Iz Dnevnika 2010. (6)

Promenom na promene
Želja za promjenom može biti nešto što se graniči sa instiktivnim porivom, gotovo neobjašnjivom potrebom, jer stvaran razlog za njom maltene ne postoji, na prvi pogled ili kad to upoređujemo sa sopstvenom fleksibilnošću i popustljivošću i tolerancijom pa za diskutabilnom promjenom i ne težimo, tj. onom koja nekom ide uz nos, a taj nam je bitan u životu. Međutim, nezajažljiva potreba, gotovo nagon, za promjenom iz korijena može da se podudara sa odnekle iskrslom i pomalo težom opsesijom za guranjem naprijed ili izguravanjem nečega što možda i nije toliko neophodno za čitav sistem koji sasvim solidno funkcioniše i bez toliko intenzivne intervencije nad njim, a ispalo bi, rizik je tu, da vuče i u totalnu propast cijelog „aparata“ što zove se neiživljena ambicija. A dotična opsesija može da potraje toliko dugo i pokatkad uzaludno u nastojanju da prestane i da sliči bilo kakvom novitetu, a kamoli možda i dostižnoj promjeni čije se ostvarenje baš oteglo, ništa novo već uvijek stara pjesma i žal za novim. Drugim riječima, treba biti razuman i unaprijed se izboriti sa sopstvenim viškom afiniteta. A, gle, dobre stare promjene dešavaju se i kad njima ne težimo baš toliko, u vremenu, prostoru pa i načinu izguravanja i nadgornjavanja sa nadolazećim problemima, bez zadrške i neminovno. Pitanje je samo hoće li nam to utoliti glad za neočekivanim, a ponekad i iznutra iznuđenim potezima. Sve se mijenja pa i mi u njemu.
(Nataša Gajić, Brčko – 25.07.2008. 14:58)

Ugodite sebi

U najboljem slučaju najbolje je suzdržati se pred iskušenjem trošenja sebe, drugoga, opšteg truda pa i novca iza svakih granica, zastati pred prvom rampom koja je pala tek za koje vrijeme i prebrojati se da se niste u međuvremenu pogubili u prevelikim zahtjevima, bilo sa koje strane dolazili ili jednostavno stati i prestati, jer ste za ovaj put sve potrošili. Nerazumno je ugađati sebi preko svake mjere, razmazićete se i raznježiti, a možda nećete ni imati prema kome u ovom slučaju. Možda opet usmjereno prema sebi kao da vam je rođendan. Pa, sretno vam bilo ugađanje!
(Nataša Gajić, Brčko – 24.07.2008. 07:27)

Šta nam daje krila
A jeste li vi zdravi?! Mora da je tako, jer ne bi se zaboravila baš ta stavka nezaobilazna u svakom spisku „morajućih“ postignuća. Bez zdravog duha u zdravom tijelu i vašoj zdravoj sredini, ništa vam od pobrojanog, naravno, ne bi ni uspjelo ili bar vrijedilo. Moć, ali spoznaje, nam daje krila, a ne partner(ka) takođe bez kontrole, koji su tu da nas, sa prijateljima, samo podrže u nastojanjima. I da se ne kolebamo, svaka kritika nije kontraproduktivna, ali ni bogzna kakav izazov ili vjetar u leđa, možda konstruktivna. Ali to nam ne daja za pravo da se mnogo uznosimo sa sopstvenim odrazom u ogledalu, ukoliko nismo uobraženi ili po prilici nešto uobrazili i pogrešno shvatili. U zdravlje nam bilo!
(Nataša Gajić, Brčko – 23.07.2008. 05:58)

Šta se smeši iza ćoška
Slijedi kajanje, ako ste ga baš izbjegli na prvu loptu, neku harizmatičnu ličnost koja se baš takvom pokazala otprva, a vi ste joj otkazali. Ko zna šta je sutra moglo biti, kako se mogao pokazati i napredovati ovaj dar sa neba, a vi ste baš pobjegli u svoj zabran, jer ste situaciju nalaženja potcijenili ili baš precijenili je prepuni međusobnih utisaka koji vam nisu dozvoljavali nimalo da odahnete u prisustvu osobe koja se pokazala spretnom u momentu da izvuče svašta iz vas, ali vi joj to niste trenutno dopustili. I vi se iza ćoška nevidljivi kajete zbog toga, jer jedna nit se prekinula, dalje zbližavanje je pod znakom pitanja, možda i sasvim anulirano za ubuduće. Prilike su rijetke, treba ih hvatati u letu, ali i ostaviti dovoljno prostora za predomišljanje „ko zna kada se ponovo sretnemo na ulici“, a ništa ne učinimo da si pomognemo. Ko će učiniti drugi prvi korak ako ne neka obdarena ličnost u koju se niste prevarili prepoznavši je. Baš kako treba i magnetska privlačnost koja će nas dovesti na pravo polazište i reakciju bez mane. Prijatelji su da se okupljaju i zadržavaju oko nas. Lijepi naši dobroćudni kontakti u koje je vrijedilo imati povjerenja, kad se pokaže tako. Možda su to samo duhovi prošlosti sa pokrićem iza prve rampe za slobodan prolaz na prepad. I vrijedilo je dobro oslušnuti bat koraka nadolazeće plime optimizma.
(Nataša Gajić, Brčko – 22.07.2008. 03:18)

