Iz Dnevnika 2012. (24)

Колико смо поштовани

 

Jedno je poštovati pretpostavljenog, nekoga od koga zavisite ili nekoga kom nešto dugujete, ne samo u materijalnom smislu; a drugo biti ljubazan i nešto više, ukazati nekome pažnju saslušavši ga čak ili nešto malo manje, možda biti nekako prijatan sa nekim, bez obaveze da mu sudite ili neko vama i vašem ponašanju da presuđuje i nešto još zahtijeva povrh toga, kao što je to uvažavanje nečije ličnosti i poznatih kvaliteta. Hoću da kažem, „vrijedan poklon“ kao što je to nečije poštovanje stiče se po predanom radu i doprinosu istom, a ne dobija se tek tako i na „lijepe oči“, samo po sebi se ne podrazumijeva. Skloni smo da „odvalimo“: poštujem ja to, ali… Dakle, ne poštujem, jer inače ne bi bilo onog „Ali“ sa zadrškom. Koliko smo poštovani , presudite sami. Svakom prema zasluzi i doprinosu. Poštovanje je krupna riječ, i rabota, i ne možemo nekoga poštovati kao odraslu i dostojnu ličnost bez razloga; na stranu što kažemo: „poštovana djeco“, a istovremeno ih vaspitavamo i sami integrišemo.

 

… I gle, kako mora da se stekne i „zaradi“, poštovanje može i da se izgubi, naprasno, itekako. Naravno, naravno, moramo da poštujemo nečiji integritet i pravo da „udiše svoj vazduh“.

 

 

 

 

 

Ne izgubiti sebe kad se zaljubite.

Ona vam je sve na svijetu i život ne možete više da zamislite bez nje; ako se njoj nešto desi, sebe krivite.Toj osobi jednostavno više ništa ne nedostaje, ni vi, jer je nema u vašoj blizini, pustoš.Ne javlja se, ne odgovara na vaše pozive iz daljine. Vrijeme je da potražite nekog drugog i popunite tu prazninu kad vam se objeručke pridruži. On ili neko drugi, koji više nije samo „ta osoba“.Zvuči optimistično, spas.

 

 

 

 

Ne vole da prijatelj bude s njihovom sestrom.

Ukoliko ste usamljeni, vaše najbliže to uopšte ne zanima, ne primjećuju očigedne stvari ili dovoljno ste stari da se više ne brinu o vama. Ali ukoliko ste s „nedoličnom osobom“, vaš muškarac je nepoželjan u bilo kojem okruženju u kojem ste vi, dići će se čitava kamalira da vas spriječi da „upropaštavate svoj život“ na taj način što će sve da prepričava, dodaje i oduzima, mada potpuno neobavješteni a radoznali, možda povrijeđeni vašom drskošću. A vi im se ne javljate iz vašeg ušuškanog ljubavnog zabrana, samo pokatkad malo mahnete, tek da date glas od sebe, zagolicate maštu. Čisti materijal za razglabanje.

 

 

 

Osmeh u njihovoj blizini.

Pretjerujete, ali grehota je sad pobijati sve ovo lijepo što ste napisali. Malo je naporno biti stalno nekakav „smijuljko“ svima koje volite; ponekad je baš lako biti tužan pred svima i da tu „ništa ne možete“, beskrajno je lako nasmijati raju.A raspoloženje je raspoloženje i ne znači (mi) ništa ako ga ne saopštim nekom kome ništa ne znači prije toga jer ga i ne poznaje. Poslije , poslije je već druga priča, ništa mi ne traži ni mali prst na nozi koji se jako teško pomijera sa mjesta, u stvari to nikako…

 

 

 

 

Bez stalne golišavosti!.

Ma, kako uopšte pronaći program manje nezanimljiv od ostalih, a prizor učiniti uzbudljivijim, kako vi to srećno kažete? kad nas prosto bombarduju, gotovo zatrpavaju bezveznim platonskum vezama bez kraja i konca u seksi šemi. Da vam kažem, složila sam sve ovo iz vaših froncli, što će reći fragmenata pa svašta može da ispadne ako se , najzad, pomjerite iz te vaše nepomične stolice. I ja zajedno sa vama nepomično zablenuta u nesvakidašnji prizor nečijeg bilo čijeg dešavanja gotovo kao u vatromet recimo tako nabacanih boja. A bez ikakvog posebnog značenja i zašto u stvarima tražiti uvijek samo nešto posebno i sa zazubicama.

 

 

 

 

Uvek se osećate krivim.

A je l samopouzdanje ima toliki uticaj na vaš osjećaj krivice? Hoću da vam kažem, te dvije stvari su povezane ili u uskoj vezi? toliko sam samopouzdana da konstantno nekoga izazivam i poslije osjećam krivicu što me „sredio“  ili naletio mi pa ja njega isto toliko. I ko je tu jači , da osjeća manju krivicu što je sve „uprskao“. Samopouzdanje nema nikakve veze s tim što ste jednom drugom započeli da radite, sem da dovedete neke stvari u red; na primjer nedostatak samopoštovanja i ujedno samopouzdanja. Šta slijedi, osjećaj osujećenosti i krivice što ste neuspješni? kakav je to osjećaj u emocijama i njihovom (ne)ispoljavanju na „prikladan način“ ili kako se već može definisati ponašanje koje se podvodi pod normu. Da bi se nešto postiglo ili pak -ne. Ja vam kažem: sve je stvar kompleksa više-niže vrijednosti, pogrešne procjene ili trenutka, a ne naknadne „krivice“, što je isto kao i nedostatak iste („za prolivenim mlijekom ne vrijedi plakati“). Ne, ne vraćam (se), ako pitaš…

 

 

 

 

I dalje osećate krivicu.

Grozno je! Konstantno nešto petljate sa sobom, i đavola, da ispravite davno učinjenu grešku, ujedno pogoršavate stvar i sebe zavaravate da možete nešto da promijenite, čak vam se na momenat učini da ste nešto poboljšali iz prošlosti koja nije više aktuelna. I aktuelno se iznova razočarate, iz istih stvari, i zbog istih, živite u prošlosti koja nije na djelu, samo preko vas i vašeg „lažnog entuzijazma“.

 

 

 

 

Osećate krivicu jer se previše trude.

Drugim riječima,ne znate šta vam je, niste načisto ili ne umijete to da objasnite; hoćete da odete iz veze u kojoj ste ili, naprotiv, hoćete da ostanete u njoj iz nekih vama se čini sasvim provizornih razloga, ali ne znate sasvim sigurno šta je uzrok „otupjelim osjećanjima“, a u drugom slučaju sasvim kontradiktornih. Uživajte, na klackalici ste uzavrelih nedovršenih nadanja i neispunjenih želja, što bi se reklo, uvijek na prekretnici. E, nedosanjani snovi neiživljenih.

 

 

 

 

Svalili su svu krivicu na vas.

Kazna je kazna i trebalo bi je prihvatiti bespogovorno i ponizno, ako je već od nekoga ko je u prilici i sposoban, tj. u stanju da vam tako nešto učini, a za vas je autoritet; uzgred, razlog za kaznu se uvijek nađe, ako ste u takvom, na primjer, zavisnom odnosu sa osobom koja je iznad vas da vas kažnjava, određuje kazne i time vam šalje nekakve svoje poruke ispravnog vladanja. To je , istina, vrlo ponižavajuće i vrlo je upitno da li ste i sami uopšte sposobni da vladate svojom, i takvom situacijom, tj. odnosom podređenog i nadređenog u koji ste upali, možda ne samo svojom krivicom. Idemo na problem; njega ne rješavate tako što ćete se izvlačiti i izbjegavati ga, nego totalnim potiranjem i svoje takve i tuđe lišene svakog osjećaja odgovornosti za vas, ličnosti. Ako je potrebno i bijegom pod okrilje nekih dostojnijih i vama dražih, prihvatljivijih solucija; do potpunog otrežnjenja i, čestitamo, lične samo stalnosti a ona nije samo u novcu, bar ne samo.

 

 

 

Nije moralo tako.

Neko ko ne plače „za proljevenim mlijekom“ u snu, plače u snu, inače je sasvim „normalan“ budan i bijesan.Hoću da kažem pa šta bude; neko (ti) učini nešto, dobro ili loše, pa odmah šutne to i prospe darovano mlijeko, znači, uvijek naknadno odmjerava i kaje se zbog učinjenog, datog, pokazanih emocija… Ali i dalje to čini i činio bi i sa 80, da može ali ne može mu se više. Ja kažem, zašto plakati za nečim što je prošlo kad je već prošlo, ali kajanje je na snazi. I pokajanje, naravno, jer takva nam je „vjera“.

 

 

 

 

Prijatelji kao saboteri ljubavnog života.

Najprije i sami počnete da vjerujete u sopstvene žalbe, a onda se ispostavi da problem zaista imate, ili nemate, ali on uopšte nije u vezi sa onim u šta ste u početku vjerovali.Stvar je u tome da ste se zapetljali u sopstvenu priču, ili u paukovu mrežu nerealnih stremljenja, pa imaginarnih ciljeva, kao pile u kučinu, iz koje sad treba da se brzopotezno iskobeljate, uvjerite sebe da cijela priča nije vrijedna truda i tolike zapetljancije. Tome je doprinjeo i vaš lični partner koji takođe živi neku svoju priču i čini vam se samo na različitim talasnim dužinama, a možda čak i različitim prijateljima, „saboterima na najvišem nivou“; iz dijametralno suprotnih pravaca vaš ljubavni život samo trpi, ali ne i vi sami, jer vi ste, zaboga, „iz sasvim druge (nečije) priče“. E, sad, dozovite se sebi iliti „pameti što prije“ jer stižu šesdesete…

 

 

 

 

Prijatelji različitih profesija.

Da, prijatelji iz različitih struka, ali zamislite bračnog partnera došljaka iz drugog grada, da ne pričamo o drugoj državi. I onda kad ostarite, svako počne da vuče na svoju stranu, vi biste da ostanete na svome, a partnera vuku njegovi korijeni, pa kad djeca odu i vi u penziji, shvatite da s viškom slobodnog vremena živite na dvije strane, a da se stvarno niste ni na jednoj skućili i pustili „zajedničke korjene“ već i dalje živite na dvije strane, malo tamo- malo vamo i to vas „skupo košta“ ili ste „samo vječiti nomadi“, stvarni i u svojoj staračkoj glavi.Koja bi da se smiri, odmori i nešto od svega prištedi.

 

 

 

 

 

Tajne srećnih parova.

Vi ste smiješni… Mi imamo more obaveza i ništa para u džepovima za renoviranje stana do čega nam je neobično stalo! Urnebesno i istovremeno zanimljivo, pomoći niodakle, čak ni od pripisanih „drugarica za razonodu“ i razmrdavanje kolotečine…koja ustajalost svetonazora „tabu je novac“.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ljubavnica

 

Teško da to dvoje, ili više varijacija može baš tako striktno da se razvrsta na one koje imaju djecu sa čovjekom i brak na papiru, pa su zato one prave žene, i one koje sve to i još mnogo više od toga nemaju, ljubavnice. A ko koga tu voli i ima stalno u mislima i u životu, da ne kažem na tapetu, svakodnevno i bez zazora od sebe, nje i drugih, po nekom nepisanom pravilu, pravu i pravdi, opet da ne kažem božjoj, zvučaće pretenciozno. Baš kao i forma braka. Proklamovana da se tako zovem – ja. Baš kao i ti…on…o sebi i pri sebi, makar i nezvanično po proceduri, neko nekoga tu ostavlja da čami u mraku i sam, a samo što nije izašao na svjetlo dana, da ne kažem svjetla pozornice se ne računaju ili su samo dostupna scena za psihološku dramu u sjenci, koja treba nešto da rješi ili ništa ne rješava. Pa, dragi moji, riješite se već jednom i za svagda.
(Nataša Gajić, Brčko – 31.07.2013. 23:16)

 

 

 

 

Pravo na glavnu ulogu

 

 

  • Super! Kompromisno rješenje da se svima ugodi. Dali ste mi ideju. Pa, zaboravimo na prijetnje i ucjene „nadmoćnih“.
    (Nataša Gajić, Brčko – 01.08.2008. 02:40)
  • E, prva uloga u svom životu, a tek glavna… Mislim da je ipak djelotvornije sjediti u svom zabranu i vući nečije… svoje konce, kako nadmoćno! A što se tiče predstava i predstavica, jedna je glavna i posebna, ostale su tu samo neka rezerva i čekaju svojih pet minuta, svoj red, a spisak na djelu. Jer, kako inače shvatiti cijelu predstavu kad se otegne u nedogled i dok se svi izredaju, istorija se ponavlja beskonačno. U stvari, glavna glumica nikad nije stigla na red, da odigra sama svoga princa i udovolji tako svojoj jedinoj želji. Hvala ti što si mi omogućio da izađem iz sjene i pokažem se u svoj svojoj… tvojoj veličini. Nemoj mi reći kako je tu neko nešto pobrkao, a ti se prevario; ja bih stala na pola puta, a i ima tu još toga… nijansi nepregled. Idem da presiječem to kad već se tako neotesanko nečiji ponavlja i viče „uzmi me za svoju glavnu posvetu“.
    (Nataša Gajić, Brčko – 01.08.2013. 05:18)

 

 

 

 

 

 

 

Kada izađete iz stana

 

Problem je… imam stalnu potrebu, i činim često to, ali ne u punoj ili bar dovoljnoj mjeri očigledno, jer ne prestaje do smiraja, potreba za rasterećenjem cijelog prostora, sebe i svih ljudi oko sebe. Otišla bih, neopozivo, i šta onda se vratila, možda u izmijenjenim okolnostima. Juče sam poslije jednog kratkog susreta u poznatom prepoznatom svom gradu, krenula u pravcu svoje kuće, pogrešnom smijeru nazad, kako god, samo ne tamo gdje sam krenula i naumila; koja mi je destinacija milija ili sam pobrkala lončiće, mjesto i vrijeme, idi mi – dođi mi dezorijentisana u momentu, ali nisam se snašla ni kada mi je rečeno da griješim. Sad znam i sjećam se kao kroz maglu da sam putu okrenula leđa, okretala se u krug. Zavrtila zauvijek kolo sreće, i sebi u glavi na tren. Prebukirana sam „sitnicama“ još iz mladosti, napuštala bih, ali povratka poslije nema i to me koči.
(Nataša Gajić, Brčko – 14.08.2013. 23:02)

 

 

 

Mišljenje nije činjenica

 

