Iz Dnevnika 2012. (26)

Ako je saosjećanje nešto što čovjeka sprečava da se ponaša kao predator- lovac- krvnik, tu nešto ne štima. Po samoj prirodi stvari vlada princip samoodržanja, pravo jačeg ali i zakon opstanka, takav je svjetski poredak, tako je priroda uređena i tako se vladaju životinje, a čovjek je samo „kultivisana životinja“. Dakle svim bićima vladaju nagoni koje treba nadvladati i savladati kako bi ako ne svi onda većina opstali, a prirodom ne bi zavladali potpuni haos i beztežinska anarhija. I priroda ima svoje zakone, ali ljudsko društvo, ako uopšte funkcioniše po zakonu reda i propisa, socijalnih običaja i morala (sve je uveo sam čovjek kako bi sebi olakšao, ali i otežao, kad ne može da se vlada kako hoće i kako mu nagonom dođe) mora da nadvlada svoj egoizam, lične i prizemne interese i posveti se društvu u cjelini, njegovom skladu i odsustvu pretjeranog nasilja prema sebi i drugome kad do nerješivih problema dođe. Saosjećanje, da, ali kad njega osjetimo, tada smo već na ivici suprotnosti.

patnja

komentar na „Predator“ Z.Milivojevića u Politika „Formule življenja“

 

 

 

Obično to krene tako što počnete da izlazite sa osobom…ili ne, ne krenete ni da izlazite, odjednom je osoba koja vam se uopšte ne dopada kao potencijalni partner, u vašem stanu na kafi ili vi kod nje.I vi svakako nastavite sa svojim životom, sa tom nepotncijalnom osobom, ili bez nje. Nastavite tamo gdje ste stale ili preskočite sva usputna pitanja, uvertire i preduvjeravajuće zezalice. Naravno da ste ponovo na početku pred njegovim vratima ili on pred vašim, i ne služite se nikakvim smicalicama koje ste podobro istrenirali u svim mogućim „pozama“, pardon, prethodnim vezama.Zvuči suludo, ali neću to da kažem.
(Nataša Gajić, Brčko – 29.12.2012. 05:33)

 

 

 

Lijepo, a recimo sada i da nas ima koji pojam vijernosti uzimamo i shvatamo rastegljivo, i to vrlo, pa kažemo da se nekih zabranjenih misli nismo ponekad, a bogme i često, u stanju lišiti, ni uzgrednih želja ali, eto ni briga, čak uporedne pažnje, slušne ili neke druge, od veze do veze ili od čovjeka do čovjeka.
(Nataša Gajić, Brčko – 02.03.2010. 14:01)

 

 

nikog

Pretjerujete, ali grehota je sad pobijati sve ovo lijepo što ste napisali. Malo je naporno biti stalno nekakav „smijuljko“ svima koje volite; ponekad je baš lako biti tužan pred svima i da tu „ništa ne možete“, beskrajno je lako nasmijati raju.A raspoloženje je raspoloženje i ne znači (mi) ništa ako ga ne saopštim nekom kome ništa ne znači prije toga jer ga i ne poznaje. Poslije , poslije je već druga priča, ništa mi ne traži ni mali prst na nozi koji se jako teško pomijera sa mjesta, u stvari to nikako…
(Nataša Gajić, Brčko – 27.12.2012. 06:43)

 

 

 

 

 

 

moj najbliži je tamo do vas

Ukoliko ste usamljeni, vaše najbliže to uopšte ne zanima, ne primjećuju očigedne stvari ili dovoljno ste stari da se više ne brinu o vama. Ali ukoliko ste s „nedoličnom osobom“, vaš muškarac je nepoželjan u bilo kojem okruženju u kojem ste vi, dići će se čitava kamalira da vas spriječi da „upropaštavate svoj život“ na taj način što će sve da prepričava, dodaje i oduzima, mada potpuno neobavješteni a radoznali, možda povrijeđeni vašom drskošću. A vi im se ne javljate iz vašeg ušuškanog ljubavnog zabrana, samo pokatkad malo mahnete, tek da date glas od sebe, zagolicate maštu. Čisti materijal za razglabanje.
(Nataša Gajić, Brčko – 24.12.2012. 05:23)

 

 

sretno

Ona vam je sve na svijetu i život ne možete više da zamislite bez nje; ako se njoj nešto desi, sebe krivite.Toj osobi jednostavno više ništa ne nedostaje, ni vi, jer je nema u vašoj blizini, pustoš.Ne javlja se, ne odgovara na vaše pozive iz daljine. Vrijeme je da potražite nekog drugog i popunite tu prazninu kad vam se objeručke pridruži. On ili neko drugi, koji više nije samo „ta osoba“.Zvuči optimistično, spas.
(Nataša Gajić, Brčko – 24.12.2012. 04:59)

 

 

 

naravno ne ti i ne ona

Ukoliko ste neuviđavni, nemate osjećaj za ono što slijedi, rizik uvijek postoji da do nesporazuma dođe, a vi grabite sve pred sobom i prvo na šta naiđete.Mudrosti se učite tek potom, kad vam ona kockica koja stalno nedostoja u mozaiku zvanom totalno razočaranje, više ne nedostaje i nije neophodna uz ono lagano „polako“, stiže i „nemoj da se nerviraš“.
(Nataša Gajić, Brčko – 23.12.2012. 06:35)

 

 

… I gle, kako mora da se stekne i „zaradi“, poštovanje može i da se izgubi, naprasno, itekako. Naravno, naravno, moramo da poštujemo nečiji integritet i pravo da „udiše svoj vazduh“.

 

 

kupač skida tanak led ludosti moja

Ludost je bezgranično povjerenje i tanak led poskliznuti, a hrabrost je naslućivati nešto, hladna voda, a ipak se ne predati prije nego duboko zaroniš. I izvučeš se na površinu pa obalu dohvatiš sebe.
(Nataša Gajić, Brčko – 22.12.2012. 09:04)

 

 

 

 

 

odaj se drugome

Uzmimo na primjer „sitnice koje život znače“ i kad shvatimo da one to zaista nisu i ne znače baš toliko ,kao prioritet, začkoljica koja koči i čeka da se baš to još ostvari; da smo brže onud nego što smo došli odonud, da je još kraće svejedno, ma koliko se koprcali u neopravdano nepravednoj borbi protiv „živih sila“ koje nas stalno gone naprijed i samo naprijed, mada vjerujemo da je to ponekad i dva koraka nazad ali nije; tek tada ćemo se uhvatiti u koštac sa svim onemogućavanjima, protestima, zadržavanjima i ponajviše suparnicama naše jedine moći: da učinimo još jedan, taj suvišni ali neophodni korak u istom pravcu “ u prazno“. Onda nam je, dakle, sve zaista svejedno, mirni smo i slobodni sa sobom. Da dokučim tu „tajnu“ na uštap.
(Nataša Gajić, Brčko – 22.12.2012. 08:55)

 

 

 

 

stvar savršenstva bez toga istog

Eto šta mi se dešava; ostajem udaljena zvijezda izvoru svojih nadanja i straha, dovoljno usamljena i daleka da izbjegnem svaku mogućnost lažne ili čak nesretno pogrešne, aman loše vijesti koja bi mi uz svu svesrdnost prenatrpanih ličnih poruka, bivala isporučena putem nevažećih stoprocentnih vjerovatnoća.Koja je odluka; ostani tu gdje jesi „prokleto urečen“ i ne mrdaj u mom pravcu! Dijete je, naravno, moje i kad je prehlađeno, tajno zaljubljeno i sretno raste na svakom raspustu.
(Nataša Gajić, Brčko – 22.12.2012. 08:33)

 

 

 

 

 

 

I svi kažu ne može biti gore. Može… sudeći prema dostignućima prodavaca magle živimo već u budućnosti, a ne u sadašnjosti kojoj nas uče; čista zamjena teza- u idili bez pokrića, tj. apstraktno, zamisli na šta će to da liči u „stvarnoj“ budućnosti. Kada dođe…

 

 

 

 

puši

Znate šta, droge su naš hljebac nasušni. Droge u medijima, droge u školi, porodici… svugdje gdje smo mi postoji i nešto što nam je neophodno, bez čega više ne možemo jer smo se eto navikli pa moramo da se odvikavamo da nam ne bi ofalilo. A postoji i ono nešto što nam uvijek nedostaje, na šta smo se davno navukli kao na drogu, a droga je sama i nije do nas sramota na vas.
(Nataša Gajić, Brčko – 16.12.2012. 05:40)

 

 

 

Malo ja a sad opet ti.
Uvijek kad sam nadrkana dođe mi da popizdim on.

 

 

 

??!

