Kratke priče 1 (f)

… E to mu dođe kao ono, što da perem suđe- brišem prašinu kad će opet ponovo, da se nagomila… Nego, ja sam sa mogućim razvodom stigla uvijek za jedan korak naprijed pa opet nazad, ovaj put do drugarice- advokata, znači svima ispričala i najavila, čak i mužu, koji je sve razumio i ništa podržao, ispričali se i ja odustala jer kao neću da frasiram četrnaestogodišnjaka diobom, sve razumije ali bježi od vaganja koliko je čiji, uh! Eto, kod mene sve u najavi, a ništa podržano i kud bih s tim, nego da preslušam onaj glas u sebi što me stalno nagovara na nepodopštine, podržava… a baš on neće prvi da „dođe“ a meni užas da u ovim godinama nekog „ganjam“. Ta, nije moj muž da s njim mogu svakako, taj moj mali unutrašnji glas… ili instikt koji me opominje i govori suprotno- to „ne“! Sve dok „djeca“ ne odrastu i ne pristanu na sve, na vaganje ili nas otkače baš ih briga.

(ne)podržavam te u razvodu

 

ono sada umjesto da spavam rasipam se svud okolo

 

 

Danas se nisam smijala,samo malo i sa podznakom; mada, trudio se svojski i da održi ritam, bio glasan, ali za druge (fore). Još to traje, ali svi spavaju, čak i ono „sada“.Vama zamjena teza nije ono što mislite.

 

 

Ili se kao totalni gubitnik osjećam kao moralni pobjednik i ribica koja je ipak nekako isplivala i napunila škrge u smislu „bilo pa prošlo i idemo dalje“, ili se dobitniku u nesređenoj lutriji nenadano posrećilo , pa se kao pobjednik osjećam kao neki ,od prevelike želje izmoždeni luzerčić kome malo fali da se proglasi faličnim oglasom za nedobitke jer mi nedostaje u borbi sa sobom potrošena snaga da se obradujem dobitku ili samo izbjegnutom sudaru gubitničkog i dobitničkog svijeta… a ovi se međusobno prepliću i malo je falilo. Kao pad sa posljednjeg maleroznog stepenika, na istom mjestu i po dva puta, potpuno na isti način dešavaju mi se stvari koje bi, već iz tog nekog iskustva padanja, morala već da znam da izbjegnem i pretvorim u slavlje izbjegavanja sunovraćivanja, što je malodušno, a ne u junački spretno dostizanje krajnjeg cilja. I koljena su oderana, ali ne svjedoče o pravilnom kretanju kroz prosječnost savladavanja prepreka, jer sam se od udarca sudbe rasplakala i poslala sve tamo gdje ne treba, spremna da se momentalno ugušim od suza, muke i besmisla, a ne vidim u tome izazove za tjeranje poštapalice klonulosti od sebe i maglina koje me skrivaju, kukavički ali ipak da pokušam ponovo pa dokle… stignem. I ne sapletem se od sopstvene (ne)mogućnosti koje me čekaju u novi dan da dođem priznala sve i pristala na sve. Samo da saznam; kako kaže pjesnik koji se odriče svega prošlog od sebe i drugih sa kojima je obitavao u istoj čorbi, ali samo malo drugačiji pa zašto da je sad kusa- pružene su nove mogućnosti, novo vrijeme a s njima i nove šanse za savladavanje samog sebe. U glavi i uopšte; samo se trzamo i nenaviknuti na savladavanje boksujemo ring a gdje je tu suparnik, onaj kome zavidimo na umijeću i slavimo ga slavodobitnog, za razliku od nas kojima se posrećilo da sve znamo a svijet ne preuredimo po svojoj mjerici.O, mjero naših dana, ime ti je poraz ali idealni i baš uglancan od glazure zavaravanja „krivca za sve što nas je snašlo“, pa mislimo da nismo kao što jesmo, i obrnuto… Dovršim se neki drugi put a možda…

… ili se kao upitnik složim sama sa sobom
i bez stepenika

 

Čovjek kao čovjek je uvijek tu da se odupire tom ogledalu koje nazire u sebi, bježi od njega kao da će ga uvući svojom nesebičnom prirodom privlačenja i uvlačenja u sebe svega što mu je slično; čovjek misli, pomutiće mu razum pretjerana briga za sopstvenu nutrinu koja gura u još dublja razmišljanja i povlačenja, kuda ineče nego samo u sebe i samoću. A biti sam, za čovjeka je najveća, nesaglediva i nesavladiva kazna, odvijenost od drugih ljudi, ponajprije od mase sličnih sa kojima se poistovjećuje i lakše objašnjava samog sebe, posmatrajući okoliš i njegovo djelovanje u često nerazumljivim ili naoko besmislenim situacijama rastanka i međusobne razlike koja taj rastanak ili samo razmimoilaženje uslovljava, posmatrajući i tješeći se da je ipak zajedno lakše prevazići sve pa i rastanak, jer postoji i put, taj most koji pruža ruku na drugu obalu, drugo biće i povratak u smisao kako drugog tako i lično svojeg bića, u sebe, bez posljedica. Mada razni, i pozitivni i negativni uzroci postoje, kao i svrha; svrha klackalice koja niti jednom ne kaže da a da ne kaže i ne, to ne, i to je utjeha- kratica za raj. A raj je, misli zbunjeni čovjek, svrha je svega pa i moja, biti dobar, vrijedan i radan, mada vrtlozi u koje na smjenu upada, ne upućuju uvijek i jednoznačno baš na to; ne svjedoče, u uplašenost,i da baš odatle gdje smo krenuli istovremeno i potićemo i vraćamo mu se, prije kao ono: iz pakla potekao- u pakao se vraćamo, kao da se loše proveo sam sa sobom pa će i sa drugima ili sa sobom drugi put, i ono. koga je zmija ujela zazire vječno. A u stvari je iz trenutnih obrisa, tek odraza snage i izdržljivosti, ali istrajan i uporan u prevazilaženju prepreka na putu povratka u sebe, ponovo svoj a vječan… svačija podrška a ne samo varljiva sjena svog odraza u ogledalu. I, da, sve što ono što nam ZNAČIi i kaže je ISTINA… najiskrenije rečeno.

ljuljaška iz i u jednom dahu

 

 

Obući ćeš, draga moja “vedrice”, nešto, cijeli orman za jedan dan… kao kad putuješ negdje na kratko vrijeme pa poneseš pola kuće; biće to najzanimljivije veče ili se varam, ali najsigurnije je da se šalim.

