Kratke priče 1 (e)

Samo da, prije nego što otkrijemo boga u sebi, neko drugi ne ubije boga u nama; svi ti posrednici do i između našeg javstva i sva ta njihova promotivna čudesa što upućuju kako da dosegnemo to nešto, to stanje, koje i kao da postoji i kao da ne postoji, u nama i našim glavama, kao vjera- ostavština od juče, od naših davnih predaka i u našim genima; kao drugo nešto što sami sebi predočavamo i čega se držimo kao jedine istine i jedinog pravog puta. Da smo uvijek u pravu, i kada nismo, da smo ispravni kada se predočenog, zacrtanog, propisanog vida božijih zapovijesti, usmenih i pisanih predanja, pridržavamo ili pak smatramo da se pridržavamo kada smo u suprotnosti sa nečim što nam je tuđe i strano i pripada nekoj drugoj „vrsti“, mada sve govori da smo u različitosti toliko isti, da smo jedno, pa bilo to i u bogu na koga se svi pozivaju, čak i kada ratuju, sa sobom ili sa drugim vjerovanjima, i kada za svoje pravo vjere i u sebe, prolivaju krv širom ove naše planete, pa, možda nekad, na putu te spoznaje i preko posrednika, jednom i izvan nje. Sve prijetnje u kojima živimo pokazuju nam jedinu ispravnost, da ako krenemo za njima, na dalek put, pokazaće nam našeg boga; ali da li baš onog željenog i u srcu dokazanog.

 

s vjerom u boga ipak naprijed

 

 

 

Moja duša ne postoji, odvoji se i nestane, za čas, ko zna kuda luta onako čista , prozirna a oštrog nauma u pogledu motri na neko ostavljeno tijelo prostrto i nijemo dok ništa ne radi i muči se, sve čekajući da mu se ona, bjegunica iz posude, ponovo vrati. I prosvijetli ga za još koje saznanje koje je usamljena bez njega, slijepca u totalnom miru, stekla ili tek ponijela odnekle sa sobom pa ponovo do samo- njega. Sa njom sam ponovo živ, kaže, dok ne utrne u obamrlost i odmor, a ona skače sva sretna u njegovom tijelu i prepoznaje ga kao svoje odmorište za skori potpuni odlazak U neke više predjele. Je li to moja smrt u najavi, a bez koje sam ponovo svoj, imam još vremena dok se ne vrati i pokupi me sa sobom. Zauvijek; onda čekam na nebu i ne znam šta se više dešava sa mnom a da bih vam javio i tako obznanio vječitu tajnu, da ništa zauvijek ne prolazi i ne nestaje, sve dok se bog moj, tvoj, naš… u meni ne složi i pristane na „uskrsnuće“ o kojem toliko sve znaju, pričaju unaprijed, slave… a nikoga do sad nije posjetio, mada ga zdušno propovijedaju, da umire „raju“.

kao bez duše nekoliko smrti

 

 

 

Nemamo svoje živote dok smo mladi i prečitavamo se; poslije nemamo vremena da baš toliko čitamo i nemamo svoje živote. Eh! gubimo ga (život i njegove dane jedan za drugim) u nečem drugom mnooogo bitnom…

čistunica od čitanja

 

 

 

krv u mozak krv iz mozga pa u stomak (jedi ali se ne jeeedi)

 

 

Suviše realno, ostvarivo, a desilo se, uglavnom dešava se.

„fenjeri moje duše“

 

 

jel red je red

 

 

Silno napeto, ali s mnogo stila.“ To volim da čujem, to mi se sviđa. ali gdje se traži?

odvajkada betveze ti-tuu

 

 

Interesantno, sve me zanima, pa i „čitač misli“.

nekome

 

 

Voli ono što jesam, a voli i ono kakva bi volio da sam i što želi da budem. U tome je problem, kad ne mogu. I ne možemo.

„ponos i tuga“

 

 

Svugdje vidiš poniženje. Svakom svoje.

padaju maske
davno pale

 

evo, recimo, ti mi deluješ baš kao fina osoba  a i imamo puno zajedničkih prijatelja.(Danijela Stojanović)

 

 

 

Ne želim da znam ono što mi se ne kaže, a načina je bezbroj, i umijeća, kao i sakriti ono što bi trebalo prvo da progleda, da se otvori ka meni kao ja ka njemu i dokaže svoju dobru volju. Inače, neznanje iz gluposti, prefriganosti… i uopšte nedokazanih motiva, izaziva pometnju, pa zašto se truditi otkriti, prihvatiti, „halaliti“ nešto što nas neće. Pa, ipak, neznanje, naročito ono iz gluposti, nas ne opravdava i gura nam pod nos ono što moramo da znamo jer otvara oči, zatire naše greške iz neznanja, a ne nas same; takvo neznanje nije lično, ono je opšte. I živimo tako da bi se odbranili od istine koja, mislimo, škodi nam, sa njom smo slabi ili suviše otkriveni. Istina o nama; najlakše je živjeti u sopstvenom klinču između otvoriti i zatvoriti tu „pandorinu kutiju“, jer to kad krene, ne pušta, sve do zadnje kapljice saznanja, da smo se otkrili ali ne i ponovili, da dobro upamtimo. I ne zaboravimo, u stvari, koliko smo sami sebi slabi u neznanju. Najviše, u stvari, znam kad ništa ne znam, kad srljam naprijed kao muva bez glave i nabodem nešto, sasvim slučajno, nenadano, spontano, neoštećena igrom sreće, osjećam i znam da tražim još i znam da ćeme nešto od gore pogledati… toliko sam nekad naivna u svom neznanju i saznanju.

bježi kišo s prozora sad znam koliko te ne znam

 

 