Nekad ti je smetalo što ćutim, a sada ti treba „maratonska sesija“, vjeruj mi, zbližićeš se tako s njom.
(Nataša Gajić, Brčko – 16.12.2012. 05:24)

 

 

 

 

 

 

ajmo malo gore-dole do mene

Nije važan pogled nego osmjeh i obrnuto. Ali me ne nervira kad gleda moje već njeno šta to ona ima a ja nemam; pa, njega.Što se mene tiče, samo na slici i kod kuće malo li je, dok je kod mene u glavi stalno i stvarno previše. Sve zbog toga.Pogled za izgubit.
(Nataša Gajić, Brčko – 16.12.2012. 04:55)

 

 

 

poslije… ostali da žive

ha-ha-ha… A jel zato mene baš ostavljaš na rezervi kao na klupi za rezervne igrače, cijelo vrijeme, dok ti za to vrijeme švrljaš okolo bez pardona sudeći o tome kao o nečemu „poslije raskida“ mada ni do čega nije ni došlo ni do mene, moja nevidljiva loptice.Zaboravio si svoje krpice da potkrijepiš „živim dokazima“ ako već ne živom riječju.Vrijeme je za „ustanak“, dobro jutro, uzmi svoj par i …briši!
(Nataša Gajić, Brčko – 14.12.2012. 06:35)

 

 

 

 

ne?! hmm

Nevezano za ovo prenemaganje; uvijek postoji da i ne, pravo vrijeme i mjesto, pa makar ga o dovukli za sobom kao pravi pravcati paket, kad već nema petlju da vam „dođe na noge“ gdje su mu njegove.
(Nataša Gajić, Brčko – 14.12.2012. 06:26)

 

 

 

 

uludo „Marko“ dođe

Čine nas djela, ali kako ona svjesna, toliko i ona nesvjesna čiji efekat nismo ni očekivali, još manje mu se nadali. ali smo eto učinili, nenamjerno.Vratilo nam se kao bumerang, lavina ili tek gruda snijega posred lica. Na primjer?! Šta je tu „šaljivo“, nego kao trač nas nasušni koji ste pustili kao buvu iz sebe, povukli nogu i krenulo je, probili led za „novi početak“. Iz nečeg što niste, lako može ispasti da „jeste“. Zato , pazite kako sebe interpretirate, kakvu poruku iz svojih (ne)djela odašiljete, mogućnost pogrešnih zaključaka i krivih procjena je bezgranična.Evo, šta reći kad zbog vaše „nesmotrenosti“ dijete počne da sumnja da ste mu pravi roditelj, samo zato što su mu klinci to rekli….koji izvor, pa evo ga papir, smijurija „koja vajda od tih prokletih papira“ i šta dalje činiti kad djela postaju zanimljiva i drugima i vama, jer samo tako izgledate a to je živi dokaz za pravi zaključak. A on kruži li kruži…
(Nataša Gajić, Brčko – 14.12.2012. 06:08)

 

 

 

žene znaju šta da znaju a šta neće

Ljubav nikad ne dolazi; ona je tu ili je uopšte nema, ali prije toga je potrebno da dođe sama; a ljebav nikad ne putuje sama dok je ona već tu, na njenom mjestu. Baš kao zabilješka na nekada praznom papiru ili na bilo kojem drugom slobodnom mjestu (samo?) za nju.
(Nataša Gajić, Brčko – 10.12.2012. 04:38)

 

 

 

gdje si bijela ptico što bliještiš

Naročito ako ste pretrpane, gotovo zatrpane pa zahtijevaju da ih malo razgrnete i ukažete se u svoj svojoj veličini,tim zapravo šta gestovima koji mogu da znače sve samo ne samo običnu ljubaznost „na gomili“.
(Nataša Gajić, Brčko – 09.12.2012. 05:20)

 

 

 

priđi priđi mi da još me voliš ti

Pokazivanje svojih osjećanja može da bude jako privlačno, i to je tačno naročito kad se radi o obostranoj ljubavi, neko vam se čini dostupnim, a vaša veza kojoj težite lako ostarljiva.Međutim, i skrivena osjećanja imaju svoju draž; mada često dijametralno suprotna i naoko hladna, potisnuta osjećanja mogu takođe da nas privuku i pored svoje „pogrešne“ slike koju odašilju od sebe ka nama. Kakav paradoks, baš prema nama a ne pokazuju svoja osjećanja, igraju se skrivalica, šta? Nešto kao platonska ljubav, koja takođe sama po sebi ne mora da bude prepreka i nešto što zauvijek ostaje to, bez namjere za prerastanjem u nešto više, tek zbog vremenske, prostorne ili druge nemogućnosti da se ostvari „po propisu“ jer reagujete na nekoga koga u stvari želite, na neki nedostižan način.
(Nataša Gajić, Brčko – 09.12.2012. 05:06)

 

 

 

mamino moje

Šta znači to biti „mamin sin“; neko ko stalno sudi i kritikuje svoju majku, a često zapada i u nekakve nerazjašnjene beskonačne sukobe sa njom. Znači i vama sljeduje takva vrsta „maženja“, ma koliko da ste vješti da je ponekad i izbjegnete. Pogrešno je sebe porediti sa bilo kojom ali i jednom takvom ili tamo nekom i drugom ženom. Ponašanje prema njoj ništa vam ne garantuje, samo sudi o vama.
Djeca su mnogo veći ljudi, znači , što smo veći ,sve smo manje ljudi. Ili „ludi“, manje više.
Ko će vam se više obradovati nego „pas pseće odanosti“, pa priuštite ga si.
(Nataša Gajić, Brčko – 08.12.2012. 06:19)

 

 

 

 

To je…simbioza a i tako se zove nikako drugačije. Inače je samo lijepa ambalaža čiji je cilj da privuče drugi isto tako lijep proizvod koji se krije ispod. Inače se baca prije ili poslije… i jedno i drugo, privlačno manje više. Samo da se jeftina ambalaža ne raspada na samom početku, može da posluži.

 

 

 

 

zajedno smo jači ludaci

Zajednički, ali s malom dozom egoizma mnogo je slađe od bilo kakve jednostrane žrtve ili žrtvovanja situacije jer se nije moglo dalje; a i „zajedno smo jači“. Naročito kad uporedimo doprinose uzajamnoj povezanosti u „našoj maloj zajednici“ i „one sa strane“.
(Nataša Gajić, Brčko – 18.05.2012. 23:54)
Tekst vam je odličan! ali ako se to stvarno dešava, odmah sve razbrčite, a evo i zašto, već ste odlično. Naime, s nekim je nemoguće živjeti zajedno, mada imate dodirnih tačaka, a možda čak ni to, sem neke veze (nema veze za čeze), ali u svakom drugom, trećem… tražite nešto drugo, i dobijate, jer je nemoguće imati baš sve u jednom, jer je na primjer nemoguće kupiti zajedničku bilo kakvu mašinu, nemate zajedničke prihode, prosto, a i vantjelesni ste, beztjelesni i… ko zna šta sve ne. (Zove me muž), a i ti se držiš svog protokola sve po redu i neredu, pusti taj „mozak“ već jednom na miru.Dobro ti dođe izmaštana stvarnost držanja nekog u „neizvijesnosti“ nisi ni ti isti ni onaj.Tebe zove tvoja kuća.
(Nataša Gajić, Brčko – 07.12.2012. 08:00)

 

 

 

 

do sljedećeg viđenja prof. deformacije

Poniženje. To je čudna zvrčka i ne bi je trebalo pretjerano koristiti, a ni konzumirati u odnosu na sebe a i objasniću donekle,ne bi trebalo izlagati drugoga nečemu što ni sami nismo spremni sami da podnesemo baš u svakoj prilici. Elem, ne dešava nam se to uvijek i stvarno, možda se mi osjećamo tako, kao gubitnici cijenjenog ugleda pred svima, a poneko nije imao namjeru da nam to učini, mi se tako osjećamo poniženo ili smo se baš lijepo namjestili da nam se karte slože u skladu, i neskladu, sa našim očekivanjima. Ispasti da smo gubitnici kojima je ptičica odlepršala ili mi je tek tako (is)pustili a ona otišle do sljedećeg vraćanja truda, poena, tek istom mjerom… Uostalom, možemo o tim vajnim gubitnicima trenutnog ugleda do u beskraj. Šta reći o (nabjeđenim?) pobjednicima u toj igri nerava da se stekne ugled pred publikom, a koji su se ponizili da bi do uspijeća stigli. Ili ga isfingirali, sve u sjaju slavodobitnosti pa se i nama posmatračima tek takvim čine. A ruše se kao kula od karata čim ih dotaknete u pravo bolno mjesto, opet naočigled, možda i jesu pravo izbjegli poniženje ali mi to ne znamo.
(Nataša Gajić, Brčko – 07.12.2012. 07:31)

 

 

 

 

Tračevi su nepouzdane, i neprovjerene glasine na kojima je da se pronose i šire, ali ne od nas ako je ikako moguće. A moguće je, moguće, jer na vama je da im ne vjerujete i ne povjerujete. Cvjećke su to a i srećkovići bez argumenata i kredita, al ne kod mene i u mojoj kući; uh kome je pozorište svaki dan u kući, nemam riječi, za njega su lakše teme za svariti.
(Nataša Gajić, Brčko – 04.12.2012. 06:29)