Uspjeli su zato što su poznati, a nisu jer su ostali skriveni; jad i bijeda je ako nisu uspjeli naočigled sviju.
(Nataša Gajić, Brčko – 15.08.2013. 08:11)

 

 

 

Ako vas nastavnik maltretira

 

Izvinite, šta to znači biti na „bezbjednoj daljini“ u odnosu na „pakosnog“ nastavnika? to što vam neće dozvoliti da nešto pravilno ili solidno naučite, dovoljno napredujete, vrlo uskogrudo i podcjenjivački od njega, i idete dalje i više, više naprijed ,pa i ispred naprijed- takve inteligentne djece je sve više zapreteno i zapostavljeno od zloglasnih „neznalica“ i kvazipedagoga u čijim su rukama po nekakvoj sili boga i „bezdušnih plaćenika“ koji nisu zaslužili ni ono dobro što imaju i što im je dato na povjerenje, a oni omalovažavaju i bezvoljno urnišu i obezvređuju. Takvih nesolidnih ljudi je sve više u obličju učitelja koji im je očigledno nametnut ili nezasluženo dodjeljen kao fukcija a ne poziv, onaj životni pun iskušenja koja treba dostojno savladati bez iživljavanja na „nejači“. Cvijet mladosti, ehej, generacijo bez skrupula kad si na položaju! 
(Nataša Gajić, Brčko – 16.09.2013. 08:42)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  • Izvinite, šta to znači biti na „bezbjednoj daljini“ u odnosu na „pakosnog“ nastavnika? to što vam neće dozvoliti da nešto pravilno ili solidno naučite, dovoljno napredujete, vrlo uskogrudo i podcjenjivački od njega, i idete dalje i više, više naprijed ,pa i ispred naprijed- takve inteligentne djece je sve više zapreteno i zapostavljeno od zloglasnih „neznalica“ i kvazipedagoga u čijim su rukama po nekakvoj sili boga i „bezdušnih plaćenika“ koji nisu zaslužili ni ono dobro što imaju i što im je dato na povjerenje, a oni omalovažavaju i bezvoljno urnišu i obezvređuju. Takvih nesolidnih ljudi je sve više u obličju učitelja koji im je očigledno nametnut ili nezasluženo dodjeljen kao fukcija a ne poziv, onaj životni pun iskušenja koja treba dostojno savladati bez iživljavanja na „nejači“. Cvijet mladosti, ehej, generacijo bez skrupula kad si na položaju!
    (Nataša Gajić, Brčko – 16.09.2013. 08:42)
  • Sve je to lepo, i slazem se sa svim napisanim, samo je pisac teksta zaboravio da napise sta se desava kada su stvari obrnute.Sta nastavnik da radi kade nesme da da 1 za neznanje ili trpi presiju od ucenika, a naravno roditelji smatraju da su njihova deca najbolja,najpametnija itd.
    Ocigledno da su se prave vrednosti u oba slucaja pobrkale i da se svi svojski trude da skolstvo toliko upropaste a putem toga i sve ostalo. Dovoljno je reci da je tesko nama sa takvim nastavnim kadrom (cast izuzecima),takvim djacima (cast izuzecima)i takvim buducim strucnjacima u svim oblastima (cast izuzecima).
    (Vesna Ilic, Beograd – 16.09.2013. 10:38)
  • To se dešava kad nastavnik ima miljenike, kakvi izuzeci, pa sve teče kao podmazano; učenik solidan, a nastavnik kao uspješan. U stvari, učenici ni krivi ni dužni, omiljeni su od dotičnih jer , na primjer, dolaze odnekud sa već stečenim znanjem iz stranog jezika koji govore kao svoj rođeni, čak i više jezika pa nastavnici nemaju nikakvih problema sem da mu dopišu peticu, ili slični nadareni rođeni za matematiku i fiziku koju takođe nisu savlađivali u školi pod palicom nabjeđenog stručnjaka, već im naprosto od boga nadarenim ide u savlađivanju predmeta samog od sebe, što je nevjerovatno, ali dešava se (ostalo se podkrpi ili nadoveže miljenicima samo od sebe). Hoću da vam kažem, moj muž je bio baš nadaren za istoriju, bolje i ispred nastavnika je savlađivao materiju iz svega pa i enciklopedija i knjiga koje je nalazio kojekuda, zainteresovan i obdaren. Slično se dešava sada sa našim sinom, ali sa stranim jezicima, od kojih jedan govori od tri godine, slušajući i upijajući odasvud, drugi se nadovezao sam po sebi, ali zato druge predmete jedva nekako „gura“, jer ovo nije „predratno vrijeme“ i prošli vijek kad su neke vrijednosti ipak bile malo više ali samo malo više na snazi; kasnije se sve urušilo u totalnu nezainteresovanost takozvanih nadležnih i ide kako ide, šepa, linijom manjeg otpora. I, naravno , prebacivanjem odgovornosti s jednih na druge; djeca su tu najmanje kriva, naročito ne za međusobne optužbe roditelja i nastavnika, ona samo stradaju i ostaju uskraćena za najveće ili prave vrijednosti, na žalost društva ,škole i porodice, tim redom.
    (Nataša Gajić, Brčko – 16.09.2013. 16:48)

 

 

 

 

kada sam suvišna drušvo

Ljudi su kao stvari, ili su pocijepani ili su bolesni, hoću to da kažem, ne možete ih „baciti“ samo zato što vam se gade, potpuno su beskorisni, samo vas „smaraju“ mada se trudite… da ne obraćate pažnju na to. Pitajte se, koliko vas je zaokupilo njihovo postojanje, samo njihovo prisustvo ili loša navika postupanja po inerciji. Lakše vam je da ih ignorišete, nego da preduzmete nešto i pošaljete ih na smetlište istorije, čini vam se da biste tako bili samo oštri prema sebi, ne biste ništa značajno postigli, a „plašite se“ da bi vam nedostajali. Samo zbog navike odsustva suočavanja sa stvarima koje vam ne trebaju, ali su vam „nešto značile“ u prošlosti. A i to je nešto, kao sasvim dovoljno i nikad previše, a ipak zauzimaju prostor i kao da dišu vaš vazduh, nikad dovoljan samom sebi, padate u zamku „nedostajanja“, i njemu i sebi. 
(Nataša Gajić, Brčko – 21.01.2014. 04:33)

 

 

 

Prenaporno?! Znači da ste lijeni ili nemate spisak mogućnosti, ne želja.
(Nataša Gajić, Brčko – 22.01.2014. 05:12)

 

To da možemo sve i da ne postoje granice je tačno ali samo u teoriji. Sasvim je sigurno da ja sa p’edeset ne mogu isto što i sa dvadeset. Želje mi se mnogo ne razlikuju od tadašnjih. Sami ste odgovroili na ovu interesantnu temu. Suštinski zaista nema granica, ali (opet ali) ovu tezu koriste MLM firme i ispiraju mozak. Sve to što se nudi (a sami ste odbacili) ne treba ni meni, mnogima ne treba. Meni trebaju knjige i muzika, ne bazen i džipovi. Problem je napravila knjiga Tajna, mnogi je shvataju vrlo površno. To što je napisano u njoj je tačno ali to je samo jedan koraka koji postoje (o njima MLM ne priča jer ih ne zna). Realnost u svojim mogućnostima, potrebama i željam je neophodna. Kada se to uskladi, a nije lako, tada može.

Nataša Gajić …Može sklad?! i harmonija, dodala bih… a pod kojim uslovima? Sve je to ucjena i ispiranje „mozgova“ pa preko naših leđa.

KnjizaraKnjiga MićaĐorđević To zavisi od nas samih. Koritsi se za uticaj, ali svi kreću od luksuza i glamura, koje mene ne inetresuje i puknem od smeha kad ih slušam. Da bi srušli svoja ograničenja isključivo Vi sami postavljate uslove, niko drugi čak ni najbliži. Ukoliko sami sebi možemo da ispiramo mozak to je dobro. Ako vama odgovara da sedite ispred kuće u bašti punoj cveća (što bih ja recimo voleo) onda je to to, a ne ono što drugi pričaju, jer koroz tu priču ustvari izvlače novac.

Nermina Muslic za mene…najvažniji trenutak u našem životu je onaj kad se okrenemo na „unutra“ i počinjemo potragu za onim što naša duša istinski želi…ne vjerujem da nam želi bijedu i siromaštvo…ali također ne vjerujem da je slika glamura i uspjeha…onako kako ih se danas predstavlja…stvarna.Gomila smeča…kojeg se na sve moguče načine nastoji imputirati u svijest ljudi…

 

 

 

 

Organizovanje radnog dana je kao planiranje disanja, a živim kao da dišem, pratim svoj tempo. Jer, drugi put je tako neizvijesno. Kad nešto ne pročitam ili ne napišem isti dan, za mene je izgubljeno vrijeme koje ionako klizi između prstiju. A i ako ga ne ispuniš zadovoljstvom, uživanjem ili samo izgrađivanjem kule oko sebe, za ne daj bože.

 

 

 

 

Osjećanje sreće je usko povezano i sa osjećanjem krivice. Nije nebitno pomenuti da čovjek koji je loše činio, sebi ili drugima, na putu do te nekakve sreće, nije bio pasivan već loše aktivan, ne može ni u buduće, kad sve prođe, biti srećan, osjećati to zadovoljstvo kojem teži. Jer, muči ga osjećaj krivice, ako ništa, da stvari od početka nisu postavljene kako treba, ne može biti miran u sebi i mirno zaspati. A kriv čovjek ne može biti dobar ni sebi ni drugome, rastrzan je između dužnosti i potrebe da sebe nekako „kazni“ i razboljen je čovjek. A ni tako se ne osjeća, kao čovjek, ponajmanje -srećan.

 

 zavisi sta vas cini srecnim

  • tako vjetar duva, duva… pa stane, jer nema više kud; pa onda opet zaduva. Vjetar ne možeš uhvatiti rukom, ali ni vjetropirast nikad nije napravio nešto opipljivo,; razlika je između materijalnog i nematerijalnog, u vazduhu vazdušastog i nestvarnog, osjetiš ga a ne postoji… gotovo kao kad nekoga previše voliš, misliš pa ljubiš ga, a on je materijalizovan ali ne i tvoja ljubav kao takva, ona je u vazduhu.

 

 

 

 

Tvoja ljubav moze obogatiti i osreciti samo tebe i nikog drugog ,Druge moze osreciti jedino tvoja paznja, suosjecanje … stoga ako volis budi sretna, pusti da ljubav bukti u tebi i ako je neuzvracena , ne trebas prisvojiti osobu da bi je mogla voljeti u tome je bit … ako si nesretna jer tu osobu ne mozes imati ondaje vjerojatno ne volis koliko mislis nego je zelis u sexualnom smislu ( 1 stupanj ljubavi) ili je zelis prisvojiti iz kojih drugih interesa ….voli , nitko ti to ne moze zabraniti 

Nataša Gajić Mojca Baresa

Olivera Separovic Mojca Baresa promašena tema

Dragana Bamdad Amin Mojca Baresa , ovo nije pro,masena tema! U pravu si-voli i to ti niko ne moze zabraniti!!! I budi srecan/srecna zbog toga, bar malo vise srecan nego nesrecan.

 

 

 

 

do epizode

A šta ako ja nisam nešto posebno za velike preokrete i nove pokrete? Na primjer, odlično se osjećam u svojoj koži, ali sam veliki kolerik, skočim za sitnicu ili napravim pravu dramu i onda kažem da je to jače od mene, a ne da sam to ja, u svakoj situaciji i obavezno takva, nestrpljiva i pomalo bez tolarancije za tuđe neke slabosti. Držim se svojih propusta, odgovaram, ali se ne unosim u tuđa zapitkivanja o svojim intimnim stvarima, tu i tamo i držim se devize da ništa nije lako promijeniti, najmanje sebe. Ako se već odigralo i prošlo, ali ne pored mene, nešto je i ostalo. Odglumim poneku u sličnoj sitaciji drugi put, ispravim propust ovaj put, ali ništa bitno. Meni se čini da je sve po starom i dešava se gotovo neprimijetno. Samo su raspoloženja nova i pristanci i odustajanja, naravno. U pokretu sam, ali uglavnom u sebi, i mislim da je teško izaći s tim na svjetlost dana, a ne odbiti tuđe uplive , interesovanja, uticaje uopšte. Izvinite, ali šta ako vas neko upita za vaš brak ili možda što niste još uvijek oženjeni? Hoćete li promjeniti nešto u preokret, ako vam ne zazvuči baš nekako, tj. ne legne vam baš kako treba. Pobunom samo pokazujete da tu već nečeg ima i da je vrijeme za promjene, da ste se možda složili, ali to je već druga priča i mi smo po starom.
(Nataša Gajić, Brčko – 21.02.2008. 08:47)
Ako ne pokušate, nećete ni uspjeti. Odličan članak, vjerujte mi, govorim iz iskustva.
(Željana Simić, Foča – 17.02.2008. 20:06)

Hvala za tekst, Nataša…odlican 

 

 

Ne dozvolite da vam utole žeđ i glad za postizanjem cilja, to je strast. isto tako ne dozvolite da vama ovladaju prljave strasti i niske pobude, ma koliko ih skrivali iza našminkane „težnje“ i tuđem oku nametnute obrazine, kad tad će izbiti na vidjelo, a vas poklopiti, nedostojne svijetlog trenutka iskrenog ispunjenja prave odanosti prema sebi i drugima koje cijenite. Pravda je za sve i nije trenutna već vječnija i od same strasti koja je samo iskra koja pokreće krajnji cilj.

 

 

 

 

 

Sve ja to znam i zato ćutim, jer poslije nečega ili svačega nema kajanja, nema predomišljanja kad je dijete tu a u tvoj DNK ufabrikovano da mu se istovremeno svetiš i voliš ga vežući ga za sebe dok se on istovremeno otrže od tebe i na kraju „uspije“… da se preslika sve sa istim greškama, „uspjesima“ kad „rodi sina“ kao da je to neki posao, a i jeste, proklet ovo jeste svijet muškaraca, onih pravih, odbijenih od sise. I ko će za to da nam sudi, oni isti od kojih smo potekli… Gledajte delfine u jatu, koja radost i polet… i kitove, naravno!

 

 

 

 

 

Samo posmatram i ni slučajno ne pokušavam to promijeniti izvan sebe. Ali ja sam stalna promjena ili se stalno mijenjam, stalno otičem, kao voda a nisam to. Pripadam sebi ali se ne poistovjećujem s tim, jer poistovjećivanje je patnja i želja koji pripadaju samima sebi i meni. Ja sam ja, ali se ne poistovjećujem sa stvarima izvan sebe i u sebi.