Baš me interesuje šta ćemo sa vama toliko jakim i silnim da unaprijed određujete mjeru naših dana, kome je suđeno da se slomi a kome da izvuče iz preobilne vreće nagradu za možda neka djela, uglavnom nedjela, glavni zgoditak, da ga, onako dobro potkovani i priupitani za sve, potapšete po glavi „tako treba“ i „samo nastavi tako“, da ga lomiš i sabijaš u zemlju… jer on je druga liga, suprotno od svega što je jedini mogući cilj igre između dvije stolice, ono kad jedno govoriš a drugo radiš, šta u stvari i misliš o istom nije ni bitno i ko te pita, jer ti si moja prva liga, pričaš kako treba i kako ti je suđeno dok „braniš“ tuđe, moje, svačije, ti si sam svoj veliki cilj i sve drugo treba da je porilagođeno tome, ako nije, onda silom namaknuto da samo tako izgleda i drugom se čini. Tuđa istina nametnuta drugorazrednim igračima u igri do istrebljenja koju svi treba da pokusamo, progutamo i prihvatimo kao svoju jedinu smjernicu u vječitom nadgornjavanju sile sna i mraka… a za to vam ne treba previše mašte, da sve se vidi i toliko je prozirno, pravila igre i vječiti gubitnic,mi, i , naravno vječiti pobjednici ste uvijek vi, prvopozvani i bogomdani, glupi kao noć, naizgled potkupljivi ali samo za svoju istinu, uzgred nepostojeću, svoj cilj za koji balavite svašta i svoju mukicu glupiranja sa nepostojećom logikom da tako treba. Ne može to tako; ako ste sebi na prvom mjestu uvijek u pravu, nama, stradalinicima u istom loncu, niste. I svako će svakome stati na glavu da iz njega izađe po pravu prvenstva, odnosno pravu prve „zadnjice“ ne sluteći koliko smo ovako svi zajedno jadni i jadnjikavo odmjereni „različitim aršinima“ da različito miješamo uvijek istu ćorbu a uvijek isto talasamo, mi božiji, ili svačiji, rabovi- od svega pisanija muka nam. p.s. Kad se izgubiš, idi istim stopama nazad, jer kako se zaplićemo, tako se i rasplićemo moj(e) ti je savjet. Ali jednom zasoljeno ne možeš rasoliti lako; tako i pamet.

idi bez gužve

 

 

 

Tako i zajednička kuća- nasljeđe predaka naših; koja je svačija i ničija, nikom ne pripada i niko se o njoj ne brine, na njoj vidiš kako svijet propada i kako u stvari treba da se čuva, ništa ne čineći, čekajući bolja vremena, da se interesi usklade… i sve pripadene jednom od svih BOGU OCU.

raskantajmo se već jednom

na BUKA i intervju Josipa Pejakovića o Bosni koja (ne)postoji osim gruntovno

 

 

 

Guraj nos u moje stvari, molim te! uh! nos mi pun svega

odgurni

Naravoučenije: iz korijena to izvuci, da se zna šta ne valja!

korijenje pride

 

 

…hm! i škola života se plaća. a mi bi u školu besplatno, pa ništa ne naučimo. Ne umijemo…

Piši: Domaći zadatak, pa kreni… ali ćirilicom!

podučavanja

 

 

… jeste ali nije… Hoću da kažem, stalo mi je, ali nije krenulo. Puj pike ne važi ili da pobrišemo?

da nam krene
reklama

 

 

Prekrajaju je i u dječijim knjigama (dešavanje istorije), pa se ne zna ni šta je šta ni ko je kome šta.

nova geografija, nova istorija i ostala
kasno da te mijenjam moja greška

 

 

Kažu da ne možeš mrziti i ljutiti se, a istovremeno biti zahvalan. I obrnuto, naravno. Provjeri, ja još nisam, ali pokušavam istovremeno, ali ne ide; izgleda da je tačno.

udubljenje za udubljivanje
mijenjam (se)

 

 

Vidite moju promašenost (teme) i njihovu protekciju; izgleda da smo se vezali za iste pogrešno odabrane stvari. Ja pričam ono što mi se hoće a ne da bi nešto postigla, isto tako i radim što hoću da ne bih postigla, možda griješim. Ali protežirati nešto samo da bi ga postigao, ono što smatraš ispravnim, a ne mora tako biti, znači da smatraš da si uvijek u pravu. Kad odabereš pogrešne ljude za pogrešnu stvar. Skreni im pažnju, kažem svom sinu, da se tvoje tijelo razlikuje od njihovog poimanja lijepog komada, kao i njihovog poimanja stvarnosti i tebe i njih u njoj; različite glave različito misle, i to nije nikakvo čudo, bez obzira što se trude usaditi nam iste ako ne identične postulate sa kojima ćemo uspjeti žonglirati. Nemoguće je žonglirati umijećem življenja, a to je baš to, vještina prevare, kao što je nemoguće žonglirati umjetnost, jer prava umjetnost je konstanta u životu, ne mrtvilo, već konstantna kreacija, bez zadržavanja na usputnim stanicama a misliš da napreduješ. Nešto te koči, sine, i zato im skreni pažnju na sebe; ako ne rječnikom, onda bar umovanjem, zaledi ih ili bar zbuni, pa makar morao da ih odvedeš na (po)grešna razmišljanja- tada će kao shvatiti da si od mršave majke tako mršavo predstavljen ili stvarno mršav, a ne zato da bi ti oni skretali pažnju sa sebe, rugajući se tebi. Ti, opet kažem sine, ne bi trebalo da si njihova tema ako to sami ne zasluže,već samo tako što će te inspirisati za dobra djela, tako što će ti poslužiti kao inspiracija i tako što ćeš ti njih iskoristiti kako umiješ i znaš. Bio bi to pun pogodak u srž situacije u koju si ne željom svoje biti, upao kao „tuđi mjestimičan problem“.

odahni od njih napravi pauzu neprimjetnih

 

 

Što ste sanjali, odsanjali ste, sad idemo na razbuđivanje, samo lagano…

„cvrčak i mravi“

Samo se nadam… malo da vidim koliko će(š) da traje(š)… mmmm

 

 

Kad smo se prije desetak godina doselili u novi kraj grada, naši novi susjedi su imali običaj da po svojim stanovima slave ono što se obično slavi po restoranima, sve do duboko u noć. Naročito jedan od njih često i vrlo bučno. Onda je mom mužu jednom prekipilo, sišao je kasno noću do osigurača i isključio susjedu struju usred slavlja, a onda pozvao policiju predstavivši se i ispričavši šta je uradio i zbog ćega. Susjed je , naravno ukapirao prije dolaska policije, privrnuo osiguraće i nastavio još bučnije da se ponaša odnosno slavi i veseli; sve dok policija nije zakucala na vrata i u dogovoru sa mojim mužem „objasnila“ ko im je prekinuo nakratko slavlje i prijavio ih. Naravno, od tada se više ne slavi po zgradi jer se rasčulo ovo „zamijeranje“ među komšilukom. Sad imamo svud po gradu nadjačavanje kafana, kafića i „niko im ništa ne može“ ili „neće“, čak i nedolično i pijano ponašanje konzumenata istih objekata. S malim izuzecima rijetkih svečanosti i provoda bez povoda, ovo je skoro pa „mrtva sredina“.

kad ti je kafić susjed

 

 

Strašan je taj damar što bije kad ne treba, i ne sluša, a možda bi trebalo za početak da sluša svog „gazdu“; dobro uho za sve, prašta. Inače, loša ljubavna sreća a dobra priča se rađa mimo svega što je ikad značilo akteru rođene priče. Samo da bi priča bila. Divna.

zaumice

 

Same su se sakrile te misli i ostale „sitnice“ u čovjeku i od njega, ne baš uvijek zato što je on to htio, već su se zaboravile ili ostale na vrhu jezika neizrečene. Moćne su te samoodbrane a malčice i obmane što da ne.