Sledite svoje želje
Kad je neko dovoljno star ili stariji toliko da mu njegova neograničena sujeta ne dozvoljava da se iole udubi u tuđe mišljenje, stav pa i želje, a opravdano zaobilaženje njegovih savjeta i odluka usmjerenih prema drugome smatra kao atak na sopstvenu ličnost, u najblažem slučaju kao vrhunac nepoštovanja njega lično, ne preostaje ništa drugo nego izbjegavati ga do krajnjih granica, izvrdati njegov monopolski uticaj i svaki pokušaj manipulacije vama i vašim potrebama pa i osjećanjima, vašom ličnosti, jer vi se, na njihovu žalost, ne formirate po tuđim obrascima, niti usmjeravate svoje težnje i nastojanja prema tuđim smijerovima, ma koliko vas teretili za takvu vrstu odgovornosti prema sebi i njihovoj veličini i namijenjenom mu zadatku i prema vama. Poštovanje želja ljudi koji su nam bliski jeste prioritet svake iole zrele ličnosti pa i roditelja, ma koliko se neko osjećao velikim i neprikosnovenim u toj ulozi, ali to nikom ne daje za pravo da drugoga, i svoj porod, deprimira, nabija mu komplekse i ne dozvoljava mu da istjera svoj život do kraja i bez nepotrebnih upliva sa strane. Zadaci i sitne zadaće kao garancija kontrole i uticaja, bezvrijednih i jadnih u pokušaju pravilnog doziranja pomoći nesposobnom i nemoćnom da se sam pobrine o svemu su neosnovani i zato jedino moguće odbačeni. Moramo ispoštovati jedino svjetska pravila i pitanja koja nam pravedan poredak postavlja u zadatak. Pravda za sve pa i za nezaštićene i male!
(Nataša Gajić, Brčko – 21.07.2008. 06:12)

U stalnoj potrazi
Ne očekujte od drugih ljudi ono na šta ni sami niste spremni! Zašto, moliću lijepo, ne nadati se neočekivanom, nepredviđenom iznenađenju kojem ste naprosto jedva doprinijeli, tek toliko da vam se možda i ostvari skrivena pomisao ili želja. Niste mrdnuli čak ni malim prstom, a krug se sklopio i vezao vas za sebe. Dovršeno. Neću ni da pričam koliko se to rijetko dešava pa zato i zaboravljate na sebe od prošlog puta i da očekujete sve dalje i dalje. U stalnoj potrazi za zrnom mudrosti i strpljenja.
(Nataša Gajić, Brčko – 20.07.2008. 04:28)

Život s vedrije strane
Sad ste me doveli u pat poziciju ili se jednostavno tako desilo, kao da sam „istrčala počasni krug“ par puta, rekla šta sam imala do kraja i kako sam umjela ovim putem. Ne osjećam da stvari ne govorim do kraja, tj. da ostajem nedorečena ili „previše kritikujem“, samo što i druga strana obično zna to, samo provocira, podstiče, jer joj „nije dosta“. „Društvo senzibilnih ljudi“ svakako, samo da je više sreće u uspjehu ili obrnutim redom, kako god, isplati se.
(Nataša Gajić, Brčko – 19.07.2008. 05:33)

Izbegavajte tajne veze
„Zabranjeno voće“ asocira na nešto kratko, ali slatko, baš kao i kratkotrajni izlet. Ostaje za uspomenu i dugo sjećanje, kako i treba, samo bez gorčine. A šta reći za one dugotrajne paralelne veze koje se „vuku“ kao gladna godina i nadovezuju na bračna stanja kao „uzgredna podrška“, neophodna potreba, čak jer su se preklopili i idu s rukom pod ruku sa bračnim stanjem. Razdvaja ih, naoko razlikuje samo ono što je nemoguće povezati, tj. način sjedenja na dvije stolice, što ne dovodi u pitanje njihovu iskorišćenost, ali ni trenutno izmicanje pa ostanete bez ičega vrijednog pažnje. Tapkanje u mjestu, situacija obostrano otvorena i poznata, a vama je svega preko glave, i mogućih tračeva, „ali kome su naškodili“. Jednostavno, počinjete da insistirate na nečemu što je nemoguće ostvariti, ne uzimaju vas za ozbiljno i vama je, najzad, dosadilo, nije vam više zanimljivo. Čuvajte se samo sličnih situacija i već viđenog, jer tajna je tajna i od svega dobijate samo polovično, nikad pun i čist osjećaj nečije blizine i prisustva bez zadrške. Misli su uvijek negdje na drugoj strani, tamo gdje je tijelo ili gdje bi trebalo u stvari biti, ali ne sa vama. Slažem se sa vama, ali kad neće da vas puste, a i vi se ne snalazite baš najbolje u „trajanju do vječnosti i nazad“.
(Nataša Gajić, Brčko – 18.07.2008. 04:09)
Doba stabilnosti

Zvuči idealno – stabilna osoba u ovim opštim burnim vremenima. Logično je da poželite uz sebe, makar kao prijateljskog saveznika, takvu količinu prisebnosti u odsutnim trenucima, a možda i više. Taman smo se ulogorili i ne damo da nas išta uzburka. Svaka čast!
(Nataša Gajić, Brčko – 17.07.2008. 05:09)

Povoljan period
U pravom trenutku, na pravom mjestu učiniti pravu stvar – ma, poznata stvar. To se zove povoljan period. I, naravno, sa pravim ljudima, a ne kako vjetar duva ili suncokret se okreće i mi smo na pravoj strani. A ko voli baš toliko da „rizikuje“, pa neka se kocka, brate, u život, a diplomatiju po kuloarima ostavi za neka bolja i svarljivija vremena. Vidite gdje smo krenuli, u globalu, za raznim dušebrižnicima kojima vjerujemo svaku i neiskazanu riječ, a ni djela im nisu baš za izlog, gdje li su se samo pogubila. A valja stvoriti zdravu klimu u kojoj će sve da se iskrčka, a za to nam treba sve ono s početka povoljnog peroda, i vrijeme, i mjesto i prava stvar u rukama. Pa sretno!
(Nataša Gajić, Brčko – 16.07.2008. 03:21)

