Iz Dnevnika 2012 (25)

Moje dijete je u pubertetu; eto i to smo dočekali. Do tada, odnosno do sada već je promijenio najprije drugove, onda razred, a sada još malo pa i školu, i opet prije vremena… Najvažnije je promijeniti životnu, i radnu sredinu, izbjeći usput loše prognoze i sve što prati takve „nasilne pretumbacije“ kao što su lomovi svake vrste i porušeni mostovi, što opet ne znači da prošlost neće nikad više zakucati i na vaša vrata mada ste i sve dobrano zalupili za sobom… Nisam više nečija djevojčica, sada sam majka, kao moja majka nekad, u istim godinama ali sa mlađim djetetom pa ne znam odakle nam ako ne isti ono slični problemi i „dokle će nas dovesti tvoje ponašanje“. Kažem ne znam treba li ruinu srušiti ili graditi novu zgradu, ali istorija se ponavlja na istim temeljima, on će meni: „izgleda mi gore nego što u stvari jeste“ i „dosta si me napunila stresom“, a vrhunac Kvarite mi koncentraciju kad pričate iza zidova, o mojoj budućnosti… O čemu? Djeci ne treba ništa objašnjavati, ili im „preobjasniš“ pa ne zna šta je htio kad je započeo, ili sve već znaju.  

Ko malo poželi, malom se i nada. Inače, velike nade teže se gase, a i ko polaže u takve.

 

 

Zatucana, zatvorena u sebe i svoje uske okvire, izolirana sredina koja tavori svoj život etiketirajući po sili inercije ili jednostrano ignorišući pojedince u zajednici, koja praktično i u zdravom svom obliku i ne postoji, je otrov koji proždire one „slabe i neotporne“ kad joj se žustrije i djelotvornije ne odupru; potrebno je snažno i jasno odbiti od dno koje te „neumitno“ odvlači i isplivati na površinu. Sam po sebi, ti si „otac i sin te nacije nerođenog djeteta“ i potrebno je da se umnožiš, a takvih usamljenika bez „pedigrea“ i prepuštenih sebi i stihiji, inerciji, je sve više i za njih kao da ništa ne važi pa ni „u se i u svoje kljuse“, jer tek su primjetljivi kad iznenada i očigledno nestanu ne ostavljajući ništa za sobom, čak ni tu šturu poruku za „napostojeću više javnost“. Šta je privatno(st) okrenuta sebi i mimo svega, nego očaj živog pijeska koji vuće dole svaki tvoj ili bilo čiji pokret na gore, nepotreban i suvišan bilo kome a živo biće- dok to jesi postojiš- ne treba ti za to ničija potvrda ili garancija.

 

 

 

 

 

„Čast svakome- veresija nikome“( mnogi kažu: svaka čast ,Stefane!) -Znaš šta, neko uvijek mora da počne prvi, a onda sve se nadovezuje jedno na drugo jer sve je povezano, kažem, ali uvijek mora da je to neko drugi ili se radi o nečem drugom što nas lično kao „ne zanima me“…

 

 

 

 

 

Zavisi ko takve standarde i postavlja. Ako ste u društvu gdje se tako nešto cijeni i vrednuje visoko, čak i materijalno bilo a ne samo na riječima, zbilja ste gubitnik ako kiksate suviše često i nikako vam ne uspijeva da im se približite, pa i pored prevelike želje i truda. Na stranu što i sami sebe na kraju krajeva tako etiketirate- realno kao gubitnika u svačijim očima. Ma, da, onda potražite nešto- nešto što vam pali, ali ne morate pod obavezno da smanjujete kriterijume, jednostavno promijenite smjer i u „rikverc“ po nova zanimanja. Ne kažem da je to moguće, mimo svog ostalog svijeta, ali nečija interesovanja su bezgranična mogućnost.

 

 

Uvijek spremni na nepredvidivosti… mislite psihički spremni ili uopšte, materijalno, fizički… ma, funkcionalno spremni ali to nije uvijek moguće, kad ne znaš odakle vjetar duva? I da li to poistovjećujete neuspjeh i nespremnost, zovem ga vješto ali sam nedorastao situaciji?

 

 

Samo malo, snovi nas nikad ne izdaju, već mi izdajemo svoje snove zbog nekog, zbog nećeg bilo čega; inače, meni nedostaje samo jedna stvar, i to jaaako mi nedostaje, a opet sasvim dovoljno.

 

sve što je bilo unutra sada je vani, pa tako i glasan bijes, odn. protest, sve se svodi na to da je izgubljen ss
vaki osjećaj za mjeru, kažu.

 

Bogu hvala ne nerviram se i ne želim da mi dani prolaze u nerviranju“… sve je u glavi, ali… ali da li je i na stolu na poslužite se?

 

I dokle će te to držati, koliko trajati, kuda otići, a imati gdje da se vratiš.

 

 

Anatomija šutnje mlade generacije otkriva uzroke skepticizma, nedostatka kulture slušanja drugoga, altruizma, netolerancije i dijaloga..Djeca putem facebooka imaju na stotine „prijatelja“ a u stvarnom životu nikoga. S internetom umiru brige za druge, osobito kod najmlađih. S internetom mržnja postaje zabava. Međuvršnjačko internetsko zlostavljanje je postalo prava epidemija.(?)

 

 

 

Nikad ništa nisam čula o sebi; ili nisam zanimljiva pa ne pričaju ili sam većinu toga prečula, a ponajprije- zaboravila. Bumerang mi se uvijek vraća u vidu neke tajne strijele koju sam sama ko zna kada u kuda odapela, ali nikad ne tračare u meni, niti ih vidim niti čujem, još manje dopre do mojih ušiju iza leđa i preko posrednika. Ono što kao čujem kao i da ne čujem, prije osjetim žalac ili ga predosjetim samo. A to je prilično nepouzdano i nevjerodostojno… Preko ljeta sijećem kosu… za hladnih mjeseci je puštam, pa opet u krug, sad ovako, sad onako „nek se nešto dešava“, kažu.

 

 

 

 

Nataša Gajić, Brčko Distrikt

Biblioteci Brčko Distrikta

Poštovani,

Pošto sam u navedenoj Radnoj biografiji navela čime sam se do sada bavila, dodala bih da sam se u cijelom dosadašnjem životu bavila i pisanjem u umjetničkom obliku ovog mog za sada samo hobija koji zauzima veliki dio mog vremena. Zato bih voljela da moj budući posao ili bar saradnja sa Vašom Biblitekom bude nešto u blizini ili povezano sa radom sa knjigama koje Vi čuvate i izdajete, ali i sa drugim piscima sa kojima dolazite u kontakt. O tome bih volila više da razgovaram u bližem kontaktu sa Vama, ako do njega dođe.

Napominjem da sam završila gimnaziju i dvije godine prava, ali ne bježim od daljeg usavršavanja u poslu koji bih u nekom slučaju kod vas možda dobila.

S poštovanjem

Nataša Gajić iz Brčkog

dana 26.12.2013.

Propratno pismo; Kreativna radionica pisanja Biblioteke „Milutin Bojić“

 

 

 

 

 

Moje radno iskustvo je prilično nepovezano i haotično, što je možda malo čudno s obzirom na moj životni staž, ali ne i neobično s obzirom na to kako se do posla teško danas dolazi, pa se sa potragom za istim često i odustaje.

Elem radila sam, poslije napuštanja studija prava, u fotografskoj radnji svoga brata, kao ispomoć u vezi fotografisanja i uopšte rada sa mušterijama. To je ujedno bila i laboratorija i umjetnički studio.

Zatim sam bila pomoćnica kod lokalnog advokata; prekucavala manje dopise, sastavljala izjave i sl., zatim odlagala dokumenta i predmete, kao i kontaktirala sa parničarima i drugim licima u kancelariji advokata koji se više posvetio odlascima i radu na Sudu. Platu nisam primala tih mjesec dana, jer sam bila na probnom radu.

Radila sam i kao samostalna frizerka u drugim gradovima.

A po povratku u svoj grad, najviše sam se zadržala kao novinar saradnik u lokalnom Radiju Brčko, povremeno kao spiker, reporter i kolumnista lokalnog lista koji je Radio paralelno izdavao.

S poštovanjem Nataša Gajić iz Brčkog

Radna biografija; Kreativna radionica pisanja Biblioteke „Milutin Bojić“

 

 

 

 

 

 

 

 

 

U svojstvu ovlašćenog lica Policije grada Erebra izvještavamo javnost o događaju koji je donekle obilježio ovaj dan 26. decembar tekuće godine- pronalaženje petogodišnjeg dječaka koji se, prema navodima njegovih roditelja, izgubio u velikom tržnom centru ovoga grada. On je, poslije opsežne i višesatne potrage pronađen u gepeku auta svojih roditelja i sa svojim psićem u naručju koji se nekoliko puta i oglasio ali od gradske vreve nije bio registrovan od strane naših policajaca u potrazi za tim petogodišnjakom za koga se i sumnjalo da je otet i da se nalazi u rukama kakvih neodgovornih lica, možda i iz bližeg komšiluka zgrade u kojoj dotična porodica sada već pronađenog dječaka živi. Radi interesa cijele istrage, novinari lokalnih tabloida nisu prisustvovali u istrazi kako ne bi izvještavali sumnjalo se na previše senzacionalistički način o svemu i time ometali rad službe za borbu protiv kriminala u gradu. Veći mediji su u toku i oni će šire obavijestiti javnost kada za to dođe vrijeme, odnosno kada se saznaju potpuniji detalji ovog nemilog događaja, naročito oni koji su mu prethodili i koji su doveli do toga da se malodobni S. nađe sam, uz pomoć nekog ili nećijim nemarom na ovakom po dijete opasnom mjestu , prtljažniku automobila, a iz kojeg je pravovremenom intervencijom policije grada izbavljen; osjeća se dobro ponovo u naručju svojih roditelja, koji su nas pravovremeno obavijestili o svemu što je prethodilo akciji policije koja je uspješno, može se sada već reći, završena. Istražni organi će utvrditi detaljnije okolnosti događaja i o tome izvijestiti javnost.