šta obući ili „Desant na Normandiju“ Službena stranica Vedrane Rudan

 

 

Zahvaljujem se na prijateljstvu ,nadam se divnm druženju .Uveren sam da ćemo provesti puno lepih trenutaka uživajući u lepim i edukativnim objavama i divnim komentarima .Lepa vam noć i prijatno druženje želim ujedno i laku noć i neka vas i vaše najmilije čuvaju anđeli i blagoslovi dragi Bog (Joži Balaž)

 

 

Neko je jednom rekao najljepši san sam stekao, sanjajmo ga u dvoje, sad pola sna je tvoje… ili tako nekako, ne, rekli su, opet, da kad imaš jedan cilj sve ostalo promašiš. Pa, zašto ciljevi i „ciljne grupe“ koje ćeš omamiti isto tako kao i sebe; moj cilj je veliko djelo, da sanjam…

…podijelimo da na dvoje…

 

Kad ti neko bez ikakvih relevantnih argumenata kaže da si glup ali da i dalje pokušavaš, ne možeš ga lajkati, je li tako… možeš pokušati da ga ukloniš, izbrišeš, poništiš, blokiraš… zavisno koliko ti za to treba energije i da li je uopšte vrijedno da se trudiš oko toga… i uspiješ, nema ga više ali samo u tvojoj blizini, a i to je nešto. Mislim, stvarno, reći nekome: budi moj pjesimizam, i dopustiti mu to, zaista ali zaista je- glupo i ništa više.

radije im kaži hajmo spavati

 

Nije glupo, ali je malo šizofrenično raditi istovremeno dvije stvari koje se isključuju, mada ne i nemoguće. Vjeruješ da će bar jedna od te dvije upaliti, ako dođu na provjeru čak i obje.

radi i ratuj po svom

 

 

Sve bolesti psihičke su slične, samo se drugačije nazivaju, zavisno od toga na čemu je akcenat a intenzitet sličan. Nema mnogo mogućnosti kojima možeš sebi uništiti život, ali su prilično djelotvorne, bilo koju ili koliko toga odabereš, ili te snađe samo od sebe (manemoj)…

na „Ja imam granični poremećaj ličnosti“ iz Psihoverzum

 

 

hahah… prije mjesec dana je dostizao cijenu i preko 7km po kilogramu… je l bio tada „zdrav“… sad je eto „jeftino bolestan“ limun… sam pao- sam se ubio!

 

 

 

Moje misli su samo moje, one ne vladaju svijetom niti ja njima, onakve su kakve hoće da budu kad su u mojoj glavi, a drugačije sigurno kad su izvan mene- onda su kao mimo mene, lutaju, posmatraju i bilježe sve što se kreće u uskom vidokrugu, a možda i šire. Moje misli nisu moje, one su svoje, dobre ili loše, objene su samo svojim svijetom, čitav svijet potiče iz njih i bez njih on ne postoji, jer moje misli, kad nisu moje, svjesne su onog što u stvari vlada, pa i njima, a to je ono „nešto“ izvan njih a poteklo iz njih, oslobođeno i vrijedno da ide dalje i množi se, možda i u tuđim sličnim ili beskrajno različitim mislima, sa kojima se sjedinjuje u jedno, Beskrajno prostranstvo otkinutih riječi, povezanih, značećih riječi poteklih iz takvih, ponekad i otuđenih ali vraćajućih misli. I na početku je bila riječ potekla iz (ne)mojih misli uobličena i samo svoja, drska i probrana koja je rekla: idite dalje ili idite još dalje. Ali se vratite svojini; čovjek sa mislima otkinut od sebe nije svoj, pa tako ni njegove misli koje su mu oduzete i prisvojene sebi. Ništa gore od usamljenih i od drugih nepotvrđenih misli; budite jedno sa svojim mislima, poštujte se i slijedite sa njima ono što kažete, ono što radite i, dakako , ono što uopšte živite. Ubijeđuju vas da je zlo misliti suprotno od onoga što govorite, pišete i djelate, ali neke premišljaje i dileme morate zadržati i za sebe, bar dok ne sazriju. Ne činite sebi i drugima štetu pogrešnim mislima; i nepromišljene nisu dovoljno vaše. Sigurne, čvrste, povezane i smislene znače nešto više i u širem smislu. I u tom mislu vladajte njima, da vam ne bježe u rojeve, koncetrišite se. Da, tako o njima, mislima, i sebi u njima znate sve, a i one bar nešto o vama.

pazite se oko mene kruže moje i tvoje misli

 

 

Gledaj samog sebe, ali svijetli drugima, pošto i drugi nisu glupi i naivni, znaju da nema ništa apsolutno tačno niti vezano za apsolutno jednu stvar, kao što i nema „apsoluta“; šta je uostalom to ispravno, kad je sve relativno, tj. njiše svoju dilemu: forma ili sadržina, ono od čega je ili samo besmisleno obličje ako je bez sadržine- pijeska, a to „bez“ je nemoguće; kao što je nemoguće ne jesti ono što postoji kao dio tvog svijeta i potkrijepljuje ga kao i tebe, svi smo dio istog svijeta i dat nam je da ga koristimo, kao i sebe… samo još da počnemo samog sebe da jedemo- nadam se da nećemo. Osim u sebi i kao nedokazanu metaforu… ono psihički kao mnogi što rade.

pojedi me reče

Lepo i jasno.(Slavko K.K.)

 

Zadrtost… ružna riječ u našem jeziku koja „vrijeđa“ i uzvraća udarac onima na koje se odnosi, onima koji su isto tako bahati i bezobzirni u svojoj zaluđenosti i predočavanju nekih svoji „principijelnih stavova“, „apsolutne istine“, koji ne znaju za mjeru i milosrđe, bespoštedni u svojoj navrlosti da i svijet i tuđi stav dovedu pod svoje okrilje, prikupe pristalice, možda čak i „isperu mozak“ pokome, „posole pamet“… i odu kamo su pošli, ali tek kad oni budu smatrali da je dosta dokazivanja i preganjanja sa neistomišljenicima koje su oni sami takvima odredili. Jer, niko drugi nije u pravu, i nema pravo da se prema njima i njihovim zamućenim, načičkanim kojekakvim velikim a suvoparnim frazama i dokoličarskom filozofijom koja nema potkrijepljenu i učinkovitu dušu da pobije tuđi nakaradni stav, koji se ne bi tim imenim zvao ni da je pametan, niko nema pravo da se prema njima odnonosi sa omalovažavanjem; oni sami će tu i tamo da ubodu, podbodu i povrijede. Pokušavaju zaludni i nedokazani ljudi zaluditi ionako nedokazanu i u svoja posla zaronjenu raju i neobrazovanu eto kao što je on, svjetinu koju treba još i preobraziti i izvesti na pravi put, uvjeren je on i samo on u svoje neoborive argumente naparbičene bogzna odakle; nekoga možda i privoli, ali je dosadan u svojoj upornosti da progura svoju stvar i riješi svjetski problem, istina nerješiv kao i njegova zaintačenost pa i glava kroz zid. Bio je jedan, a sad ih je više, bez uvrede u samoj njegovoj glavi je -glupo.

razmazane-namazane svim teorijama samoodržanja boje
prefarbaj da vrijedi

 

Čini mi se, Dejane, da si već pominjao svoj džemper u jednoj od pređašnjih crtica, prije par godina, možda je ovo ta crtica, ali to je nemoguće, je li. Možda sam „sanjala“; i moja baka i mama su meni plele toliko džempera, broja se ne zna, drečave i moderne, ali ja sam radije nosila tri bakina crna džempera na kopčanje pa raskopčane i pomalo razvučene, koji me ničim nisu sputavali, kardigani. Ah, da, stare stvari ne sačuvam nikad; za mene su uspomene nešto sasvim drugo. Možda u glavi ili samo u glavi… Neskupljačica sam stvari i predmeta, ali to ništa ne znači.