skrivalice

 

Ipak je najljepše i najslađe voće na vrhu, bliže suncu. Što se ne bi moglo reći i za ljude uopšteno.

ko je dobar nek se javi sam

 

Neka bude sve po tvom, ali kad ja odlučim o tom. A kad je po mom, mogu i sama. Sve u svemu, kad se ne radi o glavi i o životu, spuštamo loptu u dogovaranje.

kako smo se uskladili moj život i ja

 

 

 

Nije isto što su snovi samo moji i što sam uz njih, što ih dragam, njišem i njegujem govoreći da će uvijek ostati uz mene, ma šta se dogodilo ništa se promijeniti neće, uvijek će tako ostati sa mnom. A onda, u odsutnom trenutku obmanem svoju vjeru u iste i priklonim se tuđoj zloći, da koliko god smo isti tjeramo se različito, raznoznačnim kursevima i novootkrivenim potrebama; kad u različitom danu usnim i probudim se različita, zalud moja obećanja da ih neću iznevjeriti uvijek na istom mjestu usnivanja i buđenja, prevarim ih za kilo soli da smo na različim meridijanima, tuđim kursevima i vremenskim distancama, a naročito vremenskim zonama… i naročito to, da sam izgubila svoje snove ne dozvoljavajući im da ih isto sanjam dva puta u isto vrijeme na različitim dijelovima zemaljske kugle… Džaba što sam utvrdila dvaput za isto vrijeme da se nikad nećemo rastajati, kad smo svaki otišli za svojim, oni za svojim a ja za svojim vremenom i snovima, bez buđenja na istim talasnim dužinama. Jedno su obećanja snovima, a drugo su snovi, mali moj, i bolje bi ti bilo da ih nikad ne zavaravaš da su isto i da ti isto znače. Kad se budiš i kad ih sanjaš kako traju beskonačno tvoji, a sama se mijenjaš, nikad ista nevjerica, sumnja koja ište nevjeru u samo svoje, izraste u tuđe i da, prodala si svoje snove- nikome jer niko ih neće promašene, besciljne i tuđe a samo svoje. Besmrtne. I ko zna šta sam im još obećavala, a obećanje nisam ispunila, moji snovi, još uvijek me čekaju budnu da usnim i opet nekog u njima prevarim, a ponajprije samu sebe.

ne zovi me istom kad sanjam i probudim se
uvijek se prenem i presijećem od prevare

 

 

Nečije riječi,sad nije važno više čije, kazu: razmisli malo o sebi i svom ponašanju; nisi ni svjesna šta radiš, šta činiš a kamoli šta hoćeš; ti, probudi se i prestani da budna sanjaš, živiš u snovima… I sve kao nedoraslom djetetu između jave i sna, među knjiga a sve manje među raznorodnim stvarima i, naravno ljudima, među svijetom. Kaže: idi malo među ljude, idi malo među ostali svijet, drugim riječima, nađi malo sebe među njima. Zaista, nije sve u knjigama i oblacima, oni su tako identični a nestalni u tvojim mislima, pokazuju uvijek drugo vrijeme, drugo značenje, ištu razne postupke ali ne umiju da ti ugode, pomire se sa tobom u miru i prihvate te kao svjesno biće- potrebni su im tvoji zabludjeli snovi, da bi sami sebe tebi iskazali, a ne tebe otvorili prema živulji i onom što od stvarnog svijeta ostane… ti sanjaš sebe, čak i u njima, postaješ oni, ako već ne i neispisana nova knjiga, i oblak iznad tebe. Sama si sa sobom, a ne sa drugima, tim osviješćenim bićima koji imaju nešto da ti poruče, ali ne otkriju, znaju te ali ne i da pomognu da se pronađeš. To moraš sama, odlutala među oblacima, da se vratiš sebi i uvidiš koliko si sebi takva kakva si potrebna. Pa, makar i takva izgubljena među riječima kao među brzacima životnih tokova tvog zabludjelog koraka koji se tek otkriva i traži. Na raznim mjestima i među svjesnim ljudima koji eto imaju šta da ti kažu i napišu, nadaljinu. Moja izgubljena mladost je korak u prazno, istina, daljina koja mi sudi i oduzima ono što volim, da čitam i pišem različite pogodnosti koje mi se u zrelom- prezrelom dobu nude kao jedino svjesno drugo biće meni drugom svjesnom biću a to sam ja i da polako odlazim, toga sam jedino svjesna. Hoću da jedino svjesno uskraćeno i doživim, a onda u miru odem, makar i jedino sigurno od sebe… s milim bogom. Drage moje dorečene pisanije, pisma svemiru i njemu; najavljuju me nekom drugom, nepostojećem više vremenu i zato živim sad i ovdje još moguća, da poslije više- ne. Nikad nisam znala da se nečemu oduzimam.

dok ignorišem drugo vrijeme
ono me čeka

 

 

Razne stvari radiš tvrdoglavo i misliš da će lako proći, to što si nezasito uporan da istraješ u namjeri, ne odustaneš, „vjenčan“ za svoju tvrdokornost, jadni debelokožac kojem ništa nije sveto; uništavaš druge i njihovo strpljenje, samosavlađivanje ti strano, ideš putem kojim bi jedino htio i smatraš da treba, bez obzira na žrtve i one koje patiš jer žele da te odgovore možda i sami tvrdoglavo uporni, ali ipak dobronamjerniji od tebe koji srljaš tamo gdje ti nije mjesto, a misliš u pravu si, s glavom kroz zid. Radiš protiv sebe; kad se naljutiš, jer ne znaš kako da izbjegneš one koji ti „popuju“ pa „sole pamet“ naizmjence, razne moralizatore koji ti „čitaju bukvicu“ na sve moguće greške i zablude, kad se naljutiš ti se ljutiš na sopstvenu štetu, i ono što ti je već u ruci, možda tuđa ruka razumijevanja, ti je baciš-ispustiš a nekad i odgurneš ne treba ti, šta će ti kad ne misli kao ti. I sve što ne misli kao ti, već je u grobu ili razbija glavu o zid, baš kao nekad ti, toliko su se uživili u ulogu odvračivača od poroka koji te je zaposjeo. Čak i tamo na drugom svijetu, slutim, držiš flašu u ruci i klatiš se nestabilan za ovaj ovdje čvrsto uglavljeni svijet ali nikad takav i u tvojoj glavi. I sad mi se vrti od raznih mogućnosti za tebe, koje su bile u izgledu, ali ti si uzeo nasumično jednu moguću i čvrsto se vezao za nju neraskidivom vezom tvrde bosanske vjere da sve čega se dječja ruka dotakne opstaje i kod odraslih do kraja, kao jedina moguća osobina, ono što te odredilo- to te brže i ubilo. Nisi se ni nadao, niti me čuješ kad ti nešto govorim, kao neposlušno dijete, „ujko moj“.

jedna mala „uvredica“ poslije svega

 

 

Ko za slavom trči, od slave i strada; ona jede svoju djecu. (parafraza o maču a i o „revoluciji“)

suze uspjeha i neuspjeha

 

 

Upri prst u uspješnja i znat ćeš kroz koji pakao prolazi….