Saopštenje za medije iz Stanice policije grada Erebra

Saopštenje za medije; Kreativna radionica pisanje biblioteke „Milutin Bojić“

 

 

 

 

 

Pretvaram se da sam prznica. U stvari samo sam namjerila da se desi ono što mi je na dohvat ruke, a stalno izmiče, kao riječ na vrh jezika, slatka i umiljata riječ sa ili bez predumišljaja ko će ga znati, ali baš nje nikako da se sjetim i dohvatim je… u ovom trenutku. Jer prošlost me samo slijedi, a budućnost tek čeka ali kada.

 

 

 

Lenjost je neprijatelj sa kojim se svi, ponekad, borimo (ali mu se i prepuštamo, u tome je valjda i stvar). Evo još jednog načina na koji je možemo pobediti… 

 

 

 

 

 

Razumi me

Kad pričamo o nečemu čega nema izgubimo se, kao da i nas polako nestaje, gubimo se u nasrtaju na sopstvenu dušu. Tako i ja, rekla sam „mi“ pa i „ja“; pričala sam o jednom gradu, razočaravajućem toliko da su mi i same rečenice ispadale i lomile se kao usamljeni prut koji je lako polomiti, nikog nije bilo da mi pruži podršku, ni samoj sebi nisam vjerovala, bila sam već umorna od potrage za izvorom poetike. U nečemu što ni samo sebe nije podržavalo, pridržavalo, a kamoli opijevalo u neznanim pjesmama. Kako da uljepšan sebi dan ili ovaj grad, kičicom?! Bezuspiješna rabota , ako ne ispadne makar dio freske ovog bezimenog grada što su ga ubili u samom sebi.Ja sam za to, a onda , odmah zatim nekako i nisam. Šarati po tuđim zdanjima, a ne izvući za to makar nešto, novac, pouku, zazor… zaludan je posao. Zazor… zašto zazor? pa zaziru od mene kad vide koliko sam luda za ovim gradom koji dobro poznajem mada ga svakom svojom pomisli mijenjam, uobličavam… i selim se iz njega na neko ljepše, ugodnije i urednije mjesto. Koliko urednije? pa toliko da kontejneri ne zjape prazni a puni nečijih zalutalih ruku koje željno nešto traže baš u njima, u kojima se nikad ništa nije našlo a da je potrebno. Nepotrebno, e baš zato otići ću iz ovog zanijemilog grada, možda na neko neporozno mjesto… sve je porozno kad propada, a ne spašava se… gušt mi je!

Kolumna za Radionicu kreativnog pisanja
(proba)

 

 

 

 

 

Jedan čovjek i jedan nepoznat grad

Drčan je to grad, prvi je utisak, čovjek se u njemu izgubio, a ljudi žive u trci za novcem od ugleda ili je to ipak neka vrsta borbe za opstanak. Tako se od prve i ulazi u njega, bar s one strane rijeke, naravno preko mosta koji još suzi iznad dvije zaostale bombe iz drugog svjetskog rata, a još neeksplodirane pod vodom „ko će to izvaditi“. Dakle naprijed je carina pa kroz sredu grada, lijevo vlada grada u državi, naprosto država za sebe ili država u državi- mala ali koliko djelotvorna. Idemo dalje, desno preko kanala sumraka i miomirisa svega što se u njega izljeva, i još će, a što zovu još jednom rijekom, pa preko mosta u naselje jednog prvog naroda… onda se odmah povratite, jer to je već izlazak iz grada i tu nemate šta da tražite, sem bolnice, tržnog centra, nekadašnje stočne pijace… tako da možete i okolo takozvane željezničke stanice i autobuske takođe, pa do mješovitognovog otkadsebe dijela grada ili „š“ naselja uzduž i poprijeko… sve preko pruge do naselja još jednog naroda ili njegovog groblja i crkve, kao što u njihovim naseljima imaju njihovi grobovi i bogomolje u triplikatu. Sve konstitutivno, kao i spomenici palim borcima; tu je i prelijepa vijećnica renovirana i stara tri vijeka, za gradonačelnikovo sjedište i vjenčavanja, a na ćošku privatni hotel u sopstvenoj režiji zdanje neke od starijih država takođe krasi ovaj pomalo opustjeli grad u tranzitu, jer u tranzitu su izgleda još samo furgoni i bezbrojna vozila stranih registracija , koji bi preko carine, mosta pa u drugu državu. Ostajemo sami , sa pokojim prorijeđenim parkom, opustjelim šetalištem uz rijeku ili onim kroz sredu grada sa pokojom radnjom u poslu i mnoštvom nedorađenih lokala. Ah, da, kultura su prepotopski dom kulture sa skupštinom političara kao privremenim podstanarima, bibliotekom na izdisaju u nekadašnjoj prodavnici namještaja,pozorište, bioskop i knjižara gotovo da samostalno i ne postoje, ne, rađaju se već „sto“ godina al ko na to još da misli i to se vidi. Ako sam šta zaboravila.

Putopisna reportaža za Radionicu kreativnog pisanja
(probno)

 

 

 

Mačka ne zna za sebe
Ja sam jedna stara mačka i ne znači da ću još dugo poživjeti. To što imam devet života kako kažu, kad se sve sabere i oduzme, prije se može reći da su mi više oduzimali nego što sam davala. – pomisli maca i skoči sa švedskog stola, pored vrata pa kroz prozor devetog sprata, baš.

Monolog ili unutrašnji monolog; Kreativno pisanje biblioteke „Milutin Bojić“; Radionica

 

 

 

 

 

Soba (je) priča sama sa sobom
Da se razumijemo, ja sam starija i samim tim iskusnija. Ti, ti moraš da slušaš!- Koga?! Tebe, koja si prvu noć izgubila pidžamu u bolnici… je l to bilo u bolničkoj sobi? Ne, ako te budem i dalje „slušala“ totalno ću se izgubiti a obje ćemo nagrabusiti. Ovaj put ja zapovijedam!- Čime? otvorenim penđerom kroz koji iskačemo na prvu loptu, sa prvog sprata ovog jezovitog bolničkog kompleksa?! Ma baš si iskompleksirana… ššš budi tiha… opet čujem bolničke klompe stružu patos, dok nas ponovo hvataju u bijegu a u krevetu.- A ti budi i dalje tako nepomična i uplašena … i ništa ti se neće ostvariti, ako me ne slušaš.
Prozor je klapnuo i zatvorio ovu scenu u muk.

Dijalog; Kreativno pisanje biblioteke „Milutin Bojić“, Radionica

 

 

 

 

Ljubav preko žice ili Deveti krug
Ja sam bila vesela djevojčica dok se sve ovo sa mnom nije dogodilo.Šarala sam okolo crteže bez smisla, kasnije slala poštom po gradu. Onda su me pozvali u radio stanicu, ali nisam otišla, da nešto pričam, nego u kafanu „sjedi gdje si pošla i kome si ovo pisala“.Opet kasnije u stanu zazvećalo je ogledalo sa mojim likom u sebi, mikrofonijom… znala sam, neko me osluškuje, a mnogo kasnije nismo se opet vidjeli, ali smo vodili unutrašnje dijaloge na daljinu. Kad sam ga nazvala , da razjasnimo stvar, prvi je propjevao da on sa mnom „ne priča“ i da je sve „iluzija“, od sad pa do vijeka. Bez obzira što se volimo tako snažno, gotovo platonski. I stvarno je gotovo pa prošlo; ovaj razgovor se otegao, jer vama, posmatračima, običnoj publici iz našeg sokaka neću ništa više da kažem. Neka to ostane naša mala tajna, a ne bajka.

Pripovijedanje u prvom licu; Kreativno pisanje biblioteke „Milutin Bojić“; Radionica

 

 

 

 

 

On je moj sin i obaveza
On, moj sin, otišao je danas kasnije u školu nego obično. Nadam se da će doći kući na vrijeme za ručak, jer moje pamćenje već slabi, imam puno godina i zaboravljam sve što me ne zadrži malo duže pored sebe. On, moje dijete, ide u školu, a pošao je godinu i po ranije od dozvoljenog. Niži rastom, ali ne baš od svih, mršaviji od svih i ljepši a popustljiviji, snalazi se kako zna i umije; samo najavi“opet tuča“ i ja dignem uzbunu da sve trešti… On, naravno, izvuče manju ocjenu iz vladanja i odlazak kod školskog psihologa bez ikakvog smisla i svrhe. Evo ga i strah da li će kući stići na vrijeme i neozlijeđen; sutra se vraća ponovo kao na „mjesto zločina“, i tako još desetak dana do kraja prvog polugodišta. Onda mali predah, kompjuter uvijek u opticaju, kasno lijeganje i kasno ustajanje, do „balčaka“, vrlo malo ulica i njen životni žargon; samo dva potpuna strana jezika… je li mi dijete poliglota, pa ga tako malo razumijem. Istinski.
… Utrčava u sobu malo poslije šest sati , uveče, teškom mukom svlaći torbu ranac sa ramena… sve sa sebe i ulijeće u toplo kupatilo sve školsko sa sebe da spere, ništa da ne ostane od prošle tuče. Opet je bilo i ništa ne smije da se primijeti, ništa od prljavštine „izmeta“ koju je ovaj put „popio“. Bubotke… Dok ulazi u sobu polumokar i golišav, nada se da ga ne vide svevideće oči njegove odviše brižne majke koja bi i u Dnevnik mu zavirila , samo da ga ima. Kad se oni kući vrate, tek će nastavak da slijedi, ali ja sam već miran. Sve sam već na dušak popio i pojeo što je imalo, za čitav život. Ili pretjerujem, sam sa sobom? Gle, tu piše: On je moj sin i obaveza; moram to da stavim u svoju priču!