Ja sam samo posmatrač ne i učesnik.

 

 

 

 

Sve u svemu, to je uzajamno, onaj ko ne može da uredi svoj život, ne može da uređuje ni svijet oko sebe, ako je to uopšte moguće i gledajući s pozicije malih koraka čovjeka… a „velikih za čovječanstvo“. Ali, isto tako, neko ko živi u takvom , nesređenom i pomalo opakom svijetu, teško da će imati priliku da sredi svoj život prema mjeri opet istog svijeta, koji mu je otrgnut i zato ga doživljeva kao zao do boga, a pogotovo prema sebi i svom receptu, da bude zadovoljan i sobom i svime oko sebe. A razloge kulučenja na ovom svijetu svi znamo, još samo da se napravimo nevještim, da nas previše ne prozivaju zbog širenja pesimizma i , nedajbože, opšte mržnje i pomalo bijesa onemogućenih , uskraćenih, još manje nemoćnih da nešto predupredimo a ne zakasnimo.

Istoglasje

 

 

 

 

Ukoliko smo izašli iz odnosa u kojem igramo uloge pune grešaka, i nismo se osvijestili, idemo dalje nesvjesno tražeći ili upadajući u odnose u kojima ćemo opet ponavljati iste greške, možda čak i zamijeniti uloge, podrediti se ako smo nekada bili dominantni u vezi a ne bi li se -prilagodili. A ništa ne dobijamo , izostajemo kao zreli članovi jedne veze koja funkcioniše bez tih pomoćnih igrica majka-dijete, otac-dijete ili dijete-dijete, da popunimo nesrećnu prazninu nedostatka pravog čistog odnosa iz kojeg se ne odlazi na silu i silom prilika, već se uvijek iznova , dalje nadograđuje i gradi ali ne sam od sebe već uz našu nesebićnu zrelu pomoć. Hoću da kažem, u istinskom odnosu se zna gdje je čije mjesto, i šta nam stoji i pristaje; dugove vraćamo unaprijed i svojoj djeci, a ne unazad i tamo gdje smo vjećno dužni, roditeljima, i na tome smo im vječno zahvalni. Ne igrajući „zadate“ uloge nismo kratkotrajni, već vječni u pažnji prema partneru ostajemo dosljedni u svom djetetu, a ne zaigrano dijete.

 

 

 

Privlačni ili odbojni, ima nešto što nas ponekad odbija, a to nije mala stvar, nešto što upozorava da to nije to, da je loš čovjek pred nama kad se definiše nečim odbojnim u svom nastupu, nekom cakom kojom zrači u negativnom smislu, šalje nam signale da ga se klonemo i sugeriše da od njega ne možemo očekivati ništa dobro. To je površno, ali kad zagrebemo ispod, rijetko, ili slučajno, se prevarimo.Biti ružan i odbojan je kao označeni negativac u filmu, predodređen za ružna djela, izaziva negativne komentare, crno-bijelo na vidjelo, ali i vrstu sujeverja ( kao i mladost i ljepota, privlačnost). Naravno, ima osoba koje svojim negativnim stavom izazivaju, svjesno i namjerno, pozitivne reakcije, i tada se odbojnost potire,, ali to već spada u domen patologije onih koje negativan kontekst privlači i „slažu“ se s njim.

 

 

 

Život je iluzija, kao nedosanjani san; zato se , možda, i hvatamo tako uporno za njega, da nam ne izmakne, a na vječnost što biva i ne računamo, ne sa sigurnošću nečega što bi se dalo očekivati. A ko očekuje čuda, čuda mu se ne događaju i obično su besmislena ili sa nekom pozadinom koja će nas neočekivano uvući u sebe i neželjenu igru. Svijet je, po nama velika namještaljka u kojoj se odgonetaju sinhronizovane, tj. namještene podudarnosti i sličnosti dovedene do apsurda našom igrom asocijacija u glavi. Naivan je ko vjeruje u moć trenutka koji je unaprijed izrežirani podbačaj, jer ništa nam nije unaprijed dato već (od)uzeta mogućnost. Zato i kažemo desilo se, a ono nije, bar ne onako kako smo očekivali, a kamoli da je to čudno.

 

 

 

 

Nije to nikakva misterija lapsusa, jezik brži od pameti, ili se to naš tajanstveni mozak koji nastoji nešto prikriti, poigrava zdravorazumski „prisiljavajući“ nas da izgovorimo neizgovorivo ili zatomljeno; katkad se i nemjerno pravimo duhoviti , svjesno iskaćući iz konteksta onog što smo kao naumili reči, pa smo dvosmisleni (izgovorimo umjesto ime mjesta „Mošanica“, tema politička, a omakne nam se „mošnica“ te se i sami sebi čudimo, ljutimo smijehu koji podstaknemo, u stvari nam „drago“ što smo „misteriju riješili“)…

 

 

 

 

 

Znači, mjesta za prijatna osjećanja, a ne postavljati suvišna pitanja u odsudnom trenutku, nije važno što dolazi već što prolazi. Dragi doktore, kad bismo se svi vladali po tom obrascu, bi bismo se zadovoljavali mrvicama sreće, a izbjegavali katarzu, saznanje trenutka koji prolazi ali ostavlja traga ma kako „težak i nepodnošljiv“ bio… za sada.

 

 

 

 

 

 

samo me pustite… da prođem niz vodu

 

 

 

 

 

 

 

Kad se opustimo lako klizimo prema dole, nizbrdo, a kad stignemo gdje smo, naumili smo prema gore ponovo, ponovo gore nemamo više snage i klizimo opet nadole, pa opet opušteno gore… sve dok nam ne dosadi a vrijeme istekne ili nas pregazi. Ma, predstava mora da teče, a mi smo sve više opuštajući… i svejedno nam je da li klizimo ili penjemo se, uvježbani i moguće puni snage za ponavljanje u beskonačno. Sve se ponavlja, pa i loše i dobre misli, i ko je kada na dobitku, pustite ga.

 

 

 

Ja spavam i ne prestajem da patim i plačem i u snu; sve što mi se značajno desilo , desilo se u snu, i moje odluke bez kojih sam kao izgubljena desile su se u snu, kad sam se poslije okrepljujućeg sna najela, pročitala , prošetala uzbuđena i zadovoljna sobom i situacijom; naveče sam opet bila umorna i nezadovolja, i dozvolila sam sebi da zaspim, ali ne i da hodam uspavani mjesečar. Ako dozvolim sebi da radim stvari umorna od nesna ili vječno budna i na oprezu od „loših stvari”, postaću mjesečar, a to ne želim, da radim stvari kao mjesečar, hodam, pričam i jedem, nesvjesna šta radim, ne sjećajući se odustajem od njih i njihovog prihvatanja kao dio mene. Klatim se iz sna u buđenje i obrnuto i to je ritam prirode, nekad napeta, loša, ali se spremno opuštam ili pristupam obavezama koje su mi zagarantovane, a ne one za kojima hitam sa predubjeđenjem, ili zavisna, a one mi nedostižne.

Buđenje

 

 

Posmatrali smo juče, pri skorom zalasku dana jednog kormorana kako zdušno čas zaroni čas izroni po nadošloj , skoro pa bistroj Savi. Sava blista, onako velika i plovna, s odrazima prošle obale i izokrenutog mosta na sebi, gotovo dva u jedan, a kormoran mlad, jer stari ovo ne bi mogao ili ne bi smio, brzo izroni, sa onim svojim trzajućim pokretima i skupljenim krilima širokog opusa pod vodom, blijesnu srebrnom ribicom u kljunu, brzo je proguta i opet potonu pred suncem neba svog… (Kako si, Miro?)

 

natasa1,

hvala na priči, predivna je. 🙂

 

 

 

 

 

Kolji, kolji… probudićeš zvijer, najprije u sebi pa i u drugome… ko je klao, sad je žrtva i obrnuto, uvijek je obrnuto. Dijete stasalo u porodici u kojoj je sistematski maltretirano i samo ganja priliku da nekome “začepi gubicu”. Naučeni šablon, a osveta je teška rabota, jer naćiće se neko da te gurne ili ti pomogne da ostvariš svoji pet minuta bez slabosti i sažaljenja a “jači i od sudbine”. A to je nama posmatračima iz iste “porodice”- ekstremno užasno, jer krv se proliva, zaboga.

 

 

 

 

 

Kad mi je otac nekad govorio da podvučem crtu, značilo je da zaboravim, da bacim sve pod noge i počnem nešto novo, iz početka ili svedem račune, gledam ono od čega se živi, i bez osvrtanja prestanem sa tim starim, izanđalim ponašanjem i krenem dalje, tamo gdje sam davno stala bez snage i volje; značilo je sve i ništa. Te riječi, izazivajući bujicu zlokobnog osjećaja da još nemam ništa u svojim rukama i „ništa se desilo nije a sve je drukčije postalo“. Nemoćan osjećaj ukoliko se ništa ne „podvuče“ a to je djelovanje.

 

 

 

 

Isključite ton ili sliku, jedno od to dvoje, i očekujte nešto u skladu sa svojim upamčenim osjećanjima; to vam je kao čitanje između redova, nema ali ga predosjećate, a to je u ljubavi – zabranjeno. Ako je išta.

 

 

 

 

Dešava se i boljima i gorima, da nema zdrave konkurencije i sve se već unaprijed zna, samo još da se sprovede formalnost, režija i podjela uloga na djelu za već nedoraslu publiku. sa svim svojim šupljinama u životu; šupalj je i ovako ustrojeni svijet po čijim namjerno ubrisanim zakonima reda i pravednosti , ne vrijedi se više ni upravljati niti dokazivati. Bilo kome bilo šta.

 

 

 

Pisac je prav i mlad a i studira… pa, od čega živi, ako smije da se zna? Od nečeg konkretnog? Više mi se sviđaju autobiografske od posmatračkih crtica na distanci sa svojim, ličnim životom. Ne bih da sam indiskretna, još manje lična, ali spisateljski dar je sveobuhvatnost, što podrazumijeva i dooobro iskustvo, ono životno, nešto sasvim drugo je lingvističko majstorstvo koje se takođe stiče. Vremenom. Znam, umjetnost je umjerena ako je distancirana, u odmaku od situacije, pa i umjetnost življenja. Ko je rekao bez ogrebotina?!

 

 

 

 

Šta ima veze što te tješe makar i prividno lijepi ljudi: bićeš lijepa isto tako kako te je rodila majka. Kada te rodi majka drukčijom nego što očekuje, ne svojom slikom i prilikom već tvojom prilikom koju si objeručke prihvatila, na startu, i ništa ne prikrivaš, samo se prema cilju mijenjaš.

 

 

 

 

I sad smo došli do sjedenja na dvije stolice ili kako voliti dva bića u jednom srcu, jer dato nam je to jedno, je li tako, jednom i nikad više. Otići a ne povrijediti, hmmm… što se zove pustiti drugog da izabere svoj put a to nisi ti ili se samo praviš da uživaš i „trčiš“ uzalud za nekim, pardon samo trčiš ali ne uzalud, nekad i stigneš.. Elem, hoću da kažam pa šta mi bude, odlično balansiram između dva zadatka a kao da ih i nema jer ujedno ne umijem da se otkačim od jednog od ta dva zadata balansa u mojoj glavi. Uvijek na zadatku, i kad to nisam i sve se ne vrti samo oko mene a tuđe želje su bitne koliko i moje pa hajde da ih čujemo (nešto i uđe ali i izađe kroz drugo).

 

 

 

17.07.2008 u 04:53 / Odgovori
Slab seks u braku ne znači da će takav i ostati, ali ni da će vama, zbog toga u zapećku, nekad više značiti, sa ovim ili sa onim, svejedno. Postoji nešto što se zove navika ponašanja u određenim situacijama i trenutak kad je na djelu obostrana predaja, gubitak „svijesti“ i lagano vraćanje na početak, ono o čemu uvijek iznova ama baš ništa „ne znamo“. Ne dešava se često, ali i dešava kad je on ili vi na sasvim drugom kraju svijeta i odande vam „maše“ povremenim „uplivima“ u vaš život, rastroji vas svojom pojavom i onda hoće nešto na posve neprikladan način, takav, jer oboje ne pristajete na ustupke, pomijeranja prema tački žarišta, pa i promjeni vjerovatno na bolje, ni sa jedne strane. Tvrdoglavost da ne ide, a išlo bi idealno da ona druga strana „popusti“, što je nemoguće, jer postoji kao što rekoste „slab seks“ u lošem razumijevanju, na koju god stranu da se okrenete. Igramo se gluvih telefona i pogrešne šifre da bi smo nekome doskočili, trećega potisnuli, sve oko sebe, nažalot, urnisali. Utjeha su i odmor one druge stvari u braku i ne iskakati iz njega previše. Mazite se, ljudi, ni to vam nije malo!

 

 

 

U skladu sa nečijim potrebama i „željama“, po nečijem pravodobnom zaključku, toliko da se dotična osoba, inače primorana na neku reakciju pa makar i blagim ili pasivnim- prikrivenim pritiskom (i sama ga osjeća i buni se svom svojom nervozom i nemirom, dakle protivljenjem), toliko da se na kraju osjeća potpuno izvarano i „zdravo izmanipulisano“, najblaže obmanutom da bi učinila nešto što je neko drugi odlučio „za njegovo dobro ili dobro svih“. Pravi pakao od nečega na šta bi možda i sama izvarana osoba pristala da je samo znala da vlada svojim životom, i činjenicama, da odlučuje sama o sebi a ne o nečijem pravu da bude „uvijek u pravu „i glavni i jedini sposoban da o nečemu odlučuje. Pravo pitanje nečije kompetencije i dokaza da je iznad nekoga, pa i da mu oduzme zadovoljstvo sopstvenih odluka; na stranu i nečije dobre namjere, i naše naknadno prosvjetljenje, koje često i nisu to nego samo nečije subjektivno gledište koje nam se podmeče kao najviša instanca. Zrelo i mudro, zaista.

 

 

 

Jedan veliki čovjek, vjerovatno mislilac, rekao je to mnogo kraće i efektnije: Sad znam da ništa ne znam. Mudrost sam mu upamtila, ali ime ne, ostalo nešto pametno iza čovjeka.

