… baš slatko, i ko će me kazniti ako bodem oči, ako neću -ja, i voljeti se, naravno, da ne zaboravim.

 

stvarno(st) je nakomplikovano djelo nepotrebno(stima)

 

Свиђа ми се

 

U biti je čovjeka da „krade bogu dane“; odakle sad to kad se to kaže za lijenog čovjeka, dangubu i neradnika… je li on nepošten. Naravno da jeste; sve dok se dovija da izbjegne svoju dužnost i podvali rog za svijeću, sve dok pokušava da se na nepravedan način dodvori onima koji nagrađuju po pravdi boga, uđe u tal sa nečasnim poslovima kako bi oprao sebe, u stari još više zaprljao čistotu pravedničkog bitisanja na zemljici, zamutio i zamrsio odnose kako bi sam profitirao, on je otpadnik i neželjena persona, nepošten da bi bio nagrađen za prljave radnje. Nedostatak rezona kad sve ima svoju cijenu i sve se plaća, svaki od sebe trud u bilo kojoj radnji je ipak trud; ali… neće biti tako, da ono što se ne zarezuje, gleda kroz prste i otkvita prije nego što se stvarno kazni, ako se ikad i kazni, prođe tako makar i ne trebalo tako, samo zbog niskih radnji i strasti i ovlašnog gledanja u čabar. Jer, ko nije u čabru ako je zabrljao, mislio „najbolje“, naravno sopstvenim lovokradačkim interesima zato što drugačije ne može, zato što je to prečica za raj ali lažni, i zato što se to danas zaboga cijeni, zato što ide tako i ne može drugačije… ukrasti nečije zdravo drvo i ne nazvati se drvokradicom, i ne naići na osudu; biti u šteti i nagaziti zaostalu minu i na pravdi boga biti oplakan, ožaljen i očišćen od svih zaostalih fleka navodno pravedničkog života, jer kazna je mala pa je i nedjelo takvo- oprostivo, svakom se dešava da bog tako rukovodi i kaže… neće biti. Tuđe je tuđe, a vlast vlast, korumpirana i nedovoljna čak i samoma sebi a kamoli svojima, podanicima: lažcima, prevarantima i krvopijama… pa kako ih drugačije nazvati kad kradu bogu dane i sve što stignu, ne, valjda, pravednicima i mučenicima, a oni očas posla u krivolovu, bez mjere i pravde zašli u tuđi atar i kao pravi se pogostili, nikoga ne pitajući za dozvolu, da prođu ovim našim ipak pravednički određenim danima, i čestito, a ne podlošću, počinu kad odrade svoje. A kad oni odrade pošteno svoje, i bog odredi svoje; svakom svoje… u zdravlje vam bilo, nikad vjetropiri.

sramota poštenog čovjeka šta rade

 

 

Je l vi, Srbijanci, očekujete od nekog nešto; ako očekujete, onda dobro, ali od nekoga možete svašta da očekujete a od drugoga ne možete ništa drugo ni da očekujete. Zato je bolje ne nadati se pa se razočarati, već se unaprijed pripremiti šta sve možete da očekujete, presaberete se na šta pristajete a na šta „morate“ a nećete… u suštini takvi gosti, kad ste puni sopstvenih dilema, se ne zovu svojoj kući; šalju im se pozdravi, poruke i… susreti na usput, tj. na neutralnom trenu dok odnos ne sazri ali ne u zavisnost i prisilu odrađivanja nečega što vam nije po volji. U svojoj kući je gazda, a napolju gost kao i svaki drugi, pristojan.

protokol i druge radnje

 

 

 

 