 

 

kasno kasno je za ljubav kasno molim te

Ma da, a onda se veza nekako ustali, odnosi „zabetoniraju“ u sklad i ne znam šta, a vi odjednom sa novitetima ispadnete kao da ste nešto sakrili i „zaboravili da kažete na vrijeme“, jer vam je tako bilo lakše tamo negdje u kafiću stvarno nije bilo vrijeme, a i sami ste se kolebali kako će to biti prihvaćeno na samom startu. U stvari, i bez „toga“ ili usprkos svemu, veza se razvila, pa su i lomovi teži za preživjeti. Oni naknadni, naravno. Da ne ispadnete „lažac“?
(Nataša Gajić, Brčko – 29.12.2008. 21:44)
Saćekajte malo pa ćete se poslije pitati ne baš zašto nije htjela na samom početku ali bar malo prije. Važan je razlog koji stalno izmiče, u početku nije bila čak ni u naznakama ta veza i otkud sad najednom. Nije iznebuha, ali previše ličnog nikome ne škodi, ako je iskreno. Da ne ispadne da lažno skrivene probleme rješavamo naknadno i kad su već ogromni i nagomilali se kad nismo imali vremena o njima ni da razmišljamo imali smo važnija posla na pameti.Evo gledajte; imali ste dvadeset a sada pedeset i iste probleme, ali nešto sasvim drugo na umu, što i nije baš pohvalno, čak pomalo i mizerno ako želite samo da se obezbjedite od mogućih iznenađenja, ili na primjer sad već samo udomite a strasti niotkud. U različito vrijeme, razni prioriteti; šta je važnije od ličnog pitanja.(Poruke lične prirode)
(Nataša Gajić, Brčko – 03.12.2012. 05:34)

 

 

 

Pređi ti mene, pa pređem ja tebe, i tako nekoliko puta u krug; vratimo se najposlije ili malo sutra i pređemo preko svega što je ostalo od ljubavi i ništa više.

 

 

 

kad ne može ne ide

Kao što vam u poznim godinama ne odgovara odjeća koju bi nosili u svojim dvadesetim, ne možete ni muškarca imati na sebi na neki samo svoj a neprikladan način, jer ćete ispasti smiješni, najblaže rečeno. Možete valjda samo da sanjate i tu nekakvu zaljubljenost drugo je ljubav prema bilo kojim drugima, bračnom partneru, kučićima, unučićima a gdje su vaša djeca. Samozatajnost u nekim novim relacijama je na djelu; a što se tiče nekog sadašnjeg intelektualnog nivoa, možete da učite naknadno i čitate šta vam je volja, pitanje je koliko vam sada to koristi za dalji razvoj ličnosti, uspjeh u karijeri i da vas ne proglase depresivnim ako se uopšte više zanimaju za vas i vaše osijedjele i možda „propale-otaljane“ godine.A kome se budi nagon tako rano, rano i svene.Nisam oštra, samo otupe i čula, a nervoza i nemir sudi o nama kao o „prilično vatrenim osobama“- čista zamjena teza ili pobrkani lončići.
(Nataša Gajić, Brčko – 02.12.2012. 12:10)

 

 

 

Tehnički, lakše se udati i živjeti poslije toga, nego razvesti se i živjeti opet.

 

 

 

Dobro je, postali smo i psiholozi najzad. I dok se oni poigravaju s a nama, mi hvatamo probne balone, tj. nasjedamo na svaku provokaciju. Ko zna kome je to upučeno i da li smo mi oni pravi, a oni krivi. Za sve, samo ne za svoju kuću, ili dom, dobri.

 

 

 

uvijek bio

Izgleda da nikom nije do samo priče o seksu, svi traže nešto više. Ukoliko ne ide, tek onda nije do priče o tom pa recimo tabuu. A ukoliko baš ide, onda niko ne stiže bilo šta drugo ili o bilo čemu drugom uvijek izbija djelo na vidjelo „ono“. Baš čudno, i čudan čovjek, jednom bivši nikad više bivši, već jednom i to.Čitam vas, ali nije mi baš to najvažnije u životu nikad bilo, pa ni sad kad smo se otvorili do kraja svemu i svačemu uz pomoć tog „jadnog tabua“ po kojem svi lupaju ili im je bar tako od boga dato da svugdje isto lupaju. Nikad više ne boli nego sve po tuđoj glavi sa svojom u zabranu. Prava stvar, taj seks.Isprazniš se i opet sve u krug, „sveudilj“, u priči, smijehu kroz suze i seks, kod „dobrovoljnih davalaca“.
(Nataša Gajić, Brčko – 04.11.2012. 07:01)

 

 

 

 

 

Mrze vas jer se usuđujete, a oni ne
Ako usađujete drugima strah od povrede, ili poigrajmo se riječima ali recimo drugu stvar, od pobjede i tim više nije ni čudo što vam podmeću i sapliću vas da tiraniju trpite, sagnete se i ne reagujete jer, navodno, ne znaju kako će vaša reakcija biti dočekana, na krv i nož. Najkraće rečeno, ne znaju da li ćete pobijediti u svojim nastojanjima da sve i sebe uzmete u zaštitu, podmetnete leđa za sve a gle, ne potonete. Onda ste i iznad njih, za lakat, pardon, za glavu viši iznad sitacije, ali ne arogantni.Učinite da se vaš glas čuje!
(Nataša Gajić, Brčko – 05.10.2012. 04:58)

 

 

 

 

nisam ti ja za to i da me neko plaća

Naravno da je način plaćanja nekada davno bio drugačiji, pa smo prema njemu osjećali zahvalnost ili pak dug; da, krvnim zrncima ili pomoću krvnih njih, tako da si imao ili krv ili vodu. Zašto bi ti inače neko pomogao u nevolji, ako ti nije rod ni tvoja kost ni pomozbog. Danas, pripadnost nekome ili nečemu samo po sebi uopšte se ne računa, pogledajte samo oko sebe ili čak zavirite i u svoju porodicu. Sve je samo blef i da neko nečem služi. Osim kao sredstvo plaćanja neizmirenih računa, a i to se da nadoknaditi. Zabašuriti?! Nekoga ili nečim, svejedno.Danas sakriti cijelog čovjeka i strpati ga u svoj džep nije ništa; nekada se to zvala svaka vrsta ucjene na nivou.
(Nataša Gajić, Brčko – 03.10.2012. 05:27)

 

 

 

 

 

 

ja hoću
ja moram da idem da zaboravim
ja ne smijem
tužan tu da boravim

Nije normalno sebe stalno kontrolisati šta radiš i preispitivati se da li je to normalno sa nečijeg gledišta i u bilo kom smislu a ne samo opsesivnom. Isto tako mislim da nije normalno osjećati nešto kao prisilnu radnju, nešto što moraš da uradiš čak da bi se nekom dopao ili da bi te neko smatrao prihvatljivim; na stanu situacije kad samog sebe dovodiš do prisile da se nešto ne bi desilo ili baš da bi se nešto dogodilo. Sve ima svoje granice, pa i ljutnja zbog neuspjeha i preporuka opustite se nasmiješite se ljudi.
(Nataša Gajić, Brčko – 03.10.2012. 05:06)

 

 

 

 

„ljagarije“

Samo vi napustite krvavu scenu, na kojoj se odigrao taj pokolj, ali nikada nećete izaći isti i neoštećeni, neranjivi i bezgriješni. Čak prije nego što je nešto puklo, natjerajte ga da pati ,vašim prilično naivnim analizama, jer sve je počelo i prije nego što ste se povukli ne ostavljajući nikakvu nadu u bolje sutra poslije kraja, kao da sutrašnjica bez tebe ne postoji, što je prilično usko gledište da, vidiš, snaći ćemo se i bez vas.
(Nataša Gajić, Brčko – 02.10.2012. 05:06)

 

 

 

al ću se izljagati

Opšta mjesta. U suštini mogu da povjerujem u sve: gledanje kroz prste, emocionalni naboj, kamen spoticanja…Ali nikako da je (ne)suočavanje glavni razlog nerašćišćenih računa. Od guranja pod tepih do međusobnog razračunavanja mali je korak, a čist račun -duga ljubav je kost, ili knedla, u grlu, do plača i nazad.Zašto ne ostajemo u nekoj vezi? tijelom da ali ne i u duši. Jer, karta (riječ) je pala kad slonćići dugog nezaborava stavljeni su u pogon „pamti pa vrati“, i pozitiva igra svoju ulogu u tom smislu,sve za tvoje dobro.
(Nataša Gajić, Brčko – 02.10.2012. 05:30)

 

 

 

 

Ne napreži svoje sjećanje; sjećaj se onog što ti se da ili samo ono što je već prošlo i od sebe ni nagovještaj ne da. Možda te nešto lijepo iznenadi, mada iznenađenja ne voliš ni u kom obliku. To je mantra i ne bi trebalo da boli. Znači, ništa zapisano ni slikano ne ostaje takođe vječnost.