(ne)sačuvaj za sebe

 

 

Svako radi što mu se ćefne, pa ciganska država: navikla da prosi gdje im se i kad im se ćefne, i šta im se ćefne… oj! inspektori, svuda isti i ne mogu ništa a kamoli do šefa da ih „pohvali“. I priznajem, ne podnosim nesocijalizovane cigane ma koje rase bili, ni one malo bolje švercere preko grane… joooj što laaažu da se peru od svega…

za čistotu u svakom smislu

 

 

Nego zašto voliš male? Zato što su neupadljivije, neuglednije i nikom ne smetaju?! Pa, to može da se i (u) muškom rodu kaže.

nije da sam muško a tek ženskohoho

 

 

Popovi su odavno biznis i sve oko i s njima u vezi; naročito vjera i ko (im) vjeruje.

nisi uopšte „parlamentaran“

 

 

… e, to… mogu da ne mame poglede i budu nezanimljive… dok ih se sjetiš, one već prošle, nedohvatne…

i male ukucavaju broj

 

 

Moj mali zna njemački od svoje treće godine, a engleski je naučio preko njega… najbolji je. I recite vi meni, kojeg jezika smo se sada dovoljno naslušali i dosta nam ga je… učiteljski rečeno ili savjet za razmatranje?

koga nam je dosta
a da to nismo mi sami

 

 

Da, ta lavina sjećanja… različiti elementi je pokrenu i uvijek u sasvim različitom pravcu, ali i različite komadiće sjećanja, jer to je ono što ostaje od njih, različiti i sve manji komadići u raznim vremenima… Nikad da skuvam sebi istu kafu, a očekujem istu čorbu za kusati… pa, dobro, ne uvijek lošu…

ja bih ne(s) ali različito skuhan

 

 

… ali ne ovako kao dijete… piše, komunicira a i „misli“ na engleskom pa prevodi na srpski kad ima pismenu vježbu, ako mu je vjerovati, ne znam šta mu je u glavi- engleski pismeni rad ispadne bolji garantovano.

šta da radim sa „lošim“ srpskim

 

…da znaš… nadam se nešto i ispadne iz tih znanja… informatika je „novi bog“ ako nije i škola, ako nije majka i životna škola, onda jeste svojevrsni profa!

škole nam se negdje izgubile

 

 

Danas se sve brže uči, i ne samo manipulacija sa sredstvima učenja i ostalim pomagalima… samo ne u zaostalim, zastarjelim i preživjelim sirotinjskim školama, koje će se prije ispolitizovati nego osavremeniti sebe a kamoli đake.

dajte mi jednu školu da je naučim ko čovjek

 

 

Nešto znam više a nešto manje, od tebe, i šta je tu bolje kad ne znam a ti- znaš, a nećeš da mi kažeš? Reci, drugo!

spadalo služi samo da spada

 

 

p.s. Spadalo… drugi naziv za šaljivčinu.

sprdnja
sama sa sobom

 

 

Nemam i nemaš pojma… zasad su udarili po fasadama, a sadržaj je kompletna zona izdisaja… ko bi Brčkom pomogao, samo zainteresovano Brčko, kao i u svemu.

ljubav za ljubav pozovi
ko hoće takav spas

 

Ne kukam, ali i kuka(m) kako se ko snađe.“ Bogati“ su moć.

bogami svako sebi

 

 

…ah! taj Đoković, je li pobijedio opet? Ni sve njegove pare i novci ne bi nam bile dosta da nešto ali pozitivno stvarno pokrenemo a što je davno stalo; uski su prolazi koji propuštaju samo pojedinačne slučajeve da se dalje plode i napreduju… kao što bi trebalo cijelo društvo i tzv. država. Meni, vjerovatno, nešto drugo treba i tome slično, ali to je moj problem. Nemam ništa protiv donacija, ali država bi trebalo sama da se plodi i raste, a istovremeno to omogući i drugima; ne samo da se „prosi“ i čeka da neko nešto da bez povrata, odosno samo tako pokloni.

sve se može kad se hoće
pa i oteti prilika za sebe od sebe
hm! ukrasti od drugog uvijek samo tako

 

 

Nadam se da ne misliš da bi trebalo da „izađem iz sebe i svoje sobe“ i zaradim nešto, da bi mi ti ili bilo ko priznao da sam nešto uradio od svog života u svojoj 50-oj godini života, ako nisam do sada- neću nikada i slično. Para ne vrti ono što je nekad vrtila, ali ne znači ni da je stala da vrti po svom. Nešto.

… i meni treba

 

Ma, ne… divan je, i treba nam još toliko divnih ljudi, u stvari, trebalo bi svi da smo divni, da bi nam iko išta povjerovao, a naročito priznao da smo dobro uradili… kao Nole!

imidž

 

 

Jedan vjetar ko nijedan.

piši propalo

 

 

…Slomljena flaša… ovo može za pod grlo; savjet: ne hvatati za ruku koja je drži, jer radi o glavi i kad ljubi! Kad nije voljen(a 9reaguje kao uvrijeđeno dijete. Ah! ti narcisi…

ljubi ljubi
al glavu samo ne gubi

 

 

Zato pribjegavamo drugim „objašnjenjima“, sexu na primjer?

…Ali zato moraš s nekim da podijeliš, objasniš ili preneseš, sa sobom na primjer, ali nije ti pri ruci, je li?

ili-ili
kako ko

 

Narcis je zaljubljen u sebe i ne može u mene, a u tebe?

ja bih ga za sebe

Evo, psihijatri na jednom radiju tumače naše vođe kao „mučenike i stradalnike“ kojima je istovremeno potreban takav imidž kod naroda na ovim prostorima, jer je on navikao na žrtvovanje; to prolazi?!

prolazni imidž žrtve
a prolazno vrijeme u trci mu je…

Свиђа ми се

 

hm! šalila sam se da samoj sebi nisam pri ruci, da sam se udaljila od sebe i da (se) ne razumijem najbolje zašto to radim; ali zašto bi drugačije kad mi je od boga dato da tako pričam, a nemam niti jedan problem kod sebe, samo s drugim ljudima… i simpatijom, a ne znam kako to da mu objasnim ne udaljivši se od njega. Užasavam se otuđenosti, ali ona kako koga potkači…

uzajamno (ne)razumijevanje

nisi otudjena imas prijatelje(Lazar Barbulesku)

… Dobro je… nisu svi samo kod mene (problemi)…

nisu svi problemi samo moji

 

Nisu valjda moji zalutali kod tebe(Života Milovanov)

Ako nisu moji, nisu ni kod mene.

 

„Zafrkaj“ sa po dvije ruke i tri glave ili ti „trorogi“; a tu je i publika…

pruži mi zagrljaj

 

Lakše vještice, kažu mi upravo sad.