Sklad je nešto što iziskuje svaka ljudska preokupacija. Nešto čemu se posvećujemo predano i puna srce potrebno je da nam najprije skrene pažnju, zaokupi misli i pokrene nas na činjenje, pa i na velika djela, za nas same, a onda i da nešto vrijede u smislu ostajanja kao naše posvete, nečeg vrijednog pažnje i iza nas, nešto što će sjećati na nas i predstavljati uspomenu na nas. I nismo zbog tog strijemljenja produžetku trajanja i poslije fizičkog postojanja, neki „veliki ljudi“ već sasvim obični sa idejom kako obojiti svoj svijet skladnom bojom dugovječnosti. A to je jedna velika avantura, predati se u potpunosti, puni strasti i entuzijazma nečemu što tek čeka da se rodi i nastane, i ne posustati pred prvom preprekom, prvim odbijanjem i promjenom raspoloženja; neko ko nas je postrekavao u nama može i da se predomisli, i namjesto stalnog ohrabrenja omalovaži neočekivano naša nastajanja. To se zove malodušnost i kratak dah, saplitanje na prvoj stanici o samog sebe, pokušaj onemogućavanja krejnje predanosti bez zadrške, a dolazi iznutra; neko nas je nesvjesno pokolebao, pažnju nam je skrenuo sasvim drugi možda i manje bitan pojam, možda smo zastranili, nedaobog odali se porocima i izgubili na tren energiju, možda i zauvijek sprečeni da istrajemo i saznamo do kraja. Kuda teče naš put; putem poroka ljenosti i nedovršenosti u sebi, pa i u onome što nam je u početku značilo kao put dovršavanja kojim smo odlučili ići. A on se lomi i krivuda, zanosi nas na pogrešne staze i sumnju da li ćemo uspjeti. Odstupnice postoje, ali i vrijeme koje je potrebno savladati, sačekati a onda ponovo pokušati, jer ako ne krenemo ponovo nećemo saznati šta nas čeka na završetku, na kraju dovršenog posla. A ti prekidi, i lomovi, možda su samo smjernice za dalje, neki nagovještaji koji nas upućuju kako u stvari treba nešto i zaobići i preskočiti, da bi se dovršili uspješno; svjedoci naše kameleonske sposobnosti preobražaja kako bi prikupili novu snagu i, ne gubeći sklad i povezanost sa prošlim idejama, onim pokušajima sada i ovdje, strijemiti i zaubuduće. To je ta predanost i pretakanje misli u djela, i obrnuto napajanje za neka nova koja još nismo ni počeli niti ih se još sjetili, ali čekaju na nas, da se ne predamo i posustanemo; naša polagana i zdušna predaja onome što nam išta… ma, i previše, znači. Da nas prepoznaju oni koji još nisu čuli za nas; nekome smo niko, nekome smo ništa, a drugome-sve baš ovakvi kakvi smo, ponekad neprepoznatljivi ali dosljedni u savladavanju, na koncu konca…

kako ja radim u predanost idem

 

divno, Natasa!(Nada Šćepanović)

 

 

Znamo šta nikako ne želimo da se desi, ali ne znamo šta volimo- da ćušnemo „nedokazanog“ klinca iz ljubavi, poštovanja i pretjerane brige, a kako će on to shvatiti i podnijeti manja nam je stavka od one kako ćemo se mi savladati i priznati sebi da smo eto kao nešto učinili što je do nas ili učinili smo sve što je do nas kao roditelja koji su tu da zavode red i kad ga nema u čitavom društvu baš po našoj mjeri. A koja je mjera današnjih klinaca, zavisi koliko je „veći“ od mene, tebe… njih… i koliko se snalazi u tome da nikome ne smeta, da je poslušan i nikog starijeg od sebe ne izvodi iz takta. Inače je sušta suprotnost samom sebi, jer je obično dobar, kakav i treba da bude, a kakav u stvari, i da je svijet usklađen samo za njegovo dobro dok on ponekad štrči- malo sutra.

ujedinite se

 

 

 

 