Nađite vreme za ljubav
Da, zašto se nastran čovjek ponaša „tako“? Ako imate iole hrabrosti da o sebi razmišljate kao „bar malo normalnom“ i čovjeku na svom mjestu, to vam neće biti lako, tj. da njegov, možda sad i vaš, problem gledate iz njegove vizure. Perspektive vam se svakako ne poklapaju i odatle stalna trvenja ko će kome šta reći, ukazati na problem, otvoriti oči o „tajnama“koje je nemoguće podnijeti da ne govorim. A neko zna što vi ne znate ili posmatrate na posve drugačiji, primjereniji način, eto pokušaja nametanja pogleda na život i perspektivu koju ste već zauzeli kao odbrambenu busiju vašeg ličnog stava u odnosu na zadati problem. Još ako su korekcije sa obe strane neminovne, eto „sukoba zajedničkih interesa“ i ko će koju ulogu, tj. pozu, zauzeti: zaštitničku i utješiteljsku ili onu manje atraktivnu koja sve pažljivo prati, sluša, tranžira, a ponekad i odlaže „za neka bolja vremena“ iako je shvatljivo da poslije sličnih epizoda iz različitih perioda ona u stvari i ne postoje i samo su puste želje-pusti snovi. Pisati o nečem oporijem i žestokom, a što je malo teže svariti, bio bi malo jači problem oko kojeg, izgleda ne vrijedi lupati glavu. Ah, porodične tajne, porodične tajne, vidim vas kao u ogledalu zagubljenih nadanja i vjere u lažne ideale. Izvinite, ali ovo postaje cinično, ispada da živimo u „nenormalnoj“, ko je rekao nezdravoj, situaciji još kao djeca. Ko će od nas o tome da progovori bez pukog nabrajanja scena koje nas „muče“ kao davno zabarakadirana trauma iz prošlih vremena u kojima smo bili mnogo mlađi i sposobniji za različite „nepodopštine“ za koje smo uvijek imali vremena i osamljenu priliku. Koga prevaspitati?!
(Nataša Gajić, Brčko – 13.07.2008. 07:01)

Švrljanje i šaranje
„Dosada“ ili prevara, pitanje je sad!
(Nataša Gajić, Brčko – 12.07.2008. 06:42)

Promenom navika lako do uspeha
Ne baš totalno nepojavljivanje i izolacija, ali izbjegavanje konstantnog prisustva, naročito na razvikanim mjestima, na kojima se „stalno nešto dešava“, štiti vašu privatnost, čuva vam energiju i vrijeme za „jače“ poslove kojima ćete se u međuvremenu baviti. A ako dobro, predano i javno, tj. dovoljno glasno, radite svoj posao i gledate svoja posla, vaš duh će lebdjeti i nad tim izvikanim mjestima sa kojih se neopravdano izostali. Bićete prisutni više nego da ste stvarno prisutni, u glavama ljudi kojih vas znaju kao „intrigantnog i radnog čovjeka koji nema suviše vremena za gubljenje i opuštanje“, sem u situacijama koje iziskuju poseban trud i više su odskakanje od pravila. A dobar glas daleko se čuje.
(Nataša Gajić, Brčko – 09.07.2008. 07:53)

Zaljubljenost ima rok (2)
E, od ovolike tolerancije mi je zapravo muka. Toliko „srodnih duša“ ne bi se skrpilo ni u jednom Frankenštajnu od jedinstvene mrdajuće veze sa uplivima sa strane koju hoćete da proturite kao ideal. U povjerenju: kad se kod njega uvijek javlja mama i naravno ima šta da kaže, podvikne ili dovikne, pred svima, naravno, sljedi zastoj u vezi, od prije par i kusur godina! Komuniciramo, naravno, ali preko posebnih tajnih kanala „još sam ti živa, a i ti meni“.
(Nataša Gajić, Brčko – 06.07.2008. 05:01)

Zaljubljenost ima rok (1)
Kad jednom istekne, red je i da se obnovi, u svakom slučaju nešto promijeni, bar u glavi, jer odatle sve i krene.
(Nataša Gajić, Brčko – 05.07.2008. 04:45)

Kakav otac, takav sin
Da, ali ima nešto i u genima, urade svoj posao katkad i bez upliva i prepoznavanja sa strane. Čak i kad su tate malo manje aktivni, a mame malo više agresivne. Samo da ne bude po onoj očevoj „Jao, ima li ovo dijete majku?“ ili „Pa dijete nam raste kao korov“, šaljivo, naravno, i naoko pomalo prepušteno sebi. A derište ko derište, ne trpi ni p od poraza, namješta igru po svom i trudi se do „iznemoglosti“ da ostane uvijek i u svemu prvi, inače… Ko će mu to priuštiti, odsutan, hm?
(Nataša Gajić, Brčko – 02.07.2008. 04:36)

Slika o sebi (2)
Malo je ljudi koji uspiju čovjeka da otkriju u potpunosti. Spoljni izgled često vara, a šta je slika koju pružamo ako ne karta po kojoj se kreće naše u prvom redu ponašanje, pa i ophođenje, ali i nešto što drugima služi kao smjernica našeg nastupa. E, dopadljivi, zgodni, čak lijepi prije smo prihvatljivi, možda i shvatljivi, za zajednicu, za okruženje, prijatelje kojima smo postali ta opšteprihvaćena navika bliskosti, iznutra i spolja. Šta reći kad izgled vara, kad neko nije ni blijeda sjenka svog odraza u ogledalu? Manje dopadljivi, čak neugledni ostaju gotovo neprimjetni na prvi pogled, čak se i kaže da se žene u njih zaljubljuju tek na drugi pogled.
(Nataša Gajić, Brčko – 15.08.2008. 13:27)
Slika o sebi (1)