…tek sad mi to kažeš

 

Irenice, jesi li stigla, ja nisam, da odeš i pogledaš knjige… ima toliko zanimavija!

zanimacije zamajavaju

 

 

Da, vi, psihići kažete: Mi smo tu da vas razumijemo i pomognemo da sami nadođete šta da radite, a ne da vam mi kažemo šta i kako. je li tako, platiš pa pričaš, što sa doktorom, što sam sa sobom, ako si dovoljno lud.

pomagajte drugovi bez razonode ništa

 

juuuuuuuuuuuuuuu !!!!!!!!!!!!!! prejako je ovo. (Nikola L Grkov)

 

varaš se , Nataša. Prvo postoji unutrašnji blok, pa dijalog, pa nalazak rješenja. Jer ti si stvaratelj svog svijeta. Kad bi bilo jednostavno, rekli bi ti- hajde, pročitaj bibliju, poslušaj zapovjedi Božje- Alahove— ili već nekoga i odmah bi po instrukcijama trebala biti dobro jer slijediš.. a ono- fuj, pike , ne važi… dok se ne odvažiš potražiti pomoć, otvoriti priču, otvoriti dušu, naći i izbaciti smeće … pa tek onda uređuješ dom i život svoj..(Slavica Glorija)

…Znam da se varam, inače ne bih bila ovdje, na primjer na FB između ostalog… Inače, znam mnoge koji ne pristaju na bilo kakav oblik „sputavanja ličnosti“ pa bila to i psihologija sa svim svojim otkrovenjima, već nastavljaju po svom i često bez ičije pomoći. Uostalom, „pomoć“ kao takva je relativna stvar, a psihićke bolesti se ne liječe, samo život koji vodiš a nastojiš da promijeniš. Ah! problemi i rješenja za njih.

 

 

One koje nikad ne polete ili one koje se otisnu i polete, pa shvate kako treba, tj. da tako treba, samo letjeti. I nije to bolest.

muči i slama

 

… uvijek kad udahnem, ali to mi je samo u izdisaju, onda opet udahnem… i stalno tako kako dišem, to mi je tako… ali, zašto si ti takva?

odahnem

 

 

A ispada da mimo pravosuđa ne može ništa; svi se sude ili rješavaju neke druge stvari preko suda i advokata, kao bogovi iznad nas malih ljudi zavode nas, raskantavaju i razvode… ništa nismo ako nismo kod njih upisani, pravilno registrivani, ne zanosimo se da možemo bez suda i pravde. Takva kakva je ljubaznošću svojom nas sustigla.

ispala iz tog kruga da može

 

 

Da, nije ni on sjena kakva se obično čini drugim ljudima, a ni meni. Čini se da se bez njega može, a onda odlijepiš, pa ispočetka ili tamo gdje smo stali; ostalo sve u redu. Izgleda kao da o drogi ili cigari pričam, u stvari o udaljenostima, puštanju korijena i daljinama u istom. Sjeća me to.

nomadi ili bez svog doma isto ti se hvata

 

 

Ja sve tjeram po svom, ali nikad na isti način; mada, onaj stari način mi se još ponekad otme. Da zalupim vratima za sobom, baš ga zatarabim; ali sam odustala da se vraćam pokunjena na isto. Znam, vratiće mi se ono što sama želim da vraćam. E, kad od toga odustanemo oboje, lično ću da se obavežem protiv jednostranog ispada sa svoje strane, a ti sa svoje…

podnio a odnio u stvari on

 

 

Stidljivost je pravi i iskonski pojam koji je u današnje vrijeme prilično razvučen od sakrivene, nepotrebne i sputavajuće vrline, pa sve do nečeg čega bi se u pravom konceptu trebalo ozbiljno stidjeti, stidljivosti kao stidljivosti, prikrivanja sebe, svojih kvaliteta, svoje prave ličnosti, jer će u najmanju ruku biti povrijeđena ili obezvrijeđena, čak odbačena uz uvrede o ličnoj nesposobnosti, zapretenosti i nedostatku u samom biću da se otvoreno i bez pardona iskaže kao takvo. Neko ko zafrkava i prikriva se drugo i ne zaslužuje, a to znači osudu sredine kojoj ne uspjeva da se na pravi način priključi i da joj na znanje da eto i on, kao osjetljivija osoba postoji. Uostalom, ne možemo svi biti ekscentrici koji se možda ćak i bezobrazno eksponiraju i introvertnima i zatvorenima u sebe oduzimaju životni prostor; niko nikome ne oduzima scenu za iskazivanje, samo nekima je više-manje stalo do toga i te vrste zatomljavanja istinske a prikrivene stidljivosti koja se agresivno potiskuje i liječi klinom od klin. Danas je biti stidljiv sramotno pokazivanje da ti nešto fali u komunikaciji sa svijetom i vještini postizanja poena kod istog. A šta je ono što se cijeni kod drugih? Zapravo, često neke nepredviđene osobine, postupci i nastupi… ukratko, loša djela kojih bi se neko znao i postidjeti jer su neprimjerena u neka bivša vremena a možda baš i sad, ali to se zaboravilo. Na neke ciljeve se ide agresivno i džonom, bez zazora, kompetencije i ustezanja, i to se „cijeni“ a nema se stida i obraza a kamoli obzira. Skromnost i stidljivost se nekad cijenila, išli su ruku pod ruku; ali neke stvari koje se danas postižu traže tvrđu ruku, a ne nježnost povlačenja, odustajanja i pružanja drugome prednosti mada je možda i ne zaslužuje. Stidljivosti, snađi se a da te ne zamijene u zaboravljanju tvog istinskog lika; takvu polovičnu u ispoljavanju onog što znaš da jesi, lakše te je izignorisati i preskočiti kao prepreku na putu takozvanog uspjeha. Poslije se pitamo, ko je tu uspješniji; pa onaj ko se savladao i uspio.

mama kaže ne i ti odmah smatraš da tako i treba

 

Odlican.(Slavko K.K.)

Genijalna si…(Slavko K.K.)

majstoree

 

Ima nešto nezaobilazno u toj ljudskoj osobini, a to je da nema čovjeka koji bar neki put nije osjetio stid , bilo zbog sebe ili čak drugog, nekog s kim je povezan bilo kojom vezom u opticaju, bilo zbog nekog postupka koji je primijetio kod inkriminisane osobe, nekog njegovog gafa zbog kojeg bi se postidio i sam posmarač a ne samo (sa)učesnik. Ima toliko sramotnih ljudskih osobina zbog koji bi se zacrvenila i majka čovjeka koga je rodila, ali ima i takvih vulgarnih gafova na koje ne možete da utičete, naprosto su izraz nespretnosti i nepažnje nekoga ko je samo potrčao i protrčao kroz crveno, na opšte sablažnjavanje svih prisutnih pa i vas. Ali, na stranu svi propusti u karakteru i neočekivani gafovi, neka se stide svi koji svjesno gaje sramotu, a ništa ne čine za lijep gest, manir koji proističe i krasi lijepo vaspitanu i kompletnu ličnost.

nešto sam se sjetila

 

 

 