U knjizi koju sam upravo pročitala, junakinja, koja to i nije u pravom smislu riječi već prije njena suprotnost, antijunjakinja kao obespravljena, obesmišljenja, namučena i zatvorena u svijet koji nikako nije željela, na silu prilika nadolazećeg novog svijeta koji je u stvari sam svoj antipod-antisvijet, koji jedva da pulsira i ubija svaku nadu u sebi a ipak kao da opstaje; dakle, junakinja, žena kojoj je sve oduzeto počev od porodice, ipak se u tom mračnjaštvu i pomračenom umu svijeta na izdisaju, pita šta to pada napolju, i zašto je mrak uvijek taj koji pada, a sunce i svjetlost sa danom se dižu; kad se jasno vidi da i mrak se budi, obavija sve kao pregršt tame i obavija svijet oko sebe i prijeti da ga kao tijesto poklopi, neproziran i težak, pada po njemu. Ali, poslije mraka dolazi svijetlost, nažalost ne za svakog već za onog ko ga dočeka i kome je namijenjeno, ko je u stanju da ga prepozna i prije nego što nastupi, prije pojavljivanja i novog buđenja. Kad nam sljeduje noć koja odmara a ne ubija svaku vjeru u nadolazeći trenutak koji nam po pravdi boga pripada na kraju i poslije svega- noć kao svjetlost na kraju tunela- uzima nas sebi. Ali, naša junakinja ne kaže sve to, samo uživa u mračnoj noći koja se „budi“; da li će joj pomraćiti um, ne zna se, sa mrakom se ništa ne zna, a skinuti ga znači prosvijetliti se. Da, ova žena pokušava da preživi u ovom fantastičnom svijetu najavljene a neželjene budućnosti u kojoj se predviđa i ovakav mrak obespravljenog pa zato izgubljenog čovjeka; imaginacija jednog nedorečenog mračnog svijeta knjige koji nas može poklopiti, od sebe sakriti ako ne budemo dovoljno pažljivi… oprezni sa mrakom, nego šta, jer nasuprot njega je svjetlost za svakog bez razlike.

služim samo sebi ali bez tame

 

 

Zaista, potrebno je dobro odvagati pa zati koliko je čovjek sposoban za bilo koji drastičan čin u životu, tim prije mislim na nešto rizično, isključivo, što ne ostavlja prostor za bilo kakvo predomišljanje ili ispravke, nešto što će obilježiti naš dotadašnji i dalji put, pa i ljude u vezi sa nama, možda na način koji bismo najmanje željeli, a i nas same gurnuti tamo gdje ne trebamo nikome pa ni samima sebi; trebamo dobro razmisliti, oslušnuti same sebe, kako se zaista osjećamo a kako težimo da nastavimo dalje ako su odluke u konačnici pogrešne, nagle ili izlišne, ako ne mijenjaju ništa bitno na stvari i uopšte ne utiču, bar ne pozitivno na ono što nas poslije takvih nepromišljenih rezova, naglih skretanja sa utanačene nam staze života,čeka, a ponekad nas i odvajaju od svega što nam znači, ne vodi nas nikuda, najmanje tamo gdje težimo i što smo mislili da postignemo svojom voljom a desilo se eto suprotno i neželjeno. Koliko je tako razočaran čovjek spreman sebi nešto da prizna, da je dovoljno snažan i postojan kad ne skreće sa utanačene staze, koliko hrabar, više jak da se izbori sa sobom i problemima koji su ga zaposjeli, a ne padaju mu na pamet misli koje sve isključuju pa i njega samog, navodeći ga na samougasnuće i totalni bijeg izvan svake stvarnosti; jer, dići ruku na sebe znači pobjeći od svega i samog sebe, a ponajprije od svakog pitanja, daljeg objašnjenja i izlike, oduzeti sebi svaku drugu šansu, nadu i mogućnost na ispravku, izlječenje i pojašnjenje da svako još uvijek živ ima pravo na još jedan pokušaj, i poslije njega još jedan… u nedogled; dok je svijeta -ima i lijeka. Na čovjeku je da se savlada, pristane i trpi, ali i da preuzme kantar u svoje ruke, ne mrseći konce sebi i drugima. Kako se kaže, nema čovjeka kome nije do nečeg stalo, pa tako ima ljudi kojima je do njega više nego do sebe ma koliko to pretpostavljali ili ne pretpostavljali ili očekivali od sebe, i to treba poštovati i imati u vidu na vrijeme, poslije je kasno. I zato, oslušnimo sebe i iskažimo se… drugi od nas treba da zna, a nije pomoć ono što se traži, nego ono što se pruža preko gubera istovremeno znajući i da se prima, uzajamnost kao povezanost u istom „belaju“.

divni ste dajte ljudima nadu

 

 

 

 

… šta nisi htjela… da živiš ili sam život; to nije isto i mora se znati… a i ne mora baš…

zamajac zamajavanja

 

 

ja (da) ne brinem ma ne briga me (spopala)

 

 

Tačno je da ne znam unaprijed kako doći do nečega i da ću to naučiti negdje usput, u koraku sa vremenom koje (mi) je dato; ali to ne znači da ne treba napustiti nesavršeno i pogrešno prije nego što se naljutimo na sebe ili osjetimo krivnju zbog toga. Napuštanje nepotrebnih stvari mi je takođe san snova i pravo rasterećenje, i za to ne brinem.