 

 

Iznesi sebe, ali se ne uznesi, na pladnju.

um(i)jeće

 

 

Ako smo ozbiljni ljudi,a šta smo drugo nego jesmo,onda ne umemo pričati o sebi,ja čak ne umem ni da uputim nekog ko bi mogao približno tačno pričati nešto o meni.
Nije lepo,nije pristojno..pričati o sebi,jer kako sliku o sebi koju gledaš sa unutrašnje strane „fotografije“ preneti nekom ko te gleda izvana,sa strane iz daljine….(Bukva Milan)

 

 

… umiješ… pokušaj, uputi ga, ako ti je stalo, inače je nebitno. Inače, nije lijepo ni ćutati i kriti (se), još manje je pristojno slagati nešto, namjerno pogrešno, uputiti na pogrešnu stazu. Mada, svi griješimo, ali kad nismo vični i, naravno, ne znamo da vladamo sobom pa i drugima ponekad.

 

 

neka gleda,neka prati,neka pamti,neka iz svog ugla za sebe sudi,šta ja tu imam da se mešam i objašnjavam.
Ne krijem se,zašto bih,ali prođe tako vreme pa se neki događaji drugačije čitaju,neko misli da si mu „onda“ bio neprijatelj,posle vidi da si bio prijatelj ili obrnuto,neka meri po svojim aršinima merim i ja tako druge,šta ja tu imam da se mešam,ja sam ti što sam ti i često sam i više nego što jesam,često i manje,nemam ja tu šta da se mešam…

 

 

… čim jesi, umiješan si…

 

 

Umešan jesam,postojim desio sam im se u njihovim životima,ali ni makac više ostalo će morati sami,ja sam tu kano klisurina svedok njihov i svoj i ko me kako uzme i koliko…

 

 

… hahah… predajem se!

 

 

 

 

… umiješ… pokušaj, uputi ga, ako ti je stalo, inače je nebitno. Inače, nije lijepo ni ćutati i kriti (se), još manje je pristojno slagati nešto, namjerno pogrešno, uputiti na pogrešnu stazu. Mada, svi griješimo, ali kad nismo vični i, naravno, ne znamo da vladamo sobom pa i drugima ponekad.

nagovaranje na dobro bolje ćeš se osjećati

 

 

 

,,, zamisli da si bogata i da misliš da je s tobom zbog para… Ne moraš uopšte da misliš, sto posto jeste.

(ne)provjereno

 

 

 

 

Kad jednom odlučite, počnite odmah sa realizaciom, kažu da je tako dobro, da se ubrzo ne predomislite, a emocionalna snaga, emocionalna reakcija će stići naknadno, postepeno i sama po sebi, tako piše. Na vama je samo da činite dobra djela, čak i prema samima sebi, jer tada su posljedice uvijek dobre, još bolje… Jer, i riječi, ono što sebi i drugima sugerišete, jako su bitna za prateća djela koja ne ostaju samo na riječima.

istrajala pišući vama za sada

 

 

 

…ma, znam, al objasni ovima, tj. svijetu… svijetu se ne može objasniti… da niko nije rekao da djeca moraju raditi pa zaraditi, samo NJUZ.

dječji dodatak bilo gdje u svijetu
kao soc. pomoć

 

 

 

Opet ste se malo „uspandrcali“ tamo kao i kod nas. Vi samo mislite da glasate, a u stvari kao i mi… nadglasavamo sami sebe „kolariću- paniću“!

ne sekirajte se sve će to „narod pozlatiti“

 

 

 

I, šta ćeš uraditi, okrenućeš im leđa, tim ljudima kojima ne vjeruješ, odnosno nikome kome ne vjeruješ nećeš okrenuti svoje lice, pravo lice.

nevjerica ogledalu

Свиђа ми се

Laži se ne razotkrivaju same od sebe, potrebno je nešto premostiti, a to su prepreke na tvom putu istine.

javi se kad znaš

 

 

 

Najgore je kad nemaš kome požaliti se, izjadati se; sve u tebi vrišti a ne izlazi van… a da ne pominjem „prag bola“1

„krvava bajka“

 

 

Pjesma ili kolač, svejedno se mijesi, pjesnikinjoo!

darovi

 

 

 

i ja tebe isto tako

šalim se predivna pjesma Ti me ne voliš

i tačna

bez veze sam

 

 

 

Uzmi ono što ti pripada, ne rasipaj okolo bisere, već lažnjikavo upornu i neumoljivu opasnost u vidu ljubomorne žene preobrati u svoju dobru stranu od koje nikoga ne pripada muka. Povrati se kasnije da vidiš šta si počinila bez imalo truda, a to je ona, kažem sebi bez imalo muke.

razvod reda

 

 

 

Kuda dalje, kad svaki put je slijepa ulica… onda kreneš jer moraš, a poslije i poželiš da prođeš i preko svake prepreke.

želiti kad moraš i obrnuto

 

 

 

…e, gledaj sad. ko je ljubomorna (žena) a ko su ispadi (ljubomorni)… mislim, u tekstu tvom i mom, jer to su dva različita teksta, ma šta se o tome mislilo.

trampa

 

 

 

Pa, možda i jesmo smrad kad mirišemo- smrad. A to nam baš i ne ide u prilog, ni nama ni našoj pameti. I „bogatstvu“, naravno!

možda ipak nismo da jesmo

 

 

Aaa… ne može tako, bez truda… možda male stvari nekad postanu velike; samo, treba se truditi da nas veeeliki snovi ne uguše.

za šta se ne treba jedino truditi, hm

 

 

 

…Nekad ni sami sebe ne prepoznamo; kad prelazimo ulicu , pa nas „okrzne“ kamion.

živim dugo
živjeću još, hm

 

 

 

… uuu koliko se ljudi naljuti direktno na mene, a koliko izokola… šta, ništa lično, Daco, ja sam ti samo „malo uvrijeđalo“, raduj se i idi odmori se! Blago meni…

razuvjerava

 

 

 

macooooooooooo

javi se

 

 

je l se predstavljaš kad uđeš ups!

 

hehe daaaaaa

 

zavisi gdje……….

 

 

 

od mene sigurno ne zavisi nigdje… ni gdje i

 

 

 

neznas ti sebe……….

 

 

 

bolje ti javi gdje treba

 

 

haj na poruke

 

 

ne znaš se piše… znači odvojeni smo

 

 

predaješ se?