 

 

 

Ili smo živjeli bolje kada smo stvarno radili za bolje dane, a oni nikako da stignu, od nestrpljenja. Put je zadovoljstvo koje opravdava sredstvo (zadovoljstvo) a ne cilj sam po sebi i ma koliko trajao. Stići ćeš , ma koliko (ne)žurio, a ponekad i čekao svo vrijeme.

 

 

 

 

Greške su samo preobučene korisne ispravke, i jedino ispravna korist od iskorišćavanja. Ne, ja ne volim da … ja volim da trpim i tako te trpim!  


A kako da se borimo sa gubitkom koji je prošao? Vječita nestalnost- ta vrteška naklonosti našeg slavnog, i slavodobitnog nam, Boga.

 

To je taj nož u leđa koji nas uvijek iznenadi, i kad ne mora da bude ili nije.

 

Zato što živite u Srbiji ili zato što živite bilo gdje, ništa se promijenilo nije, a sve je drugačije postalo.

 

Ovde se nikad ništa nije desilo a što se ne računa ili ne može da spava.

 

 

Vojnik kojeg je pogodilo tane tuđeg cilja… utkana u misao… Držala ih je pupčanom vrpcom ljubavi. Ličilo je na glas… ličilo je na knjigu koja se sluša ispisana porukama ljubavi… ispisanu vrhovima prstiju sa usana… Ali bez materice…

 

Dobro kažeš, Radosti moja… „Sudbina je drugo ime za ljubav“.

 

ovdje žive nezaposleni i prinudno (nečim) uposleni za sve pare

 

 

 

 

Ako te napusti dok si u ljubavi, šta li te još napusti poslije nje? Ljubavno sljepilo?!

 

Zašto… pravite haos u svijetu da bi njime vladali, u stvari svi smo samo gubitnici; režirajući život provodite smrt kroz… bespuće! lažnim ljudima i scenaristima ljudske nesreće želim samo propast kao i oni nama.

 

Nikad dovoljno smrti za nagradu mira i pogubljenog vremena zauvijek. Amin.

 

nikad dovoljno brzo kao riječ (obraćanje)

 

sada nemam ništa manje od svega

 

Kad kažem neoprez, kažem da sam zbog iscijepala i bacila nije mi prvi puta nadam se posljednji. Mnoštvo sakupljenih stvari(čica).

 

možda i nije čovjek kad (ne)živi po definiciji već je samo definicija umiranja kao pas

 

proglasom da obezvrjeđujemo nasilje možda

 

 

 

Najprije sam protiv svih struja, a onda se izolujem; tračak nade, stidim se, upoznajmo svog ličnog neprijatelja da bismo ga savladali, ako ne i pobijedili sami od sebe.

 

Čitam tako nešto jako interesantno, a svaki čas mi ulijeće nešto kao „one pantaloniške su superiška“, opsijeda me nekako nepojmljiva iluzija da moram nešto da imam, maltene posjedujem nešto nebitno ili sasvim minorno. Nevažno.

 

Odlažemo li zbog izbjegavanja ili „boljih vremena“ koja nikako da dođu?

 

 

Koga li ti to podstičeš, Zoco, sebe? ali meni daješ krila ili vjetar u leđa… okrenem se u letu, a iza mene nikog nema ili bar najvažnijeg. Dok sam na FB.  


…pričam ti priču… i nekad je padala na dobru priču, a ko puno priča- malo radi.

 

Ja ga nisam bacala; moja majka je moj bidermajer poklonila simpatičnoj mladoj kafekuvarici u restoranu u kom smo pomalo svadbarili, a ona se veselila.

 

… jeste… ja ćutim, ti ćutiš, mi pišemo i opet čujemo.

 

„Ma, pusti, ne znaš ti sa mnom“, kažem ja, a on uporan, ne da se smesti i nastavlja po starom.

 

 

01.07.2008 u 04:45 / Odgovori
Sviđa mi se ovo vaše nepisano pravilo o muškim prijateljstvima, o „zabranjenim zonama“ i slično. Naravno, ako je stvarno i dovoljno često primjenjivo u životu da bi postalo pravilo i način nečijeg ophođenja prema nečemu ili nekome ko mu dovoljno znači i prioritet mu je toliki da bi se katkad i žrtvovao za to. Jer, nije nevjerovatna situacija da kad nam je neko prijatelj, onda je i prijatelj našeg partnera ma o kom polu da se radi, susreti su česti, podudaraju se sa konkretnim i temeljnim informacijama s obje strane i eto prilike za napredovanje nečega o čemu ste već i pisali i nazvali ga emotivnom bliskošću, protiv koje je teško boriti se, još teže je ignorisati u ovom svijetu punom virusa što bezočno napadaju osvjedočene vrline i dovode ih u napast. Elem, kod žena je ona malo rjeđa pojava, zone su maglovite, često se prepliću, prisutni su ustupci kad nešto ne ide i škripi u vezi, dakle podložna je uplivima sa strane i onom ustupanju prvenstva „hajde ti pokušaj kad nama nije išlo “ ili malo češće u realnoj situaciji „ako ti nisi više zainteresovana…“. Ženski kontakti su inspirativniji, podložni povjeravanju i provjeravanju tamo gdje je zapelo, naročito kod bliskih prijateljica gdje nema muškog džentlmenstva, u principu. Čast izuzecima i ne kažem da nema žena koje nerado dijele baš sve sa bliskim im rodom, naročito svoj dio kolača do kojeg su došle uz puno truda, a onda ga svima razglasile. Otimačina na djelu, da, ali to je sasvim druga priča o nezrelom i problematičnom ponašanju koje mnoge dovodi u nezavidnu situaciju da ostanu bez ičega nedodirljivog i samo svog.

 

pružam savjete- zaobilazim sud

 

Hvala, zaista nije potrebno truditi se toliko, ali Bogu.

 

… i on ti nikad ne oprosti što si krenula iz sprdnje… slijedi osveta kad se namanje nadaš- ništa.

 

O tome smo trebali da razmišljamo ranije, prije nego što smo ih rodili, vezano za brak, prije nego što smo se pokačili i odlučili razvesti, učinili to, u svakom slučaju- malo prije. Jer, uvijek je prekasno, sada jeste.

 

Jednom sam neku umjetničku fotografiju na kojoj je žena uslikana s leđa, s maramom i malo povijena, pomenula kao: odlazi stara; otkud znaš da je stara; pa zato što odlazi. Logika.

 

Što bi se reklo: dosta je i od nas koje se tako samo njihovim rođenjem zovemo, hah.

 

 

 

09.07.2014 u 08:11 / Odgovori
I naročito kada se odnos ustalio sa više njih i na različitim talasnim dužinama, različitim nivoima kooperacije, često nevezano, drugom nepoznati i neshvatljivi, pa ih je teško sve u isto vrijeme postići. Dobro, malo tamo- malo vamo se zove švrljanje, ali nije to to i otvorena veza, bez veze. Svako vodi svoj život kako najbolje umije i zna da se prikopča i uključi u njega.

 

09.07.2014 u 07:52 / Odgovori
Ljudi, najčešće, ne čine prijatno ili više- manje neprijatno društvo, to su situacije u kojima se sticajem okolnosti i po nekakvom redu stvari nađemo, pa kažemo sa nekim ljudima nas vežu zajednički problemi a sa drugima radosti, sa nekima se dopunjujemo i prepliću nas kroz život različiti sticaji okolnosti pa smo čas srećni, čas tužni. Uglevnom, sa večinom se sjajno nadopunjujemo i međusobno smo sjajna inspiracija i izvor radoznalosti, naprosto o njima moramo nešto da saznamo, čujemo ili potkrjepimo zajednička očekivanja, zašto da ne. Naprosto, otvorimo se a ne zatvorimo, ljušturom čime inače, tim izazivačima našeg različitog raspoloženja, i novim životnim izazovima u susret. Ne okretati leđa sudbini, šta mislite, ko zna kako može da nas zakači i kad se najmanje nadamo, ne očekujmo unaprijed ono čemu se ne nadamo… pokosiće nas kao nedozrelu travu u proljeće, nedorasle situaciji niko nije mazio.

 

 

(Ne)učeštvovanje je pogrešno shvatanje (tumačenje gestova) druge strane. Ja sam više za saradnju (doktor kaže kad neću da sarađujem), ali to je već viši nivo, ljubav, pažnja, poštovanje… i ne dotiće me se lako i u prolazu. Kao da se u prolazu rukujemo, ispitamo, prokomentarišemo, mi stari poznanici, možda i rod i prijatelji, nismo se dugo vidjeli, zaboravili, i svako produži svojim putem do „neodložnog“ posla; gdje su tu pičence i kafica, ihaaa…

 

 

Volim sigurne ljude. Sigurne u sebe.

 

Moj je muž tenkista, iz onog rata- kojeg rata ostao jedva čitav, ali ne i bombaš – ja.

 

 

…Šast dugih godina mučenja i ubjeđivanja vežu me za jedan pijanino sjajni i treperavi od zvuka koji odjekuje i vrti se u krug zajedno sa mnom i mojom nesposobnošću da ga savladam ili on ovlada mnom i mojim sluhom, čulima uopšte… Bačen kao baksuz na smetlište prošlosti u trampi za telefon , na jednom sasvim drugom, očaravajućem i istovremeno bezličnom mjestu na kojem je bila potrebna, eto, nekakva veza sa svijetom i zvuk, makar telefonske slušalice fiksirane za vrijeme što pored nas promiče a ništa ne dotiče. Opet dogovor o nekome ili nečemu, samo iluzija, namami pa pusti…

 

 

 

 

Vrteško moje naklonosti; čas me tjera u ravnodušnost, odnekud mržnju pa opet bjesomučnu ljubav zbog koje se kajem ali ne odolijevam. Začas sam na njenom sjedištu određenom samo za mene, ljuljaju me daljine njeni horizonti od kojih mi se već vrti u glavi ali ne povraćam. Niti snagu ispuštam iz ruku, drži me u sjedlu da ne padnem od sebe na – dupe. Strava mudrosti i opijata u istom. Ali i vrtlog pučine veže za nebo, e kud ja odoh… Ne toliko daleko, ipak, od tebe zauvijek na različitim talasnim dužinama ne čuuujeeemmm…

 

 

Ko te pita za serije? Jaooo, Zoco, imam ja svoju „privatnu“ seriju u glavi, a zove se… hkm… Idem da čitam malo „LJudi knjige“, fenomenalna je a i pri kraju sam. P.s. Nemam TV a komp… loš skriming (je l se tako kaže, bez pravdanja bilo kome).

 

 

 

 

 

Znaš šta, Zoco, ti „crnogorci“ su ti baš budaletine, pardon, muževi iz „Ranjenog orla“. (Jedna od posljednih serija koje sam pogledala na TV a pisala Mir-Jam). To ti je to, baš sam ti se ispovijedila sad mi je lakše… hahaha

 

Još ako te povuče za kiku ili uštine, princ na konju je. Ma, hajde, ja sam se sve do sad „lemala“ za brata i on za mene; lažem, ne baš do sad…

 

Ni meni ni danas nije jasno dokle smijem da plivam, zato sam bojažljiva, i koliko samo propuštenih prilika u životu, bog zna.

 

Imaš li dovoljno za „nepristojnu ponudu“? Nedovoljno, pristojni.

 

… kud bi ti sa mnom da se mijenjaš…

 

 

Mmm… i uvijek mi muka kad nema razloga. Onda se sjetim, jer mi je tako prazno bez njih; put mora da vodi ali ne mora i da stiže, gdje piše da mora, uvijek na kraju pada ili skreće na drugu stranu.

 

Auuu zez… pa djevojku ne određuje jedan momak. Kao ni tebe više njih. Mangupi.

 

 

Zatvor poslije mnogo , mnogo godina, gotovo vječnost i cijeli tvoj život. Izlaziš i svijet pred sobom ne prepoznaješ, naprosto žudiš patnju, da se vratiš na stan i hranu. Da li bi se snašao napolju ili učinio, protiv svih pravila, istu grešku kao i u onom svijetu koji si jednom davno napustio da se opet vratiš. Očeličen, nov i izmijenjen; kao svaki film… Isti od početka pa do kraja.

 

Upola sna mi se priviđa negdje veoma daleko odavde. Da odem da vidim?

 

 

Mrem li to ja ili ne mogu.

 

I ljubav je sit i dobar sluga, a loš gospodar, kao i svaki drugi čovjek koji se ne snalazi baš najbolje u svom svijetu.

 

 

Svako ima ponešto da zamjeri biblioteci u svom „skučenom“ gradu, a li nije loše ni kad podigneš po pet knjiga pa te nema narednih nekoliko mjeseci , bez pardona… pretjerala sam, ali šta ću kad sam sad starija i sporija, ko ili koja biblioteka bi mi to tolerisala nego naša, Brčanska?

 

Ako je tijesno, nije i bijesno.

 

eto još uvijek živim a proletim

 

nas(l)ađujem se dragom sve to drago

 

Počela sam… i za sada mi se sviđa početak i lagana i pitka rečenica; lagano motanje radnje oko neprocjenjive knjige, uvod u tajanstvo i naoko polagana radnja, a zanimljivi opisi znalca u konzervaciji umjetnina, za nas koji smo laici u tome… zanimljivo, zanimljivo, šta reći- svijet u Bosni, a povod pravi- knjiga kojoj treba pomoć(i)…

 

Otuda i nedostatak smisla, bar osjećaj da smo ga izgubili, kad zadatak obavimo do kraja. A do kraja je još malo ostalo…

 

… da, prijateljstvo iznad ideologije, iznad svega što nas čini malo čovjekom.

 

 

Da, kako sebi prebacivati nemogućnost kontrole osjećaja; ali, kako sebi ne prebacivati osjećaj iluzije, ne činiti ništa povodom toga a ipak srljati u samoobmanu kao blaženi, opet, osjećaj miline koji istovremeno „postoji“ sa nama stvarnim gotovo kao mržnja prema vaskolikoj stvarnosti u kojoj, gle iluzioniste, ne postojimo, bar dobrovoljno- ne.

 

 

Ko priznaje, pola mu se dodaje pa tako i krivica za neučinjeno. Slobodarski narode, vrijeme je za slobodu.

 

 

 

 

 

Ja se vjenčala 11. septembra, bogobojažljivi!