Pripovijedanje u trećem licu (nesavršeno i pomalo pogrešno “on”); Kreativno pisanje biblioteke „Milutin Bojić“, Radionica

 

 

 

 

„Tri Evina lica“… nešto kao sudar različitih ličnosti,; razlika u osobenostima može da ide čak dotle da jedna od ličnosti iste govori potpuno novom bojom glasa, promijeni način postupanja, ophođenja, pa i mimiku i gestikulaciju kao sasvim „nova“ ličnost u istom a drugčijih karakteristika i ispoljavanja, tijelu. Obično dvojne ličnosti ne znaju jedna za drugu, dok im to psihijatar ne nagovijesti, saznanje je strašno za „svaku od njih“ i nevjerovatno, ali može da ide dotle da se njih dvije i treća povremeno „susreću“ u zajedničkom sukobu i međusobnom podmetanju i nepodopštinama prema „onoj drugoj“, sve do ubistvenih poriva i „gašenja“ one druge ličnosti koju vide kao uništenu i izbrisanu sa „lica zemlje“, jer joj naprosto smeta, ugrožava je svojim suprotstavljenim stavovima u životu… uostalom , svaka od njih, suprotna ličnost, radi za sebe i ono što ova druga ne zna (ne želi da zna?) i ne sluti, kao kad je „jedna od njih“ raskalašnica, a druga uzorna mati. Zamislite kako (normalni?) svijet gleda na tako podvojenu ličnost; nestanak jedne je kao smrt u cjelini. Sali Fild je u jednom filmu dočarala jednu takvu ličnost usamljene vaspitačice koja se uz to sjeća svog djetinjstva u fleševima, u kojem su je roditelji zlostavljali…. kao odrasla je potpuno nesvjesna što kao „ova druga uradi“ (nađe se u vodi i najednom se „probudi“ i ne zna kako je došla dotle). Stanje je, izglada bolest vrlo zanimljiva i misteriozna, kako za psihijatriju , ne malo i za običan svijet i književnost i film.

komentar N.G. na „Poremećaj višestruke ličnosti- jedno telo, više duša“; Psihoverzum

Esej za Radionicu

 

 

 

 

Nemoj tako… takav je naš svijet, nekad su se svi razumjeli u fudbal, neki u „politiku“, a sad u internet (čitaj- fejsbuk); možda im je uz kaficu povišen pritisak, tada se puno i previše aktivno priča, uskače drugima u riječ i ne sluša pažljivo… bilo to besposleno na poslu ili sebi kod kuće, hm. p.s. Neki baš znaju da pišu , ali ne i da pričaju, je l?

 

 

 

 

 

Moja mati, seljanka, prepješaćila je tridesetpet kilometara u komadu, do grada, da bi me našla. Vratila se isti dan, ili noć, još toliko razočarana jer me nije našla. Ja sam bio već daleko i mrtav, mada su joj rekli da je čekam među ranjenicima, teškim. Kako mogu ja da čekam kad ne znam ni gdje se nalazim ni šta se više dešava sa mnom. I sa tim ljudima… ranjenik, daleko od kuće , brani zemlju od pogroma, skojevac od osamnaest ljeta sa metkom u plućima jedva i da dišem isti vazduh sa drugima. Ali, dočekao sam svoju žalosnu majku i ne znajući mlađeg brata kad je sa volovima krenuo da me traži pa stao gdje ne treba, na minu… odletio… za mnooom, vikao sam u jurišu, toliko znaju o svom najstarijem sinu svršenom krojaču. Ni ja ne znam više. Partizan.

Kratka priča; Kreativno pisanje biblioteke „Milutin Bojić“, radionica

 

 

 

 

Čudorjeđe
Držim da nije u redu započinjati uvijek iste stvari, ali nadam se da ću jednom dovršiti svoju jutarnju kafu. Greška… ja se u stvari nadam da će moj sin dovršiti knjigu koju namjerava i da ću ja nastaviti da dočitavam svoju ko zna kada započetu. Stvar ipak nije u dovršavanju ili ponavljanju istog; stvar je u namjeri, odricanju… potrebi iznad svega. Kad zaboravim naslov ja mu se vratim, cijelom sadržaju, a ne samo formi. Inače i forma mi je veoma bitna, kad nekoga upoznajem, pa makar to bila i samo knjiga. Knjiga nepročitana i moj sin zadubljen u nju… ili neku žensku osobu.

Automatsko pisanje; Kreativno pisanje biblioteke „Millutin Bojić“, radionica

 

 

 

 

Bez naslova

Mogla sam i da zaboravim, višak detalja ponajprije, ali u sjećanju mi je ostao samo lik bez uzice na šeširu i njegovo bučno pa zato nedolično ponašanje. Nedolično? Možda je samo pogurao gospođu u autobusu kojim se slučajno vozio do stanice Sen Lazar, ili one koju je namjeravao da zamijeni ovom kada se vožnja završi. U drugom autobusu drug mu je skrenuo pažnju na viseće dugme na njegovom izanđalom kaputu. I bio je prilično nezadovoljan sobom ili svim mogućim predstojećim komentarima. Protiv sebe; sljedeći put , pomislio je silazeći sa papućice pravo u baru pored , neće se ponašati tako snishodljivo prema drugu ili bilo kome drugom. Ma, dići će malu revoluciju u autobusu, dosta smo svi ćutali pognute glave… O tome svjedoči i stav posmatraća prema ovom nekad otrcanom liku iz zapećka.

Stilska vježba ; Kreativno pisanje biblioteke „Milutin Bojić“, radionica

 

 

 

 

Kao i u životu, važno je šta dolazi poslije… mislim, euforije. Ne kaže se đabe, pritisni kočnicu, malo se stišaj pa onda opet kreni ali samo malo, ovaj put smanji gas kao i opasnost od proklizavanja, izmicanja tla pod nogama… Ali , ko bi stalno baš bio oprezan. I to je to.

 

 

 

 

 

Doslijednost, u svemu, neiscrpan je izvor promašenih investicija.

 

 

 

Ne mogu reći da je gotovo sa tom pričom i da se moj sin izvukao iz nje ako je već nije zaobišao, tek je osmi razred osnovne škole, iste, ali je mijenjao razred zbog „iživljavanje drugova i drugarica“. Kao najmlađi trpio je razna poniženja , omalovažavanja, naročito „ismijavanja“ kako on kaže i na šta je najosjetljiviji i kad dolazi od od starijih, nastavnika koji bi trebalo da služe za primjer uodlučnosti rješavanja problema i nesklada u sredini kojom se kreću mladi. Ali… kad dođe do „koškanja“ i međusobnog razračunavanja naših mladih uzdanika, sve se završava smanjenim vladanjem i guranjem pod tepih, iza ugla vrijeba slično ponašanje i osveta onih koji po svojoj procjeni „nisu prošli dovoljno dobro“.Roditeljske prijetnje, dugi razgovori kod psihologa i razrednika, prijetnje čak policijom u iznimnim slučajevima… sve uzalud, a frustracija na djelu, za čitav život. Jer, mama, tata… mi se „bijemo do smrti, pa ko preživi“- izjava psihologu inače mirnog klinca koji ne da na sebe i svoj „ponos“. A borilačke vještine… to ćemo da vidimo u srednjoj školi, kad situacija postane „ozbiljnija“ (gdje ćeš, sine, ozbiljnije nego što već jeste; i izolovan i zabrinut sam za sebe!)

 

 

 

 

 

 

07.08.2014 u 11:13 / Odgovori
Ljudi su po samoj svojoj prirodi skloni da u drugim ljudima, naročito s kojima su bliže povezani, kao i u situacijama koje iz toga proizilaze a koje dovode do najčešće nedefinisanih ili neraščišćenih odnosa, onih na čekanju i nepotpunih, vide ono što im odgovara. Nedostatak činjenica isto tako vuče nas da odnos riješimo na silu, maštom nadopunimo i obavežemo se tako da ćemo istrajati do kraja u svojim nerealnim očekivanjima, iako situacija pokazuje suprotno i zahtijeva od nas sasvim drugo djelovanje u odnosu na partnera na primjer. I u krajnjem ishodu jedno drugom navlačimo krivicu zbog sopstvenih zabluda u koje smo se uljuljkivali ili na osnovu njih čak i sudili o nečemu tako realnom kao što je međusobni odnos i kako ga dalje treba graditi a šta rušiti. Mi smo pozvani da slijedimo sopstvena osjećanja prema nekome i mišljenje u datoj situaciji, ma kako negativna ili pozitivna bila, dato nam je da se upravljamo prema njima, pa kako nam bude. Nije isključen ni strah od pretjerane sreće koja nam juri u susret ili ogorčenost zbog nesrećnih okolnosti u kojima se nađemo, zato kažemo, vladamo se kao optimisti ili veći pesimisti ali da problem riješimo najprije u sebi pa u partneru, poslovnom, ljubavnom i u različitim životnim situacijama koje nam se nameću. Ili da sve “prepustimo vremenu” i “gurnemo pod tepih”, kad nam se hoće ili smo “vezanih ruku” da o bilo čemu, ili bilo kome sudimo.

komentar na „Zašto idealizujemo one koje volimo“ Krstarica Život

 

 

Jak si da pomogneš, ali slabost ti otvaraju oči. Zašto li se onda kaže, sit gladnom ne vjeruje? Nikako da se poklope i preklope, nadovežu jedno na drugo… i shvate ovo razmimoilaženje. Ma, krajnosti su nam suđene, neeemaaa (se).