 

 

… Nije to ništa… pazi da ti ne počne čitati misli na daljinu, to je tek problem… ili ti njoj kao i do sada; neka ti je to napameti a ne problem… hm! koji čitač sa usana.

oprezna glava u mislima

 

 

pusti me da te… jer što baš mene da nema(š)

a da me ne bude je l

 

 

Pročitaj pa ćeš vidjeti šta ti savjetuju… sve nešto da napustiš… dok je još vrijeme pročitaj, savjet ti je.

koji da poštuješ

 

 

… hahah… ne razumijem prvi dio, ali zato je drugi pun nerazumijevanja…

nadopunjujem(o) se

 

 

Smisao je u kretanju kroz bezvazdušni prostor… ako dišeš i uopšte dišeš ali se krećeš kako tako… uhhhh! lebdenje i prije i poslije

 

ne moja(riječ) i ne tvoja(usta) za svačiju (dušu)

ko koga tu otvara a ko zatvara
sve

 

 

Kao i svaka repriza gleda se ovlaš, a detalji pamte sa zavidnom nepažnjom. Naprosto prolijeću… te godinice.

ima li još šta za upamtiti
dobro upamćeno

 

 

Ko se jednom pronađe… svoj je čovjek!

nije budalast

 

 

Teorija vjerovatnoće… da je… bilo bi; teorija prednosti prvenstva prioriteta… On je; teorija prava izbora… on i samo on; ali… ko će ga znati poslije „milion“ godina (apsurd a ne logika). Štima li… naravno ne ono čega ba?!

„Slavko Štimac“ u ritu

 

 

E, hajde kad se imate… ali da nemaš ne bi ni znala… šta nemaš. Samo bi(h) htjela-to.

i ja bih nešto da imam… drugo

 

 

Mogu lijekovi da se smjenjuju jedan za drugim, ali nikad istovremeno… da nam budu nešto. Bude nešto.

nema te baš lijepo se vidi

 

 

Tek će onda da vas prebrojavaju, Irena.

kad vas/nas više ne bude

 

 

Pročitaj prvo šta si napisao, pa se pitaj… koji je višak i šta fali.

prekontrola

 

 

Ma, ja sam njih zaboravila… takve, onakve… ovakve više ne znam.

kakve takve

 

… a ja sam ono što sam i nema tu šta da se više mijenja i postaje, kad postajemo ono što najmanje se od nas očekuje a i mi od sebe, ljutila sam se ponekad pa prestala, jer to je onaj razlog koji uvijek smeta ili pak nedostaje, nikad na mjestu, dotičnom.

od dodira me spriječi

 

 

Ako nose maske za spas i skrivanje, nisu počistili kao što tvrde ispred svog dvorišta, a dijele savjete kao da su već iskusni znalci; ne zavidim njima, nego na šansi koja im se, i kada se bilo kome drugome, pruža a meni ne, kao svojevrsna crvena marama za mahanje onim manje bitnim i isključenim iz reda za dobitnu kombinaciju. I tada sam samo ljuta; nije važno dobiti nagradu od nekoga ko je možda nesrećno uskraćuje jer je po njemu rijetko ko, niko ili samo odabrani… ne zaslužuje ili nije dorastao trenutku pa nikad neće priznati šta je u stvari dobio a šta izgubio, jogunica i treba ga kazniti… Činiti nekoga ljubomornim i zavidnim nije mala stvar; zavist peče kao i mržnja, začas sklizne u mržnju iz koje se vadimo. Vadimo se i da nismo nekom zavidni na uspjehu koji smo iz neprovjerenih i površnih izvora dočuli… kažem dočula, jer za saznanje neoborive činjenice potrebna je veća radnja od samo zakulisne i pogađanja šta se iza brda valja i šta će me ugriziti ili oštetiti. Nije li to prije nečija patnja , jad i muka, koji mogu bilo koga da stignu, neželjeni; pa, da obratim pažnju na one iza mene a ne toliko na one koji se možda samo trse da su toliko ispred i nedostižni- pašće već na sljedećoj krivini a ja to neću ni registrovati- moram biti informisana da znam kako ću da se prema njima vladam, da li da im zavidim. A oni… ti oni… dobili priliku i silom prilaka sa neke stepenice više pali, jesam li znala, nisam. Pretjerane i površne informacije samo skreću pažnju sa pravih stvari; a to je ono kad pomažući sebi i drugome gledam svoja posla i vodim računa o sebi. Čitava plejada dobrih i vrijednih ljudi prosto mine pored mene, a ja nisam u stanju da ih zadržim malo u „razgovoru“; nisu oni tamo gdje mislite i ono što vi mislite da jesu. Sve sa zavišću zaokupljeni zbog pogrešne premise ili primisli, nisu oni ono za šta se izdaju a ni ja zajedno s njima. Otupimo, izgubimo kriterije i pogrešno se vladamo; nisu ljudi pogrešni i pogrešno centrirani- treba nam vremena da skontamo neke stvari i pravilno se usmjerimo, kao školarci u red. Pa, odvojimo to vrijeme za sebe i druge, šta čekamo- da nam neko siđe malo s trona a uopšte nije tamo… samo mi se učinilo da me pažljivo pratite, na zavidnom nivou.