 

 

Ne

 

 

dodzi volis li malo

 

 

je l kod „kize“?
imas skip

 

c

c-c-c

a i neeećuu

 

ok

 

 

 

A ja stavila uho na svaki a najviše onaj na koji sam stala(okreni list).

 

Molim za ples, jer i dvoboj me prošao.

jer ko se mača laća
od mača i strada

 

 

imas skip

 

isti odgovor a i pitanje nije u redu popravi to

 

jeste za valcer sentis stiskavac

 

 

lijepo spavaj(te) ako možeš

 

Jos necu

 

 

šteta a baš sam za promjenu razmišljala

 

 

O cemu

 

 

Pa, mislim da nisam glupa, mada mi uvijek ne povjeruju.

 

 

 

Pa, mislim da nisam glupa, mada mi uvijek ne povjeruju.

samo toliko

 

 

Dobro mislis,prava si pametnica!(Milorad Pupavac)

 

Mislim da si od onih koji znaju da znaju i koje treba slediti. Sve ostalo je tvoja, rekao bih duhovitost, stil intelegentnih…laku noc !(Slavko K.K.)

 

E, pa, misli, to mi godi… a i prija mi što… ovo je, ipak, FB, možda na nekom drugom mjestu bilo bi drugačije, drugo mjesto, vrijeme, pa i stil i ljudi, svakako bi bilo…

 

I to mi je jasno…

 

 

Ja bih se odmakla da mi ne daju savjete, ali bih se istovremeno i primakla, ako je moguće biti u isto vrijeme i na distanci, daleka, a i blisko.Hm, šta misliš?

proživjeću bez problema

 

 

 

 

šta se dešava… Sve što se dešava je bolje vidjeti ili ne vidjeti, ali nikako se ne praviti da ne vidiš onako kako jeste.

filozofije i fakulteti

 

 

 

Kaže: ponašaj se u skladu sa svojim osjećajima i ne kolebaj se, inače si podvojen. (Osho) Ne kaže se nama džaba budi u skladu sa sobom, a ne u sukobu sam sa sobom, bori se sam sa sobom i u sukobu sa sobom i cijelim svijetom. Posvađao se sa sobom, a u blizini nikog da ga „vadi“.

petlja(š) sa sobom

 

 

 

E, pa, misli, to mi godi… a i prija mi što… ovo je, ipak, FB, možda na nekom drugom mjestu bilo bi drugačije, drugo mjesto, vrijeme, pa i stil i ljudi, svakako bi bilo…

prijedlog
za razmatranje

 

 

 

Zamisliš se a onda opustiš, prepustiš da te misli „napuste“, kao da sjedneš na pod a pretjerani koloplet u glavi se razmrsi ili na trenutak nestane… odahneš i odmoriš tok.

 

sjetićeš se

 

Biti različit, možda ne baš ni toliko koliko o sebi mislimo da jesmo, značilo bi biti dosljedan sebi i samo sebi, a to, priznaćete, nije uvijek preporučljivo a niti moguće; nekada sami odustajemo od tog guranja pred nos, jer sve što je drukčije isto tako i privlaći pažnju i tjera na neku reakciju koja i ne mora uvijek biti pozitivna pa ni blaga prema onome ko odudara od okoline, koji se ističe nečim, a može da bude i iritantan, mada to nije razlog za napad- reakciju ali ni za ironisanje ili ignorisanje i povlačenje iz blizine dotičnog; nekada ni sami ne odustajemo od svoje različitosti iako uviđamo da nam na neki način škodi, možda nas čak unazađuje ili uništava respekt prema nama, to tjeranje inata sa ostalim svijetom. Odustajali, možda trenutno, da konsolidujemo redove pa nastavimo po starom, ili ne odustajali, u pitanju je način našeg ponašanja prema sebi i okolini, kako sebe doživljavamo kao ravnopravnog a različitog, a kako kad su drugi ti, i okolina, drugačiji i kose se sa nekim našim predstavama kako bi nešto trebalo da izgleda, zvuči ili predstavlja samog sebe nama koji smo se kao grupisali i predstavljamo neporoznu cjelinu, koju ni jedan pogrešan korak ili potez, ali po našem mišljenju i sudu, ne bi trebalo da naruši. A različitost baš to čini; narušava nekakav zamišljeni- umišljeni sklad, potire dotadašnje rezone koji vladaju u nama i gura se i pravi mjesto za nešto novo. A to nam, zaparloženim i unaprijed naštimanima, vrlo često ne odgovara, jer nam se čini da potiskuje, to novo, ono ajde da ne kažem „staro“, ali nekadašnju različitost koja se već uklopila i ne dozvoljava da joj nešto drma tle pod nogama ili, možda čak izmiče prednost pred nečim; mada, ja tu nikakvu unaprijed zagarantovanu prednost ne vidim, možda mali pokušaj dominacije naše- svačije „različitosti“ kad svi smo jedno u mislima.

babaroge u nama
sude o nama

 

 

Vrlo lepo, jasno i strucno napisano. Volim citati ovakve stvari…hvala.(Slavko K.K.)

 

 

 

Pa, znaš,ima tu nešto… vidi kako se vrijeme promijenilo za jedan dan… kao neki „znak“ je a kamoli „božić“, nego šta- tako treba! Novak je to „zaslužio“.

spada u posebne čestitke
to vrijeme turbulentno

 

 

Odredio Onaj gore, dosta vi tamo dolje…..(Mtz Mul)

Bi oni, samo neznaju ni gdje je ni da li uopće postoji…..

 

 

 

Bože dragi… koji „lijepi i fini“ momci nam odoše preko grane… zauvijek izgubljeni za išta normalno kao što je „ovdje“.

kakav glumac… ma glumica

 

 

 

Ja… tu i tamo odnosno ti i tamo a i ovdje, piši „propalo“. Zato što je to „bijeli sport“ a i „monako“; nikako da te „pohvatamo i dočekamo“…

samop(r)ozivnica

 

 

 

Da ćeš nešto promijeniti i da nećeš petljati i širiti dalje. Mnogo toga hoćeš a još više nećeš… učiniti, učiniti, a ne „poštovati“, ha!

skine balast

 

 