 

 

 

mnogo ste opširni
par desetina godina
Odličan seks, ali ne i (ljudska) priroda odnosa. Neću sad sve da nabrajam, ali stoji i dalje kao okosnica svih naših strijemljenja. „Bezuvijetno“ se predajemo na daljinu i nećemo nikom da priznamo poraz; distanca majka. Ko bi uhvatio mene za ruku , poveo me i rekao doslovno to je ta moja, taj se ne bi kačio sa starim vezama i problemima nastojeći da ih potisne, već započinjao nove i nove; mene zaboravi u toj priči. I da, obnavljajte stare veze, zašto ne, stari nagomilani problemi su se možda i u međuvremenu, i međuprostoru dok ste čekali limunadu, potrli sami od sebe a novi bez vašeg udjela nisu još iskrsli tek će.Zašto samo moj grijeh kad smo u njemu zajedno i to svesrdno učestvovali? Ko to još kaže ne povratilo se.Dok čekam na tebe sve mi izgleda manje bitno kao brdo izraslo niotkuda a ja prođem samo pored njega ,na proputovanju kroz zajedničke snove.
(Nataša Gajić, Brčko – 23.09.2012. 05:24)
Ej, Sirena, šta li sad misliš o svemu tome, svakoj vrsti manipulacije, oprosti, „motivacije do željenog cilja“ a to je „prava žena“? Ili sve to može i drugačije, a i ljepše „zvuči“.

 

 

 

 

isto ne mislimo

Svako ima neku slabu tačku, Ahilovu petu, i često se ona nalazi na sasvim pogrešnom mjestu, a da biste se uspjeli uzdati samo u sebe, naime, kod druge je osobe i prilično bolno ranjiva. I prilično ste izloženi zbog toga, nikad načisto kako u svakoj situaciji neželjenih „napada“ ili samo reakcija lično na vas, da reagujete jer niste uvijek i sigurno obaviješteni koliko su vam i leđa zaštićena i s koje strane može da vas strefi. Možda baš od dotične osobe jer se niste na vrijeme i do kraja povezali, niste do kraja u dosluhu i landarate okolo jedno od drugog bez objašnjenja, a tražite ga svako malo, i naravno bez obeštećenja za svaku makar naslučenu a kamoli načinjenu štetu. Dakle, zakrpite to i uzdajte se samo u sebe, od vas samo sve zavisi kad ovo nije dan „otvorenih srca“; bar malo dostojanstva i vjere u sebe kad „drugi“ i ne sluti da ste mu baš toliko privrženi i odani.
(Nataša Gajić, Brčko – 07.03.2012. 23:32)

 

 

 

 

 

 

Haj! Srećna ti Nova kad dođe!

Vjerujem, mada kako vrijeme prolazi sve manje se nadam da ću se spasiti istovremeno iz veze koja mi po karakteru uopšte ne odgovara i veze o kojoj samo maštam da će se ostvariti a u stvari neće i toga sam svjesna odavno. Naime ,istovremeno volim dvije različitosti, suštinske; prvu ne mogu uhvatiti ni za glavu ni za rep, a drugu guram pa kako ide a ide dotle da je veza troma kao i ja sama što sam po prirodi. Dakle, brzopletost u odluci i sporost delanja na djelu; još i nikakvi kriterijumi, jer sama birala nisam dok su me prozivali, zvali i tražili.Neznatno sam se povinovala svemu, u suštini ničemu, jer je sve u suštini tvrdo zabetonirana praznina a i monotonija.Pa se pitam: zašto se predavati svemu kad je „lagodnije“ biti bez ičega što bi se zvalo frustraciom; a i dok trepneš okom tu si nekakav ti.
(Nataša Gajić, Brčko – 27.12.2011. 03:44)

 

 

 

 

ponekad nazovi

Ako vam dopuste; taman ste legli i prepustili se masaži, bilo koje vrste pa i umnoj, kad vas nabrzinu srede ili prekinu, makar i u ljenčarenju što je drugo ime za opuštanje napetih nerava i sijaseta površnih i nepovezanih informacija koje odlažete za „sutra“, kao i ribanje stvari oko sebe, dakle odmarate i svijet oko sebe od sebe. A to što to nekom smeta pa vam „ne dopušta“ i naziva vas ljenčugom, nije mali problem za izguravanje sopstvenih frustracija i „prioriteta“ koje naziva poslom.I tako nekoliko puta; stalno. Pritisneš dugme , opustiš dugme, svi smo na dugme.
(Nataša Gajić, Brčko – 15.09.2012. 07:11)

 

 

 

 

 

 

 

 

moja rodbina strašno brine zbog tog

Da li baš gomila činjenica nema nikakve veze sa trenutnim problemom? A one što su se vremenom nagomilale i nadovezujući se jedna na drugu prerasle u jedno brdo problema koje treba dobro raskopati i rastresti da biste došli do suštine, do zaboravljenog problema koji je sve i pokrenuo ,da se sad kačite zbog „sitnice“ koja nije istinski uzrok sukoba već kap koja je prelila čašu. Ne možete zamagljivati problem tako što će te potiskivati takozvane znakove, uzročnike koji pale vatru sukoba i ono što vam možda pruža smijernice kakav je neko, kako se ponaša u datoj situaciji i šta u stvari misli o svemu; a o tome svjedoći i ono što je nekad davno rekao ili učinio, ponavlja se ili je njego pravi stil ophođenja prema vama i vas prema njemu. Neke stvari ne biste nikad oprostili, a prešli ste preko njih jer ste „zaboravili“ i nadoknadili nečim drugim. Neko se i mijenja u svemu, postaje tolerantniji i to mu više ne smeta, ali to je rijetkost, i otud ono otkud to sad, kad nikad nije…U pamćenju je spas.Ono što vas je uzdrmalo jednom, ne znaći da će i odustati i ponovo može zasmetati neriješeno.Pa kažete uvijek ista pjesma dokle.
(Nataša Gajić, Brčko – 17.09.2012. 07:18)

 

 

 

 

ponekad nazovi

Ako vam dopuste; taman ste legli i prepustili se masaži, bilo koje vrste pa i umnoj, kad vas nabrzinu srede ili prekinu, makar i u ljenčarenju što je drugo ime za opuštanje napetih nerava i sijaseta površnih i nepovezanih informacija koje odlažete za „sutra“, kao i ribanje stvari oko sebe, dakle odmarate i svijet oko sebe od sebe. A to što to nekom smeta pa vam „ne dopušta“ i naziva vas ljenčugom, nije mali problem za izguravanje sopstvenih frustracija i „prioriteta“ koje naziva poslom.I tako nekoliko puta; stalno. Pritisneš dugme , opustiš dugme, svi smo na dugme.
(Nataša Gajić, Brčko – 15.09.2012. 07:11)

 

 

 

 

 

 

skonstruisano potenciranje ljubomore obostrano ne rasplamsava ništa, samo potencijalnu svađu (do)vijeka.
(Nataša Gajić, Brčko – 29.12.2011. 05:59)

 

 

 

 

 

Ne kažem da imam baš neko bezgranično povjerenje u svrsishodnost principa i metode neuropsihijatrije koja zagovara recimo nešto kao totalnu rehabilitaciju zločinca, koji je lud, kao i njegove uže i šire porodice ali i sredine uopšte u kojoj je stasao u takvog (ne)čovjeka, liječenje i počinioca i njegove sredine kao ponovna inkorporacija istih u društvo iz kojeg su gle slučaja naprasno ali s pravom izopšteni. Ko će zaliječiti porodicu i sredinu iz koje je potekla žrtva a koja je ovim bezdušnim i neočekivanim činom potpuno obezglavljena izbacvanjem iz svakog „normalnog“ hm! i dotadašnjeg koliko- toliko ustaljenog kolosijeka. Ne dovođenje u isto stanje, prije početka ovakvog ishoda, jer tu očigledno mora nešto da se mijenja , nije ni štimalo, i dolazimo do onog- prevencije, naknadne. Djeca i potencijalne žrtve kao i potencijalni učinioci nedjela, da se obrazuju da prihvate breme postojanja i opstanka u ovakvom društvu, bez drastičnih incidenata po sebe i druge. Okruženje da se „liječi“ i zaštiti od ovakvih ispada, kad se šarafići jednog istog mehanizma, ili dva suprotstavljena mehanizma zaglave ili otpadnu iz kola. Koja sreća po svakog ko dolazi nevoljno u dodir sa „mračnim silama“ kojima nije svjestan ni početka ni kraja a kamoli kako je uletio u sve to! Društvo, ne razlaz, već okupljanje oko zajedničkog problema koji traje li traje a nas kao da baš briga zalutale u sistemu kojem ne razumijemo ni cilj ni svrhu, a potrebno je samo urazumiti se i dovesti i sve okolo u red, da nam se ne lupa o glavu. Naknadna pamet.

komentar na „Ubijte ubicu, tako je najlakše“- Tarzanija.com

 

 

 

 