 

 

Gluma je samozaborav; da li baš svojevrsni, ne znam, ali da je originalan, svakako jeste. Odatle i potreba za aplauzom i odobravanjem, i u životu i na sceni, da činimo pravu stvar, da smo divni, da popunjavamo i svoje i tuđe rupe… da smo, pobogu, u pravu, uvijek takmičarski nastrojeni. Protiv sebe i protiv svih nametnutih zakona… taman još i prirode, kad držimo ravnotežu a da se ne poskliznemo i uletimo u (tuđu?) publiku. Protiv svih i koji su nam zagarantovani stižem- stižeš…

 

 

Ne…Ne moraš imati dovoljno godina da bi razumeo život, postao mudar i ozbiljno razmišljao. Ponekad je dovoljan „trenutak“ da ti otvori oči i nauči te drugačije gledati na sve.

 

Volim te, al „otpozadi“, tj. nije mi na prvom mjestu!

 

… kad bi mi samo palo na pamet ono ostalo…

 

 

 

(Ni)otići (ni)ostati to je proces i ono čuveno „polako“, sve sustiže…  

„Lud si, majke mi… a otkud znaš da nemaš glasove u glavi, čim si sam u kući neko dođe… a frižider za sladoled koji govori nije nikakav negativan dokaz niti „rješenje misterije“, samo trenutak pa će da stigne hoklica- možda ne možeš ni da ga dohvatiš koliko si mali i nezreo još, misliš, svi će da ti povjeruju ako ti sam povjeruješ u sopstvenu laž ili u ono što samo sumnjaš…“ Dakle, glasovi u glavi- postojite(je)!

 

 

To je samo obostrana popustljivost zbog „nedostatka energije“ i mudrosti koja stiže s godinama, ili odsustvo potpune odgovornosti „pa dijete je njihovo, a naše je da uživamo u njemu“. Bez brige šta će sutra biti, ali ne kod svih!

 

 

Biti zlurad ne znači toliko radovati se tuđoj nevolji, koliko puziti pred njom, istovremeno ublaženo strahovati pred njom i prividno joj uzmicati kao pred iluzijom da smo joj za trenutak izmakli, a već sljedećeg časa bili pokošeni. Od pakosti ili istom nevoljom koja znači da se sve ama baš sve ne dešava samo drugima već i nama samima. Dakle, u istom smo košu, pred pravdom, pa se ne smijemo „zluradovati“ jer je nedolično i ne krijepi dušu, ili nepravdom, daleko bilo. Istom mjerom je naša tajna crta kojom mjerimo sopstvenu snagu pred bogom, bio on veliki ili mali, ali uzvraća udarac.

 

… ništa nije vrijedno našeg žaljenja za prošlim vremenima; oni sada i ovdje se broje…

 

 

Šta sve ne može da se promijeni, ihaaa… pa ništa, ni da se vrati. A ko još to gleda sem nas, kojih takođe jednom neće biti isto tako kao uništenih ili bezvrijednih stvari; nekad smo im se tako divili, pa ih opet malo duže zaboravljali zapretene u neskladu sa samim sobom i sa vremenskim brzacima. Ali, stvarno.

 

 

Mada je srce malo, ono je u stanju da ponese više u sebi nego ijedan drugi kofer. Nažalost, teško ga je isprazniti. To dobro znaju oni koji su pokušavali….

 

 

Poslije ide ono od čega se živi. Samo jedna „mala sitnica“: svako na to gleda drugim očima i drugačije se vlada; svakom prema svojim aršinima i svakom svoje. Hm, al tek svi ti silni profiteri… kuda sa njima ( ili za njima)?

 

 

U jadu, bijedi, teškim vremenima, svi smo isti, a razlike ostavljamo za ona „bolja i mirnija“ vremena u kojima obično oni kojima će bog više „pomoći“ i ne osjećaju one koji i za njih pate, za koje nema pauze niti povlaćenja, uvijek je isto i neodmjereno … po glavi stanovnika.

 

 

Zatvor poslije mnogo , mnogo godina, gotovo vječnost i cijeli tvoj život. Izlaziš i svijet pred sobom ne prepoznaješ, naprosto žudiš patnju, da se vratiš na stan i hranu. Da li bi se snašao napolju ili učinio, protiv svih pravila, istu grešku kao i u onom svijetu koji si jednom davno napustio da se opet vratiš. Očeličen, nov i izmijenjen; kao svaki film… Isti od početka pa do kraja.

 

 

 

 

Je l ti to o putenom paklu posutom ne šećerom već dobrim namjerama?! Ma, lako lakše je biti naivan, nego srdit!

 

 

Za jedno ozbiljno hvala, morali bi se i odužiti, ovako ostaje pritajena nezahvalnost, onih (ne)skromnih, neiskrenih, siromašnih ili kakvi sve nismo kada se treba pokazati. Iznad svega potrebno je sarađivati sa ljudima, i u dobru i u zlu i po ko zna koji put ste nas zadužili. Međusobnost na mjestu, na vrhuncu pozitivnog odnosa, ko to da zna sem onaj ko se takav , i za to, rodi.

 

Slučajno se odala da je namjerno otišla, a i ti sa njom.

 

 

Iščitavam prvo komentare, pa se pitam, koliko mi mozak radi, zašto imamo predsjednika da nam kaže kako u „vadrednim situacijama nema privatnog vlasništva (ni tvoje-moje) već je sve u službi… naroda ili „potopa“; a za neke je uvijek „vanredna situacija” u obrnuto istom smjeru, prema sebi“… i zašto sada o tome razmišljam a ne poslije – zato što mi je i prije svega baš to njihovo susprezanje i otkidanje od tuđih usta padalo na pamet. Pa, zašto ne i sada?!

 

 

 

čekaj da prođe i sad će sunce moje

 

 

 

U jadu, bijedi, teškim vremenima, svi smo isti, a razlike ostavljamo za ona „bolja i mirnija“ vremena u kojima obično oni kojima će bog više „pomoći“ i ne osjećaju one koji i za njih pate, za koje nema pauze niti povlaćenja, uvijek je isto i neodmjereno … po glavi stanovnika.

 

 

 

 

03.05.2014 u 06:43 / Odgovori
hm… da… naročito ako naučni ili poslovni projekt poredite sa samim seksom, pa i to shvatate pomalo kao kroz šalu ili kakvu igricu… dakle, u prenesenom smislu navodite da o svemu razmišljamo pomalo povezano i u obrnutom smjeru. Je l da, samo ne previše ozbiljno, onda i poraz dolazi pomalo olako i možda nije ni trebalo da se završi… i sve tako nekako ovlaš, bez veze, da , samo neobavezno i nikako „strogo“. Poslovno?! Što da ne; i posao shvatamo tako nekako i bez plana i svrhe, pa nam sve i ide traljavo. I, na kraju, neeervooozaaa! Ej lagani moj!

 

 

 

 

To se ne računa! Kaže se nikad više, a onda nije ni bitno nisam više ni mislio, na kraju, kad ne može dosta je i ovo jedno.  

 

Izađimo iz zone sumraka kad nema žrtve i ne postoji osoba vrijedna našeg glancanja do prenemaganja ili kako izazvati nekoga da nas otkači i ne bude žrtva izmanipulisane situacije i ko je ko.

 

 

Šta je još vrijedno doživljaja zahvalnosti koju osjećamo prema nečemu, kao što je izgubljeno- nađeno, više nego neizgubljeno i neizgubivo… još uvijek, podrazumijeva se kao uz nas. Šta je još tanko vrijedno pažnje…

 

 

 

 

 

Znači li to da smo izolovani ako se stidimo i baš zato što se stidimo? Ne bih rekla da nas društvo odbacuje zato što ga iritiramo osjećajem sopstvenog stida. Prije bih rekla da je počesto sam stid u pravu što postoji, što je izazvan sopstvenim ili tuđim ponašanjem, a i to je malo reći. Kad bi društvo imalo češće taj osjećaj za „nedjela“, ili, da kažem, kad bi u neshvatljivim situacijama za ljudski rod a koje opravdava umjesto da se stidi, kad bi imalo stida svijet bi ljepše bio postavljen, a za trunku stida ne bi bilo razloga. Recimo, glupost ljudska je bezgranična, pa zato i osjećaj stida onih koji od nje zaziru a primorani su da se sažive ili je samo posmatraju, a i to je – previše.

 

 

„Tri Evina lica“… nešto kao sudar različitih ličnosti,; razlika u osobenostima može da ide čak dotle da jedna od ličnosti iste govori potpuno novom bojom glasa, promijeni način postupanja, ophođenja, pa i mimiku i gestikulaciju kao sasvim „nova“ ličnost u istom a drugčijih karakteristika i ispoljavanja, tijelu. Obično dvojne ličnosti ne znaju jedna za drugu, dok im to psihijatar ne nagovijesti, saznanje je strašno za „svaku od njih“ i nevjerovatno, ali može da ide dotle da se njih dvije i treća povremeno „susreću“ u zajedničkom sukobu i međusobnom podmetanju i nepodopštinama prema „onoj drugoj“, sve do ubistvenih poriva i „gašenja“ one druge ličnosti koju vide kao uništenu i izbrisanu sa „lica zemlje“, jer joj naprosto smeta, ugrožava je svojim suprotstavljenim stavovima u životu… uostalom , svaka od njih, suprotna ličnost, radi za sebe i ono što ova druga ne zna (ne želi da zna?) i ne sluti, kao kad je „jedna od njih“ raskalašnica, a druga uzorna mati. Zamislite kako (normalni?) svijet gleda na tako podvojenu ličnost; nestanak jedne je kao smrt u cjelini. Sali Fild je u jednom filmu dočarala jednu takvu ličnost usamljene vaspitačice koja se uz to sjeća svog djetinjstva u fleševima, u kojem su je roditelji zlostavljali…. kao odrasla je potpuno nesvjesna što kao „ova druga uradi“ (nađe se u vodi i najednom se „probudi“ i ne zna kako je došla dotle). Stanje je, izglada bolest vrlo zanimljiva i misteriozna, kako za psihijatriju , ne malo i za običan svijet i književnost i film.
Reply · Like · 2 · Unfollow Post · 11 December 2013 at 16:03

Stefan Djurovic · Srednja medicinska skola“Dr.Branko Zogovic“Berane
Kako se leči?
Reply · Like · 5 hours ago

komentar na „Poremećaj višestruke ličnosti- jedno telo, dve duše“ iz Psihoverzum

 

 

 

 

Sreća je putovanje, pa gdje stigneš, prihvatiš kao pravi razlog… a njega nema.

 

 

Bilo jednom jedno selo… išli smo brat i ja sa roditeljima kod dede i bake , da nas ugoste a ne da im malo pomognemo. I odvede jedan dan nas deda u kukuruz da provjeravamo dokle je stasao; bila divna šetnja kroz šaš od kukuruza koji se njihao i šuštao nama sve iznad glava… jedva smo se vratili, toliko nas je izmorila zemlja po kojoj je njihao visoki kukuruz… nismo ni primijetili bubice po imenu šaše, ali dobro su nas izgrizle od pete do glave a dobro je i svrbjelo kad nas je mama mazala rakijom pečenom od dede… Uopšte se ne zezam, ali sela napuštena kao razvezani ćirevi ištu preporod a ne žal za prošlošću i život po njenoj komandi; treba ih očistiti, ukloniti sve što je neophodno i krenuti u susret prirodi koja to od nas ište… i struja i vode i sve podmirene potrebe jer nismo „divljaci“ da se zadovoljavamo sa nečim što je život-patnja pa na kvadrat. Ničega premalo, ničega previše , kao ponovno rađanje sunčane prirode koja nas sobom hrani.

za selo Cungulu i Zoricu, Lolu…

 

… ćud je ženska voćka čudnovata… hahah

 

 

U dobrim sam vibracijama, ne brini, samo što ti nisi… evo, ako napišem „sada“ to se ne odnosi na stalno i tu su čista posla, i moj karakter takođe.

 

Čini ti se zato što variram. Ćud je ćud.

 

… ja i mojih 13 kesica svježe krvi koje sam primila na eks…

 

Kome porođaj , i dijete, nisu promijenili karakter? A (ne)čistokrvnost i transfuzija, e pa to me podsjetilo na crni humor ovdašnjih, i posvudašnjih, zdravstvenih radnika(ca).

 

 

Pukao onda, a sada? Ko zna dokle je stigao, i do čega, kao i ti ili bilo ko; niko ne miruje niti stoji u mjestu sa svojim mislima. U mislima.

 

… meni je pomogla… jednom davno 2 u 1.

 

 

 

 

To je kao neka reklama… samo malo skreneš i ništa ne boli, samo nam se pridružite od početka. U potpisu Vaše ludilo ili ne znam šta.  

Crni naši odnosi sa drugim ljudima… a što se tiče dugovanja, uvijek kažem da se sve što smo dužni vraća unaprijed, budućim generacijama, našim potomcima; starima ionako više nije bitno šta ostavljaju za sobom, jednom kada odu, a nama je važno ko je ispred svega i nas, najvažniji. Za života.

 

 

hahaha… ja u autobusu zaboravila kolače onomad… nikad brže nije otišao od mene, džaba trčanje do polazne stanice jer nisam ni pokušala… izjeli su ih već, mislim se ja, a kamoli pronašli!

 

„Ako nastaviš tako da tjeraš (živiš), svugdje će ti biti… Brčko (recimo).“ Ma gdje otišao, čeka te tvoje „ja“.

 

 

„Opet ću malo da vam zvocam, i neka ću, bar ćete me pamtiti po nečemu…“, kaže,“ Dođite vas dvoje kod nas na selo, kad mi budemo tamo, odvoj dijete malo od tog g….. (kompjutera)“. Daleko je to selo na tristodevedesetom kilometru i mora se noću, autobusom, ali dostižno i… lakše se diše, samo da nešto nisam zaboravila, ja zlopamtilo…

 

Moji, bogami, nisu tužni, već su otresiti starčići!

 

A najčešće se opet gubim u mraku, u ogledalu i sebi. (Aaa… Oblaku… i oblaku.)

 

…Eh, onda ni vrijeme nije savršeno kad je već „pogrešno“, baš mi je žao; a jesam li ja „savršena“ kad mi je već tako zbog njega, vremena? Ti ne znaš?!

 

 

 

 

 

Ko se tajno bori, on lako i otkači… one koji olako prihvataju stvari bez problema i kako im dođu, gotovo u hodu rješavaju probleme kao da se tako nešto podrazumijeva. I one, znaš već kakve , rješavaju se same po sebi da prihvate izazov pravog trenutka… polako i bez prisile, ovako… eto.