Samopouzdanje jeste u direktnoj vezi sa znanjem, kao i sa drugim ljudskim kvalitetima i vrlinama koje se vremenom stiću, obrazovanje na primjer, ali i onim koji se nasljeđuju kao što je na primjer porijeklo iz kojih slijedi i mogućnost sticanja raznih drugih posebnosti i vrlina, tako da ni pretjerivanje sa slikom svoje osobe nije isključena, te otud i uobraženost i kićenje osobinama kojima ne posjedujemo dovoljnu uvjerljivost i ne pružamo garanciju od sebe da ih stvarno posjedujemo. Onda se pribjegava blefiranju i drugim nepopularnim pomagalima koji će nas predstaviti u boljoj slici pred sobom i drugima; kažem pred sobom, jer važno je i ono što mislimo o samoma sebi, tako da je i autosugestija taj skriveni podstrekač za bolji rezultat, ponekad neophodna. U šta ćemo sebe uvjeriti kad često i u samo znanje koje posjedujemo nismo sigurni do kraja, i zato na stalnoj provjeri koliko ga posjedujemo, kao i radoznali kada je u pitanju njegovo potkrijepljivanje i još veće sticanje a i akumuliranje, jer znanje je moć. Baš kao i sugestibilnost, kako ćemo reprezenovati našu vrijednost i prenijeti je drugima odišući samopouzdanjem i vjerom da smo sposobni za takvo što, zraćeći vjerom u sebe, da znamo više nego što posjedujemo pogrešnih uvjerenja i nesigurnosti u nastupu, pa i pozitivne treme koja nas gura naprijed a ne sputava strahom i bojažljivošću da ćemo baš kad treba zataiti ili omanuti. Vjera u sebe je moćna, isto tako i nesigurnost, u uskoj vezi sa pretjeranim emocijama, pokreti su nespretni pa tako i govor kojima bi da se iskažemo sigurno i u pravom svjetlu, a u stvari smo mucavi i osjetljivi na svaku pa i dobronamjernu kritiku, sugestiju ili podsticaj… Šta će nam tuđi poticaj, kad imamo svoje samopouzdanje kojim ćemo i starog učitelja u životu da nadiđemo. Samopozdanje nas tetoše da možemo uvijek brže, jače, spretnije i još sigurnije postići rezultat i dostići postavljeni cilj. Ljudi koji odišu samopouzdanjem su cijenjeni, mogu i drugome da pruže potporu, ali i kod drugih da izazovu zavist jer se previše iskazuju, a svojom jačom ličnošću, i nastupom, mogu zakloniti ko zna kakvim sredstima u naumu, vidike, ali i zavarati i zbuniti tuđa suprotna nastojanja, da ga se omalovaži i neopravdano potisne u drugi plan- ne činimo li to sebi i drugima, ponekad i odviše rado smo u svojoj i tuđoj sjenci, bilo iz ljenosti, bilo što nam se hoće i naučili smo tako (pogrešno?) da se iskazujemo.

samo mi pokaži ja ću dalje sam
da prevaziđem nevjeru u tebe i sebe

 

Izvanredno  (Stančić Ivica)

 

 

Jedan trač i po bez imenovanja: To… rekla sam jednoj kad joj se sestra udala: Čestitam joj, najzad smo i ona i ja popunile prazninu u životu! A dotična me “olešila” i prijavila kod “dečka” da sam joj za sestru rekla da je “popunila rupu”… koja razlikaaa! Poslije inih godina se baš ona razvela od “dečka” i živi sretno u nebraku, ja ne.

čemu služe „dečki“? na Službena stranica Vedrane Rudan

Свиђа ми се

 

Razlog je bez smisla?! Ne bih rekla… Zasadi deda još jednu šljivu u dvorištu, bez obzira što ima veliki šljivik tamo, za rakiju pečenu; i što se baba ljuti, pa krišom zalije sadnicu vrelom vodom i ona svene, da ne prlja dvotište lišćem i opalim plodom. Sad nova generacija sadi orahe i brani ih od najezde vjeverica kojima i kajsije nisu strane… Ništa nije bez razloga kad braniš svoje ili ti tjeraš svoje!

jedan razlog za sviđanje
hiljadu bez smisla i svrhe

 

 

… sutradan umro Miljenko Dereta,bog da mu dušu prosti, a gostovao je u ovoj radio emisiji između ostalih, koju nisam najpažljivije slušala, samo usput načula, jer šetam između Beograda i bijeljinskog Bobar-a… vijesti Radio Slobodna Evropa i Most Omera Karabega; mogu reći samo da su ekspeditivni…

„crko Maršal“ ups!

 

 

Kad se sastave vjera u sebe, snaga, volja, znanje, a naročito umijeće, pa i sreća da izboriš za sebe priliku, imaćeš mogućnost da se neograničeno ispoljiš, to „zrno“ koje znači svu moć da zračiš i privučeš istovremeno sebi ono što ti treba… A to je ta beskrajna energija, ma odakle dolazila i skupljala se u tebi, odlazila ka drugima da se obrne, nadoknadi potrošena i vrati kao napunjena baterija; makar i iz svemira, jer energija u čovjeku je beskonačna kao perpetum mobile, i kad se biće ugasi, ona se ne gubi, prelazi u nešto novo i neizgubljeno, sija vječnim sjajim, potrebno ju je samo privući sebi i pronaći u sebi, potrebno ju je iskazati, nepogrešivo, neizgubljeno uzaludno razbacanu na minorne stvari i one koje odvlače pažnju sa vrijednih truda da se oko njih pomućiš i potrošiš. Energija se potroši, obnavlja, zrači i izbija iz svake pore, svjedoći o sposobnosti za velika djela a sama ih postiže. Čovjek bez energije je depresivan, bezvoljan, inertan… jer je još nije otkrio u sebi i pronašao način da je stalno održava i obnavlja u sebi, naravno, nije u skladu sa prirodom i zato nije pronašao način da je za sebe crpe za sebe; ignoriše je i kad je tu uz njega, kad mu se nesebično pruža nadohvat ruke. Jer, lična energija je velika nepoznanica…

kaži mi da je pronađem i ja ću je pronaći
makar puzala

 

 

Nažalost, ne vjerujem u te dobre knjige iz kojih se uči ljubav i odnos prema školi i obrazovanju; ne sumnjim da je knjiga zanimljiva, kao i svaka dobra ideja, ali zar smo ikad naučili ljubav iz neke knjige i kako se nešto voli ili gaji, sem instiktivno oponašajući primjere i nadolazeći putem pruženih ideja na nešto opet samo svoje. Knjige same po sebi njeguju ljubav putem ideja, ali je ne uče. Napominjem da imam problem uklapanja u bilo kakav sistem koji podstiče besmisleno takmičenje i sujetu, a primjećujem to i kod svog sina kome odlično idu strani jezici i informatika, ali nema toliko mogućnosti da se iskaže sve jureći ocjene i velike ispitivače i iz ostalih predmeta. Živo me zanima kako naši vrli matematičari iz Beogradske matematičke gimnazije uspijevaju da se sastave u običnom životu, mada je danas profesija sve; inače moj sin, što je naučio i savladao, učinio je to sam i kod kuće, u školi samo iskazuje tu svoju nadarenost koju opet sam podupire. Mislim da nadarenu i inteligentnu djecu ne treba nazor ni usmjeravati, sami se snađu i pronađu u onom što im ide iznad svake mjere i ograničavanja; jer škola usmjerava u pogrešnom pravcu, nabija komplekse i više i niževrijednosti, gura gradivo čiste besmislice i nepotrebnosti… jednom riječju, kao takva, je suvišna, čak štetna.

slobodna djeca i ne samo iz Samerhila

 

 