Svakoga dana u svakom pogledu sve više razmišljamo o Smrti. I koja nas je jednom, nekad, više puta… mimoišla. Na žalost. I na žalost neće baš uvijek, biće i njoj jednom baš sada i nije da nam neće biti žao, ako , kad bude kosila, za žaljenje bude vremena. Zaista ne vjerujem da postoje brzi filmovi koji ti za sekund prelete pred očima. Mozgom, kako inače?! Koja lagodna smrt, ma „smrtić“…

komentar N.G. na tekst V. Ruden: Život u Hrvatskoj; Buka

 

 

 

 

 

Volim priče i sjećanja o dedama i bakama (deda po majci je na moje oči iznenada otišao u ropcu kad sam imala deset godina, dovoljno da shvatim ali nikako ne prihvatim, ni sad), elem i moji roditelji su sad deda i baka svojim unucima i čine mi se baš takvim kako ste pobrojali, te nedostižne osobine koje liječe dušu… neću… ali, reći ću da su Blizanac i Ovan… disciplinovaniji od svojih potomaka u mnogim stvarima i „sve će se riješiti kad su moji u pitanju“. A ja, ja sam Djevica/ Škorpija i hvata me „histerija“ od hvatanja za gušu ili potezanja noža, u svakom smislu. Sina, staloženog Jarca/Lava obožavam, ali i njemu je tvdoglavost jača strana, „mrak na oči“? tu i tamo…

 

 

Natasa nije vam lako. Sa ovom kombinacijom znakova. U svakoj porodici mora da se nađe neko ko „“pomuti“ astrološke račune.

 

 

 

Osamdeset osme godine u autobusu GSBa zaboravila sam s mamom torbu punu kolača, potrčala za njim kasno, tješila uplakanu majku na klupi dok je nisam ubijedila da odemo do „Kraša“ i u namjeravanu posjetu…s razlogom bez efekta, glavoboljom i … od tada je s malim pauzama sve krenulo „nizbrdo“ sa onim zaboravljenim autobusom. A ljubav…čeka i nikako da prođe, tek povremeno se javi sva u iluzijama i nepostojećim haljinama na poklon…hah… to je , znate onaj za koga sam trebala da se „udam“ na poziv! Hvala ,Jelena, na lijepoj priči i za mene…volim latino…

 

 

 

Jedina istina, ako postoji tamo negdje jedina istina, je da šala i ironija polaze od opšteg nezadovoljstva, pa tamo i svršava. Kako? Tragično. A tragedija nas mami svoji mračnim dubinama u šok i plač da iz njih stasamo i odlijepimo, ponekad, kad se spasimo u „opuštajućoj“ salvi smijeha i sebi i drugima, s pogledom u oči problemu koji još nije prošao ali je postao- smiješan. Kažemo- minoran i (ne)svakidašnji. I zato, „vickatost“ je samo jedan pogled na veeeliki problem.

komentarčić „Ko će da nasmeje onog koji sve zasmejava?“ Tarzanija.com

On je strasno biće, svemu se predaje strasno, uživa u svemu strasno kao što u njemu uživaju drugi, dok ga gledaju kako to „strasno radi“, i, uopšte, pun je strasti … kao vreća g… Naravno da se šalim, za sve je potrebna motivisanost i dobra „ljiga“ da nešto uradiš i očaraš… pa, potom razočaraš.

poručite mu

 

 

 

 

  • manje čitajte (tuđe), a više pišite (svoje), i gledajte dobro gledajte.

 

 

 

Ko mi je u sadašnjosti da uživam u njoj kad nisam ni u prošlosti. pa, kako da se ne plašim svoje budućnosti samo ako je nema.

i to mi je sreća… jeste

Свиђа ми се

 

 

 

Sviraš mi po njima najljepšu melodiju. Žico moje duše.

 

 

 

Zrno u oku… pustite to. Nekoga neće ni prst u tuđem oku smekšati, a kamoli ignorisano deblo u svom.

Samomudro

 

 

 

Griješni smo ljudi, pa nam je lako oprostiti. Ako si lud, da ti se vrati oduzeto.

Samosud

 

 

 

Kratak je vijek da prekoračiš vrijeme, a sa druge strane samo spoznaja.

Ostaostih

 

 

 

haha.. ignoracija spas! Meni je nevjerovatno da sa ovakvom tehnologijom, kompjuterima, pa eto i raznim teorijama zavjere, oni ne smisle nešto komplikovanije mašine da obrću dobitne brojeve, nego li obrću „nas“. Inače, ne znam kako izgleda ni današnji Loto ni druge „igre na sreću“- papirići. Ne gledam Tv pa zato valjda, ajoj.

tandara- mandara- broć

 

 

 

 

 

Danas se sprema kao juče i sutra što će da se sprema opet- kiša. Ne ne plačem više.

ajde drugarice

 

 

I ko će ga znati.

 

 

 

Beskorisna lijano, obuzimaš me svaki put kada te čitam i jedna jedina pjesma koje ovdje nema.

 

 

Eh te naše uobražene zablude…

 

 

 

… Odlazi da bi me tražio… i dolazi da bi me našao. Ali se ne vraća više niti ja čekam, ako je moguće.

 

 

 

 

Nepovjerenje je strah od nepoznatog, nedovoljno poznatog i priznatog, ali i pred neočekivanim promjenama koje neizostavno nailaze kako krčimo sebi put kroz život. Ostalo je pitanje procjene, subjektivne koja će nam se razbiti o glavu, kad tad, i one odgovornije, pouzdanije… objektivnije, u kojoj i sud drugih, iskusnijih, ima udjela. Ali dobro… ljubimo i kad smo nepovjerljivi, nesigurni u sebe i u onog pred sobom, nedovoljno se znamo i činimo to postepeno i kroz igru, šalu, smišljajući ozbiljnije reference, za nešto oštrije, kao kaznu, možda za graške ili uzajamne propuštene prilike, ili se lupamo iznenada po nosu, uzajamno, kažem kroz igru postepenog i bezbolnog upoznavanja. Onda se gle stvarno zavolimo, odistinski i priznamo da eto nismo bili u pravu u svom nepovjerenju, za sada. i po prvi put ili samo ovaj- nije nam krivo zbog toga. Niko nikad nije bio uvijek u pravu, u povjerenju ili mjestimičnom nepovjerenju; to se tek kasnije pokaže kao bitno, kad se rastajemo i ako se uopšte rastajemo ali samo privremeno. Kad neke stvari ne možemo oprostiti ni sebi, a kamoli beskonačnu igru živaca; možda dominacija i nije tako veliki teret, ali za mene jeste, naročito vječito druga ili tuđa.

u malog razglabala

 

 

 

 

Panika i strah zbog onog što ne znam i šta će to biti? Hoće li me poremetiti i izbaciti iz kakve- takve ravnoteže? U krajnjem slučaju, hoće li me razočarati samo ili ću „umrijeti od straha“? Pretjerana razmišljanja prije vremena, unaprijed, vaganje sopstvenih šansi da stignem na vrijeme tamo gdje sam naumila, a žuri mi se. Da ne bude kasno ili suviše rano? U svakom slučaju, u nevrijeme. Hoću li se pomiriti sa tim što me iza ugla čeka? Ili sa sobom, u miru i staložena, najzad, ma šta to bilo, efikasna.

kako funkcionisanje

 

 

 

 

 

Jedno je skrenuti pažnju na nešto što niste primijetili,a bitno je za vas u nekom važnom smislu recimo živonog opstanka; previdjeli ste nešto što bi moglo da vas obori sa pozicije na kojoj ste, moglo bi skupo da vas košta ako nešto ne preduzmete ili, naprotiv, ako uopšte pogrešno djelujete. Znači, za vas je , ponekad, bolje da uopšte ne djelujete, da ste pasivni, da ignorišete nešto što je neophodno da primijetite ali neopazice da se izvučete od toga, inače ispadate saučesnik u lošem kontekstu. Možda je zato dobro skretati nam pažnju sa onih dobrih i korisnih stvari , kao i onih koje su važnije, neophodnije, ali za njih uvijek ima vremena i sami ćemo ih se sjetiti jer nam za njih „žmiga crveno“ i opominje nas, podsjeća na sebe, ako smo mudri i želimo kad -tad da ih rješimo (problem) ili u njima uživamo (životne vrijednosti kakvi su ljubav, umjetnost) preko svake mjere. Onda, dođu „loši ljudi“ sa svojim lažima, zamajavanjima kako ih mi zovemo i „ispiru nam mozak“, ako ih ne razumijemo ili ih razumijemo zdravo za gotovo; nije ni to loše, odigrati smiješnu ulogu marionete u nečijem životu i steći iskustvo zaubuduće, ne ponoviti grešku sa pogrešno tipovanim ljudima i njihovim idejama koje to nisu već njihova lažna obećanja i mamac za mase. Prosvjetljenje boli, ali je zdravo, ljekovito… iz lošeg primjera vidiš kako ne treba.

ponukaj me na nešto
još dobrih (ne)laži
ili još dobra

 

 

 