padam u zavist vadim se da nisam ja ta ne priznajem
oguljena koljena

 

 

Barijere… prepreke i smetnje na putu koje je potrebno pod hitno ukloniti i krenuti, proći dalje. Kakvi su to zastoji-klopke što nam se podmeću postavljene na stazi naših nada za uspješan i srećno završen posao; idemo li dalje kad iskočimo za tren da uklonimu tu prepreku što cilja i smeta, zaprećuje ono što mislimo da smo već savladali i omogućili sebi dalji put. Moramo li nazad ili okolo naokolo gubiti vrijeme i sebe usput, možda se izgubiti beskonačno vrteći se u krug, tražeći izlaz a izlaz nam na vratima; vratimo se na prepreku od oborenog stabla na našem puteljku, a njega nema, barijera samo u našoj glavi, preslikana iz neke slikovnice o ljutim banditima i pljačkašima svega što nam išta znači, čekaju da izađemo iz svog skloništa od straha pa da nagrnu i sve nam odnesu a nas ostave same, zbunjene, osramoćene i puste. Ko nam čini začkoljice i šale na isti, naš račun, ako se zagledamo previše u njega od laži i prevare; mislimo soba tajni, a ona od ogledala naredanih u izmaštana izobličenja nekadašnjih bajki po kojima smo odrasli, naučeni na naismijavanje i ruganje svemu što nam samo naoko pripada a treba tek osvojiti, izlaktati se, slomiti po koje već namješteno slomljeno izoblićenje; zabluda da snažno vara, u stvari, pomaže kad smo iznenađeni ili preneraženi jer mislimo na tunel užasa sa svjetlom izlaza na kraju. Kad je barijera, smicalica i prepreka, neka je cvjetni vrt i zabavni park… na putu nam niko više ne stoji; na kom sam sama, sa više poslova odjednom, trčkaram od jednog do drugog, rušim ograde i pregnuća… i samo da ne zagori, ugasne ili sagori ova pretjerana paljevina. Mislim, neću proći olako, a već stojim na cilju više sita a ne gladna. Riješena da uspijem po drugi put… i zadatak samoj sebi.

igrajmo se postavljanja zamki i prepreka u glavi
snimajmo se takvi nikako nikakvi

 

 

 

Niko se ne stidi, đubreta svog na nosu ipak da; ali ogadilo se ono pred nosom što se zgadilo, sami sebi da se gadimo pljujući po svome a da niko kao da ne mari, po kazni loših čuvara, a ipak mari, čuva i štiti onaj kome treba ogledalo građana čistog uma i savjesti. Pokori nas da ne bacamo hvalu što nam treba i jasno se vidimo i u đubretu kad ne treba.

propali grad ili hvala gradu što ne pati pod otpadom

 

 

… baš… da je tako lako odustajati, svi bi redom posustali, samo nikad Nole nacionale…

eto nama srećice u sreći

 

 

u svakom hotelu robuje se posluženju za vremena

 

 