 

 

 

 

Možeš i od nesreće da poludiš, dakle. A ni od sreće poluditi nije neka nesreća, ako ne traje predugo.

 

 

07.08.2014 u 12:48 / Odgovori
Kad kažem svom sinu, hajde da razgovarama argumentovano, on mi odvraća, pa i argumenti, njihovo nabacivanje, je svađa. Dakle svako ispoljavanje bijesa je loše, a kamoli potiskivanje, i u jednom i u drugom slučaju nanosimo sebi štetu, a potiskivanjem još i veću, možda bolest. Zašto? Pa zato što je sveki ali svaki, ne ono toliki pa nije štetan, bijes je samo štetna i neželjena posljedica nekog jačeg uzroka, samo jadan način da se problem riješi prividno a uzrok problema i dalje stoji i još uvijek neizostavno zahtijeva svoje rješenje, kroz bijes, najčešće nemoćan, da nam pomogne i odagna tamne oblake i razvedri nebo. Kažem uzrok svemu je u nama, okolimi, situaci takva kakva je, ali rješenje nije u bijesu. Gotovo da je osjetiti bijes prema nekome ili nečemu naša skrivena bol(est) i način da se problem odloži i tako odmakne od nas a ne riješi pravim, svrsishodnim djelovanjem kakvo je “idi tamo i učini to”. Neizostavno. I smiri sebe, kažem, kad nema konstruktivnog iskazivanja bola (bijesa) koji ne prolazi.

komentar na „Bes- kako se izboriti sa sobom i drugima?“ KrstaricaŽivot

 

 

Mrdni malo ti što uvijek dobro prolaziš i bez para, pored sebe. Sreća nije u novcu, ali je donosi i kad druge nemaš- imaćeš.

 

 

Ukoliko postoji „emocionalno dužničko ropstvo“, šta reći za moralni dug između dvoje ljudi koji su se vezali „vezom za svagda“ i u kojoj je jedno od njih pružilo veće žrtve, uložilo dio sebe koji se inače u normalnim odnosima ili sličnim situacijama ne praktikuje, dešava se slučajno, nevezano za uzajamne i pojedinačne želje, čak se nepredviđeno i neželjeno se dešava. Ali, eto desilo se da je jedna strana recimo zbog toga štetovala, uložila više i samim tim više i zahtijeva od druge strane, bar moralnu kompenzaciju, pa makar to bilo i u materijalnom odgovoru na različite stvari i pružanja u vezi. Jasno je, „para na paru ide“, ali može da posluži i kad druge mogućnosti nema ili se ne očekuju od druge strane koja bi mogla da se smatra, ili samo osjeća, moralno dužna da uzvrati tako na čin žrtve koji bi se mogao nazvati i moralnim zaduživanjem ali i podrškom i davanjem od sebe kad je trebalo, bilo nužno. Moralni dužnik ne bi trebalo da se osjeti zbog toga manje vrijednim, ali dug je dug.

komentar N.G. na „Dugovanje ili zahvalnost“ Z. Milivojevića u Politici „Formule življenja“

 

 

 

 

Kad mi je otac nekad govorio da podvučem crtu, značilo je da zaboravim, da bacim sve pod noge i počnem nešto novo, iz početka ili svedem račune, gledam ono od čega se živi, i bez osvrtanja prestanem sa tim starim, izanđalim ponašanjem i krenem dalje, tamo gdje sam davno stala bez snage i volje; značilo je sve i ništa. Te riječi, izazivajući bujicu zlokobnog osjećaja da još nemam ništa u svojim rukama i „ništa se desilo nije a sve je drukčije postalo“. Nemoćan osjećaj ukoliko se ništa ne „podvuče“ a to je djelovanje.

 

 

 

 

Privlačni ili odbojni, ima nešto što nas ponekad odbija, a to nije mala stvar, nešto što upozorava da to nije to, da je loš čovjek pred nama kad se definiše nečim odbojnim u svom nastupu, nekom cakom kojom zrači u negativnom smislu, šalje nam signale da ga se klonemo i sugeriše da od njega ne možemo očekivati ništa dobro. To je površno, ali kad zagrebemo ispod, rijetko, ili slučajno, se prevarimo. Biti ružan i odbojan je kao označeni negativac u filmu, predodređen za ružna djela, izaziva negativne komentare, crno-bijelo na vidjelo, ali i vrstu sujeverja ( kao i mladost i ljepota, privlačnost). Naravno, ima osoba koje svojim negativnim stavom izazivaju, svjesno i namjerno, pozitivne reakcije, i tada se odbojnost potire,, ali to već spada u domen patologije onih koje negativan kontekst privlači i „slažu“ se s njim.

Komentar N.G. na „Vladaju li samo privlačni“ iz Sensa magazin

 

 

Samo posmatram i ni slučajno ne pokušavam to promijeniti izvan sebe. Ali ja sam stalna promjena ili se stalno mijenjam, stalno otičem, kao voda a nisam to. Pripadam sebi ali se ne poistovjećujem s tim, jer poistovjećivanje je patnja i želja koji pripadaju samima sebi i meni. Ja sam ja, ali se ne poistovjećujem sa stvarima izvan sebe i u sebi.

Ja sam samo posmatrač ne i učesnik.

 

 

 

 

Ako smo odgovorni za izražavanje svojih emocija, nismo odgovorni i za same emocije ili bar ne utoliko ukoliko su one izazvane i plod nekih drugih uticaja izvan nas, pa ponekad i od nas samih proizvedene ali pod uticajem već naučenog, da njima vladamo ili ne vladamo. Tada kažemo da čovjek vlada sobom ili ne vlada, kontroliše se ili ne, pod uticajem je nekoga ili nečega ili pak nije. Ali da li je to uopšte opravdanje za naše reakcije koje su neprimjerene i još uz to pogrešno naučene emocije a ipak se ispoljavaju? Govorim to kad emocije „odvajam“ od njihovog izražavanja, jer neke je zaista bolje zadržati za sebe, kao što je bitno , ako ne i bitnije naučiti ispoljiti ono što osjećate, na pravi način, u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Na stranu što nismo uvijek spretni da sve pravilno procjenimo, pogriješimo, ali i to se uči od iskustva do iskustva. Baš pravo školovanje emocija je život; neke pogubimo a neke sačuvamo da nas krase. A volja, pa volja je nešto drugo ali može biti od pomoći.

Komentar N.G. na „Školovanje impulsivnosti“ Z. Milivojević u „Politika“

 

 

kažiprstom podupirati nebo a ne upirati u donjeg

 

 

Tačno je tačno… ali, ako smo kažnjeni svojim bijesom, jesmo li nečim kažnjeni i za trenutke radosti kad nam se otmu, uvijek moramo misliti i šta dolazi poslije. Tačno je… sve zavisi na šta se natjeramo u odsutnom trenutku, kad smo na primjer lijeni i bezvoljni, jer grudva kad krene ona ide pa ide. Važno je početi, ako sam u pravu, pa makar i na silu, tj. bez imalo volje. Ona dolazi poslije kao sama po sebi.

Komentarčić N.G. na „Zašto vas vaš mozak ne čini srećnim“ iz Sensa magazin

 

 

 

Naročito ako je neko „glup“ , pa umjesto da vam pomaže, on vam odmaže, (ne)namjerno; postavlja se pitanje smisla traženja ali i pružanja pomoći nekome u odsutnom trenutku. Što je najbitnije, sačekate kako već morate vrijeme, i pokaže se da vaša u suštini greška nije baš to, nego , naprotiv, prilično uspješan pokušaj prirode da načini nešto svrsishodno od vas, a na vama je da nastavite dalje. Bez volje, što bi zaista bilo glupo s obzirom na nove rezultate, ili valjano s voljom. Zdušno protiv svih vjetrova i pokazatelja.

Komentar N.G. na „Strahovi sprečavaju više od nedostatka volje“ iz Života Krstarice

 

 

 

Tačno je to, imate dovoljno vremena, hrabrosti i provokativnosti za djelovanje preko Interneta. Nasuprot tome, uživo se krčkate u sopstvenom sosu, jer ste više izloženi sudu javnosti na ograničavajuće mogućnosti kao što su sopstveno prisustvo, razgoličenost i(ali) fizički manevar koji je nezamjenjiv i nedostaje kad ste zaklonjeni kao iza zavjese koji vam pruža zavidna tehnologija i njen nezadrživi napredak u kojem kao čovjek morate takođe da učestvujete i ne zaostajete. U pitanju je samo svojstveno prilagođavanje, i ničega premalo, ničega previše; samo ga pratite da li će ispuniti svoju funkciju u dogledno vrijeme i da li ćete i sami zadovoljavajuće funkcionisati u ovom „šugavom“ svijetu. Jer on od vas to očekuje i ništa ne prašta a kamoli kolebljivost i zaklanjanje iza lažne skromnosti u nastupu, bilo ovako -bilo onako, na vama nije da propuštate mogućnosti koje vam se ipak pružaju u napretku.