 

 

 

 

To se zovu povezane noći, lavina ili sindrom domina; odazivanje na poziv zajedničkim snagama. hahah… pridružujem se „lajovištu“ odnosno jalovištu, pa kako bude…

 

 

 

Kažem…jesam li se natenane i rodila; vala , meni neće uvaliti promjene natenane, nisam se nabrzinu ni rodila, a neću se ni navići, još manje prihvatiti svjesno i voljno nešto što i sebi, i svom porodu rade, a ne podvaljuju, kao.  

Parafraziram… nisam za brak, ja sam za ljubav, iskrenost, prkos i pridavanje značaja… ah, da i iskrenu brižnost!

 

 

Nije to nikakva misterija lapsusa, jezik brži od pameti, ili se to naš tajanstveni mozak koji nastoji nešto prikriti, poigrava zdravorazumski „prisiljavajući“ nas da izgovorimo neizgovorivo ili zatomljeno; katkad se i nemjerno pravimo duhoviti , svjesno iskaćući iz konteksta onog što smo kao naumili reči, pa smo dvosmisleni (izgovorimo umjesto ime mjesta „Mošanica“, tema politička, a omakne nam se „mošnica“ te se i sami sebi čudimo, ljutimo smijehu koji podstaknemo, u stvari nam „drago“ što smo „misteriju riješili“)…

 

 

Život je iluzija, kao nedosanjani san; zato se , možda, i hvatamo tako uporno za njega, da nam ne izmakne, a na vječnost što biva i ne računamo, ne sa sigurnošću nečega što bi se dalo očekivati. A ko očekuje čuda, čuda mu se ne događaju i obično su besmislena ili sa nekom pozadinom koja će nas neočekivano uvući u sebe i neželjenu igru. Svijet je, po nama velika namještaljka u kojoj se odgonetaju sinhronizovane, tj. namještene podudarnosti i sličnosti dovedene do apsurda našom igrom asocijacija u glavi. Naivan je ko vjeruje u moć trenutka koji je unaprijed izrežirani podbačaj, jer ništa nam nije unaprijed dato već (od)uzeta mogućnost. Zato i kažemo desilo se, a ono nije, bar ne onako kako smo očekivali, a kamoli da je to čudno.

 

 

 

 

Mora tako… život je razmjena i pozitivne i negativne energije, nikad jednostran. Uvijek, čak u i u sitnicama gledam i drugu stranu medalje i „šta ću takva sam“.

 

Znate onu:“Ovdje leži onaj što je uvijek bio u pravu“? E, zato: baš me briga da li sam u pravu… baš me briga da li samiu pravu… i odmah je „komotnije!

 

bezmalo bih opet prvi put… upoznavanje

 

 

 

 

Drugim riječima svašta preporučujete: budi dobar, pozitivan i uživaj u onome što ti je dato, što imaš, u onome na šta si već navikao jer tome se uvijek vraćaš. A to što ne umiješ da trošiš novac, to je zato što ga nikad nemaš… hahahah vrlo preporučljiva muzika za uši smiruje kaskade i po „živcima“.

 

 

Mislim da, kad si preinformisan, dolazi do prirodne selekcije, i to u tvojoj glavi; misli se preslože onako kako ne želiš, preopterećene i teške. a ono što ne želiš ili ti samo malo znači, zaboraviš, a ono važnije ispari potisnuto negdje i zauvijek zaboravljeno, Kao da nisi nikad ni čitao i pisao niti pamtio, ono što treba i po redu. Dešavaju se konfuzije i neopravdana pretjerivanja. A gdje je tu cjelina, neće biti od detalja.

 

 

A koje su to „univerzalne vrijednosti“ kad je sistem vrijednosti uglavnom poremećen? Pa sami kažete, što je važilo danas , ne mora da važi i sutra. Znači, univerzalno je neizvijesno(st).

 

 

Žena je čovjek iz sjenke, tija voda brijeg roni, a svijet je muški pa kako se koja „snađe“ u njemu. Jer, žene su rijetko udružena sila u svom nastupu prema muškarcima, još manje drugarice ili vjerne druge. Što ne znači da su oslabljene u svojoj vječitoj borbi za ravnopravnost, ali i za opstanak, svoj i svog poroda. Muškarac je samo izabran (od žena?!) i zato vlada, i(li) sobom a bogme i(li) svijetom. (Polemika sa „Teslom“ je neukusna!)

 

 

Uz malu pomoć pravih prijatelja mi možemo sve, i pasti i propasti ali i uzdignuti se čak iznad sebe. Svesrdno pružena ruka za spas ili vrat.

 

 

Što se jedared ne prevare na svoju štetu, već jednako na našu, ti loši trgovci… ljudima čijim se dušama igraju kao s preklanjskim snijegom gdje ga ima ne ostavlja traga…

 

 

Ne umijem da valjano objasnim svoje dijete i uzroci i posljedice ovakvog ili onakvog ponašanja su interni, služe samo za našu porodičnu upotrebu, od tog pravila rijetko odstupamo a i tada neznatno ili nedovoljno „razumljivo“. Moje dijete je od mene dobilo po turu par puta, s razlogom dobrim razlogom, a od svoje treće godine nikad više, samo upozorenja povišenog tona ili „nemoćnog“ plača nekog ko je istjeran iz takta, a i to mrzi sa moje strane. Od oca nikad ni packu. Sada gazi u pubertet prilično „nesnosan“ s pričom da djeca treba jako mnogo da se druže međusobno i mimo virtuelnog svijeta; to nešto ne štima jer su krajnje agresivni jedni prema drugima i zahtijevaju našu maksimalnu intervenciju ili pozitivan podsticaj. Uzalud, ponašaju se kao kučići kad namirišu tuđi strah, onda su neustrašivi, nemilosrdni, ukratko surovi prema slabijim drugarima od sebe… naprosto te navode da ih nekako kazniš u nečije ime, onog ko to nikad nije umio da postavi u red,škola, i pored sve ljubavi.

 

 

Priča iz djetinjstva sa srećnim krajem u zrelom dobu, hmm… Ja sam ih sve pogubila, razišli smo se na sto strana, pa se pitam da li smo se ikad tako čvrsto i okupljali ili su to bile tu i tamo neke labave veze sa rokom trajanja. „Sastanemo se“, sretnemo tamo negdje i svako za svojim „putevima gospodnjim“ a oni su tako široki i svakog more slične brige vodeći svoju politiku. Razlaz pa to ti je, a jedino okupljenje je nešto dublje i djelotvornije, interesantnije, interes je tu negdje zatomljen… Udala sam se za druga iz naselja kog nisam ni zapamtila ili nisam ni primjećivala da bi ga ( upo) znala među svom tom djecom iz komšiluka… Pamtim drugog dječaka iz grada na proputovanju i dan danas ne znam u kom velikom liku se krije da mi se pokatkad javi, u snovima ili na javi, velika tajna za razglabanje. p.s. Tajanstvenost nas je uvijek kopkala na primječivanje onog što nam je ispred nosa.

Crtica od snova

 

 

 

Ne, nisam završila fakultet, stala sam već na drugoj godini i nikad… Ali kad god su me profe pitali da li hoću još jedno pitanje za veću ocjenu, odustajala sam spremno i zadovoljavala se sa vać osvojenom; još manje sam bila spremna da pitam sama da odgovaram za veću ili čuj! pobunim se i poništim položeni ispit ne bi li zaradila više. Znala sam da ću se ili zeznuti ili će me kazniti i dati manju ocjenu od već spakovane u đep… još samo da upiše i gotovo… a ukoliko se loše pokažem, izgubim i ono iz vreće, te ko li to traži veće. Mislim da je u redu ne kockati se, ali uvijek postoji ona nedokazana mogućnost, kad nisi sebi dozvolio da pravo zablistaš, pa sitno nezadovoljstvo i razočaranje u sebe i svoje (neiskazane?) mogućnosti. Ali, izbor je uvijek bio na tebi i onaj „lakši“ put koji ili nije pravo stanje stvari ili ostavlja prostor za omalovažavanje postignutog rezultata. To nije pravi cilj, već samo linija manjeg otpora.

Crtica iz snova

 

 

 

 

 

Priča iz djetinjstva sa srećnim krajem u zrelom dobu, hmm… Ja sam ih sve pogubila, razišli smo se na sto strana, pa se pitam da li smo se ikad tako čvrsto i okupljali ili su to bile tu i tamo neke labave veze sa rokom trajanja. „Sastanemo se“, sretnemo tamo negdje i svako za svojim „putevima gospodnjim“ a oni su tako široki i svakog more slične brige vodeći svoju politiku. Razlaz pa to ti je, a jedino okupljenje je nešto dublje i djelotvornije, interesantnije, interes je tu negdje zatomljen… Udala sam se za druga iz naselja kog nisam ni zapamtila ili nisam ni primjećivala da bi ga ( upo) znala među svom tom djecom iz komšiluka… Pamtim drugog dječaka iz grada na proputovanju i dan danas ne znam u kom velikom liku se krije da mi se pokatkad javi, u snovima ili na javi, velika tajna za razglabanje. p.s. Tajanstvenost nas je uvijek kopkala na primječivanje onog što nam je ispred nosa.

 

 

Privlačni ili odbojni, ima nešto što nas ponekad odbija, a to nije mala stvar, nešto što upozorava da to nije to, da je loš čovjek pred nama kad se definiše nečim odbojnim u svom nastupu, nekom cakom kojom zrači u negativnom smislu, šalje nam signale da ga se klonemo i sugeriše da od njega ne možemo očekivati ništa dobro. To je površno, ali kad zagrebemo ispod, rijetko, ili slučajno, se prevarimo. Biti ružan i odbojan je kao označeni negativac u filmu, predodređen za ružna djela, izaziva negativne komentare, crno-bijelo na vidjelo, ali i vrstu sujeverja ( kao i mladost i ljepota, privlačnost). Naravno, ima osoba koje svojim negativnim stavom izazivaju, svjesno i namjerno, pozitivne reakcije, i tada se odbojnost potire,, ali to već spada u domen patologije onih koje negativan kontekst privlači i „slažu“ se s njim.

 

 

Ukoliko smo izašli iz odnosa u kojem igramo uloge pune grešaka, i nismo se osvijestili, idemo dalje nesvjesno tražeći ili upadajući u odnose u kojima ćemo opet ponavljati iste greške, možda čak i zamijeniti uloge, podrediti se ako smo nekada bili dominantni u vezi a ne bi li se -prilagodili. A ništa ne dobijamo , izostajemo kao zreli članovi jedne veze koja funkcioniše bez tih pomoćnih igrica majka-dijete, otac-dijete ili dijete-dijete, da popunimo nesrećnu prazninu nedostatka pravog čistog odnosa iz kojeg se ne odlazi na silu i silom prilika, već se uvijek iznova , dalje nadograđuje i gradi ali ne sam od sebe već uz našu nesebićnu zrelu pomoć. Hoću da kažem, u istinskom odnosu se zna gdje je čije mjesto, i šta nam stoji i pristaje; dugove vraćamo unaprijed i svojoj djeci, a ne unazad i tamo gdje smo vjećno dužni, roditeljima, i na tome smo im vječno zahvalni. Ne igrajući „zadate“ uloge nismo kratkotrajni, već vječni u pažnji prema partneru ostajemo dosljedni u svom djetetu, a ne zaigrano dijete.

 

 

Kako god okreneš , problemi su i sa jedne i druge strane, al otpozadi… Nego, „ne ostavljaj me na cjedilu“.Drugim riječima, imamo i mi svojih interesa za potkusurivanje, eksperimentisanje sa raznoraznim prijateljevanjima, naročito problematičnim i kratkotrajnim,a i za tvrdženje pazara i dobijanje u vremenu. Zato i trepčemo i cokčemo , dok nas ne ulove… baš „seoska mlada“. Ma, ignoracija majka, a i da gledamo svoja posla… kad nam nepozvani i neželjeni „gosti“ kucaju na pendžer.

 

 

 

 

 

 

Sve u svemu, to je uzajamno, onaj ko ne može da uredi svoj život, ne može da uređuje ni svijet oko sebe, ako je to uopšte moguće i gledajući s pozicije malih koraka čovjeka… a „velikih za čovječanstvo“. Ali, isto tako, neko ko živi u takvom , nesređenom i pomalo opakom svijetu, teško da će imati priliku da sredi svoj život prema mjeri opet istog svijeta, koji mu je otrgnut i zato ga doživljeva kao zao do boga, a pogotovo prema sebi i svom receptu, da bude zadovoljan i sobom i svime oko sebe. A razloge kulučenja na ovom svijetu svi znamo, još samo da se napravimo nevještim, da nas previše ne prozivaju zbog širenja pesimizma i , nedajbože, opšte mržnje i pomalo bijesa onemogućenih , uskraćenih, još manje nemoćnih da nešto predupredimo a ne zakasnimo.

Istoglasje

 

 

 

 

 

… i zdravi sredovječni, da ne kažem stari ljudi, ali to je nemoguće. Jer, tijelo pamti sve, zapisuje popisuje kao da podpisuje… pa, kad dođe za naplatu, onda je već kasno kajanje a o ispravkama da ne pričam.

 

 

 

 

 

Baš ste morbidni; ko o tome još razmišlja?! Sve u svoje vrijeme. Samo smo na nešto zaboravili, jer vrijeme je uvijek pogrešno. A pasti nekome na milost i nemilost, tek na „iznuđenu“ ljubav i pažnju, to je već nešto, to znači na vrijeme se obezbijediti , protiv koga ili čega?! Znate, vodite računa o sebi dok je vrijeme i dok ste pri čistoj i pokretni, poslije ništa više nije važno, pogotovo- mi. Zbrajanje čistog učinka i minuta koji nam već ne pripadaju (mislim na čistu svijest koja nije opsjednuta bezrazložnim strahom o prolaznosti vremena, života pa i svijeta). Skupo je „bolovati“ prije vremena, i praviti se da sve držimo pod kontrolom. I da nas je neko ili nešto ništa manje nego prešao. Naše je samo da u životu smo živi i poslije samo umremo.

 

 

 

Što „momak“ obeća „curi“ noću, danju ne važi, ili jutrom? hahahah i ništa nije zagarantovano pa ni bilo čija ingerencija.  