Ne, ne priznajem… ali pola od svakog makar i prijemčivog savjeta ne bih prihvatila… zašto, pobogu, kad je to za moje dobro, a dobro se ne odbija, pa makar i bilo samo na riječima. Ako primim nešto što me ne potiče i ne dotiče, jesam li manje mudra, zaslužujem li tada da me snađe svašta i što ne bih htjela… ako odslušam riječi dobrohotne, a uradim po svome. Nesto smo skloni da dijelimo preporuke koje prema sebi teško primjenjujemo, teško da i sami ispoštujemo sopstveni glas razuma zato što nam je teško poslušati nešto što je u suprotnosti sa našim dotadašnjim manirima, teško se privikavamo na promjene u ponašanju i za to nam treba stvarno dobar razlog i dobra garancija da je vrijedilo napustiti stari način postupanja i ophođenja izvan i u sebi. Uvijek se zapitam, čemu savjeti služe, nego da se pristojno odbijaju; jesu li stari dobri savjeti u stvari prikriveno pametovanje- ono što ne možeš sa sobom činiš drugom- dobro; i to što se osoba prema kojoj si pažljivo usmjerio savjet naglo odstupi ili te počne izbjegavati, a osjeti se rasterećenom i kao da problema nije ni bilo, samo zbog običnog razgovora i pomalo zatečena u ispovjedanju bez namjere da postupi po rečenom savjetu ili preporuci. Jesmo li škrti kad savjet traženi i dobijemo, a ne uzvratimo nečim drugim, zahvalnošću recimo; onda vrebamo da i mi nešto udijelimo, da smo pažljivi i spremni za druželjubivu razmjenu. Otkud nam sad to, da se savjet i preko volje prihvata samo da ne bi dotičnog uvrijedili, trud mu omalovažili, riječi pomoći unizili i odbili, a to se na prvi pogled i ne primjeti… to činimo kad zaboravimo, sami sa sobom i kad sa savjetodavcem nismo u vezi već na distanci, sami kolebljivi i slabi da sebi po receptu datom pomognemo. A možda nam pomoć i nije neophodna, samo lutamo i sami ćemo se konsolidovati; savjeti se ne dijele kad ne trebaju i moj ti je savjet da se držiš sebe a ne za drugoga, jer inače padaš a nisi spreman ili padaš na ispitu iskušenja jer opet nisi spreman. U suštoj suprotnosti dođi pa će ti se dati… samo da ga čuješ, jer čovjek se poštuje a ne prazan savjet sa kojim ne znaš šta ćeš, samo kad ne znaš šta bi od sebe; ne dosađivati i gnjaviti onim što ne pomaže već je samo dobra caka u nepotpunom receptu za ispomoć… prirodni lijek ili samo dobar kolač, da zasladi.

puna savjeta kao košpica šipak

 

 

… jer kraj je kraj… na samom kraju je ipak kraj, i tad pred svim(a) zatvaraš svoje lijepe oči; kažu, sklopi oči i ne brini…

koji „fajront“

 

 

Voliš sebe voliš drugog, kad si sebi uvijek na drugom mjestu… haj! drugi

Свиђа ми се

Ima nešto što mi smeta… kod tebe se jaka riječ prelama… pa, prelomi jednoj, kreneš nešto a završiš s drugom…

ono što počneš to i dovršiš
nikad stić(i)

 

 

Da… ono što te je na početku privuklo, poslije ti obično najviše (za)smeta; ili ono što oprostiš, drugi put najčešće ispaštaš… toliko je toga u greškama i vjerovanju koje je svojevrsna greška i samo na kratko se „isplati“ ili vrijedi nečemu. Tako se ispostavi račun na kraju a idemo dalje, i sve dalje jedno od drugog.

jednu gorču
kaži mi bez gorčine

 

 

Kako se ponašaju… traže izvinjenje, ljutnju, svađu… ni sama ne znam za sebe kada me neko povrijedi… ili ja povrijedim nekoga ili to traje samo izvjesno vrijeme do besvijesti. Povređivanje se kao uzajamno izaziva.