Komentar N.G. na „Druženje i van Interneta“ na Život Krstarice

 

 

ne ostavljaj (me) na ivici sloma ili cjedilu

 

zbog verbalnog nasilja u braku dugogodišnja kazna- kontrola

 

 

 

Šta je to što bitno doprinosi uspjehu u životu? To svakako nisu knjige i čitanje svega što vam dopre do ruku; može samo da vam „pomogne“ da se izolujete u neki svoj svijet mašte, pomalo kreativnosti, ako ste i inače nadareni recimo za pisanje, a čemu inače taj vaš svijet i stakleno zvono… Ako ste dovoljno otporni , poslužiće vam i kompjuter, a nadareni da shvatite neke stvari na vrijeme, pomoći će vam i kod stranih jezika, brže i djelotvornije nego same knjige; još malo neke stvari oko tehnike, i već ste na pragu novog svijeta, ukoliko vam „glupe nepotrebne stvari“ ne oduzimaju previše vremena: škola, ko to kaže, hrana, odmor i dobar san… a naročito zastarjeli roditelji koji vam sve to guraju i poturaju, nastojeći da vas privole „zdravijem i uspješnijem životu“(cvrc!). I naravno da smo im dosadni sa svim tim metodama, pa i korisnog čitanja, kad oni imaju svoje lične prioritete koji se kose sa njihovim i nemaju nikakve koristi u njihovom slučaju , osim kontrole i kontrolisanja. Što ničemu ne služi, samo roditeljima, priznaćete.

 

 

 

Ne dozvolite da vam utole žeđ i glad za postizanjem cilja, to je strast. isto tako ne dozvolite da vama ovladaju prljave strasti i niske pobude, ma koliko ih skrivali iza našminkane „težnje“ i tuđem oku nametnute obrazine, kad tad će izbiti na vidjelo, a vas poklopiti, nedostojne svijetlog trenutka iskrenog ispunjenja prave odanosti prema sebi i drugima koje cijenite. Pravda je za sve i nije trenutna već vječnija i od same strasti koja je samo iskra koja pokreće krajnji cilj.

 

 

 

… A kad me nešto razveseli i takne, pošandrcam od „dragosti“. Je l znate šta je to? kad vam suze navru u oči, grlo se zategne pa se istovremeno smijete od sreće… naravno da ne znate šta biste od sebe i od tolikih navrlih emocija, da biste pomazili „cijeli svijet“, toliko vas raznježuje nečiji drag postupak. Zbilja nešto neočekivano za ovo vrijeme!

odgovor na „Ganutost“ Zorana Milivojevića u Politici

 

 

 

 

Moje dijete je u pubertetu; eto i to smo dočekali. Do tada, odnosno do sada već je promijenio najprije drugove, onda razred, a sada još malo pa i školu, i opet prije vremena… Najvažnije je promijeniti životnu, i radnu sredinu, izbjeći usput loše prognoze i sve što prati takve „nasilne pretumbacije“ kao što su lomovi svake vrste i porušeni mostovi, što opet ne znači da prošlost neće nikad više zakucati i na vaša vrata mada ste i sve dobrano zalupili za sobom… Nisam više nečija djevojčica, sada sam majka, kao moja majka nekad, u istim godinama ali sa mlađim djetetom pa ne znam odakle nam ako ne isti ono slični problemi i „dokle će nas dovesti tvoje ponašanje“. Kažem ne znam treba li ruinu srušiti ili graditi novu zgradu, ali istorija se ponavlja na istim temeljima, on će meni: „izgleda mi gore nego što u stvari jeste“ i „dosta si me napunila stresom“, a vrhunac Kvarite mi koncentraciju kad pričate iza zidova, o mojoj budućnosti… O čemu? Djeci ne treba ništa objašnjavati, ili im „preobjasniš“ pa ne zna šta je htio kad je započeo, ili sve već znaju.  

 

Ne treba gledati u samo jednu stranu, potrebno je pogledati apsurd direktno u oči, ako je to ikako moguće, i vjerovati u ono što nam instikt kaže. Na žalost , ne možemo se kloniti prirode i onoga što nam ona kaže, ili poručeje kako god, ali apsurd je majka prirode, a ne ponavljanje gluposti jedne za drugom. Da me neko pita, ne bih pristala na nešto što mi škodi, ali ko mene pita, i da li sam uvijek u prilici da pravilno prosuđujem ili odlučujem o sebi. A kamoli drugima… kamoli drugima.

komentar N.G. na tekst Bloody Željka: VedranaSlužbena stranica Vedrane Rudan

 

 

 

Ima hiljadu razloga, isto tako ima raznih vrsta laži, onih bijelih koje smatraju nebitnim, a i velikih jako bitnih istina. Sve je stvar pravilne procjene, pravih ljudi na ispravnom mjestu, tj. putu. Ako se slažete? A i to je nešto, složiti se s nekim i po nekom pitanju i uopšte biti … drug s nekim, ne obavezno i prijatelj, pa mu „sakriti nešto što bi ga povrijedilo sigurno“, a istovremeno ga gurnemo od sebe iz nekih samo nama bitnih razloga za koje on ne mora ni da zna. Znači, stvar je ne poigrati se s nekim u odsutnom trenutku, kad je slab prema nama i u svom neznanju nemoćan da reaguje pravilno i zaštiti se… od laži. A duga priča znači laž (?) gdje to da iskopam…hm.

 

 

 

Svakoga dana u svakom pogledu sve više razmišljamo o Smrti. I koja nas je jednom, nekad, više puta… mimoišla. Na žalost. I na žalost neće baš uvijek, biće i njoj jednom baš sada i nije da nam neće biti žao, ako , kad bude kosila, za žaljenje bude vremena. Zaista ne vjerujem da postoje brzi filmovi koji ti za sekund prelete pred očima. Mozgom, kako inače?! Koja lagodna smrt, ma „smrtić“…

komentar N.G. na tekst V. Ruden: Život u Hrvatskoj; Buka

 

 

 

Ma, da najbolje odmah povjerovati i bez dokaza, molim, to su samo vaše misli i vrlo opasne… i tako se mi vrtimo u krug, bez dokaza opravdanosti o onome o čemu sudimo, siječemo odoka, a da ne ispitamo svrhu i cilj svemu tome, i sebi naravno. O sebi i pri sebi, šta nam sve nećeposavjetovati i odrezati; a da ih provjerimo, ha, šta mislite?

 

 

ako te ne stignem nikad više se ne stigli

 

Koliko ste hrabri?

lijek nema dejstvo sve to da ispravi

Ja bih po Mjesecu gazila bosa. Nepravdu ne podnosim, još manje osvetoljubivost, ali neke stvari zbilja moraš dobro da upamtiš i dokućiš inače si j…n. Koliko bre ti imaš godina, a da si mi sve to popamtio , nisi vratio. Uostalom, kakvi su ti to sve principi, moja radoznalost je bezgranična, pa se dokaži i pokaži, a kadkad i prikaži u punom svom sjaju predstave za „lakovjerne”. Ne , nisam povjerljiva, još manje vijerna sebi i drugima ponajmanje, ali tebi svakako. Da.Jedan mali „razgovor“ daj da vidim. 
(Nataša Gajić, Brčko – 19.10.2013. 06:41)

 

„Mama, oni me plaše!“

bude da ne bude sve do sada
lisica ili zec

Da, da se jednom to sve završi. Ništa gore od stalnog iščekivanja da vam nešto padne na glavu. A oni koji su vas doveli u takvo stanje, da stalno nešto očekujete, čekate, a ništa se ne dešava, najbolje znaju kako da vas „pokrenu“ u svoju korist dok samo u njih gledate i nečemu se nadate, ili kako da vas pokrenu da i za sebe nešto učinite između dva zalogaja loših vijesti koje su vam prošle kroz glavu ili pored uha, na vama je izbor, za koju ćete se opciju opredijeliti. A biti spreman i uteći i na strašnom mjestu postojati. Nije na odmet nekad i saslušati šta drugi ima da kaže a ne zasipa vas prijetnjama i prognozama bez dobrih argumenata. A opet, biti ptica zloslutnica koja jede vaše meso i utrobu, a to ste vi, ne kaže ako uradite ovako biće onako. Ona vas sprema za raj, letargiju, liniju manjeg otpora, sve u svemu, apatiju, bjež u svoju kuću, dok ona jede vaš miraz. Dočekajte ga sa sigurnošću vjere u bolje sutra, a ne biće još gore ako odmah ne padnem. 
(Nataša Gajić, Brčko – 05.10.2012. 23:27)

 

 

Slušajte sami sebe, instiktom kako inače… može li to malo drugačije nego instiktivno odvagati nešto kao odbojno a već u sljedećem trenutku naodoljivo privlačno… samo ne u procjepu kako nam „nepouzdani“ unutrašnji glas zbori, iz stomaka kako inače…

 

 

 

 

… Ne shvatite to suviše lično, nego uzvratite istom mjerom, bezlično, samo da ne ispadne… bezosjećajno(?)