Pišem zbog sebe a ne zbog drugih… hmh.. a poenta, nešto kao ona priča o ribi i pecanju, kineska naravno, da ja tebi pokažem kako se peca pa ti poslije sam sebe da hraniš… a-ha!

u-glavila se

Da je meni mene (onakve?), gdje bi opet bio meni kraj.

i da se razumijemo nisam ja

 

 

 

 

Pa, da, ukoliko je „umjesto vas“ urađeno, onda ste to trebali vi a ne on, vama na primjer, ali on je to uradio sebi, „istjerao“ iz sebe i nije ni imao pojma za vas i da li vi slušate ili ne (pa on mora „umjesto vas“)…Slušam ali mi nije jasno, tj. nisam čula da… neko to lepo sve „istera“ iz sebe za razliku od vas ili, nespretnije, suprotno od vas koji… ne slušate operu.

digresija samo

 

 

 

 

Djeca su naša „najveća radost“ koja nam radost oduzimaju… eeeh, brigo moja. Nismo ni svjesni ni šta nam daju ni šta zauzvrat oduzimaju ta „vječita derišta“, uvijek se kasno osvijestimo- dosjetimo, ako i toliko.

uništavači nam planova

 

 

 

 

Nije teško zaboraviti lik i djelo, zaista… ako nas neko stalno ne podsjeća. A i ta podsjećanja su toliko nepouzdana, tako da- život naš ide dalje gigantskim koracima koje niko ne može da slijedi osim nas samih.

nisam te prepoznala i desilo se nikad

 

 

Čovjek se nikad dovoljno ne isfleka, ma koliko o sebi loše govorio; ljudi, budite im radoznalost , pa ili hoće da provjere, i iz potaje, ili misle, opet naivno, da je sve u stvari suprotno. I mi smo u suprotnosti sa samim sobom hahah…

uhvati (me) za kantar

 

 

 

 

 

 

Poređenje sa drugima, kao i utakmica, najgori je oblik diskriminacije oba bića koja posjedujete u sebi; u vama budi zlobu (prema sebi) i zavist (prema drugome), potpuno neopravdano. Samokažnjavanje je ono što nam niko drugi ne bi dosudio, samo vječito odmjeravanje i preganjanje sa sopstvenim odrazom u ogledalu; a ja, ja sam samo „sjena svog sopstvenog odraza u izgubljenom- otetom ogledalu“, ako smo svi samo nečije ogledalo).

ogledajmo se u sebi
ali ne sudimo tako o sebi

 

 

 

 

Zašto sam ja Mačka, pa onda Zec… toliko oprezna i sa toliko poraza, a tek pobjeda nad samom sobom…

odredba samo

 

 

 

 

Kad duša govori, to je ono kad sve progovori iz tebe, taman i sasvim dovoljno, a ipak i što treba i što ne treba. Sve o meni znaš.

„stokućo“ a ja tuđe pokućstvo

 

 

 

 

 

Bila sam drsko i osjećajno derište. Od svega sada sam samo osjećajna, i to samo ponekad, ali nije u tome poenta. Poente nema; ono što pokušavam sebi da predočim kao ispravan put, kako ga ja vidim, nije ono što drugi vide u meni, i to je u redu, ali nije u redu što hoće da je predstave kao putni pravac, bespuća u koja su zapale naše zajedničke ideje iz mladičkih dana. A, gledajte, i to je normalno; takozvane vizije su maglovite a nama se čine tako jasnim, bezdušno osobenim i tuđem oku neprikazivim, ali neizostavnim putokazom na svakom početku i kraju- zalud nam naša razočaranja i pobune, ove posljednje mijenjamo kao košulje, neprimijetno ali sasvim dokazivo. Jer, o prošlim dobima sudimo samo iz ove sadašnje perspektive, a kada se pogleda odande dovdje tih trenutnih perspektiva je mali milion, i tuđih i mojih, nazovi zajedničkih koje su se negdje usput prepolovile i zauzele svoj stav. I taj stav, a kao položeni ispit zrelosti, ko nam to garantuje, guramo dalje nauštrb vizije o jednom vremenu koje se ugasilo na naše oči kao osušena suza ili žal za prošlim vremenima, žal za idejom vodiljom, dragi budući vizionari i „preletači“. Pa, makar bili i sa rigidnim stavom, stav je stav, a žal je- žal.

majstoru propagande i „piara“

 

Da se baci sve što je neupotrebljivo, iako ništa nije za bacanje.

uslovljavanja
iliti ucjena

 

 

 

“Alimentaciju oću, ali ona mene neće!” Tako i djeca, kad ih prave svi ih hoće (čak i država više), a kad su gotova (već pržena) niko više.

na tekst „Alimentaciju oću!“ Službena stranica Vedrane Rudan

 

 

 

Sve je u redu; šta time poručujem: da priznajem povrijeđenost, da sam zaboravila, oprostila, čak pristala na podređenu ulogu nekadašnje „žrtve bola“, a onda se spremila na osvetu. Trebali (li) ostati vezan za „priliku koja nas je žrtvovala“ stalno se vadeći na izgovore koji odlažu suočavanja sa samom sobom i drugima, „povređivačima“, predlažu neki koji bi stalno da su tu negdje u blizini i spremni da se opravdaju i prvom prilikom ponove postupak povređivanja jer im tako odgovara, jer smo im pružili ruku, dopustili da ostanu i ponovo se približe počinjavanju „nedjela“ kao naučenom procesu, navici, čak se mogu opravdati da smo im samo mala opsesija i time ih „mučimo“. Bar toliko koliko oni nas. Ne možemo se pravdati poslije da je uzajamni proces bio neočekivan, čim se nismo sklonili ispod plašta ignorisanja i zabranili mu pristup, tom počiniocu prijestupa prema nama, ali i sebi (opsesija). A što je opsesija i „prislna radnja“, kao tik, čini nam se kao da nije uzaludan jer je pod moranjem, maltene neizostavan. A u stvari, od svega je uzaludan, jer njime ništa dobro ne postižemo, sem uzajamno i ponovno zbližavanje. Ali, da li je ono prirodno? Nije, jer niko drugi ne odlučuje osim nas, ko će nas opet „udariti“.

komentar na „Crna rupa oprosta: Pazite kako nekome praštate“-radioliberum.org

 

 

 

 

 

Ko zrači, taj je i ozračen; ili „ko ljubio nije, taj ne zna šta je ljubav“, a ima i jedna pjesma „Ti ne znaš šta je ljubav, ti ne znaš šta je bol…“ tako nekako i gdje ja odoh… Elem, negativne emocije zatomnjuju sve ono pozitivno u nama i šta tu ima da se kaže. Ima, Neko je rekao, život čine sitnice, odnosno male stvari, a mi ga baš usitnismo, što ne mora da znači i nešto loše i kukumavski; recimo, nećemo se gledati, i igrati, kroz istu lupu, istu prizmu osjećanja jednom davno i jednom kad se godine usitne, ako se dugo „znamo“ i jednostavno izbjegavamo da se suočavamo sa problemima, a jedno drugom smo baš „problem“, i zajednički i pojedinačni. Onda se nadgovaramo, nadgornjavamo… i ko zna kakve sve „krupnice“ se tu vrte u uvijek sličan krug: KU-KU ja tebi LE-LE i KU-KU ti meni LE-LE. Krug je zato što uvijek ista energija polazi nevažno od koga, pa prelazi na drugog, pa se umnožava, raste i vraća tako „zablesavljena“ i fiksirana kao jedini mogući pravac komunikacije: čim se vidimo, počnemo istu pjesmu. Bez obzira kakve su nam bile namjere, da blistamo ili mračimo, „trpamo to drugima u stomak“- kako to kaže moja mama koja ne zna za drugo do „slamanje krivice“ što sam loša kad mi je loše. Da je parafraziram: ne osjećam se loše kad sam loša, i prema kome, uostalom, kad ste pobjegli i ne vidim vas uvijek sigurne oko sebe. Ide to s godinama…

jadna ja
koliko sam otišla daleko

 

 

 

Ne moraš uvijek da misliš da će da ti se vrati kao bumerang; kao osveta, dug ili, možda, ljubav. Sve je stvar prakse, dugogodišnje. I, nevezano za ovaj tvoj post; kad kažeš „neki drugi… put“ obično ne misliš bukvalno, već, opet možda- nikad. Jedno veliko NIKAD. Tako je kod mene, a eto neki kažu javno da je simpatija jedna velika škola života, ono ja- ti, i ono- mi.