Najosmišljeniji pristup brizi koja vas napada i salijeće je: prijeđi brigo moja na drugoga; a to što ćemo je se riješiti šaljivom sentencom, pozitivnim stavom i energijom, kontrolišući emocije i situaciju koja ih je u stvari takve i izazvala, malo sutra. Brige su tu i bez njih, nažalost ne bismo znali da smo živi; briga za sebe, porodicu, posao… i nedostatak istog u punoj pravoj mjeri, vraća nam se i kida ono čemu se samo povremeno posvjećujemo. Brige su uvijek tu, ako ih nema izmislićemo ih ili ćemo ih se sjetiti kad su nam najmanje potrebne, kad smo opušteni i ispražnjenih baterija, kad nemamo trenutnu moć da ih savladamo i bavimo njima, kad su dugotrajne i treba im vremena da odrade svoje i mi svoje sa njima… za svaku sikiraciju potrebno je vrijeme i umijeće savladavanja. Istina, ima ljudi koji trče za problemom kako bi se dokazali u njihovom rješenju; ali trčati za pravom, istinskom brigom je besmisleno, jer ona je tu uz nas, uvijek i malo kad promjenjiva, sama po sebi nazvana tako jer je prilijepljena za nas vezom možda ne za svagda, ali dogledno vrijeme koje je potrebno da proteče pa da je se makar i prividno oslobodimo, možda samo ne razmišljajući o njoj kao o nećem što muči i smeta… a to svakako nismo mi sami, dijete, porodica pa ni cijenjeni posao. Najbolje su kad nam nisu stalno u glavi, nego na nekom drugom mjestu gdje se uživa, u provodu recimo same sa sobom, pa nam se vrate osvježene i… dovršene, zrele za promjenu, pa i , što da ne, odrasle (e, brigo moja)…

 

odrasti jednom da te skinem s dnevnog reda

 

Свиђа ми се

…Škola kao da i jeste postavljena iznad života, ili se trude besmisleno naravno jer to je nemoguće, nema ništa iznad života, ali nam ga drastično smanjuju; pogledajte koliko suštinski nepotrebnog vremena provodimo u tim kao ustanovama, tom školskom režimu, a krajnji rezultat, potpuno obrazovanje, šepa.

školo moja i tebe sam sit(a)

 

 

Hvala za prijateljstvo. Svidja mi se kako razmisljate,nisam mogla da odolim,svaka cast. Poz(Nevenka Nene Kotolenko)

 

dobar dan, natasa, htjel sam pozdraviti vas .. Inace, zanimljivo-mudro pisete .. Pozdrav(Nada Šćepanović)

 

 

 

Sebičan čovjek možda nešto prvo i obeća, ali kad su ispunjenja na pomolu prvo pomisli na sebe a onda ako šta preostane da nešto i od sebe, i opet ako slijedi opet neka korist i za njegovu preusku dušu. Koristoljublje, gramzivost i pohlepa, alavost u svakom pogledu, gledajte kako samo halapljivo jedu i grabe sebi uvijek gladni svega i nikad im nije dosta; bude se samo kad ih pokrene sijaset i ovi pobrojani poroci, jer uz sebičnost i pohlepu stupa mala družina koja cijedi sve za sebe i ne samo iz drugih ljudi, već i iz svega što mu dođe pod ruku a vrijedno je njihove neodmjerene pažnje. Ljubav i nesebičnost gube na snazi, ako su im ikad i dolazili u vidokrug, a neispunjena obećanja koja možda nisu ni izgovorili ali su ih možda isijavali kako bi sami došli do cilja uz pomoć nedozvoljenih sredstava i nezamislivih načina, uz nečiju naivnu nesebičnu pomoć, ostaju zaboravljena i negdje na početku svojevrsne prevare, požudnog iscrpljivanja tuđih a možda i zajedničkih vrijednosti samo za sebe i samo sebe, bez obzira na posljedice gubitka onoga što sigurno nikad nisu ni posjedovali a to je poštovanje opštih vrijednosti kao što su prijeteljstvo i ugled. Zašto su sebični ljudi sami? Uzroci nisu samo u vaspitanju i onom „jedi, jedi brzo inače će ti drugovi pojesti“, ima nešto i u urođenom bezosjećaju, škrtosti i mrzovolji da se osjete i potrebe sabrata i bliske osobe, nevoljnosti i ubjeđenju da će sami ostati uskraćeni za neku bitnu stvar, možda u prošlosti zanemareni ljudi poprimaju karakteristike kojih su se za mrvicu i užasavali, pa su im nametnute samim primjerom i odnosom prema njima samima, tako da su i sami počeli u strahu da grabe, otimaju i vuku samo na svoju stranu… Možda, gledajući predatore među životinjama kako se otimaju oko plijena, u strahu da će im samima biti oteto, nije ni čudo kako se gladni i jadni pa i nedovoljno podmireni osjećamo sa svojim sebičnim porivima koji se u recimo nemaštini bude u nama i sjećaju na same životinjske nagone koji ništa ne ostavljaju za sobom a metu sve slabije i zlosrećnije, ako je dobiti nešto na taj bezmilosni način sreća. A sebićan čovjek pred sobom ima bezbroj meta svoje alavosti, ali niti jednu mjeru kojim bi odmjerio i dao nešto od sebe, makar da se iskupi od prošlih puta, ni traga mu od kajanja i ponosa što je takav kakav je- svima na štetu i sramotu. Grabi grabi pa ćeš sve izgubiti.

razočaravjuća a ljudska osobina nemani bez mjere

 

Perfektno…(Slavco K.K.)

 

Pođimo od toga da je današnji svijet u biti surov i nema baš puno milosti za pretjerano ispoljavanje ljudskih slabosti, onih koje se tiču nas samih, kad nismo sposobni sami da se snađemo i pomognemo sebi a kamoli drugome, opet u prevazilaženju tih nazovi slabosti, u stvari kočnica kakve su sve moguće uplašenosti, strahovi i zbunjivanja i pogrešna reagovanja gdje se traži zrelost ličnosti, pa i drčnost i otresitost. Dijete to sve ne posjeduje; nema ni dovoljnu odvažnost da kaže „ne“, ni osjećaj odgovornosti prema sebi… ono je samo poslušno, ponajprije prema samim roditeljima. A roditelji nisu tu, bar večina, da uvijek maze i paze, nego često i kazne baš tamo gdje smo najtanji a gdje treba da osnažimo u stabilna i odgovorna odrasla bića, bez one mjere neposlušnosti ili poslušnosti kao smjernice za našu dobrotu, jer poslušnost sa dobrotom nema veze, ukoliko nije samo u vezi sa „djetetom u nama“, a toga se najprije moramo osloboditi, direktnog uticaja i upliva roditelja na našu već odraslu ličnost. Roditeljski poljubac godi, ali ne i njihovo s godinama nemjerljivo a nekad i neizostavno neraspoloženje koje prenose i na svoje dijete. Znamo, roditelji su neizbježni kad smo previše potišteni, nezamjenjivi kad nam se jada, ali su garantovano nepotrebni toliko nama koliko smo mi njima (ne)potrebni, jednom kad ostare. Tako i ti takozvani roditelji u nama; oni nas samo sjećaju na prave roditeljei igraju njihovu ulogu, a za mene je to- izgubljenost i izgubljeno vrijeme.

naša bića se (p)otiru jedno od drugo

 

 

 