 

 

Sigurna luka spasa i mirno more s vremena na vrijeme, naizmjenično to je ono što me čeka, ono što ponekad ne želim ali me vuće da se otisnem na pučinu, u beskraj zalomljenog trenutka baš meni, dovoljno za uspjeh ali kratko traje pa moram ispočetka, s koje god strane da pogledam ili krenem.

 

 

Mentalitet individualca ili mentalitet kolektivizma, pitanje je sad. Možda bi nam jasnije bilo kad bismo bili u stanju sagledati i onu negativnu stranu primarnog udruživanja bez jasno zacrtanog cilja najblaže rečeno, kad je nedostatak zajedničkih ideala već odavna odrednica, nemanje za šta se boriti pa i izginuti. Putevi su loše zacrtani ili sasvim zatrti, sve do individualnog osjećanja satrvenosti, bespuća i otuđenosti od istog cilja. Vlada zakon rulje ili čoporativno predavanje različitim neprovjerenim glasinama u nedostatku prave informacije o nekome ili nečemu, a kamoli još i poistovjećivanja sa nepoznanicama. Palimo se na različite kič aranžmane , čak i u politici, a putem takozvanih medija koji nam manipulativno što šta „objašnjavaju“, a mi onda o tome naoko sami sudimo o drugim zajednicama ,drugim ljudima, a da ih stvarno i ne upoznamo. I gdje je tu osjećaj povezanosti, pripadnosti, sem onoj najužoj porodici na koju smo upućeni silom prilika u nedostatku šire grupe i sigurnosti.

Komentar N.G. na „Nedostatak osećanja pripadnosti“ Z. Milivojevića iz „Politike“

 

 

 

Daj mi krila, bože, da uživam u svakom svom novom koraku koji sam načinila zahvaljujući samoj sebi, pa makar mi drugi i ne riznali zaslugu niti dali za pravo. Biti u pravu povodom same sebe, nije mala stvar. Ako je dobro biti- ja.

 

 

Ljubavne uspomene

Jednom, kad počnemo sa uspomenama, znači da već trošimo „nagomilane resurse nekakvog reptila u izumiranju“, tj. ono što nam je još preostalo u rezervi, ili nagomilano salo ili putem neophodnih proteina mišićnu masu… Pa, šta preostane od samih nas i na šta će to da liči , jedno na račun drugog i što nam je zaista potrebno: izgled i zdravlje naših dana, ne onih potrošenih, već tekućih i pretstojećih, da se zna. Ne slažem se sa ljubavnim uspomenama, ni u kom slučaju!Čak ni kad sam u dobrim odnosima sa samom sobom a pričam u sebi. 
(Nataša Gajić, Brčko – 29.09.2013. 10:01)

 

 

„Nemam vremena da ti pišem kratko“, tako počinje svoje ljubavno pismo jedan veliki pisac.

 

 

 

Izvinite, šta to znači biti na „bezbjednoj daljini“ u odnosu na „pakosnog“ nastavnika? to što vam neće dozvoliti da nešto pravilno ili solidno naučite, dovoljno napredujete, vrlo uskogrudo i podcjenjivački od njega, i idete dalje i više, više naprijed ,pa i ispred naprijed- takve inteligentne djece je sve više zapreteno i zapostavljeno od zloglasnih „neznalica“ i kvazipedagoga u čijim su rukama po nekakvoj sili boga i „bezdušnih plaćenika“ koji nisu zaslužili ni ono dobro što imaju i što im je dato na povjerenje, a oni omalovažavaju i bezvoljno urnišu i obezvređuju. Takvih nesolidnih ljudi je sve više u obličju učitelja koji im je očigledno nametnut ili nezasluženo dodjeljen kao fukcija a ne poziv, onaj životni pun iskušenja koja treba dostojno savladati bez iživljavanja na „nejači“. Cvijet mladosti, ehej, generacijo bez skrupula kad si na položaju!
(Nataša Gajić, Brčko – 16.09.2013. 08:42)
Sve je to lepo, i slazem se sa svim napisanim, samo je pisac teksta zaboravio da napise sta se desava kada su stvari obrnute.Sta nastavnik da radi kade nesme da da 1 za neznanje ili trpi presiju od ucenika, a naravno roditelji smatraju da su njihova deca najbolja,najpametnija itd.
Ocigledno da su se prave vrednosti u oba slucaja pobrkale i da se svi svojski trude da skolstvo toliko upropaste a putem toga i sve ostalo. Dovoljno je reci da je tesko nama sa takvim nastavnim kadrom (cast izuzecima),takvim djacima (cast izuzecima)i takvim buducim strucnjacima u svim oblastima (cast izuzecima).
(Vesna Ilic, Beograd – 16.09.2013. 10:38)
To se dešava kad nastavnik ima miljenike, kakvi izuzeci, pa sve teče kao podmazano; učenik solidan, a nastavnik kao uspješan. U stvari, učenici ni krivi ni dužni, omiljeni su od dotičnih jer , na primjer, dolaze odnekud sa već stečenim znanjem iz stranog jezika koji govore kao svoj rođeni, čak i više jezika pa nastavnici nemaju nikakvih problema sem da mu dopišu peticu, ili slični nadareni rođeni za matematiku i fiziku koju takođe nisu savlađivali u školi pod palicom nabjeđenog stručnjaka, već im naprosto od boga nadarenim ide u savlađivanju predmeta samog od sebe, što je nevjerovatno, ali dešava se (ostalo se podkrpi ili nadoveže miljenicima samo od sebe). Hoću da vam kažem, moj muž je bio baš nadaren za istoriju, bolje i ispred nastavnika je savlađivao materiju iz svega pa i enciklopedija i knjiga koje je nalazio kojekuda, zainteresovan i obdaren. Slično se dešava sada sa našim sinom, ali sa stranim jezicima, od kojih jedan govori od tri godine, slušajući i upijajući odasvud, drugi se nadovezao sam po sebi, ali zato druge predmete jedva nekako „gura“, jer ovo nije „predratno vrijeme“ i prošli vijek kad su neke vrijednosti ipak bile malo više ali samo malo više na snazi; kasnije se sve urušilo u totalnu nezainteresovanost takozvanih nadležnih i ide kako ide, šepa, linijom manjeg otpora. I, naravno , prebacivanjem odgovornosti s jednih na druge; djeca su tu najmanje kriva, naročito ne za međusobne optužbe roditelja i nastavnika, ona samo stradaju i ostaju uskraćena za najveće ili prave vrijednosti, na žalost društva ,škole i porodice, tim redom.
(Nataša Gajić, Brčko – 16.09.2013. 16:48)

dodatak komentara na “ Ako vas nastavnik maltretira“ I. Milaković sa Život Krstarice

 

 

 

Koja je korist od pretjeranih emocija, bile one pozitivne ili negativne? I gledano iz jednog ili drugog ugla, da li smo sami skloni pretjeranim emocijama, pa makar i samo u sebi zadržanim, ili nas neko izaziva, vajda je uzaludna, rasipanje nepotrebne, pa i „bijele“, energije. Kad je neadekvatna, znači da je beskorisna i nepotrebna, a „tija voda brijeg roni“. Druga strana ponoći je što se lično osjećamo „rasterećenim“, dajemo si odušak, kad osjetimo da nam je to neophodno, žustrije reagovati ili čak bez kočnica na određenu provokaciju. Ne kaže se uzalud da neki ljudi prosto izvlače samo dobro i jako iz nas; po koga pretjerano? po osrednjost i „mlakost“. I kome će da škodi?

komentar na „Pretjerane emocije“ Z. Milivojevića iz „Politike“

 

 

 

 

 

 

 

Ovo što je gore rečeno, samo je jedan aspekt hedonizma, i to onaj kad u njemu pretjerujemo i zastranjujemo. Uostalom, hedonizam je samo jedan vid uživanja u životu, nalaženja zadovoljstva i u malim pa čak i manje lijepim i težim stvarima, kao što je dužnost, obaveza i borba za život. Hedoniste često porede ili čak poistovjećuju sa boemima, njima je tako malo potrebno da se zadovolje. Ali, gledajte, ako je vama nemoguće da nađete nešto lijepo u manje više otežanim okolnostima, znači , niste hedonista, ne uživate; isto tako ako samo ljenčarite, izbjegavate svaki posao, onda -jeste. To je uprošćeno posmatranje problema uživanja u svemu i svačemu; šta reći za gurmane, da uživaju samo u hrani, i ništa više ili pretjeruju? Zlo je kad se zastranjuje i koristi baš svaka prilika nauštrb i zadovoljstva , da bi se postigao cilj, na primjer „obezbjedila bolja budućnost“, a do nje nikad ne dođe stvarno ,jer ništa nije zagarantovano. Zato treba sebi pružiti priliku i biti i hedonist, neuskraćivati.

komentar na tekst „Hedonisti“ Z.Milivojevića iz „Politika“

 

 

 

I ništa ne može doći na tvoje mjesto niti te zamijeniti u svim tvojim životnim funkcijama ili onome čemu strijemiš kao dostojan čovjek.Ništa ne može doći umjesto tebe, niti te nadomjestiti u mojim tihim nadama, a, znam, ni u tvojim, u odnosu na nas. Samo naš dvojac, a i to privremeno i pomalo otkačeno.Ajde da sasvim ne ubijemo pojam „nedostižne sreće“.
(Nataša Gajić, Brčko – 03.09.2013. 07:12)

 

 

 