Uzalud rad. Ukoliko stvari činim po ustaljenom šablonu, ne mogu očekivati da će se nešto bitno novo desiti, posljedice će biti istovijetne, a neće se razlikovati ni rezultati, odnodno njihov izostanak. Kažem da idem drugim putem, drastične promjene su na vidiku, čekam samo da uronim u njih, a ne znam šta me iza brda čeka i to me plaši ili koči, da će posao biti uzaludan, potrošeno vrijeme u ništa, a ja ću se osjećati zaludno i suvišno u cijeloj toj stvari koja nije ni makla s mrtve tačke. Pazite na odnose prema ljudima, ponajprije, a onda stvarima, potrebama, zadovoljavajte ih, činite sebi i usluge i „sitnice“, ne budite pasivni, ne zaboravljajte probleme i ne otaljavajte ono što vam je u stvari bitno ali vas sikira i tjera da ga se riješite kao ne želeći ga, u stvari vam treba. Kad ostanete bez onoga što vam je potrebno i što vam znači, jedini „krivac“ ste vi, što ste se pustili niz liticu, možda i niz struju jer vam je sve što pokušate- uzalud. Ne možete da znate unaprijed, dok ne probate, a ponajprije pokušate, da spasete i uradite drugačije. Vi ste sami sebi potrebni, kao saveznik, a ne uzaludno poštapalo u koga ćete se kunuti, a ovamo ga sabotirati, možda zbog sebe i plakati, ali ne žaliti i prežaliti jednom zauvijek. Pokušavam ponovo, i ponovo… dok ne uspijem; tad već nisam uzaludna na svijetu.

ako ti ovo ja ću ono i tako do kraja

 

 

Treba nešto promijeniti… a šta bi ste vi da mijenjate? Potrebno je napraviti da uopšte nije ni postojalo i tad smo uradili nešto. Svuda samo Zlo pa to tije…

…ipak glumac

 

 

Tesko, ali jedinstveno pravo resenje.(Slavko K.K.)

 

 

 

Najvažnije je zaustaviti se na vrijeme, a to znači na samom početku bilo je dosta, te potrage; a što se tiče ko nudi ko čeka, u svakom slučaju treba pristati, i kad se oboje nudite i kad oboje čekate na nešto ili se razmimoilazite a dosta je lutanja- znam po sebi.

stani stani mjesečino

 

 

 

Boli kad smo razdvojeno, onda izbjegavajući zaboravimo, pa se naljutimo i takođe zaboravimo- zašto.

pamtiću te uvijek

 

 

Raskrči put koji je bez riječi. Najgora maršuta je ona bez razgovora, iskrenog i pravog izbora. Proklamovana ili utabana staza, odlučite sad.

 

 

 

Prije mnogo godina na jednoj od naših tv prikazivala se serija od deset jednosatnih televizijskih filmova jedne od istočnoevropskih zemalja, a svaki od igranih filmova obrađivao je neku od biblijskih tema kakve su Deset božjih zapovijesti. Bile su to poruke iz života a obrađene po biblijskim motivima svake od zapovijesti koja je poruke sadržane u zapovijesti kakva je na primjer „ne ubij“, „voli bližnjeg svoga“ ili „ne čini preljube“, uvila u niz dodatnih sentenci koji su na širi način obradile temu bojeći je nizom uzgrednih motiva sadržanih u životno važnim porukama, savjetima istina diskretnim, i poukama koje su ponekad bile prilično surove zbog svoje nepromjenjivosti i konačnosti. Baš tako, i poruke koje nam život servira često su surove i konačne, bez obzira na svoju zaigranost i nijansiranu obojenost zbog koje nam ih je često teško prepoznati ukoliko je, taj božiji glas ili znak, odmah ne prepoznemo na svojoj koži ne kao molbu već uslišeno nam iskustvo koje štiti obično naknadno i za drugi put.

iskustvo nam dajte

 

 

 

Stvar je u amoralnosti i prilagođavanju a gore „šlag“ od odsustva ideala; samo, tamo gdje nema čovjeka, nema ni (a)moralnosti, prilagođavanja a kamoli još i ideala. Bukovski je bio prvi… propalica.

prepoznaj (me) u sebi

 

Sretni su oni koji su bez svega onoga što poštena čovjeka izjeda…(Mtz Mul)

 

 

 

Samo malo… Nisu se „okoristili nečijom nesrećom“ već čovjeka unesrećili svojom objavom a krivica nedokazana. Znači, ako je počinio zlo, onda nije za žaljenje zato što se javnost sablažnjava zbog njegove „nesreće“, već za svaku osudu a uzgred je i nesreća od čovjeka. Uostalom, nisu stavili na naslovnicu sliku moguće žrtve, već mogućeg krivca, a to je razlika, razvlačenje nečije privatnosti u ovom slučaju glumca, tj. (ne)dozirano skretanje pažnje i „cijena slave. Polako, dokazaće se ili ovako ili onako, a kod nas je ionako sve nedokazana buka i brzi refleksi; odavno u „objavama za javnost“ i u novinarstvu nešto ne štima kad je u pitanju „stilizacija saopštavanja u senzaciju“ sa ili bez pokrića.

„poštovani glumac“

 

Želje ispunjavamo retroaktivno poželjene, odnosno kad se već ispune. Ah! taj Ti bet

 

 

Svako ima takvo izdajničko iskustvo sa mladošću i Dnevnicima, zato se sad ovako „razotkrivamo“, a dnevnici ostaju skriveni u nama. Što se mene tiče, ja sam samo u svom kratkotrajnom dnevniku znala ponavljati suvišne riječi, kad sam umorna, ovdje nikad… jednostavno, ništa ne napišem pa zaboravim u sebi a ne „naglas“.

dato ili zaboravljeno u svakom slučaju

 

 

Kad mi je bilo najteže, sama sam ih pocijepala, te spomenare… pa i knjige sa ličnim posvetama i mnoge lijepe stvari koje nešto „znače“. Ko se prazni ne iživljava se, valjda. Kad bih sve to proživjela, živjela bih ponovo…

… i žal za mladost

 

Aaa… zato birate glavnog, da ne morate i ostale da mrzite. Koji vam je kad je čovjek stvarno zaslužio tu gdje jeste da radi to što jeste.

p.s. Nemojte da gledate ako se plašite, gadite i vrti se loš film bez poente!

Свиђа ми се

Kako bi se, lako bi se sporazumijevali: znacima, jezikom… zapišavanjem i buđenjem iste te svijesti… olako. Lakomi čovjek sve bi samo sebi i o sebi.

 

 