 

recimo da nisam spretne u jednoj vrsti svog izražavanja  

 

 

Ako smo odgovorni za izražavanje svojih emocija, nismo odgovorni i za same emocije ili bar ne utoliko ukoliko su one izazvane i plod nekih drugih uticaja izvan nas, pa ponekad i od nas samih proizvedene ali pod uticajem već naučenog, da njima vladamo ili ne vladamo. Tada kažemo da čovjek vlada sobom ili ne vlada, kontroliše se ili ne, pod uticajem je nekoga ili nečega ili pak nije. Ali da li je to uopšte opravdanje za naše reakcije koje su neprimjerene i još uz to pogrešno naučene emocije a ipak se ispoljavaju? Govorim to kad emocije „odvajam“ od njihovog izražavanja, jer neke je zaista bolje zadržati za sebe, kao što je bitno , ako ne i bitnije naučiti ispoljiti ono što osjećate, na pravi način, u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Na stranu što nismo uvijek spretni da sve pravilno procjenimo, pogriješimo, ali i to se uči od iskustva do iskustva. Baš pravo školovanje emocija je život; neke pogubimo a neke sačuvamo da nas krase. A volja, pa volja je nešto drugo ali može biti od pomoći.

 

 

Ma, važno je da se predizborna, kao i druge tišine, ispoštuje. A ostala naoblačenja i nepravilnosti, o njima ćemo nekako usput i kako nam dođe, u hodu ćemo ih poizvršavati ili odgurati od sebe. Kako čudni, daleko dogurali sa tom dlakom u jajetu i „sezonom mira i raznih mira u… pa, u Pariizu“.Gdje si bio, šta si radio- ništa bre u isto vrijeme. Ih, bolan, sve u svoje vrijeme, pa tako i kod nas, uskoro.

 

 

Smisao je u premošćavanju različitosti, a ne daljina, ili ne samo; čuti i prepoznati, ali ne odati i ne izdati sebe, prizvati ali i priznati… da smo jedna obala… koja se graniči sa drugom ili duugom.

 

 

Ljubomora je svemoguća, bilo sa koje strane dolazila, kojim obalama plovila a na koje se nasukala… Ipak, možda si na kraju krajeva samo previše samouvjeren, to se ne prašta, a i ljepota i ljepota teško idu zajedno. Možda je sve samo u iskustvu dugogodišnje tvrđave ili preciznom oklopu koji se otvara samo na jedan mig, prividu.

 

 

Samo ti govori dakle gospodine, da sve gori oko tebe dok se povlačiš iz ove srdžbe a da ništa pogrešno nisi ni natuknuo ni nagovijestio… svojim postupkom.

 

 

Kako ja volim romantične noćne šetnje… koje otpočinju pričom o… a završavaju svađom! Ovaj put bez puta… za izlaz.

 

 

…Prikačila sam se za ono „sumnjiv kvalitet“; e , pa kad treba da pogađam, od oka ili intuitivno, a inspekcija kasni na voz, pa onda igraj „ruski rulet“ sa hranom ili šta li će da opali sad.

 

 

Političari su javne ličnosti, oni su estrada i zašto bi se povlačili u anonimnost? Jedino je nelogično da, i pošto ih pregazi vrijeme, kao svaka poštena javna ličnost ne skliznu izgubljeni u prošlosti. Ali i odatle bi se iskoprcali i nastupili jako važno.

 

Evo, Kusturica piše za „Politiku“! O tome kako nije kao nemoguće i Drvo života postaviti naglavce i povjerovati da i ono tako živi, sa nogama u nebu; e, Kusto, i mi bi hodali mirno po zemlji…

 

Jedan je svijet, ali bogu hvala, postoji i ovakav, postoji i drugi način.

 

 

hahahah… ma, udariće me srčka večeras, ono kad hoćeš baš da kažeš, pogodiš u dalj, pa ti se slučajno omakne.. ama pogrešna sam skroz!

 

 

Tačno je tačno… ali, ako smo kažnjeni svojim bijesom, jesmo li nečim kažnjeni i za trenutke radosti kad nam se otmu, uvijek moramo misliti i šta dolazi poslije. Tačno je… sve zavisi na šta se natjeramo u odsutnom trenutku, kad smo na primjer lijeni i bezvoljni, jer grudva kad krene ona ide pa ide. Važno je početi, ako sam u pravu, pa makar i na silu, tj. bez imalo volje. Ona dolazi poslije kao sama po sebi.

 

 

 

Kad vladaju emocije, razum je samo posmatrač. A time nikoga ne ugrožavamo?! samo su… zavidni i mi sa njima zajedno. (zavidni smo- kako kaže poštovani Vladeta Jerotić)  

 

Kad me vidiš slomljenu, smrtno umornu i očajnički usamljenu, tada ne poseži za velikim rečima, dovoljan je samo gest……….

 

 

 

 

Svaka je zlatna koju u sebi zadržiš da ne pobjegne.

 

 

 

Na stranu sitni šićarđijski interesi zvani novac, koji vi u tekstu nazivate goli interes jednog naroda ili nacije. Ali gledajući pravo, teško bi se i za jednu od takozvanih državica formiranih na silu poslije raspada SFRJ, takođe nekadašnje vještačke tvorevine, moglo reći da su samostalna, nezavisna, maltene formirana država sa normalnim funkcijama i narodom koji je zato državotvoran, istorijski potkrepljen, kad je takva tvorevina u stvari krajnje zavisna od prisnog ujedinjavanja za „brdo para“ opet sa nekim sebi nebliskim i dalekim , velikim i osvajačkim nacijama koje nikada nisu prestale da ih iskorištavaju, a u stvari koče i u svakom drugom pogledu a ne samo materijalnom i suštinski važnom- nacionalnom pogledu i to preko njihove slabosti, sopstvenih „manjina“ rasprostrtih svuda po svijetu, nekompaktnih i sklonih beskrupuloznom i intereščijskom razračunavanju sa sebi sličnima. Odbijaju ih od sebe, ali ko je tu zaista manjina, a ko većina i po čemu? Pogledajte puteve novca; i „kad bi svi bili jednaki ujedinili bi se protiv njega u zajedničkom interesu, da ga svrgnu kao i okove“, a tu smo opet na početku ili začaranom krugu „političkog manifesta“ ili proklamacije, da tako treba i pravo je. Mali smo mi! Moramo da žongliramo između svijeta muškaraca ali i svijeta velikih… i ah! da učimo strane jezike.

Komentar N.G. na „Nova balkanska pravila“ sa VestiKrstarica

 

 

 

Naročito ako je neko „glup“ , pa umjesto da vam pomaže, on vam odmaže, (ne)namjerno; postavlja se pitanje smisla traženja ali i pružanja pomoći nekome u odsutnom trenutku. Što je najbitnije, sačekate kako već morate vrijeme, i pokaže se da vaša u suštini greška nije baš to, nego , naprotiv, prilično uspješan pokušaj prirode da načini nešto svrsishodno od vas, a na vama je da nastavite dalje. Bez volje, što bi zaista bilo glupo s obzirom na nove rezultate, ili valjano s voljom. Zdušno protiv svih vjetrova i pokazatelja.

Komentar N.G. na „Strahovi sprečavaju više od nedostatka volje“ iz Života Krstarice

 

 

 

 

 

Tačno je to, imate dovoljno vremena, hrabrosti i provokativnosti za djelovanje preko Interneta. Nasuprot tome, uživo se krčkate u sopstvenom sosu, jer ste više izloženi sudu javnosti na ograničavajuće mogućnosti kao što su sopstveno prisustvo, razgoličenost i(ali) fizički manevar koji je nezamjenjiv i nedostaje kad ste zaklonjeni kao iza zavjese koji vam pruža zavidna tehnologija i njen nezadrživi napredak u kojem kao čovjek morate takođe da učestvujete i ne zaostajete. U pitanju je samo svojstveno prilagođavanje, i ničega premalo, ničega previše; samo ga pratite da li će ispuniti svoju funkciju u dogledno vrijeme i da li ćete i sami zadovoljavajuće funkcionisati u ovom „šugavom“ svijetu. Jer on od vas to očekuje i ništa ne prašta a kamoli kolebljivost i zaklanjanje iza lažne skromnosti u nastupu, bilo ovako -bilo onako, na vama nije da propuštate mogućnosti koje vam se ipak pružaju u napretku.

Komentar N.G. na „Druženje i van Interneta“ na Život Krstarice

 

 

 

Nekada cigani, a prije njih praljudi živjeli su jedva četrdesetak godina, do daske, kažu pouzdani izvori. Ja sam prešla kvotu, 50 mi je ljeta i sasvim mi je svejedno to „konačno rješenje“, samo da umrem hrabro, kao moji džedovi i babe. Eto, to je nama naša borba dala. Ne mogu da vjerujem da se još neko s tim sprda, a drugi mu čestitaju „baš se upe(u)cao moj dragi“.

 

 

 

Ne volim kad je sve tako čisto, tačno i precizno, gotovo sterilno. Moglo bi se tako reći- to mi se više sviđa- neodređeno, između redova, u prenesenom smislu, čak, možda i dvosmisleno… da ne znaš na čemu si ili čemu si se priklonio, gladi ili žeđi. Žeđam. U obrnutom smislu, pravcu i nema puta ka njemu.

 

 

Sve ja to znam i zato ćutim, jer poslije nečega ili svačega nema kajanja, nema predomišljanja kad je dijete tu a u tvoj DNK ufabrikovano da mu se istovremeno svetiš i voliš ga vežući ga za sebe dok se on istovremeno otrže od tebe i na kraju „uspije“… da se preslika sve sa istim greškama, „uspjesima“ kad „rodi sina“ kao da je to neki posao, a i jeste, proklet ovo jeste svijet muškaraca, onih pravih, odbijenih od sise. I ko će za to da nam sudi, oni isti od kojih smo potekli… Gledajte delfine u jatu, koja radost i polet… i kitove, naravno!

 

 

…A završava se tako što poslije dugo dugo vremena sretnete nekoga koga ne prepoznate… zaboravili, nije se valjda toliiiko promijenio… zakratko.

 

 

Ko ne voli da bude danas glavna vijest u novinama, ne voli da bude ni glavna fora u prošlosti pa da mu izvuku debele zauške. Ne volim ni ja; a šta je za pamtiti…eeee nije ni za izgubiti, a poslije se pravdaš da si (ga) „zaboravila“. Vratiće se strari lisac po kokicu koliko god ti je sad zagradila… i ogradila (se)… od svakog komentara.

 

 

 

 

 

Pitam se , onako za sebe, da li bi mi sad bio problem da svoj rodni list prebacim opet za Beograd, mislim da ga odatle iz centra podižem, ako se kojim slučajem preselim u Srbiju? hm Naravno, rodni list podižem u Brčanskoj opštini, besplatno i odmah,rođena u Bgd., ali koji će mi zatrebati kad nisam zaposlena niti vozim niti se školujem… ko zna, iz fotelje sam. Koja dosada od formulara! (Ujak iz Begiša mi slao kad sam se udavala, nabrzinu!)

 

 

 

 

 

 

Kao na primjer plivanje, pa i zimsko; klizanje, što da ne i ljetnje, u zatvorenom prostoru, velikoj hali… i šta ti ja sve ne znam. Ma, nije valjda da nije mjesto življenja bitno, kao studiranje u drugom gradu. Vi, Beograđani, oni koji se svi odreda skrckate u neki veliki grad, nije valjda da mogućnosti nisu šire, za odagnavanje rasprostranjenog stresa, i to, mada su i mogućnosti za isti veće- trči vamo trči tamo, s jednog kraja na drugi, pa opet nikako da stigneš tamo gdje si naumio ili ti se samo tako čini. Jer, kad imaš više mogućnosti koje ti se nesebično pružaju, više im i težiš, oči otvaraju, a širi i stres… sve u krug. Nemamo folkorno društvo u Brčkom, ni amatersko pozorište…. i još što šta… možda privatnu školu plesa tu i tamo, potrebno je raspitati se, a razloga za okupljanje je sijaset, pa ko ga praktikuje- praktikuje. Pozdrav svima i velikom gradu velikih mogućnosti i prilika, ne propuštajte ih kad već imate!  

 

…ma, da… dok se mi upletemo i raspletemo, neko nam pomrsi sve konce; kolariću paniću pletemo se sami…ću, bosa ja bosa ti okreni se ti i td. Ostavimo se mi spletkarenja i spletki … i sve će biti kao prije!

 

 

 

 

 

Jaooo, da, čuveni džemperi iz Siragojna od islandske vune, apletu ih čuvene zlatiborske pletilje , svojeručno… kupiš tamo u butiku i nosiš , nosiš, duuuugo i sa slašću… prijatno!

 

 

 

E, vala baš, Dejane… svi se poredimo sa onima u kojima je nered i nerad ili , možda , oni sa nama od nekada, od prije nekih dvadeset godina… pa će i kod njih (nas) tako. Opet? malo sutra… trebaju tu duuuge, duge pripreme i „zakulisne“ radnje, ne bojte se ništa, tek je kod nas prošlo- neće valjda opet… Ko zna o čemu pričamo!  

Znam ja… a znao bi ga i ti, uvijek isto traje dok traje a onda prođe i nestane; u boljem slučaju prestane prije nego što je bilo šta i počelo, krenulo… A onda traje li traje, vrzino kolo ispuštenih, propuštenih, ostvarljivih ponekad mogućnosti, taj sistem koji se uvijek za sve pita, i kad treba i kad ne treba, ha! mi smo svijeta dva. Dok se ti upleteš, prije će da se isplete ko smo šta smo mogli mi… ne mislim na alave jezike! Znaš šta su spletke? e, to!

 

 

 

 

 

 

Šta je to što bitno doprinosi uspjehu u životu? To svakako nisu knjige i čitanje svega što vam dopre do ruku; može samo da vam „pomogne“ da se izolujete u neki svoj svijet mašte, pomalo kreativnosti, ako ste i inače nadareni recimo za pisanje, a čemu inače taj vaš svijet i stakleno zvono… Ako ste dovoljno otporni , poslužiće vam i kompjuter, a nadareni da shvatite neke stvari na vrijeme, pomoći će vam i kod stranih jezika, brže i djelotvornije nego same knjige; još malo neke stvari oko tehnike, i već ste na pragu novog svijeta, ukoliko vam „glupe nepotrebne stvari“ ne oduzimaju previše vremena: škola, ko to kaže, hrana, odmor i dobar san… a naročito zastarjeli roditelji koji vam sve to guraju i poturaju, nastojeći da vas privole „zdravijem i uspješnijem životu“(cvrc!). I naravno da smo im dosadni sa svim tim metodama, pa i korisnog čitanja, kad oni imaju svoje lične prioritete koji se kose sa njihovim i nemaju nikakve koristi u njihovom slučaju , osim kontrole i kontrolisanja. Što ničemu ne služi, samo roditeljima, priznaćete.