 

 

idi mi se poznajemo negdje tamo

 

 

 

 

 

Ovo što je gore rečeno, samo je jedan aspekt hedonizma, i to onaj kad u njemu pretjerujemo i zastranjujemo. Uostalom, hedonizam je samo jedan vid uživanja u životu, nalaženja zadovoljstva i u malim pa čak i manje lijepim i težim stvarima, kao što je dužnost, obaveza i borba za život. Hedoniste često porede ili čak poistovjećuju sa boemima, njima je tako malo potrebno da se zadovolje. Ali, gledajte, ako je vama nemoguće da nađete nešto lijepo u manje više otežanim okolnostima, znači , niste hedonista, ne uživate; isto tako ako samo ljenčarite, izbjegavate svaki posao, onda -jeste. To je uprošćeno posmatranje problema uživanja u svemu i svačemu; šta reći za gurmane, da uživaju samo u hrani, i ništa više ili pretjeruju? Zlo je kad se zastranjuje i koristi baš svaka prilika nauštrb i zadovoljstva , da bi se postigao cilj, na primjer „obezbjedila bolja budućnost“, a do nje nikad ne dođe stvarno ,jer ništa nije zagarantovano. Zato treba sebi pružiti priliku i biti i hedonist, neuskraćivati.

komentar na tekst „Hedonisti“ Z.Milivojevića iz „Politika“

 

 

Koja je granica? jednostavno, i osoba koja , možda, u početku i nije baš zainteresovana ili uopšte ne gleda u motivisanost sebe lično nečijim prijedlogom, treba takođe da ima svoj interes da se prijedlog ispuni, da bude dotaknuta, možda i emotivno, fizički, materijalno, kako god motivisana zajedno sa onim s kim juri neki zajednički cilj, a ne izmanipulisana nečijim šičarđijskim ciljem. Motivisana otvoreno sudjeluje, a izmanipulisana je kad njene konce povlači neko drugi zarad samo svog boljitka, a drugi ostaju kratkih rukava, izuzeti i prevareni od svakog pa i emotivnog dobitka. Rast i boljitak je u cilju svake motivisanosti, a ne lažljiva škrtost ili šta je tu čije.

komentar na komentar u Politici i tekst o granici između motivisanosti i izmanipulisanosti, N.G.

 

 

Kad neko sa strane ne dopušta razvod

prirodne ljepote

Sinoć sam stavljala Jovanu kapi u oči i rekla mu: slično je kao kad nešto tražiš, ne znaš kako izgleda, ali ipak ga tražiš. Smijao se i rekao mi da zna na šta mislim i : je l zauvijek nađeš. E, pa sad… da misliš odmah da je zauvijek, ne bi nikad. Opet smo se zacenili od smijeha, bila takva atmosfera (pravio je neke smiješne autofotose na skajpu)… Ipak, ne treba žuriti sa razvodom, dobro je i ovako…još uvijek.I bez obzira što ti je prezime „Kocjan“…hahahah
(Nataša Gajić, Brčko – 17.08.2013. 06:58)

 

Svalili su svu krivicu na vas

rane moje rane
unosunosise

Kazna je kazna i trebalo bi je prihvatiti bespogovorno i ponizno, ako je već od nekoga ko je u prilici i sposoban, tj. u stanju da vam tako nešto učini, a za vas je autoritet; uzgred, razlog za kaznu se uvijek nađe, ako ste u takvom, na primjer, zavisnom odnosu sa osobom koja je iznad vas da vas kažnjava, određuje kazne i time vam šalje nekakve svoje poruke ispravnog vladanja. To je, istina, vrlo ponižavajuće i vrlo je upitno da li ste i sami uopšte sposobni da vladate svojom, i takvom situacijom, tj. odnosom podređenog i nadređenog u koji ste upali, možda ne samo svojom krivicom. Idemo na problem; njega ne rješavate tako što ćete se izvlačiti i izbjegavati ga, nego totalnim potiranjem i svoje takve i tuđe lišene svakog osjećaja odgovornosti za vas, ličnosti. Ako je potrebno i bijegom pod okrilje nekih dostojnijih i vama dražih, prihvatljivijih solucija; do potpunog otrežnjenja i, čestitamo, lične samo stalnosti a ona nije samo u novcu, bar ne samo.
(Nataša Gajić, Brčko – 28.01.2013. 23:43)

 

 

 

 

 

Duboko mistično poimanje ljubavi kroz samoprijekor, samožrtvovanje… sve do samospoznaje. Nije li potrebno baš to da bih te doživio i vidio pored sebe. Toliko jednostavnih ljudi je žive kroz međusobno prožimanje, da sumnjam da je potrebno od nekoga se odvojiti i dozvoliti mu ljubav iz daleka, da ne kažem na daljinu dozvoliti mu da stasava i razvija se i bez mene i na nekom drugom mjestu, s nekim drugim umjesto mene; jer, kako će inače biti svjestan mene , i moje ljubavi, ako me nema uz sebe. Zar kroz stalnu potragu za nečim čega nema i “duša mi luta”?!

komentar na „Svjesna ljubav kao pomoć u samorazvoju“ na Sarmoung Integralni Samorazvoj- blog

 

 

 

 

 

uči ljubav a ne sebe

 

 

 

 

odgovorio mi je… da odgovori su jedina moja nagrada

 

 

 

 

 

Kako strah nije ono što nas sprećava da budemo pravilo? Samo izuzetak …koji potvrđuje ono što nam smeta u svemu tome, cijelom zamješateljstvu i nepravilnoj usklađenosti…ha! seks, droga nasilje i strah …ostali su tu…pored svega što nam je ikad nešto značilo i što nam je sada potrebno… A, nema ga!

 

 

 

 

To je samo utjeha, pustiti sve niz vodu; a drugi će da presretnu i prihvate ono čega ste se sami odrekli iz svih razloga, javiće im se inat i revolt šta li, da ne propadnu baš olako prepušteni stihiji…Zamislite, vodila sam se na svome u Srbiji onomad kao „izbjeglica“ sa svojim roditeljima dobijala tzv. pomoć od CK u kojem su „volontirali“ ljudi i tu i tamo znamo već- profitirali. Uvijek je tako, neko ofali a nekog „pohvale“.

komentar N.G. na intervju u „Buci“ sa M. Karanović

 

 

 

 

 

 

Šta reći a ne biti prkosan, jer prkos se lupa o glavu i vraća „nalogodavcu“ u vidu bijesa ili narasle mržnje prema drugome, prema sebi, prostote, ustrojstva svijeta, opštoj blamaži, a ponajprije samoironiji i cinizmu. Ja se vraća prema samokažnjavanju putem ignoracije i „uzavrele mržnje“, i tako „rastem“ u očima zbiljskim. Varka, kao i samoprijekor u obliku prazne riječi ,koja ne nalazi odijeka, zvrnda u prazno i „na mene niko ne obraća pažnju“ i ja isto tako. Stah u osveti od mrkle noći koja će nas sve potopiti u talasu samospoznajne mržnje, frustracije da nismo došli na mjesto kuda smo pošli.Uskraćeni i nijemi bez pogovora. Zašto se ne bi malo pobunili protiv sebe onakvih kakvi smo? Zato što nemamo druge solucije, a i „lakše“ nam odoka mijenjati svijet oko sebe i očekivati da nas drugi, isti taj svijet, prihvati onakve kakvi smo i „jedino to je ljubav“.

komentar N.G. na tekst u „Buci“ „Šutnja i mržnja su bolesti današnjice“

 

 

 

 

 

Smiješno je, govorite kao o nečem tamo negdje daleko, u inostranom komšiluku valjda, što do nas tek negdje dopire, polako ali okretno se nazire. Što? Zato što smo kao siromašni? Ma , hajte, mi smo baš aktuelni, ne tako davno beznačajni eksperiment, ali sada stvarno od najstvarnijeg. Nemate pojma, a pišete o nečemu što ili ne znate ili ne umijete da bolje objasnite „narodu“, a ne ispadnete glupi ili ponajprije ludi, jer ono što je moguće, već, za ne povjerovati je jer se još kao nismo navikli a ponajmanje pristali, kao da nas je ikad iko i pitao za to, ili prestali plašiti svemoći, da nam neko „uđe u glavu“ i ne razbrće što-šta. Mi smo kao prvopozvani da tu ,u sebi nešto petljamo, stari znanci, a totalno „nestručni“, dokazano. Pa, dajte da nas neko malo bolje…iskontroliše. Ko zna zašto istina, ne samo da boli i vrijeđa, nego najviše smrdi na laž, nevjericu i , naravno, izbjegavanje odgovornosti. I, da, naravno da svi o svemu najbolje znaju, tj. mi smo samo sebi i korisnici i davaoci usluga. Pa, sad vi vidite kakva je to zapetljancija, kad „pratite“ svakodnevno nečiji bilo čiji , i sve njih, život, pomiješate sa svojim ili ga još zanemarite i zaboravite na trenutak. Sem ako niste i sami mašina koja reciklira stvarnost. Znate već šta je ludilo? ono kad komunicirate sami sa sobom, a veliki On zna sve.

Komentar N.G. na tekst u „Buci“ o našoj „privatnosti“ kao dobroj lovini.