Dovesti sebe u takvo stanje duha da ono samo sebe, zajedno sa stanjem samog tijela kao cjelinom, štiti i njeguje, pravo je umijeće. Ja to ne umijem ili mi se samo tako čini, jer nisam svjesna kad mi je potrebno da se i sama uključim u samoizlječenje i spas svoje cjelovitosti kao tijela i duha; imam osjećaj da sam sama nemoćna pred kakvim velikim problemom, da nisam sposobna uključiti sama te neke repere koji će da pokrenu cijeli organizam u pogon za opšti spas. Nije mi dato da vladam nečim što je iznad ili mimo mene, i moram da se obratim ili nekakvoj višoj sili ili specijalizovanoj pomoći, tačno određenoj i programiranoj za toj, u vidu drugih „nadnaravnih“ maltene osoba i institucija ali koje su plaćene za to, dakle nečim pokolebane u svojoj etici ili beskompromisno upučene u to da meni baš kao jedinki na ovom svijetu pomognu kad mi je to neophodno a sama sam nemoćna. Uče nas tome od malena: vodite o sebi računa, čuvajte sebe i svoje zdravlje dok možete, kao najveću vrijednost, a onda , ked dođete u napast i nemoć, predajte ga na milost i nemilost „višoj inastanci“ koja će vas „oguliti“ ili predati u samo vaše ime, ponekad i ne pitajući ništa, bez borbe. Borite se za sebe dok imate svoje najveće bogatstvo u sebi, kad odluta nevezano za vas, potrebno je more snage da vas izvuče gore na površinu, često i uzaludne; ali vrijedilo je, čisto zbog – pozitive i dobrog osjećaja duha u sopstvenom zdravom i neokrnjenom tijelu. A samom sebi prići moguće je samo u mladosti, poslije, u starosti otičemo, krnjimo se, naprosto se nazaustavljivo odronjavamo; važno je da smo svjesni toga i svojih snaga i mogućnosti kad je u pitanju naše zdravlje koje nas različito presreće u raznim životnim dobima. Da se ne razočaramo silno kad nas kao i sve na kraju napusti… ne mogu reći: možda nam se i vrati, kad se i sami ne vraćamo na prvo mjesto sebi pa i drugima. Može se reći prije da polako idemo od sebe kao sa „mjesta zločina“, a jednom napušteno- zauvijek napušteno, i ne recite da sami smo krivi, jer takvo je prirodno ustrojstvo; nekom u zdravlje, a nekom bolesnije nego obično. Na kraju, nije nam dato, nego oduzeto.

u zdravom tijelu moj jedini sport je kad kiši a duh pada ili raste

 

 

I oni i ti bi da mijenjate svijet, samo što bi oni tvoj, a ti, naravno cijeli. I ko je tu „moćniji“, ko će izvisiti, a ko proći dalje; stvar je u nadgornjavanju, zarezivanju i gurkanju, a pozornica ljudska, životna, javna, igramo igru ko je za ko je protiv, ko je uopšte za koga, dovoljno pametan kad čekaju nas ozbiljnije stvari i kako nahraniti stado. Pih! i ko gubi nego mali čovjek koji nema ničije „simpatije“ niti sljedbenike… koji će da ga prate, odobravaju mu, plješću i likuju za njega… maltene, opšta „navijačina“. Svako je vlasnik svoga mišljenja, a ponekad i nije, baš kao i stila života: gledaj nekako da se uglaviš a da ti ne prisjedne sve!

od bate mi stiglo

 

 

Sloboda… širok pojam; pojam svih pojmova… Majko, Slobodo i vezivanje istoznačnih pojmova u istu cjelinu bez koje nemaju smisao, ni istina ni nedostatak iste, ni slobodarstvo kao zaokruživanje ideje slobode i širenje dalje kroz prostor i vrijeme, svugdje gdje još ima ljudi koji bi se dali za takvu kakva je i još šireg i potpunijeg pojma- pravda za sve… ali, gdje toga još ima. Zatvor… Ako ja kažem nešto što mislim, a nisam smjela, da li će me kazniti, zatvoriti, ograničiti slobodu kretanja uopšte i protok misli… prije toga će mi nametnuti smišljenu cenzuru, i onu ličnu koju koristimo prema sebi kad se ustežemo i nismo od straha svjesni koliko smo potrebni i drugima, neograničeni, otvoreni, ne uvijek po uskom propisu nevidljivih oznaka kuda mogu da se moje misli kreću i svakako skreću, pa i na stranputice, da bi nešto doznale i otkrile, ne znači i prihvatile ili od drugih sakrile; kome škode moje slobodne strujeće izražene misli, ako nisu dovoljnopromišljenje a i tada su vrijedne. Vrijedne stradanja i neslobode, jer kritika će ih preklopiti svojom dugom rukom niotkuda i ujedno samoj sebi slomiti zube na kamen… sloboda misli je kao kamen koji bacam daleko od sebe, i od tebe koji drhtiš u neznanju, da će nam se vratiti kao bumerang u glavu. A ko je vidio da neko sam sebi razbija glavu majčicom slobodom da nešto smisli, osmisli i reče, baš po svome. Sloboda lutajućih misli nam je jedino data, nju njišemo kao nedoraslo dijete, više nego zatvoreno u svoje okvire tijelo; i tijelo putuje putem oslobođenih misli, i isto tako pati ako su mi usko ograničene i spakovane da samo tako traju, i u snu… Kad gledam slobodno sebe kako spavam i ne mogu se probuditi, imam ispravan osjećaj da nikuda neću stići; ali, da li sam u mom svijetlom i lucidnom trenutku shvatila i prije nego što sam se sasvim razbudila, da sam skupa sa sobom „razbudila“ za sebe i nju, slobodu kretanja kroz prostor, vrijeme samo putem misli, i uopšte POTREBU ZA TOM ISTOM SLOBODOM. Majko moja slobodice, kažem, nahrani me kao ptiće već ispalo iz gnijezda; tamo gdje ne treba je uvijek onako kako ne treba i „prerasli“ smo svoju ličnu Slobodu. Pobjegli od Nje tamo gdje se ne bježi. I zbog nje između ostalog „stradamo“ i kad to nećemo i ne želimo, a živimo u laži.

kad se sloboda izražavanja sebe
osladi

 

 

 

… Najprostije rečeno, umjetnost sama stvara neki novi sasvim drugi od ovog prozaičnog, svijet, svoj umjetnički obojen svijet o koji se mi, njegovi skorojevići, grebemo bilo da dišemo kroz njegove pore sa razumijevanjem i učestvovanjem, bilo pomalo izgubljeno lutajući od drugih (ne)poznanica utabanim stazama a tražeći svoje, baš morajući tražeći nove staze kojima bi zauvijek prošli i nestali… bez traga, jer zašto od svih naših poštapalica i spasenja baš umjetnost da bude to otkrovenje koje će drugima od nas ostaviti traga, onim nadolazećima za koje moramo ah! to kažeš moramo i zato treba, da ostavimo mjesto. Naprosto napravimo mjesto i u umjetnosti, svim mogućim vrijednostima, i u životu. Kažeš, pa ne možemo svi odjednom biti živi jer nema mjesta za sve! ah! Stefane…

ima li mjesta samo za mene

 

 

Došlo vrijeme kad ne treba ni ključić a kamoli tajne… Elem, ja sam nekada zamišljala kojekakve nesreće, prirodne nepogode i ostale „požare“ koji bi me potegli iz moga legla, a ja ne znam šta bih prije sa sobom spasavala ili kako bih ponijela čitavu zaista obimnu biblioteku. da bi se na kraju krajeva, ne svih, ispostavilo kako dotična biblioteka nikad i nije bila moja ili samo moja, a što je još važnije, klizeći kroz život, usput sam sa emotivnim varničenjima odstupala od svoji upisanih i uslikanih, ali i kupljenih ideja, lično ih uništavajući za sobom, cijepajući i kvareći im trag i svaku vezu sa mnom. Mnoge stvari ipak nisu toliko potrebne, nezamjenjive, naročito nisu prijeko potrebne i, naravno, nisu neizostavno prisutne u svako doba dana i života baš… Neću ih svugdje ponijeti, a ni dovršiti.