Najčešće se gubim u ogledalu, u mraku i u sebi. Zašto je ogledalo odrednica za sve, ali nejčešće odrednica nečijeg fizičkog izgleda.
(Nataša Gajić, Brčko – 15.08.2008. 13:24)

Bonton rukovanja
Poslije onakvih nakrcanih doživljaja u kućnoj radinosti svoga toplog doma, malo vam padaju na pamet bontonska mlaka rukovanja s usputnim poznanicima koje pokatkad srećete.
(Nataša Gajić, Brčko – 14.08.2008. 14:59)

Održavanje želje (2)
Istina, ništa nije zagarantovano i vječno; ali, nema tog proteka vremena koje će od male želje ili zgarišta nekadašnje ljubavi razbuktati varnicu. Bilo pa prošlo ili se varam ili me neko folira i nesretno „udara čežnju“…
(Nataša Gajić, Brčko – 11.08.2008. 11:48)

Održavanje želje (1)
Čudno je, ali djeluje. Razotkrivanje intimne tajne kašičicu po kašičicu, dozirano, s povremenim održavanjem odstojanja, nikad do kraja, navlačiti drugu stranu da se sam preda, dokuči i potrudi i dođe do otkrića, pali i razbuktava najviše seksualnu strast, prosto da ga progutaš, pridobiješ za sebe i cijelog razotkriješ i zaposjedneš, da je sasvim tvoj i na mjestu po samom saznanju. Ali do izvjesne granice, kad nastupa zamor materijala, ponekad dosada, možda čak i besmislenost napora, a druga interesovanja, možda i intrigantnija, odvlače nam pažnju. Pauza, ali ne znači da prošli trenutak neće opet povremeno nastupiti i da se opet negdje nećemo naći ko zna kad i ko zna gdje, ali vjerovatno ne sa istim davno izgubljenim žarom, možda ni sa istim pobudama i uvijek pomalo razočarani u poređenju, na bilo čiju štetu. Sve se mijenja i sve je ostalo isto.
(Nataša Gajić, Brčko – 10.08.2008. 10:50)

Najjači opstaju
Ima jedna stara poslovica koja kaže da dobra žena čuva muškarcu leđa. Ali to je kao iz nekih davno prošlih vremena, čiji sadržaj ni ja sama ne razumijem baš najbolje, a kamoli tumačim, kad figuriraju oslonci iz neposredne blizine i sa uvidom u sve detalje i najskrovitije tajne dostupne samo u najvećoj intimi. Iz takve pozicije pada se u najveća iskušenja da se sve razbrče, sklopi neprimjeren i neočekivan sporazum koji priziva đavolje kombinacije i podrazumijeva rizik iznevjeravanja principa postojanosti u povezivanju zajedničkih i jednoznačnih interesa koji se nadopunjuju i služe jedan drugom sve do žrtvovanja samog svog pravca kretanja, kad su tu već odanost i privrženost. Ali kome i koji je tu moj interes bubice su u glavi koje začas poremete prirodni sklad i ustanovljeni režim funkcionisanja tako, ko zna kako, sklepanog ili pedantno sređenog i uređenog sporazuma kojem „nema mane“. Kakav cinizam može da poljulja našu vjeru u bezgrešnost ljudskog ustrojstva, kad smo mu sve dali, dobro se zaštitili spremni za svakojaku odbranu od prosute nam na glavu čaše žuči, a i ništa nas ne može, i ne smije, iznenaditi.
(Nataša Gajić, Brčko – 09.08.2008. 07:05)
Samopouzdanje – osnova života
Potpuno se slažem, muškarac je taj koji bi trebalo da odigra glavnu ulogu u potkrepljivanju sopstvenog neskrivenog i nesebičnog samopouzdanja, zavrti varljivi rulet ili broj, probije led. Onaj pravi i poželjan način do osvajanja cilja, a mi drugi, pomalo marginalizovani, skrajnuti i zaštičeni u zabranu sve vrijeme do otvaranja posljednje karte, kad iskačemo kao uveseljeni pajaci iz šešira izvučeni, mi smo samo potpora, potstrek ili tek nalog za preduzimanje nečeg konkretnog u cijeloj toj stvari. Čije je to zamešateljstvo, ali na nama je da odstojimo postojano i taj nesvakidašnji trenutak koji nam se ne ukazuje baš tako često. Kome na čast služi kolebanje i nedoumica u odsutnom trenutku koji nam je poklonjen kao kocka šećera što podiže i iz mrtvih.
(Nataša Gajić, Brčko – 07.08.2008. 04:52)

Nemoguć poriv (3)
Porivi su porivi, što bi se reklo, to je ono što nas čini i različiti su razlozi zašto se neko naprasno naježurio, može i od zadovoljstva i od lake zebnje, kažemo: sav se raspilavio od miline pa mu se i koža na glavi ježi i kroz nju nešto struji. Različiti su i razlozi zašto nas nešto boli i da li će neko za nešto zaplakati ili jednostavno samo požaliti se kao npr. dijete kad ga ujede osica, moj sin samo nastavi kao da se ništa nije desilo, poslije pružene pomoći nije to ništa. I neodgonetljivi su porivi da neke stvari radimo uvijek istim redom ili postupkom, rutina, mada postoje i drugi i često skraćeni putevi, da kažem: čudni su putevi prisilnih radnji, gotovo do same bolnosti, muke i terora nad samim sobom, sve dok ih ponavljamo u beskraj i odjednom neočekivano ih se riješimo, na sreću moguće je i to.
(Nataša Gajić, Brčko – 06.08.2008. 06:40)

Savršen početak
Autostoperke?! Zar to još postoji u ova ovoliko rizična vremena?
(Nataša Gajić, Brčko – 03.08.2008. 06:54)