 

 

 

 

Tako je malo osjećanja i zadovoljstva kojima se možemo prepustiti bez posljedica, bila ona loša ili dobra po nas; a dobro zadovoljstvo -para vrijedi! Hoću da kažem, sve manje govorimo o slobodnom vremenu i zadovoljatvu koje ono pruža, gotovo da je išćezlo iz našeg života, a bilo nam je nekad prioritet za dostizanje i potiskivanje i oslobađanje od teškog rada na koji smo sad gle prinuđeni zbog same egzistencije ili održanja u društvu koje nas drugčije i ne cijeni, nego samo kroz to „kakvim se poslom bavimo i koliko zarađujemo“, pa bilo to i prikriveno zadovoljstvo sobom ili samo nategnuto.Gdje je sad tu zadovoljstvo malim stvarima, slobodnim vremenom raspolaganje, nužda nas samo goni dalje i od sebe.

(komentar N.G. na „Osjećaj zadovoljstva“ i tekst „Psihologija zadovoljstva“)

 

 

To vam se više ne sviđa

vidi stvarno mu se ne sviđa to nisam znala

I dijete prvo uči da kaže „ne“; sa željama je lako, ukoliko one ne prevazilaze naše mogućnosti, te ga u prvi mah odbijemo, a onda gledamo da ga opet pridobijemo, ponovo ohrabrimo ili pak i preduhitrimo prije nego to nešto i poželi – pogodili smo žicu, što bi se reklo, radi li se to samo sa djecom, dakako. Ponekad smo zabrzali odbijeni, pa se sljedeći put ustručavamo od naglih pokreta u bilo kom smijeru i istovremeno da poželimo i ponudimo što imamo. A ipak se nađemo na pola puta, usliši mi želju.
(Nataša Gajić, Brčko – 04.03.2012. 22:53)

 

 

 

 

A, ima tih pravih rudnika patnje vazda na raspolaganju, ne mora to biti samo zemlja- fikcija i mržnjom ispunjena zbog neispunjenih očekivanja, razočaranje, ne mora biti samoprijekor ili bjesnilo ispunjena čežnja, uzaludna na kraju krajeva. Drhtim od bijesa, ljubavi, da bih žrtvovala tebe u glavi, a ne ispunila nečim svoj bijedni život u „idolatriji“. Ima nas još, po nosu smo dobili, i po prstima, i po njemu se raspoznajemo, za te stvari nanjušene što ničemu kao ne vrijede, ni za pojedinačne snove.

 

 

 

Da se malo poigramo… i sa svojim izgledom… na uspjeh i sreću svih posmoatraća; a jesu li oni ili učesnici važniji to je pitanje. Dakle, kad tijelo s godinama počne da „truli“ ,potrebno je malo truda da ne izgledamo nekako pohabano, otrcano i „gnjilo voće“, i sa svom tom glazurom koja nas krza i još istiće da nam (se) vrijeme leti.
(Nataša Gajić, Brčko – 04.05.2013. 06:01)

 

 

 

u transu

Komunikacija je onaj pravi način, čak i njeno „odsustvo“, bez dodira, na daljinu, neka drugačija, sasvim različita vrsta odsustva prave komunikacije kakva je telepatija recimo. I sve to što ste pobrojali i odjednom vaše ponašanje nekoga ko je povrijeđeni flegman, da mu je sve svejedno, svega dosta, preko glave…i nije da sam neka spavalica, ali baš bi ovo raspoloženje, i njegovu promjenjivost, svojski mijenjala za nešto drugo kao što je stalnost ili bar prisustvo, da mu kažem već jednom koju, njemu gluhom na sve i moje molbe.E,pa stvarno noćas mi nije ništa, ali stalno se žalimo.
(Nataša Gajić, Brčko – 04.05.2013. 05:05)

 

 

Zaljubljeni u tehniku

iskljući se ili crkni

Izgustiraće tu jeftinu stvarčicu kao klinac za manje od jednog dana, a onu malo skuplju sa dostatnim funkcijama i naprijed -nazad saćuvaće za uspomenu i dugo trajanje ili se navići na nju, mada ne koristi baš sve njene funkcije kao da ne iskorišćava sve na šta je sposobna ta njena postojanost da uvijek je tu, čak i kad otkaže u neočekivanom trenutku jer je nismo dobro prostudirali ili prestudirali. E, zamor materijala ili dobra stara dosada, dragi moji zaljubljenici, sve ima rok upotrebe i vrijeme naravno ističe iz nje.Ajoj pa nećeš se valjda vjenčati za nju, tu sposobnu stvarčicu na sve?!
(Nataša Gajić, Brčko – 22.04.2013. 05:51)

 

 

 

Izboriti se sa manipulatorima (1)

 

gledaj svoja posla ali gledaj ti tvojih poslova

Najbinije, prioritet nad prioritetima je izbjeći svaki učinak ako ne i samu kontrolu nad sobom , vašim „požrtvovanim“ postupcima, najčešće vješto iznuđenim a koji vode prejakim emocijama i neizbježnom stresu kako bi se i dalje tako ponašali, nekontrolisano i izlišno. Jer, kako inače nazvati taj vaš „nezahvalni“ i paušalno tako nazvan poriv da mu sudite u odsudnom času kad ste mu toliko potrebni. Ne daje i ne odaje ništa od sebe, a kao da svako dobija najbolji dio kolača, svoj dio. Ipak ste na kraju krajeva nezadovoljni, kad se pogledate u ogledalo, vaše reakcije na „takvu osobu“ ostaju neadekvatno dočarane suprotnim gledištima na ono što se između vas, obično u tajnosti odigrava; i vi morate opet i opet iznova da nastupite kako biste popravili utisak. U svojim ili njegovim očima? Nezahvalna ali ipak igrica u kojoj su granice i postignuća unaprijed određeni i kako za koga, za nekoliko generacija unaprijed.Ali, to već nije vaša priča ni posao, da se miješate u tuđe stvari jednog „svetskog manipulatora“ i „kralja iluzioniste“ bez roka trajanja. I gdje su tu vaši interesi i potrebe.Nije vas moguće nadoknaditi nikom i nikad niti vrijeme koje ste pogubili negdje usput na tuđi život nad sobom.Otrglo se kontroli.
(Nataša Gajić, Brčko – 17.04.2013. 05:01)

 

 

 

 

samo takav nikakav

Kako sam postao ovakav?! S godinama mukotrpnog rada; slijedi mukotrpno odvikavanje od „sopstvenog života“ i usvajanja možda i tuđeg stila ponašanja kao svog. U svakom slučaju prilagođavanje je samo stilska figura u rječniku probuđenih nadanja ili pravi izazov, kako vi to volite da kažete, idemo dalje, srce.
(Nataša Gajić, Brčko – 08.01.2013. 05:04)

 

 

 

 

 

Svi mi zaslužujemo da budemo voljeni i čuvani, da se oko nas vrti čitav svijet, ali smo, gle, sami, u grču i očajni zato što se neki drugi svijet trudi da dokaže sebi i drugima da zna sve o nama unaprijed ili tek na prvi pogled, pa se i ne trudi da nas u svoj minornosti večernjih druženja i godišnjica koje podrazumijevaju sve što uz njih kao ide, bar prepoznaju , ali stvarno, presretnu i povežu ta dva svijeta u stalnom razmimoilaženju. Kao da su zanjihana oko svoje dvije ose; svaki za se dva kruga uhvaćena u istovjetno shvaćenu zamku. Otuđenost, Stefane, i „vidi kakav si ništa se ne vidi niti zna“. I ona se kao ne trudi.

 

 

 

 

 

Ima li te Bože i kako li je (biti?) muško- ko će okajati ovakve grijehe nad grijehovima, vama koji „živite“ dok djeca stradaju? Svud po svijetu.

 

 

 

 

Gađaju nam svako osjetilo i (samo)poštovanja svojim opskurnim izvještajima metar od pakla. Čime li nas to mame, mi smo već omamljeni od svih mogućih „jedna dobra a sad i loša vijest“, kažu, potkrijepljuju nam bezgraničnu radoznalost tuđom neprevaziđenom nesrećom koja se uvijek dešava… Daće bog nedostatak svakog interesovanja prema razglašenom a ne ugušenom zlu, onom u nama, dabogda nam vječno bilo dosadno od vijesti i njima, nemali više šta da objave, naplate i zadovolje raju skrećući nam maksimalno zdravu pamet sa ispravnih staza- ne činite to!

u spomen paklu

 

 

 

Mnogi nisu vrijedni ni da obitavaju, s mirom, u vremenu, ni kad počivaju, ogadilo im se sve kao oni nama što su!

kad se kosti predaka naših prevrću za nama kakvi smo.

 

 

 

I dok mi smišljamo šta bi mu bilo najgora kazna, najgore se već desilo a njemu svejedno. Ogadi mu život da mu opet bude svejedno pa da vidiš belaja… i mirna bosna.

bajbokana majka

 

 

 

Smrtna kazna… pa naprave predstavu smrzna kazna prisutni odsutni gledaoci svjedoci… ma, od svega predstava i promocija. Na kraju, tajno i samo kratko obavještenje o izvršenju kazne ne zna se kome se zalomilo da je izvrši. I tačka, monstruozna.

haos u kojem još obitavamo samo u naznakama

 

 

 

Advertisements

О natasa1

Pa, naravno kad muljaju dvadeset i kusur godina, taj par "medenjaka". A Vi? Jedva čekam to u junu! Malo sam se zamorila od prijave- čujemo se uskoro, nadam se , i sa komentarima.Pusa!!! Natasa1
Овај унос је објављен под Uncategorized. Забележите сталну везу.

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Google photo

Коментаришет користећи свој Google налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s