 

 

Pustimo ih da ljute svoje žene, nama je ionako ljepše bez njih! A možda je baš u tome problem? Što nas ne ostavljaju na miru po drugim , važnijim osnovima! Ne daju nam da živimo i dišemo punim plućima, bez njih u svojoj glavi, samo glavi… da požutiš od muke ko „žuta štampa“ što vrišti, bez ideje kako nanovo da uredi svijet.

 

 

 

 

 

Strašno je to o čemu pišete, zar nema nešto ljepše za dobrojutro? Ako su ružne stvari ono što rješava problem sa sobom ili u glavi, onda dobro, imamo privid da držimo nešto pod kontrolom dok mislimo, samo mislimo o tome. A ne reagujemo iz sjedećeg stava, a i zašto bi ako je opet tuča jedino rješenje. Ionako smo i na ljepotu oguglali, dosadna nam je, dosadno nam je slušati o nečijem uspjehu jer smo zavidni i mrzovoljni. Pa… izbrišimo ih onda, sve te fine, dobre, vrijedne… samo riječi bez svrhe i cilja, favorizujmo ono što nam odgovara i po čemu ćemo biti zapamčeni kao „indolentni mustanzi koji se polako linjaju“. Na naše mjesto zasjest će bolji svijet, garant! I niko se neće buniti zbog toga…

 

 

A gdje se to vidi(o) rad, red i disciplina? Ono što se ne vidi ne može ni da funkcioniše… ako je samo u nečijim glavama, mašti pa i bajci- baš kao i taj „lagani hod haosa“. Jest, vraća se malo sutra, u to sam sigurna, samo ga pritisni malo jače, sve će da „plače“.

 

 

 

 

Ne dozvolite da vam utole žeđ i glad za postizanjem cilja, to je strast. isto tako ne dozvolite da vama ovladaju prljave strasti i niske pobude, ma koliko ih skrivali iza našminkane „težnje“ i tuđem oku nametnute obrazine, kad tad će izbiti na vidjelo, a vas poklopiti, nedostojne svijetlog trenutka iskrenog ispunjenja prave odanosti prema sebi i drugima koje cijenite. Pravda je za sve i nije trenutna već vječnija i od same strasti koja je samo iskra koja pokreće krajnji cilj.

 

 

 

Nemojte molim vas, da se kajete; kad ste već dozvolili da se nakote tolike godine kao bubašvabe, sad se i utopite među njima, šta vam je drugo preostalo „nećete valjda među njih“. Samo pazite, sve vam je od bijesa! Pa, na samog sebe.  

 

… A kad me nešto razveseli i takne, pošandrcam od „dragosti“. Je l znate šta je to? kad vam suze navru u oči, grlo se zategne pa se istovremeno smijete od sreće… naravno da ne znate šta biste od sebe i od tolikih navrlih emocija, da biste pomazili „cijeli svijet“, toliko vas raznježuje nečiji drag postupak. Zbilja nešto neočekivano za ovo vrijeme!

odgovor na „Ganutost“ Zorana Milivojevića u Politici

 

 

 

 

 

Ne zato što se plašim da ću ostati bez svog kreveta, ne zato što se plašim da će ovaj svijet ostati bez mene, već zato što me strah svijeta koji ne vodi nikuda, koji svjesno ruši sve pred sobom,da, i slijepih ulica.  

Ne pali se i ne uništava ono što nikom ne znači ništa; samo ono štp smeta i što će nekom da nedostaje, da pati. To je svojevrsna ucjena, recimo “ žrtve i krvnika“, obostrana. Tuk na luk, pa ko duže izdrži, a šta ostaje poslije svega, ma, ko te pita! „Žrtve nikad nisu bile dovoljne“.

 

 

 

 

 

Vjetrometina ko vjetrometina… ruši sve pred sobom, nešto sasvim suprotno od dreždanja u hladovini; stojiš na njoj sasvim nezaštićena i „skroz gola“, a ona mlati li malti, s tobom.

 

 

Ej, griješnici svi u očaju… i sve ono po redu… sve do nekakve vjere kao pokajanja i okajanja opet tih „početničkih“ grijehova, kakav je na primjer incest, koja podudarnost ljubavi u istom i djeca su vam sklona kao i Ivan Karamazov… Mi, zaboravni čitaoci, klasike čitamo ispočetka ili poslije onih neodoljivih „grijehova“ na koje naletimo ili kojima služimo dok ih čitamo s guštom.

 

 

 

 

Malo ga je teže razumjeti… ali takvi su svi koji teže boljem, savršenom, sterilnom?

 

 

Ima platonskih ljubavi i ljubavi, ali i onih filmskih, pa i u knjigama… nedostižnih, nemogućih, zauvijek dalekih koje i moraju takve da ostanu, potreba za nečim tajnim a javnim, nekonzumiranim… onda se u jednom trenu predomisliš, zaboraviš, a na ulici recimo javi ti se „poznati“ glas, blizak i nepomirljiv sa daljinama i razdvojenošću, jazom od lica do lica kao da nikad ne možeš da ga prebrodiš opet, a već jesi. Samo jednom od njega prepričani niz zajedničkih uspomena koje „ne pamtim“ ali živim uvijek iznova i iznova; ne znam je li to crv sumnje ili me nešto kopka i privlači da provjerim ili počnem iznova. Istim stazama.

 

 

Nevjerovatno, i meni se nešto slično dešava, dobročinstvo koje traje li traje, samo što ja to ne bi trebalo da znam. Plašim se samo da zbog toga što znam moj „dobročinitelj“ ne odluta, ne uplaši se zbog toga što znam i pobjegne od mene, zauvijek. A i meni nije lako, jer to što je dobro isto tako i boli koliko prosvjetljuje, a to zadnje mu je i cilj.

malo na „Dobročinstvo, oprez“ Gorana Markovića u Politici

 

 

 

Muka je kad ti već odeš kod zubara da riješiš problem, a naknadno se pojave reklame i slično. Sve što tebi treba je da odeš mirno tamo gdje si namjerio, a nevidljivo oko te ne prati ili ćeš se naći u nedoumici kao pokusni kunić i „kome trebaju tvoje tajne a poroci već javni“. Pitanje je šta je stvarno na pladnju stvarnosti, a šta se kao krije po kuloarima kakav je fejsbuk i koga to još zanima?  

 

 

 

Mediji su mediji i na njima je da isprate svaki događaj, ili bar od svega naprave to, događaj i kad ga nema. E, sad neko ko sjedi recimo „četiri sata“ uz nekog i pruža mu podršku, makar i u toplom je „neko“, javna ličnost ili ne… a na medijima je da nas manipulišu i kadkad „mlate s nama“, makar i greškom kad upadnemo u rupu koju su neki postavili pa joj se još i podsmijevaju jer… narod treba da „uživa“ i kad mu nije ni do čega, znate, osmijeh i tako to, optimizam ali i požrtvovanost i u nevolji… sve zvuči tako ljiga i licimjerno. Kooo hohštapleri.  

 

  • tako vjetar duva, duva… pa stane, jer nema više kud; pa onda opet zaduva. Vjetar ne možeš uhvatiti rukom, ali ni vjetropirast nikad nije napravio nešto opipljivo,; razlika je između materijalnog i nematerijalnog, u vazduhu vazdušastog i nestvarnog, osjetiš ga a ne postoji… gotovo kao kad nekoga previše voliš, misliš pa ljubiš ga, a on je materijalizovan ali ne i tvoja ljubav kao takva, ona je u vazduhu.

 

 

 

…Možda, kažem, možda si samo pogriješio što si joj otvoreno rekao da ne očekuješ ništa od nje, čak ni da te voli… hm! Moj rođeni brat je jednom možda pogriješio kad je konstatovao , da nas dvoje ništa ne dugujemo jedno drugom, ni on meni ni ja njemu; a kuma me jednom zamolila (bahatica jedna, šalim se) da je ne zadužujem(o) …poklonima. Ja ne znam u čemu griješim i ljudima „uzimam za zlo“ riječi koje su im na vrh jezika a neizrečene, ili što ih vučem za posljednju riječ, ne baš svaku…

 

 

 

 

 

Osjećanje sreće je usko povezano i sa osjećanjem krivice. Nije nebitno pomenuti da čovjek koji je loše činio, sebi ili drugima, na putu do te nekakve sreće, nije bio pasivan već loše aktivan, ne može ni u buduće, kad sve prođe, biti srećan, osjećati to zadovoljstvo kojem teži. Jer, muči ga osjećaj krivice, ako ništa, da stvari od početka nisu postavljene kako treba, ne može biti miran u sebi i mirno zaspati. A kriv čovjek ne može biti dobar ni sebi ni drugome, rastrzan je između dužnosti i potrebe da sebe nekako „kazni“ i razboljen je čovjek. A ni tako se ne osjeća, kao čovjek, ponajmanje -srećan.

 

 

 

 

 

Tako sam noćas umorna od pješačenja, idem da spavam ovako rano, kao snijeg što najzad pada… poslije kiše i miješa se sa njom. Je li trebao da padne, nemam pojma.

 

 

To što skupljaš(m) „prijatelje“ po fejsu, to ništa. Ni broja im ne znaš(m), zaista, pa ako koji i otpadne s vremena na vrijeme , ne mari, ionako nisu oni „pravi i (s)poznati“ i kome će uostalom nedostajati, meni sigurno- ne. Ni njihove pohvale, sugestije ili sitne krađe, a kamoli kritike… kamoli konstruktivne kritike. A tek samokritike ili (samo)cenzura… nikad ih dosta! Ajde dosta..hah.

 

 

 

 

 

Ništa ljepše nego upijati ovo sunce što sija, i zimi, a napolju hladno; prija kad prihvatiš da je tako i da drugačije i ne može biti, mada ne sija samo tebi. A ponekad isto sunce ne sija samo tebi, ali se ipak izboriš sam sa sobom, da zaboraviš na to , dok dođu neka bolja vremena… znaš da čekaš i nisi nestrpljiv, bar sa sobom u sebi izađeš na vidjelo i baš takav kakav si.

 

 

 

 

 

Na čijoj strani kad sve odbaciš? Ništa… najprije se gubiš pa se opet tražiš… među svijetom; kao što meni moja majka reće poodavno: „Izađi malo među ostali svijet!“ Naravno, među svoj svijet, kao jedno „međutim“.  

…Može sklad?! i harmonija, dodala bih… a pod kojim uslovima? Sve je to ucjena i ispiranje „mozgova“ pa preko naših leđa.

 

Potreban je podvig za spominjanje, eee baš… a političari… ih! i njihov „centar pažnje“…

 

Super je ovo dijalog između „indijanskog poglavice“ i „kauboja“. I „lula mira“ na kraju, svako donosi svoj zaključak… ups svoje gledište, što je za svaku pohvalu!

 

 

 

 

 

Sve u krug… ahhh sve je povezano i sve se nadovezuje jedno na drugo, samo je potrebno prekinuti nit!  


Krenuli mi tako osamdesetih godina sa Beogradske autobuske stanice nekim kvarnim kao zub ,autobusom iz brčanske ko zna koje firme, a šklopocija uzdahnula i stala na samom izlazu iz Beograda. Mi tako stali uz put i čekaj novi autobus iz Brčkog (!) da nas odvuče na samo odredište po ko zna kom redu vožnje. Načekasmo se mi do sutra, ali tako i bi, sami smo krivi što smo krenuli iz Beograda u nevrijeme odmah po dolasku u njega, bez plana i sa starim izandžalim brčanskim da nas odvuče nazad kući u Brčko. Tako nas nekolicina nestrpljivih nismo namjeravali da se vratimo u Beograd autostopom…. Izvinite, a šta je to „vraćanje unazad“ i „nazad na odredište“? I ko treba da bude „odvučen“ a ko „dovučen nazad“? Brčko- Beograd i obrnuto, ali ne po istoj cijeni.

 

 

 

 

Tačno tako: ne vjerujem nikome…ako sam ikad i vjerovala, ispade netačno.

 

 

Ma, daj… i ja sam se svojevremeno „zaljubila“ u profu njemačkog jezika u prvom razredu gimnazije, prilično elokventnom, naočitom i paralelnom rukometašu po vokaciji. Nevjerovatno je znao da nam se približi, a istovremeno bude na distanci, profesorskoj bar na času… Ali ne vrijedi, mom razredu je predavao samo prvu godinu, nedovoljno da nešto ozbiljnije započnete sa svojim predznanjem iz stranog jezika… a i on je imao sijaset preokupacija i, da vrlo lijepu suprugu šta vrijedi što sam imala tri pa na kraju pet, ne znam konverzirati na njemačkom danas, a i nije mi se dopadalo ono: kad ti se jaaa navalim na kosti; na tuđe „pobune loših đaka“…hahahah sin od 13 leta mi govori engleski i njemački, odvajkada- takve su današnje generacije: samoinicijativne i „prodorne“ u svojoj glavi, naravno, bez obzira na nečije ispitivanje i ocjenjivanje…

 

 

 

 

Raspitajte se malo u Brčkom prije nego što vam „ponude“ limitirane osiguraće, svojevrsna ucjena je ono što vam daju prije „bezgraničnog napona struje“, drugim riječima uzmu vam oko 300km na ugovor kojim vam garantuju da vam neće ograničiti potrošnju odn. visinu napona tako što vam normalne osigurače zamijene sa slabijim, ako ne platite. Ne razumijem, ali smo naivni i „uplašeni“ požurili da platimo, pa se sada ganjamo da nam i postave „jače“ ili već šta „treba“… ha! ni ja ne razumijem, ali nevjerovatno su uporni kad već potpišete ugovor o korišćenju tog „umišljenog“ napona, sve dok vam ne izvuku novac… a onda nećete imati da platite ono što ste potrošili, pa će da vam iskljuće struju… itd. U mojoj kući moj muž odlučuje o svemu pa i da li ćemo ući u ovakav aranžman, tj. već smo ušli i „odigrali ulogu“, sada je na njima da se „pokažu a da ih ne ganjamo više po obavezama“.

 

 

 

 

 

Advertisements

О natasa1

Pa, naravno kad muljaju dvadeset i kusur godina, taj par "medenjaka". A Vi? Jedva čekam to u junu! Malo sam se zamorila od prijave- čujemo se uskoro, nadam se , i sa komentarima.Pusa!!! Natasa1
Овај унос је објављен под Uncategorized. Забележите сталну везу.

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Google+ photo

Коментаришет користећи свој Google+ налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s