Male stvari mnogo znače
Sitnice i pažnja, prema sebi i drugima i, što bi neko rekao: ne postoje samo obaveze, nego i vaša prava. Šta reći poslije svega, kad neko stigne na kraj svoga puta i ode u „vječna lovišta“, iznenada, a bolestan sam od sebe, uvijek je tako. A onda se očekuje veliki i dostojan ispraćaj, sve sa „recikliranim običajima“ koji trebaju da iskažu svu vašu nesebičnu ljubav, privrženost i saučestvovanje u bolu i gubitku. A nije da ste nešto predstavljali za otišlog i njegove poostajale, i nije nešto da ste ikom bili, sem po krvi, zakonu i redu, nego samo problem i problem, i nedostatak bilo čega vrijednog i pohvalnog za života i da vam služi na čast prema bilo kome. Morate dostojno stati i prestati, ukopati u mjestu i bez žaljenja za bilo čim otići svako svojim putem, ma koliko on trajao još, a ovaj, koji ste dostojno ispratili se završio za vašeg vijeka. Neke stvari ne znače ništa dok ih neposredno ne doživiš na svojoj koži. Uzalud kajanje i oprost, o izvinjenju na kraju nema ni riječi.
(Nataša Gajić, Brčko – 03.08.2008. 06:45)

Mala deca i televizija (1)
Moj mali Jovan je na devetodnevnom raspustu. Provodi se tako-tako, snalazimo se za drugare. Meni je palo na pamet da idem kod frizera. Na moje pitanje da ide sa mnom i da bude strpljiv on je odgovorio: „A što ti mene ne zaključaš i odeš sama tamo, a meni ostaviš brojeve telefona da ne budem sam“. I, naravno TV i kompjuter. Zovem ga poslije pola sata, sve je u redu, svi ga zovu – baka, deka, tata, mama. Tati je rekao da „uživa u životu“ – sve češća frazica iz omiljenog crtaća „Spužvić Bob“. Ponovio je i na njemačkom, kako već ide. Nažalost, ja sam školski njemački zaboravila, samo mu ponekad nešto pročitam, sa nerazumijevanjem, a on si prevede, razumije. Inače, vratila sam se poslije tri sata i nije bilo nikakvih problema, sem što me je jednom zvao Joca da provjeri koliko još sati ostajem tamo i složio se da kupim slatkiše zato što je bio dobar i prvi put sam u kući.
(Nataša Gajić, Brčko – 03.04.2008. 08:11)

Rođaci misle da vam je nužna stručna nega
Nema toga danas. Rijetki su dobri ljudi koji će se baš toliko uporno baviti vašim životom, a ne samo gledati svoja posla i kao usput se interesovati za vas ako nemaju lični interes, skrivene ili zadnje namjere, biti dosadni i pomalo naporni u svojim nastojanjima, a svjesni koliko vas uznemiravaju, koliko su suvišni, čak ni posebno bliski ili dragi. A tek djeca kad poodrastu, šta sa njima? Prikloniti im se i dopustiti im da vam se još malo upetljaju u život kad to i nije baš neophodno i biti im zahvalan što su se pobrinuli, iskoristili priliku da vam se približe još koliko i pomognu, ako vi sami sebi ne možete. A ne biti na teretu, jer i to se dešava, naročito ako neko nama blizak žrtvuje nešto od svog života, vremena, novca, pa i emocija. Rijetkost, i to valja cijeniti i, po mogućnosti, uzvratiti, što zahtijeva uzajamno i strpljenje i sve ostalo. Ako je pomoć suvišna, podrazumijeva se da je odbijena po kratkom postupku. Zašto zaduživati nekoga bez razloga?
(Nataša Gajić, Brčko – 09.03.2008. 10:34)

Koleginica uporno pokušava da vam nešto proda
I ja se ponekad osjećam baš tako, neshvaćeno. Ima me najviše kod vas, u vašim komentarima, a ne mogu da se odlijepim i ne pokušam da proturim još koji, kao na prodaju, kako se kaže. Pokušala sam da ohladim malo, ali ne vrijedi, to je kao „droga“. Dok ne iskoči nešto drugo. Srdačni pozdrav!
(Nataša Gajić, Brčko – 08.03.2008. 09:44)

Ne osećate se kao heroj
Ni u kom slučaju se ne osjećam posebno hrabrom kada me nema tamo gdje me očekuju ili me traže, čak mi se nadaju. U afektu izbjegnuta mjesta čine nas kukavičkim stvorom pa i narodom, nikako herojskim bićem koje bi i da gine za onu pomalo zaboravljenu sentencu: biti svoj i na strašnom mjestu postojati. Ima toga još, ali drugi će to spretnije dokučiti.
(Nataša Gajić, Brčko – 30.04.2008. 13:27)

Ne tretirati tuđu uslugu kao sitnicu
Ima ljudi, naročito u široj familiji svakog porodičnog tima, koji tvrde da greške i propuste kao i mane treba grditi i ispravljati, drugim riječima isticati da bi se same popravljale, a dobra djela ignorisati kao da ništa nije ni bilo da se činilac ne bi uobrazio, promijenio, skrenuo s pravog puta šta li. Nasuprot tome svoju uslugu drugom veličaju i ističu „do sudnjeg dana“, u stilu „samo da te podsjetim“. Stojim iza toga da su sitne usluge za izbjegavanje, kako traženje, tako i činjenje. Neke druge, veće, u opticaju su na drugi način, tretiraju se i cijene, a i pamte. Uh, a tek one nezaiskane, nametnute pa i iznuđene, kako se tek one snađu i upamte dobro kao loša sreća, čak nesporazum. Da parafraziram: kvare prijateljstva i rodbinske odnose, sve u paketu, dobre-loše sitnice koje život znače, omalovažavaju se kao suvišno posuđen novac bez obzira da li se vraća na vrijeme ili ne. Vrline javne, a gluposti tajne. Kako se misli, a rjeđe kaže, ne obavezuj me i ne očekuj uzvratnu uslugu!
(Nataša Gajić, Brčko – 13.04.2008. 09:00)