S.Stefanu
možda

 

 

 

Ko li je ono jednom rekao- „… iz Svjetlosti si izašao, u Svjetlost ćeš i ući (otići)… ili, parafraziram ,iz svjetlosti si nastao, u svjetlosti ćeš i nestati, živote moj…

nepoznato

 

 

 

 

Uvijek taj pozdrav; rukuju se oni koji se rastaju, sastaju, druguju… Uvijek taj dodir dlana od dlan, topao, vlažan, suv ili mek, koprcajući i neiskaziv, otvoren i zatvoren, blag i milujući jednim svojim dijelom, kao što je živahni palac koji šalje svojevrsnu poruku, prećutanu i tajnu, „osvijesti se“ ili „sve najbolje u daljem životu“. Pozdrav-dodir bez dodira, lagan ali ne i površan kao krilo leptira, gotovo da ga nije ni bilo a „srešćemo se, zauvijek, prepoznati“, javićemo se jedno drugom u prolazu i bez zadržavanja kao slučajni prolaznici… A tek dugovremeni putnici koji pohrle i nađu se jedno drugom u zagrljaju koji ne umije više da se otvori i pusti van, od srca i ma gdje se našao(li). I, onaj čuveni, „šta mari ko nas gleda“!

našao si me
to ću tek da ti kažem

 

 

 

 

 

Ne znam da li sam razmažena, tetošena i ušuškavana cijeli život ili samo dok sam odrastala, ali čini mi se da ono „nikad nije bilo po mojoj volji“ i nije neka odrednica među svim onim pobrojanim a koji znače zaštičenost od svih zala i napasti; osjećam se pokatkad kao ispala izvan svih tih zona i da mi nešto žmiga kao zvono za uzbunu, kad ne mogu da se snađem u cijeloj situaciji koja mi je nemilosrdno nametnuta, jer sam promolila nos izvan uljuljkanosti lažnim iluzijama i predodređenosti da mi nešto ide pa ne ide, hoće pa neće… kao da sam natjerana da ponekad igram samo svoju igru, možda „ovčice“ koja je izbjegla „klanje“, pa sam postala „žrtveni jarac“ za dokazivanje nekih iznimnih radnji za dokazivanje ovog „opakog svijeta“, izbjegla patnju ali neprimijetno ili samo za sebe neočekivano, uletila u novi raspored snaga umova koji će da mi kažu da nisam „najbolja u svemu“, ponajmanje u samomućenju da „svaka lija dolija“, pa će drugi to umjesto mene. I, na kraju krajeva, šta mi je „duševna hrana“ nego sama hrana… i dobra knjiga, svakako, u kojoj uživam sve kraće zato što sve manje vremena imam za posebne snove i jer su se moji davno ostvarili, da me neko voli, ali ne onako kako sam iz svog zabrana ili iza svoga ćoška, zdušno očekivala. I još čekam da mi se ostvari ono što već traje, ali na moj, ili naš, način. Ne znate vi za to, pa da vam pojasnim: sve mi igra pred očima, ali takva smo mi „izmeđuratna“ generacija… otvorena za prelome, ali ne umijemo da sviramo i igramo u isto vrijeme i kako nam se kaže.

dođite sutra

 

 

 

Koji kez… uperen protiv? pa, povučen… ma ološ živi kad toliko vrijeđa „višu istancu“- plati pa vrati. Nisam znala da smo toliko osvetoljubiv narod, sve dok se nismo počeli javno… smijati. Međusobno i otvoreno otrovno. Poslije sam dopustila sebi „da i ja probam“… nešto sa pladnja koji mi se „razmaženo“ nudio, ali sam ostala kratkih rukava, za jedan iskren osmijeh. Koji se još uvijek javno vuče za mnom, kao rep a nije rep. To je on… vuk, da mu niko ne povjeruje i kad stvarno dođe po svoje; ali to je onda „đavolak“. Nego, što bih se ja sebi smijala kad svi drugi to zdušno čine? Bolje da se predstavim; ja sam a ko bi drugi bio. I bez platnih kartica… kez.

kez na fotosu

 

 

 

 

Znake ljubavi treba PUSTITI od sebe a ne zadržavati ih zauvijek!

 

 

 

 

Sve što vrijedi ima glavu i rep, tj, početak i kraj, o sredini da ne pričam. Čovjek, da… ali, gdje mu je taj „prokleti rep“?

sve što raste i treba

 

 

 

 

 

Morate proći kroz brdo slova da biste došli do nečega što je vaša suština, a to nije izgubljeno vrijeme. Hvala na pažnji!

 

 

 

 

Laž koju neizostavno spominješ vremenom postaje istina, ma poznata stvar.

„balaševiću“

 

 

 

Ne brinite, muški, kad god se priča o principima koji ničemu ne služe sem potiranju drugog istog ali različitog principa, misli se na „politički manifest“- čim se razdvaja, tu se i slama i kako razdvojiti dva lica iste ploče. Ne može biti „prijatnije“ (ženski svijet je prijatniji od muškog?) kad se jedno suprotstavlja drugom, već u (samo)prožimanju ćemo se dovršiti i potvrditi pravilo da ništa nije vječno: sve izvire iz istog (potiče) i uliva se u isto (protiče). Dajte da se slažemo, a ne p(r)oigravamo, pružimo priliku pa i suživot. Suživot do odcjepljenja. Djeco moja draga, stalno se ponavljam(o),kakvo divno proročanstvo da(n)mije.

 

kopija je u različitosti

 

 

 

 

„Imam sreće, imam predivnog momka kad spava mirno spava ništa ne traži; pije malo ali hrani se snažno… od sna mu jakog više ništa nije važno…“ Ima jedna krasna pjesma al joj ne znam kraj! Tako nekako ide…

 

 

 

Kažeš, stvarnost u strahu prevazilazi fikciju. Stvarno nema smisla, strava…

 

 

 

 

Kažeš, opet mi kasni(š). Do kasno ću da slijedim ovaj propust, eto ga…

 

 

 

 

… Kako ih ne potisnuti… a-ha… treba naći pravu dozu, pravu mjeru, a i način koji umije, i smije se, nije naodmet. I ne zato što će nas povući za sobom u brlog, već što će nas brzo proći.

Ko se ljuti , nijedobio ono što želi; a i priroda traži svoje.

 

 

 

Pitaše me, možeš li da prođeš? mhm… sve prođe pa i ja tebi.(Samo sam se malo provlačila).

Zaobiđi

 

 

 

 

 

Kažete, nije prezao/la ni od čega… da bi postigao/la svoj cilj. E, kad se tako postavite, najprije u svojoj glavi i tako gledate na nečije da nazovem „laktanje“, jer to možda i nije, već samo način ponašanja u zadatoj situaciji, nečija reakcija na možda i vaše granice koje napozvani postavljate tom nekom „bezobrazniku“, kad su u pitanju njegovi, dakle ,tuđi ciljevi i interesi, onda vam nije lako. Onda vi svaki takav iole sličan potez unaprijed klasifikujete, čak mu i dajete na znanje, ispoljavate svoj stav, da je takav gest u suprotnosti sa vašim stavom, možda i etikom, a čini se da samo vrši atak na vaš integritet i „pokazuje vam zube“ (možda i treba jer i vi prelazite svoje ingerencije)… ukratko, sami se osjećate „ugroženim“ jer je neko htio da postigne nešto, možda samo da se bavi nećim što vi smatrate neprimjerenim; hoću da kažem, i vaše dijete kad radi nešto što vam se ne dopada ili smatrate da ne bi trebalo time da se bavi u tolikoj mjeri , na račun škole, recimo loš je đak, vi mu „oduzimate pravo cilja“, a da ne pričam o smislu njegovog postojanja, i svrsi svega i vašeg sukoba različitih interesa, pa ga nazivate tvrdoglavim jer vam se suprotstavlja, hoće nešto drugo, po svom, a ne da samo vas POSLUŠA… e, to je, po vama, roditelju, čisti „bezobrazluk“. I gest neposlušnosti kojim vam nešto poručuje, dakle, još uvijek KOMUNICIRA sa vama, a ne napada srž vaše ličnosti tako što vas, možda izignoriše, pobjegne od vas… i nastavi po starom, onako kako vi opet možda ne vidite (dakle, krije se i ono što radi, a što je njegova intima i sama srž njegovog EGA ili samo male, nedozrele ličnosti koju svesrdno brani „svim sredstvima“.) Tako i drugi ljudi, pobjeći će od vas ako ste suviše agresivni prema njihovom, zaboga, „bezobrazluku“ i učiniti ga negdje drugo, svako ima pravo na to, ono ljudsko. A na vama je da se sklonite malo i ne zatežete bespotrebno odnos- do nove prilike. Sve su to oblici komunikacije među ljudima koji ne prelaze granicu ugrožavanja nečijeg lika i djela; presudite sami, ali ne budi ni vi previše strogi, ni prema sebi ni prema „sapatniku“ i vašim i njegovim slabostima. Ako su samo slabosti, a ne nešto, nedajbože, gore od „čistog bezobrazluka mahanja crvenom maramom vama pred nosom“ i, naravno da vas ne izaziva. Ah taj prkos, drugo ime ti je „tuđi bezobrazluk“, a u stvari samo rješenje ličnog problema, uz svesrdnu vašu toleranciju (kakav si ti, takvi su i drugi prema tebi; što naravno nije uvijek tačno, ali to je sljedeća priča).

komentar N.G. na „Bezobrazluk“ Zoran Volarević i „Transmisaono iscjeljivanje“

 