Biti između četiri zida i imati razna iskustva, onoliko koliko tebi kao odrasloj osobi treba i sljeduje, nije moguće, kažu iskusniji i otvoreniji od mene. Da li baš? jedno je sigurno, ne možeš istovremeno biti na dva mjesta, bar ne u cjelosti; jedno je biti krajnje eksponiran i pružati informacije o sebi, istovremeno ih sakupljajući među svijetom i drugim ljudima, a drugo je biti okrenut tom svijetu knjiga i sebi, baviti se introspekcijom, i opet sticati beskrajnu raznolikost iskustava. Da, znam, iz knjiga se iskustvo ne uči, knjige i pisanije upućuju na mnoštvo, preporučuju i ukazuju a tvoje je da prihvatiš ili ne, zapamtiš ili brzo zaboraviš usljed velikog mnoštva informacije koje ne možeš sve da apsorbuješ. Izvan sebe, napolju među drugim ljudima i sa njima, među događajima koji te zaokupljavaju i samim tim i ličnim doživljajima kojima si izložen svako malo, unekoliko je drugačije; tvoje iskustvo se urezuje direktno u tebe, tvoj mozak, osjećaji i tijeli prosto vibriraju ne od teorije koju si pokupio što svjesno- što nesvjesno upijajući i pamteći, koliko od prakse koja ostavlja što šavove kao nezacijeljene rane i ožiljke, vidljive- nevidljive, što smijernice koje upućuju na dalje i još, ali i opominje kojim putevima se više ne može ili ne smije, jer sadašnje poznavanje i prirode i društva tako upućuje, svjedoči da nije lako, da je opasno… i ko zna šta još, lampica se pali na slično ili isto, jednom pojedena zmija ne znači da treba i guštera. I tako, biti zatvoren, ili slobodno izaći van, na vama je izbor, a iskustva se sama lijepe, dolijeću i bilježe u nevidljive bilježnice kao svojevrsna uspomena ili sjećanje. Postajemo mudriji i zreliji od toga; svakako, ako smijemo i znamo prihvatiti ono što nam sljeduje u i kroz ponavljanje starih grešaka, namjera ili sretno poklonjenih darova, zavisi šta nam zapadne, tako ćemo otvoreno i prihvatiti, ali i prenijeti na druge, ukoliko su zainteresovani, a nisu uvijek. Jer, loša iskustva se odbijaju i od nas samih, da ih zaboravimo negdje sakrivene duboko u sebi, za nedajbože se izvlače i svjedoče na primjer o lošem vladanju sobom, čuvaju nas ali ne zasigurno ako smo nesigurni i naivni da uliječemo u iste loše trenutke; isto tako se nerado slušaju od drugih a kamoli prate kao važno loše iskustvo koje će da ih eto čuva da ne dožive isto- jednostavnije je reći ne želim da slušam o ružnim stvarima, kvare raspoloženje i opterećuju nanovo slušani i slušani bez smisla i svrhe, mudrijim me neće učiniti. Lijepa iskustva se pamte i tjeraju da se ponove, ta lijepa putovanja kroz razne destinacije kakvo je vrijeme, mjesto pa i dobar čovjek… puni skrovitog blaga, melem riječi i znakova koji upućuju samo na dobro; a da li je to moguće, značeš kad probaš. Probaj i prosvijetli se, kaže svako iskustvo, pa i ono ne tako dobro. Sa iskustvima u torbaku se mijenjamo i rastemo, a s njima i naša zrelost za novi trenutak koji nas čeka da nam se da. Ti si moje vječno dobro i manje dobro ali iskustvo.

skupljam bilježnice ponuđenih iskustava
koja nisu samo to već i izgubljena ponekad

 

 

Bravo…opet perfektno…hvala.

Ma, ti si očaran, je li… da se ne razočaraš… a i navika nije dobra stvar kao, sudim po sebi(?) ha-h

Zanima me samo poenta…ne mogu se razocarati…imam instikt za pametne i kad je u paketi.

paketi? Nije važno… Inače, poenta kao takva nije mi jača strana… kao ni koncept pretjeran; „pišem kao što dišem“, u cugu, s malom početnom premisom u glavi zamišljenom… tek mi sine i ne da mira ako mu ne pristupim s pika… A ti?

Na isti nacin, reagujem, mislim i ponekad, komentarisem.

… ih! nije valjda da smo slični u poslu… ili si malo više „samozatajan“ pa nećeš da se iskažeš i pokažeš ili se kriješ iza istih stvari… kao i ja?

Tako nekako…pomalo shizoidan…znam gde stoji procitana knjiga.

… koji li si ti? hmmm… pita „mala žizika“ a tek slikaaa…

 

 

… U svemu ti je to tako… kad imaš šansu idi, ne biraj mnogo i beskrajno dugo…

čekajući dobar vjetar da dune
nikad ga nećeš uhvatiti

 

 

Kako se iskažeš, tako te i dokažu… znači, pogrešno.

misli moje razbusane(o)

 

 

… A koji je to pravi i krivi muž; sve koje imaju pravog misle da su i same prave… u stvari smo nestvarni i „nepravi“, ko će ga znati je li kriv ili je u krivu, samo zbog mene, budale.

izvinjavam se koji nisu vjenčani ispali budale

 

 

Jedno pitanje me muči; ako prestaneš da voliš ženu, ostavljaš li je bez borbe u sebi ili u njoj; jednom namjera uvijek takva savladaće te iza ćoška, tako i dešavanja. Jednom se desi i nikad više, misliš a patiš, jedna je žena, kažeš sebi slobodan i bez ikakve namjere sa sobom, jer ona nije u blizini, jer se sve pretvara u farsu opet bez nje… ah! ta privlačenja i odbijanja u istom; vruće- hladno… i već si gotov za neku drugu spreman povratnik na staro koji žudi za novim, a nađe sve u jednoj ženi. I ona isto tako, pa što da pati. Jednom dešavanja- uvijek dešavanja, samo ne kao prvi (i jedini) put.; ne ostavljaš je drugom ni za tren.

sagledavanja i savladavanja i sporazumijevanja

 

 

Zašto čovjek uopšte čini nekome zlo, a istovremeno i ne smatra to nekim zlom; možda iz pakosti i zlobe hoće nekom „blago“ da naškodi ili se osjeća ugroženim i primoranim zato da agresivno uzvrati i odbrani se. Ni u jednom slučaju tu nema nekakve „dobre namjere“ a kamoli dobrog puta za rješavanje nastalog konflikta. Jer, očigledno je da on,konflikt i konfliktna situacija, postoji, bilo da se samo branimo recimo nedozvoljenim sredstvima, a koja su to dozvoljena, bilo da napadamo prvi iz nekih razloga recimo mržnje, odvratnosti ili što se osjećamo pozvanim, čak ovlašćenim da tako nešto nekom činimo, ma kakav on bio. Tuđe zlo je samo izgovor i u kulturnom društvu ne bi trebalo da postoji ta vrsta opravdanja za nečije fizičko nasrtanje, kažnjavanje ili neograničenu grubost; postoje civilizovana sredstva i organi ovlašćeni da sprečavaju prekomijerno nasilje među ljudima, grupama i nedisciplinovanom masom koja je sklona začas sve da pretvori u svojevrsni primitivni linč. I to je nedopustivo, da pojedinac uzima pravdu u svoje ruke, sveti se ili izlaže čak ne znam koliko života, možda cijele zajednice, opasnosti; postoje više istance koje su obučene i moralno pozvane da se nose sa rizicima kojima smo u ovo vrijeme toliko često izloženi. A anarhija, bezvlašće, čak strahovlada, nikome dobra nisu donijela; navalili bi još samo više zla po našim usijanim glavama. Ah, da, svaka površna odrednica i etiketiranje takođe su neprimjereni i ne služe ničemu osim uzajamnom vrijeđanju i izazivanju sukoba a ne njegovom rješavanju. Možda malo zakukuljeno i poetično zvući, ali niko nije nečija zvjerka da se lovi po lovištima dana jer joj niko ništa ne može, samo da se poigra; i, drugo, naše stanište nije lovište.

spas i pravi čas

na „Pakost i zloba“ Zoran Milivojevic Treci Nepopunjen i u Politici

 

 

Dobro je što je još nisi i posjetio kad si je već podsjetio, „nemaveze“.