Mali koraci pre velikog
Toliko stvari sam započinjala u životu i ostavljala ih tako na samom početku ili skoro pri kraju, ali nedovršene, neiskušane, tek potaknute. I nisu to bili uvijek isti razlozi, sticaji okolnosti ili zauvijek nedostižne želje. Za neke ni danas ne znam da li su bile čak dovoljno velike, snažne i neodoljive da me cijelu zaokupe, jer nisu, naravno, ni postignute cijele i do kraja. Ne znam ni da li sam preduzimala prikladne korake, kako kažete, velike ili najprije sasvim male, možda sam i zakasnila ne preduzimajući ponajprije ništa. Kažem, ne znam, jer one, te mogućnosti koje nazivam neostvarenim stvarima ili snovima, samo su mi sinule, zasenile me i prošle pored mene potpuno nesputane, nedosegnute i možda sa mojim povremenim strahom od sopstvenog ispunjenja.Te „stvari“ dotiču sve što me sada čini, tj. kao da su i dalje dio mene, ali polovični, neispunjeni i ponekad kao da čekaju dovršetak ili da se potpuno izgube ili nečim drugim nadomjeste, kao što obično biva: obitavanje u ljubavi, poslu, zdravlju, opstanak ili bar prisustvo u društvu, čak ono“ najsitnije“ kao što su knjiga, film pa i današnja muzika. Sve što me čini, pa i mali i veliki koraci, kojih nisam ni svjesna ili se kolebam, iz ko zna kojih razloga ili, opet ili, zbog glasa koji mi kaže: „Nemojte da tražite onog koga ne želite, može i da vam se ostvari, a tek ono što ne želite…“, kao parafraza. Došao si da mi kažeš gdje sam stigla, valjda ne opet na pola puta, s pola daha i prijetiš da mogu da te izgubim.
(Nataša Gajić, Brčko – 08.04.2008. 15:41)

Suočavanje s promenom
Ništa lakše i jednostavnije nego odseliti se jednom zauvijek, nestati na duži rok ili sakriti se dobro u neki čošak da vas niko ne pronađe. Sve je to u redu, čak i kad prije toga razmislite i odlično sklopite kockice u svojoj glavi. Ništa nije vječno ni stalno, pogotovo vi sami onakvi kakvi ste, sa svim svojim manama i vrlinama, od sad pa dovijeka. Ali, šta sa svom onom bulumentom koju vučete za sobom, šta sa svim ipak tuđim životima koji idu uz vas kao ključ i katanac i očekuju ipak nešto od vas, da ih neizostavno povučete za sobom u novi svijet nagomilanih mogućnosti ili jednostavno ostavite kao skinutu sa ruke, zgužvanu rukavicu koja je nekada baš pasovala. Promjene su neizbiježne, ali odlučite sami šta ćete i kako ćete čak i kad vas „pregaze“ one neželjene.
(Nataša Gajić, Brčko – 01.06.2008. 04:25)

Slatkiši i kompletan obrok za decu
Glavno je da se to malom sviđa, da je gladan i da naravno imate šta prihvatljivo da mu pružite. Inače, snaći će se on i sam sa svojim „zahtjevima“, samo ne igrajte oko njega!
(Nataša Gajić, Brčko – 29.05.2008. 08:24)

Predlog kada je dete loše raspoloženo
Prije neki dan ili malo više dijete me upita: „Mama, šta ti sanjaš noću?“ „Sve same ružne snove, sine, ionako nije bitno“, kažem možda malo jetka, ali kroz šalu koju on možda i ne razumije. On ode i uz smijeh sve prenese svom tati. Poslije nekoliko dana zbog neke sitnice, sigurno za njega krupnice, kad je djetinji interes u pitanju, neočekivano me pospanu poljubi u obraz, baš me zalijepi i kaže: „Ovo ti je, mama, da sanjaš samo lijepe snove! Ti sanjaš samo ružne.“ Ode da prenese svom tati i u svoj krevet da odsanja svoje nacrtane snove sve do kraja kako on želi. Ne budi se rano.
(Nataša Gajić, Brčko – 26.05.2008. 08:10)

Zahvaliti na poklonu koji vas ne oduševljava
O, ima tu svega počev od one pomalo dosadne obaveze da poklon uzvratite istom mjerom, pa oni vama, ja tebi-ti meni, i tako sve u krug, moguće do krajnjeg otaljavanja i gubitka daljeg smisla, uzimala-vraćala. To su ona ispunjena očekivanja. A šta reći za nedolična očekivanja koja prevazilaze mjeru i mogućnosti, u koja ste gurnuti npr. nekim neočekivanim skupocjenim poklonom. Prevazilazi vaša očekivanja, mjeru upuštanja da nešto uzvratite, ali obavezuje i te kako. Zato, pazite šta nevoljno prihvatate i u šta se upuštate, pokloni su nemušti jezik, tajna šifra, a ponekad bogami i skriveni podsticaj za „izvlačenja“ ko zna čega i kakvih usluga. Namjere nisu uvijek tako otvorene i nevine, ne stignete se ni obradovati, a neko već očekuje vašu neskrivenu zahvalnost. Poklone volim samoj sebi da kupujem, kada sam u mogućnosti, kao i nagrade, kada su zaslužene, naravno.
(Nataša Gajić, Brčko – 21.05.2008. 07:22)