 

 

 

 

Kakva „drskost“ i šamarčić u lice odraslima, nepokolebljiva ljubav, a oni se uvijek razočaraju i nešto prenemažu (glume) sa svojim igranjem igrica. Drčan mali, i pomalo napredan!

idemo kroz život

 

 

 

A koliko vi, Astrolozi neophodni, stvarno zarađujete na nečijoj , izvinite „tupavosti“, mjesečno i preko telefonskih poziva, onako iskreno? Ja nikad nisam plaćala Astrologa, a nije da me ne zanima šta bi rekao, stručno, o meni. Čista radoznalost koja se (ne)plaća; inače, to bi trebalo da rade psihijatri. Šta mislite?

i ostali alternativci

 

 

 

Pa, „tupavima“, čitaj naivnima jeste (neophodni) ali drago mi je da ste tako skromni. A tek kako „skromno prihvaćeni od širokih narodnih masa“, kao i vraćare i dr. alternativci, u tome je sva poenta! Možda i u dobroj zaradi, čitaj „opelješivanju“ bez problema; sve naivci i dobra raja.

sve je u oratorstvu i sugestibilnosti

 

 

 

Cilj opravdava sredstvo. Ali nije u tome stvar, već i u tome kako se do novca dolazi; moral, etika… i tako to, što smo odavno u žurbi ili satjerani u tjesnac, davno pozaboravljali, kao da nikad nismo, niti više ikada , idemo u tzv. školu života. Elem, „posvađala sam se sa svim Astrolozima na svijetu“, jednostavno jer mi došlo, a oni su se „otpisali“. Nije u tome poenta koju svi nešto u zadnje vrijeme traže kad im „nije jasno“. Stvar je u tome da bih i ja mogla na taj čuveni stub srama, jer „iskorištavam muža“, tj. on radi tamo, a platu mu dijelimo na tri ravne časti i još neki „propisi“ vladaju u našoj maloj porodici bez obzira na sve i ono „svakom prema doprinosu“- to ne važi.

koji mi je cilj

 

 

 

 

… čuj, medijima (zaprijetiti)?! Pa, šta su ti ONI krivi? Šalim se, Zoco, ali smiješni ste i ti i „onaj“ radio; tako je moj muž svako malo „prijetio“ da će zvati „naše male bijedne brčanske medije“ da IM „pokosi travu“, i odrade oni svoj posao, skrenu pažnju javnosti na problem i on „nestane“, a sad kao poplave… Džaba što je moj poštovani muž pravnik bez utvrđenog radnog vremena pa ko preživi (pih! plata na kredite). Baš sam „momak za sve“… i smiješna što te čitam!

za moje nemirne sne

 

 

Pa, da, kao i uvijek, zarad publike slijedi psovka na kraju (teksta) i to se vjerovatno najviše prepričava od cjeline teksta. Uzgred, našeg predsjednika ste obično grlili a potom neobično ostavljali da čeka pred vratima i kod svoje kuće, prije nego što ga pozovete ili ga uopšte ne pozovete a on vam sam dođe, dakle bez poziva izbjegne ignoraciju. Ja, nevezano za sve i ovaj tekst- ne zna se ko više laže, mi ili pak vi!

na kolumnu Aleksandra Apostolovskog o „Bolan Laden“-u

 

 

 

 

Kako da budem originalna? Da budem „okamenjeni jezik“(govor), to je rigidno, jer jezik je živ organizam koji se razvija i dalje napreduje koristeći se sve više i više. Ali, sa druge strane, pravila moraju da se poštuju, pa i u jeziku, da bi bili svima razumljivi i „lakše dosegnuti“ u svojim razmišljanjima; a to je jako dosadno. „Grlica“

govorimo nepravilno

 

 

 

 

Lisica nadmudrila gavrana; nije ni to loše, ali samo u basnama. Inače, i u životu kad vam neko laska, proradi vam sujeta, pa ostanete „gladni“. Glupost je ostati nadmudren, ako već imate „jače oružje“ za izbjegavanje; i ne mora to da bude prezrena lukavština. Za promjenu , možda, mudrost, bistrina uma i njegova pokretljivost (visprenost). A i to nam katkad nije garancije da nećemo ostati izigrani; čudni su putevi Istine, i na čiju stranu če se okrenuti, koga pogledati… Teško je biti pravedan ali i ocijeniti nečiju glupost (izigranog i poniženog žalimo, a dovitljivca preziremo uz čestitke u sebi; nije lako poniženom i uvrijeđenom).

kad lija ne dolija
a kad dolija slijedi kazna

 

 

Tako si realna…

 

 

 

 

Moj muž ne prati sport po medijima, naročito onim senzacionalističkim, i uopšte znamo šta su danas mediji i manipulacija, o tom-potom. I ja sam mu se pridružila, uglavnom, ali ne znam da li su danas sportisti moderni gladijatori koji redovno umiru za svoj novac i slavnu pobjedu i iznova se rađaju kao feniks, da bi ponovo „prodalo dušu đavolu“, ili su pak dželati svog (ne)pokornog naroda, a možda su sve to zajedno. Navijači navodno nisu plaćenici, a sportisti jesu i to zdušno i ko zna kako će završiti to njihovo nemoralno zanimanje koje drugima oduzima koru hljeba (koja floskula). A tek glumci… koja je to snaga propagande, a tek praćenje lovom… I sve da je „stvarno tako“, ko će nam popuniti praznine u našim bijednim, praznim životima, ako neće oni svojom informaciom da su „uspjeli u naumu da su uspješni“- ko je nama ostalima to oduzeo i ostavio samo golu informaciju i „tuđe javne radove“. Onih koji jednom za svog života izađu iz tog “ devetog kruga pakla“.

Stefanu i Duciju „od krvi i mesa“

 

Svaka čast Nataša Gajić na komentaru, fenomenalno ste ovo napisali, o tome sam pisao u tekstu medijski foliranti. Ne osporava se ovde ničiji rad, već se govori o društvenom kontekstu i o ulozi svega toga.(Stefan Simić)

 

 

 

Hoćemo li već jednom i može li se sve ovo strpati u samo jednu glavu, registrovati toliko “informacija”, slike, tekst, video… ma, neee… učiniti da više nema šta. Eto, toliko smo svi zajedno prešli granicu (samo)savlađivanja!

na „Dvije američke glave“ Službena stranica Vedrane Rudan

 

 

 

 

Može li biti gore od goreg; pa, najgore. Tako i dobro, može biti samo najbolje.

svemoć(nom)

 

 

 

Skrivalica od skriviti nekom nešto; kao logika od riječi iluzija ili opsjena, ona životna. U čemu je poenta ako poruka samo nekoga spašava(?)

oblačnom Momi

 

 

 

 

Tužni ljudi privlače tužne ljude, da se međusobno tješe i utješe; usamljeni privlače usamljene i onda zajedno nisu više usamljeni; emotivci privlače različite emocije da se utrostrućuju; ali srećni ljudi privlače baš Sve ljude jer su baš ZABAVNI.

ZRAČIMO LI POKATKAD POZITIVNU ENERGIJU
bode oči

 

 

 

 

Iracionalnost nas čini (predstavlja) uvijek istim, a ne posebnim i kad smo puni snage i podrške.

perfektno sa zadrškom

 

 

 

 

Vidi… odkad to dvoličnost i licimjerje postadoše pozitivne osobine, čak poželjne u društvu koje , očigledno, ne može da se snađe sa našim silnim „transformacijama“ kao poželjnih koje isto to društvo kao prinuđeno okolnostima, prihvata. Ma kakvi da su. Dvoličnost- „maramica sa dva lica“, hoće reći da ne možete se pouzdati i biti sasvim sigurni u njegovoj blizini, jer koje će od ta dva da vam okrene, predstavi kao svoje, a ne običnu izdaju svih osvjedočenih pa prihvatljivih principa. Svojih principa i još sa maskom, obrazinom iza koje se krije, nešto krije, jer je zaboga primoran različitim pa kolebajućim aršinima. I ko da se osjeća bezbjedno u društvu sa nečijim licimjestvom koje sve mjeri različitim aršinima, onim jednim samo za sebe, a drugim za tuđi lik i djelo; dvostruko lice, dvostruka igra, pa dvostruka mjerila… a tek dvosmislenost koja nas ostavlja bez kompetencije da bilo čemu ispravno sudimo kao ispravnom i lako dokazivom, ko će nam dokazati da je to baš taj čovjek.

lažno predstavljanje

Komentar N.G. na tekst „Dvoličnost“ Z. Milivojevića u Politici

 

 

 

Advertisements

О natasa1

Pa, naravno kad muljaju dvadeset i kusur godina, taj par "medenjaka". A Vi? Jedva čekam to u junu! Malo sam se zamorila od prijave- čujemo se uskoro, nadam se , i sa komentarima.Pusa!!! Natasa1
Овај унос је објављен под Uncategorized. Забележите сталну везу.

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Google photo

Коментаришет користећи свој Google налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s