(samo)povređivanje i ništa više

Свиђа ми се

… e, pa to kad sam „pobjednik“ sve je krasno i divno; a onda dođe otrežnjenje a ti ga odbijaš, nek je samo što dalje od tebe… a voliš ga, to kad si trijezan i priseban, zna tako lijepo da ljuljuška, draži i miluje… da se samoj sebi, i drugima, činiš toliko maženom i paženom… gotovo razmaženom preko svake mjere u toj atmosferi nezvanih pridošlica, poena i glasova koji bi da te bude iz sna, a ti sasvim razbuđena… ma, nesanica od uzbuđenja i lijepih primisli… da ti dođe da skočiš negdje visoko i nikad se ne vratiš…

čist dobitak „prljav“ gubitak

 

 

 

Irena, nemoj da se ljutiš, ali uvijek mi se učini da ti to ne smeta i da ti je baš svejedno. Ne radim… ništa loše, samo proširujem temu, uvijek ima još nešto da se kaže mada se ne znamo- svako dobro tebi, svako dobro meni i nadam se da ti ne smetam baš previše. A ko se ljuti, sigurno ima i pravo.

otpozdrav ali ispada da se namećem nekome
a zašto bih

 

 

 

… vala baš… danas mi sin pubertetlija rekao: hoću da sam sam i ako bi došla ta tvoja „depresija“ ne može mi ništa… ja sam imun na nju!

prazan grad ili ionako nema nikog
nedjeljom

 

 

Izvini, ali ja do tvog zida nisam, podvojena ličnost još manje, a još pomalo i „kradeš“… tako treba i ja ali na drugi način… Inače, nisi mogla za tako kratko vrijeme toliko puno. Hajd ćao! da se ne kačimo ovako „javno“ ni za šta i ni oko koga, kad već nismo suparnice…

polagano odjavljivanje Irene mogu to i sama

Свиђа ми се

 

Depresija, kakvo rogobatno ime… potištenost, tuga, letargija, bezvoljnost, sve to zajedno i još mnogo više, i još malo manje, svega je malo i nedostaje- hrabrosti i volje ponajprije, vjere u sebe, i znam način kako da se otmem trenutku jada duše koja kao da pati… onda skliznem sasvim u monotoniju, tromost i negaciju svakog pokreta osim u krevetu i snu po kome nezajažljivo boravim ili hodam u nesanici, budna a spavam na nogama. Sva mi duša u nepokretu, a tijelo nije bezvoljno, hoće a ne može, poticaj, odmor od teške sebe i rodu svome od kojeg sam takva nasljeđena; kažu postraumatski, kažu postporođajni… i zašto sam takva crna, sva u tamnim tonovima neradovanja stvarima koje i ne primjećujem. Sve dok mi ne dođe iz kože da iskočim, pa vrištim tiho ili malo jače, ljutim se na narod koji mi ni za šta i za sve mi je kriv, odlazim a kao da se ne vraćam nikad više domu svom, fali mi. Fali mi voda da me spere sa pločnika kao otpadak od društva i sjuri me u odvod, da izlistam napojena i nova, iz betona koji ću da probijem. Ne dam se, egzaltirana, a kažu manična, dipolarna, sebi različita ja ću da se od svega samo ubijem ako ovako nastavim da koračam kroz izmišljeno mjesto i vrijeme… depresija ne postoji, potrebno je samo stati na sopstvene noge i krenuti u izmaštane predjele ali ne previše, tek toliko da razumiju tvoju nedovršenu misao pronađenu iz čitaba i onoga što je davno odsanjano a neostvareno. Moraš, moja draga, da se potrudiš! Moraš mnogo toga sama i od sebe, u saradnji sa ljudima koji te hoće prepoznati i u sebi srušiti ta četiri zida; oko tebe je magično… broj četiri je magičan, kao četiri godošnja doba u različito doba dana, takvo je moje neopevano raspoloženje, čak i kad zaplače i kad ne. Meni se smije od plača, jesam li histerična kad sve to odjednom, vučem ka sebi i ne dam nikom, a koncentracija na zavidnom nivou. Pažnja prema ljudima, prema pisanijama koje ja šaljem njima iz svog zakutka, svojevrsne poruke i priznenice na primljenu robu- ljubav od sebe njima i od njih meni- tu negdje je zastoj, prokletstvo a ne bih da psujem ovo društvo moje koje malo pruža onim iščašenim od sebe, izolovanim i zaboravljenim. Pardon… društvo malo zna za merak; kad odboluješ sopstvenu prenatrpanost tuđim osjećajima a ne prihvataš ih kao svoje, kad središ zabacanost od koje ne možeš da dišeš, i otkloniš začepljenja od sopstvene otpadi… vratićeš se kao nov, ovom što imaš ili ponovo sebi. Taman posla „starom društvu“ koje te drugovalo i guralo u ovo- neponovilo se. Ja znam doro znam.