Paziti koliko otkrivate o sebi (2)
Nevjerovatno je koliki broj ljudi uopšte ne pamti detalje iz nečijeg ličnog života, koliko se ne udubljuje u njih, ne razabire ih, kako se to kaže. Čak i kad je u pitanju šira familija, ja ne mogu da se saberem ko je čiji, s kim, a kamoli kako, još da mi se samo to kaže, a rijetko ih viđam, a tek ljude koje slabo poznajem. Činjenice lako ostaju u maglinama, sjećanja, ako se ne konzumiraju i ne prepričavaju previše, a ima i ljudi koji ih brže-bolje i zloupotrijebe, rijetko ko predugo lupa glavu oko njih. Tu su nove i nove senzacije, novo bombardovanje svim mogućim informacijama koje su zanimljivije od običnog-neobičnog trača koji se usput negdje izgubio, promjenio i čiji detalji možda više nisu ni vjerodostojni ili čak nikad nisu ni bili, jer nekome je trebala u životu slatka mala laž, iluzija čak. Čista malograđanština iz nekadašnjih tzv. mirnijih i sporijih vremena, kad je i glasine bilo moguće natenane raščlanjivati ili lomiti preko koljena u mogućoj osudi, bože moj, nečijeg nedoličnog ponašanja. A sve se saznalo, naravno, kad neko maše crvenom krpom pred očima, to je tako očigledno ili pak sakrilo, kad je neko umetnuo svoju jabuku u punu korpu sličnih i sakrio je, pa se ti snađi, ako imaš vremena.
(Nataša Gajić, Brčko – 19.05.2008. 06:16)

„Podesiti“ život da vam donese radost
Važno mi je da se poslije svega dobro opustim, naročito kad sam primorana da stvari koje manje volim zbrzam ili čak zabašurim na neko vrijeme. Ali sve nas stigne kad-tad pa i obaveze prema sebi i drugima, naročito kad imate porodicu, a uhvatite se da svaki čas „virkate“ napolje.
(Nataša Gajić, Brčko – 17.05.2008. 04:00)

Proverite i ako mislite da znate
Provjeriti je često nemoguće, do validnih podataka teško je stići prečicom, a direktno je opasno ili šta. Zato ostajemo kod onoga što mislimo da znamo ili ne znamo, i ne griješimo.
(Nataša Gajić, Brčko – 05.05.2008. 16:49)

Pomiriti se s prijateljicom (3)
Šta hoću? Ah, pa debelo ništa, draga moja „bivša“ prijateljice, nisam te nazvala tek onako, u stvari nikako mi i ne pada na kraj pameti. Izlizala se vremena, odnosi ili uzaludna nastojanja, očekivanja i sa jedne i sa druge strane – sve ima drugu stranu medalje ili drugu stranu iste priče. Šta me razočaralo, iznenadilo, snašlo? Suprotstavljeni interesi, razlike u nastojanjima, prevelika očekivanja pa sledstveno tome, utopistička razočaranja, ako to još postoji. Nismo se razumjele, ali „podžaveljati“ se oko iste persone bez kriterija nije mala stvar, tek trouglasta situacija u kojoj nijednoj strani nije dozvoljeno da se odluči za sebe i zastupa lični stav, ako ga ima, kao ti što ga nemaš čim si namirisala novu „žrtvu“ i s krajnjim elanom joj pristupila, bez obzira na različita gledišta, jezik nerazumijevanja već na startu i totalnu propast koju bi ti objeručke prihvatila bez obzira od koga dolazi, samo da nešto vrijedi. A ne vrijedi. I zato sljedeći put spusti slušalicu bez obzira što nije ljudski, jer sam ja zvala, pošto ne želim pomoć. Tek da ga se okaneš. Na šta to liči?! Na raspust u monotoniji.
(Nataša Gajić, Brčko – 03.05.2008. 06:00)

Odgovoriti na kompliment
Nije to ništa! Pa kako se „obradovati“ nečemu što je toliko „omalovaženo“ i sa jedne i sa druge strane, a tek kad ima neke svoje skrivene namjere i postignuća, da se „rastopiš nevinašce“ i slično?
(Nataša Gajić, Brčko – 26.06.2008. 03:26)

Ne pravdajte se
Neodoljivo ste me podsjetili na onu staru priču „Svijetu je nemoguće udovoljiti“. A kad smo već kod neodoljivosti i objašnjavanja sebe i svojih postupaka, pođimo i dalje i preko te zacrtane mjere opravdavanja, maltene izvinjenja za nešto što se “ nikog ne tiče“, preskočimo crtu ograničenja dokle se smije ići i uradimo po tuđoj pameti, npr. iz osjećaja grizodušja u suprotnom, lake nevjerice da možda ipak nismo u pravu ako se oglušimo o savjet ili ukazivanje na propust, čak „zlonamjernu“ diskusiju koja se otvorila oko „našeg“ slučaja. Dakle, bolje i razjašnjenje, objašnjenje i opravdanje, nego totalna ignoracija, nezainteresovanost i odsustvo svakog dodira odnosno tuđeg upliva u „sporni“ predmet. „Za dobrim konjem se prašina diže“, ali čak i drugačiji odskačete od okoline koja bi „za glavu da vas skrati jer štrči“ – to ne. Svakako primjećeni, morate da dokažete nedokazivo, a kome smeta diskusija, ako ima efekta.
(Nataša Gajić, Brčko – 25.06.2008. 04:22)

Traženje ljubavi kašnjenjem
Naprotiv, uvijek kažem: „Jedva čekam da se to desi“, ili to obavim i stignem bar pola sata prije vremena. Na kraju, od nestrpljenja odahnem kad kucne pravi čas i zatekne me u čekanju i sačekivenju nekoga ili nečega. Uh, sve je stvar dobre organizacije i traženja sebe u nečemu. Nadam se da se moje nestrpljenje baš toliko ne primijeti?
(Nataša Gajić, Brčko – 11.06.2008. 06:54)