A super reći nešto što nikad nisi smio, nekom kome si drag.

neumjerenost pride

 

 

 

Sitni znaci pažnje koji mogu tako da zabole kada se jednom preskoče, zaborave, naprosto izostanu, pa se zapitamo šta nije u redu, uvijek su bili tu da nas razvesele i raznježe,a kad su se počeli podrazumijevati, naglo su uskraćeni. I sad nam nedostaju zato što smo na njih navikli i kao da nam je nešto naše neobjašnjivo i nenadano, oduzeto. Osjećamo se uskraćenim i nevoljenim, za razliku od dotadašnje, neizostavne, maltene stalne pažnje, sada smo zanemareni i dječije potisnuti u drugi plan. Eto šta nam radi pažnja, taj svojevrsni gest ljubaznosti, kao dio nesebične ljubavi, kada je nema, a bilo je nekad… Nekad smo se pažljivo slušali, upijali radoznalo, pratili svaku još i neiskazanu riječ i pokret, gotovo ih predviđali, nestrpljivi da ih uhvatimo u letu, odgonetnemo i shvatimo još u letu. Pažnja i razumijevanje idu u paketu. Koga ništa ne zanima što je u vezi sa nama, nije za nas, nismo na istim talasnim dužinama i svaka veza i povezanost izostaju. Nema tu više ljubavi, ako je i bilo ikada. Šta je sa običnom ljubaznošću koju pružamo poznanicima ili čak i nepoznatim ljudima na ulici; i to je odraz pažnje, ali sa zadrškom, mjerom i granicom, i jad je ako se pogrešno protumači kao odraz neke posebne simpatije i naklonosti. Onda nam, kao kazna za tu pomiješanost u relacijama, slijedi odbijanje, uzajamna postiđenost, uzmicanje, nelagoda… i sami ustuknemo, pomalo promašeni a pomalo povrijeđeni. Odustajanje. Često od ljudi odustajemo i od velikih projekata s njima u vezi, planovi nam se tope kao kule od pijeska zbog velikih očekivanja, kad neko ne pazi na nas, naše osjećaje ignoriše ili ne poštuje; a pažnja se uzvraća, nesebično, kao što se i bahatost sveti. Ako se i prema sebi ponašamo kao prema posljednjoj rupi na svirali, ne možemo očekivati suprotan efekat od drugih; ono što pružamo, to i uzimamo, pa i od samih sebe. Pamti pa vrati; usluga za uslugu… šolja toplog čaja u krevetu kad smo bolesni može da pokrene hiljadu iskrica i dobrih namjera. Ali… da li takvim ljubaznim gestovima i znacima pažnje podmićujemo nekoga, manipulišemo njihovim značenjem pa i značajem za nas… ako imamo neke skrivene primisli, nedokazane namjere i izmamljujemo neprimjerena djela, pa i uspijemo nečim što samo liči na našu pažljivost i dobre želje, natjerati drugoga koji je to prihvatio kao gest dobre volje, da učini nešto što nije ni želio ni htio- lažna pažnja postaje samo dio ucjene- ni pakao nam nije ravan, a koprcanje da se izvučemo iz lošeg odnosa, operemo i opravdamo, uzaludno je i sve propada. Jer iskrena pažnja i dobra volja su jedno. Nije grešno očekivati da nam se tako i vrate. I ne očekujemo pažnju iz protekcije, jer protekcija nije vrijedna naše volje da uspijemo; naročito ne preko tuđih leđa. Još nešto… ako nisi pažljivo nešto prostudirao, nisi ni otkrio ni na vrijeme pročitao, pa tako i čovjeka u sebi i drugome.

pazi pazi pa ćeš znati

 

 

 

… Sve nam zviždi da smo glupi… da shvatimo pa i prihvatimo neke olake stvari; a kad nam neko odreže da smo glupi, ne možemo ga „lajkati“ i još mu se nasmiješiti od srca. Gledamo da se i mi njemu nasmijemo kad pogriješi ili otjeramo sa FB ako ne i iz života. Sve se svodi na uzimala- davala i ko je volio- taj ne voli više, a i mi njega… I ko je „glup“ iz nemaštine, ne budi mu drug; poslije ćemo se „ganjati“ da povratimo izgubljeno, pa i izgubljeni ponos. Ima vremena…

razbuđivanje ili nabuđivanje a kamoli nabjeđivanje

Свиђа ми се

Niko ne živi da bi samo uzvraćao, bilo dobro ili zlo mu nanijeto, ali ipak ispadne kako ti meni-ja tebi, usluga za „uslugu“, i niko ne bi priznao ni jednu malu slabost kakva je osveta propale ljubavi. Sve su to na putu izgubljene ljubavne priče i isprosipane patnje, a ne putokazi i nema smisla.

pamtiš vratiš

 

 

 

U šta ili pazi da te „odbijedim“; uzdaš se u pobjedu, odgovornost ili dosljednost onoga u šta si i sam vjerovao? Nisam ubijeđena jer ne volim tako nego kad ja hoću, želim ili trebam… nekog ili nešto što isto tako mene… cijepa na sastavne dijelove i tumači po svom.

 

Izgleda da veliki sistem ne funkcioniše tako… po dobrohotnosti(?).

pristup i vrsta

 

 

 

U šta ili pazi da te „odbijedim“; uzdaš se u pobjedu, odgovornost ili dosljednost onoga u šta si i sam vjerovao? Nisam ubijeđena jer ne volim tako nego kad ja hoću, želim ili trebam… nekog ili nešto što isto tako mene… cijepa na sastavne dijelove i tumači po svom.

ne ubjeđuj da popijem(o) to

 

 

 

Kako kako… sve je to „grlom u jagode“ a bez „jagoda u grlu“; dovoljno dugo da ne prođe previše uzalud… kao: Mislim da je sad prekasno, ali ne moram uvijek ja da budem u pravu…

za knjigu bez knjižare
kasno je

 

 

Naravno da je važan kad muči mene; a da mene nema, pa koga bi inače… ovako je.eno namučio, taj moj, samo meni naj, život.

okopolja ravna

 

 

Svako priča ono što zna ili samo glumi da zna, odnosno glumata ili se šali u neprimjeren čas.

svakom dobro a „lošucka“

 

 

Jedino što je izvijesno je da ništa nije izvijesno… pa je i budućnost neizvijesna. (za one koji vole bilo kakve garancije)

 

 

Advertisements

О natasa1

Pa, naravno kad muljaju dvadeset i kusur godina, taj par "medenjaka". A Vi? Jedva čekam to u junu! Malo sam se zamorila od prijave- čujemo se uskoro, nadam se , i sa komentarima.Pusa!!! Natasa1
Овај унос је објављен под Uncategorized. Забележите сталну везу.

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Google photo

Коментаришет користећи свој Google налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s