znaš dobro znaš da se NE ukokaš

 

 

… mene čačka nešto… a kuda idu moje izgubljene duše… niz vodu.

ima ih više

Свиђа ми се

 

… Ah! te vremenske zone… svako malo se mijenjaju, a ti… tako drugačija i samo svoja, kažeš, na ivici svoga razuma. Jesmo li i mi obezrazumljeni što poštujemo tanke staze, crte i živce.

Sve nam tanko samo mi de(m)beli da (se) mijenjamo
i ono što imaš ti sad imam ja, i obrnuto

 

 

Zašto ljudi misle da oduzimanje „smisla“ životu nužno vodi u propast, izgubljenost i zbunjenost, depresiju pa i samoubistvo. Dijete nije jedini smisao niti vječiti smisao dana svojim roditeljima, već i to možda u nekoj jačoj mjeri, dok samo ne stasa i ne potraži svoje smislove u odraslosti, u onome što mu zrelost nudi, pa i u sopstvenoj djeci. A djeca jesu smisao i svijeta, ne samo svoje porodice, zbog njih je sve ustanovljeno i na njima sve ostaje, bila ona kreativna, poslušna, dobra, „teška i skupa za održavanje“, ona su naša snaga koja tjera naprijed, u druge i drugačije organizovane svjetove u kojima će oni biti „glavni“ i ponijeće nešto i iz ovog našeg kojim smo toliko po svojoj naravi ili običaju, nezadovoljni. Bez razloga se niko ne pati ali i ne diže ruku na sebe, ali za to treba malo jači razlog, iskliznuće i poremećenost vrijednosti… nedostatak vjere u sopstveni opstanak; kad kažemo da nam možda djeca ovakva kakva su i ne trebaju- gdje je tu smisao.

… a djeca gdje su tu djeca

komentar na „Najviše nas zbunjuju brak i porodica“ Zoran Milivojevic Treci Popunjen u Politici, intervju

 

 

al se bijemo mladi samo svoje životne bitke izostavljamo prepušteni sebi nedorasli i na sramotu

 

 

bujna dječija mašta i kreativnost se ne uče u školi… gdje se sve „završava“

 

 

 

Svaka boljka ima svoga lijeka… voljela bih i ja to da znam i utuvim sebi u glavu. A i vama želim sve najbolje u toj „beskompromisnoj borbi“ koju ište život. Mašta je mašta, stvarnost- stvarnost, kao i čitanje između dva posla, odnosno reda.

svako ima svoga lera

 

 

Niko ništa, što je neko nešto, pa opet nikom ništa.

ko je kome šta a rekao

 

 

Kao i svaku knjigu, kraj bi pročitao u zavisnosti od toga kako se završava, odnosno kakav je kraj; a to možeš saznati tek na kraju. Ali, kad je kraj, ko će ga znati… dakle, ništa od dileme bez dileme.

hoću da pjevam (čitam) još malo jer je život samo jedan…

Свиђа ми се

Ništa danas čudno među maloljetnicima-vršnjacima (ja sam svog „neuhranjenog i slabašnog“ morala da otimam od njegovih kao iz ralja života ili još slikovitije, kao kost iz pseće gubice… pa, u drugi razred, drugu školu… i ko zna gdje ga vijam); ništa čudno među mladima kad sa svojih redova krenu na druge, veće i nešto konkretnije zalogajčine… samo paze da im ne zastanu u grlu i nikom ništa a nekom sve… batine ovog svijeta.

svi pisci svijeta a nešto se bune

 

Advertisements

О natasa1

Pa, naravno kad muljaju dvadeset i kusur godina, taj par "medenjaka". A Vi? Jedva čekam to u junu! Malo sam se zamorila od prijave- čujemo se uskoro, nadam se , i sa komentarima.Pusa!!! Natasa1
Овај унос је објављен под Uncategorized. Забележите сталну везу.

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Google+ photo

Коментаришет користећи свој Google+ налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s