dovrši svoje jelo
ili srce

 

 

Sve smo majke režiseri života svojih (nedoraslih) sinova; kako počnu tako i završe, kao i sve nedovršeno i neizatkano… Ali, ipak, jedna je majka( za) zauvijek i probrana baš za nas, ko zna uz pomoć čijih i kakvih konstelacija. Kaže, hajde, hajde uzmi pa biraj! ma, jedinstvena žena…

mama ja sam
gladan

 

 

… A iz zadnjeg plana javlja se on, pa kaže: „Nemoj da skačeš toliko jako, mila, grdiće te mama“, moj blagi tatica i njegove opomene.

nepostojeća popara kao specijalitet
danas

 

I ja bih počela od pisanja pisama opet, ako već nije kasno, ne samo za mene nego i za sve vas…

 

Je l da se selimo ili da nas isele, pošto nam se ne hvata isto u oba slučaja?

belzebubu

 

Tražile ste, pa gledajte iz mišje perspektive… jaz među polovima.

nešto između

 

 

Kako postići unutrašnji mir ili glavna zavrzlama; najprije me neko ili nešto obeshrabri, jer sam dakako suviše sigurna u sebe a istovremeno uskraćena za to nešto što mi je kao nadohvat ruke ali nekako ne ide pa ne ide, sa vrha jezika, to baš frustrira, mami i obeshrabruje u istom, hoće- neće; onda samo odustanem i ubijedim sebe da mi to svakako i ne treba niti mi je ikada i trebalo… olakšanje, lažno pazite, je neminovno poslije takve konstatacije i vjera da više o nedostižnom izmamitelju neću razmišljati. Ali, ne leži vraže, kajanje zbog malodušnosti i potreba za istim samo malo drugačijim je neizostavno tu. Šta se u stvari moglo još učiniti, a odustalo se prije vremena, ukazuje na to da euforija izostaje zbog mogućeg a neočekivanog (ne)uspjeha, jer više se svakako i ne nadamo toliko, već koristimo onako kako nam se da, polovično, ah! kakvo razočaranje u izgledu; panika i sikiracija kao prateća uzbuđenja su potisnuti u ugao na čekanju… i ja sam mirno, mrtvo more, hladna kao špricer, oledenila bolje reći… On će ionako doći razumno i kad sam to najbolje smisli! Frustracija je, dragi moji dečki, jedna varka, da ne kažem jedna velika šarena laĐa, jedna nepotrebna tenzija i… ne dozvolite da vašim mislima vlada- Ona.

sudnji je dan i moram baš do toga
neizostavno propalo

 

 

Najviše volim moju muziku koja me upućuje na tebe; vjerujući njoj i tebi vjerujem u sebe, svoje snove koji mi te donose, u svoju intuiciju i osjećaje koji su stvarni, bar onoliko koliko si i ti sam i ja sama. Nove mogućnosti se vraćaju da me pokupe sa sobom za tebe. Ako li mi kasniš, ko li mi te procjenjuje, pogrešno upućuje i tumači sa nerazumijevanjem, to samo moje srce kroz koje sam te propustila zna. Ali, hvala mu, jer svaki novi dan je nova prilika da počnemo ispočetka.

bez buke

Divno Nataša Gajić (Veselinka Vesna Marković)

 

 

Pomagač ili posmatrač, vječita dilema onih koji se u sve petljaju s namjerom da bar po malo i učestvuju, utiču na nešto što, misle oni, tiče se i njih samih i neposredno utiče i na njihov život tako što ga pomijera iz ležišta ili ih čak onemogućava da se sami u svojoj koži kao u svojoj kući osjećaju lagodnije. Neko je „porodični problem“ i vi smatrate da tu možete nešto da promijenite. Uz put, primijetili ste da tu svakako niste vi taj „glavni igrač“ koji sreću i harmoniju oko vas kvari, ali uskačete u vatru, čak padate u nju i uznemireni ste, nešto vas lično dotiče, frustrira, da odreagujete; možda vas i sami svojim ponašanjem uvlače u tu igru da budete bar „menadžer“, odredite kako će se rijeka kretati. I to već traje prilično dugo, bez nekog efekta, scenariji se mijenjaju ali i ponavljaju u kosturu po nekom ustaljenom šablonu u kojoj su uloge podijeljene, znate, po nekoj višoj sili po kojoj vi sami imate najmanje udjela u predstavi. Čak bi se moglo reći da ste suvišni, da smetate, kvarite pravilan tok, možda i nesvjesno i nenamjerno pogoršavate situaciju, jer vaša riječ se ne računa, niste pozvani da učestvujete, samo ste se tu našli sticajem čudnih okolnosti, umislili ste da ste nečiji susjed koji čuje nečije vapaje za pomoć, ili ste sapatnik u istom stradanju samim tim što reagujete tako kako reagujete na nečije pogrešno intonirane jauke, jer taj stradalinik koga ste spazili ne želi da bude spašen baš od vas, ne želi vašu pomoć. On sasvim sigurno želi „publiku“, samo tako se osjeća sigurno u svom zamišljenom konceptu igre, treba posmatrače koji će samo izbliza komentarisati njegovo ponašanje, njegov stil ophođenja prema svijetu, pa i prema vama kao indirektnim učesnicima uvučenim bez volje u ono što ih se zapravo ne tiče, i koji će se osjećati stalno i kao krivci što su nespretno nešto pokvarili gurajući svoj nos gdje ne treba… Treba pomoći i napustiti što brže mjesto dešavanja jer niste kompetentni baš toliko u „tuči vijeka“ što se dešava baš pred vašim očima; a onda, kad se utisci slegnu i raspraviti sam sa sobom ko je tu i kome šta, i dokle- to za pogrešne priključke „susjeda“ koji ima samo uho za neke stvari ali za njih ne plaća ratu jer ih, naravno, ne konzumira. Nije „glavni igrač“ uvijek i zaslužan za dodijeljenu mu ulogu, možda samo „manji blefer“ koji fura igranku za sve.

otkači se dosadnjakoviću na vrijeme

Advertisements

О natasa1

Pa, naravno kad muljaju dvadeset i kusur godina, taj par "medenjaka". A Vi? Jedva čekam to u junu! Malo sam se zamorila od prijave- čujemo se uskoro, nadam se , i sa komentarima.Pusa!!! Natasa1
Овај унос је објављен под Uncategorized. Забележите сталну везу.

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Google+ photo

Коментаришет користећи свој Google+ налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s