Buduća saradnica kojoj ste idol
E, kad bi se moglo još nešto naći i povući sa sobom.
(Nataša Gajić, Brčko – 07.06.2008. 04:42)

Pravo na glavnu ulogu
Super! Kompromisno rješenje da se svima ugodi. Dali ste mi ideju. Pa, zaboravimo na prijetnje i ucjene „nadmoćnih“.
(Nataša Gajić, Brčko – 01.08.2008. 02:40)

Vaša problematična prijateljica (1)
Ima takvih ljudi koji nas nezadrživo privlače sebi svojom harizmom, mada znamo da nismo ti s kojima će se duže zadržati, koje će dohvatiti u svoje za nas „virtualno“ kolo sreće, jer će nam neizostavno promjeniti neke rezone, možda negativno uticati na način života, jer se kosi sa nekim normama koje smo do tada usvojili sa ljudima s kojima stalno živimo ko zna od kada i koliko blisko, ali ne toliko sa ovima koji su nam novi i još ne sasvim blisko prihvatljivi da ih usvojimo nesebično, jer drugo šta i potpuno otpada, jer više ne stoji kao prije, prije tih „problematičnih“, pa smo i mi postali takvi, s novim idejama kako bi od sada trebao da izgleda naš život, što se možda i ne slaže sa onim kod naše kuće. Šta dalje? Recite. Nismo idealni, tj. neporozni, nepropusni za tuđu „destrukciju“ usmjerenu i prema nama, a isto tako i kad nam se desi da smo i sami takvi pa nas je potrebno spašavati od samih sebe.
(Nataša Gajić, Brčko – 29.07.2008. 04:57)

Nesavršene mame
Suva hrana, prokaženi slatkiši i televizija i nisu neki grijeh savršene mame prema svome porodu, ali često, gotovo svaki čas zapostavljeno i prebacivano iz ruke u ruku kao ničija odgovornost, onda neka krupna tajna koja visi nad glavicom kao kakav mač i čini ga „drugačijim“ od slike u koju se trenutno ili zauvijek nečijom rukom uklapa da mu bude vječiti smjer pa dok traje – traje, a kad pukne istina bude ko grom baš kad ne treba, a onda i sitne greške u koracima i propusti u porodici kao cijelom živom organizmu koji se i bez naraslih u krupnice stalno mijenja pa mu se valja prilagođavati i prilagođavati, čak i to malo derište koje bi u čovjeka, i hoće, ali jednog dana, i najednom predstavljaju priličan teret za vas kao roditelja i samo dijete koje se prilagođavanju novim momentima u toku tek uči prilagođavati i podnositi kao životne igrice, zadatke i uloge koje je neophodno stručno i nesebično prema sebi i drugima odigrati. Onda mama shvati da je beskompromisna podrška sitnom čeljadetu neophodna u svakom momentu, sve dok se jednog dana ne izmakne po samoj prirodi stvari i ustupi mjesto punoj zrelosti i sposobnosti suočavanja i sa ne tako lijepim stvarima kao što je njegova mama bila sve vrijeme, ali samostalnost je tu, kao i „bijeg“ iz toplog porodičnog naručja ili gnijezda, kako god, ali u novu stalnost odraslog, pa dokle traje i s ko zna kakvim felerima i melemima na duši. Onako, samo da se na vrijeme zapitamo „gdje to griješimo i kuda moramo“.
(Nataša Gajić, Brčko – 28.07.2008. 04:34)

Beba plače! (3)
Nekada se po obdaništima pjevala podsmješljiva pjesmica „Reci, bebo, šta ti treba…“ kad ono nije u stanju da uradi nešto već primjereno svom uzrastu ili plače bez pravog razloga, što je utiša i podstakne no odbranu, malu borbicu ili da se malo više potrudi. Sad, kad je bebica malo stasala, plače kad ne može dobiti ili joj je oduzeto nešto što ona smatra da joj pripada, kad je izvrgnu ruglu, jer ne može nataknuti čarapicu na nogicu ili, naprosto, kad tako plače, pribjegava posljednjem sredstvu ucjene iz očaja, kad joj neko smeta ili se osjeti bespomoćno i ugroženo, a ne umije da se odbrani. E, sad, još malo veći dječaci pribjegavaju tuči iz sličnih razloga kao i sad veće djevojčice koje i dalje najčešće plaču, jer, beba plače kad beba plače.
(Nataša Gajić, Brčko – 18.07.2008. 13:25)

I hrabri se plaše
Strah je moguće prevazići, čak i onaj koji biste najmanje očekivali, onaj u najužem okruženju, među najbližima, gdje ga u stvari i ne očekujete. Navikli ste na podršku, osjećaj sigurnosti i odobravanje za postupke, korektno ponašanje i u suprotnom se osjećate u najmanju ruku prikraćeno, nesigurno, razočarano, a slijedi i strah ukoliko se od vas iznenada očekuje da učinite nešto za šta se ne osjećate spremni, sposobni, nedostaje vam hrabrost, sasvim opravdano, jer osjećate se ugroženo i na nesigurnom terenu tamo gdje to ne očekujete. Dobijate dodatne zahtjeve, od vas se očekuju „nemoguće“ stvari, a izloženi ste i emocionalnim ucjenama, jer ste, zaboga, nekoga koga ste navikli da ste stalno na usluzi i dostupni, iznenada razočarali svojim odbijanjem. Ipak, nedostaje vam hrabrost da se racionalno suprotstavite nerazumnom zahtjevu, plus odbojnost prema bliskoj osobi koja se tako ponaša. Napeti ste oboje, slijedi konfliktna situacija i potrebno je prikupiti svu hrabrost i umijeće da se on prevaziđe, kao i nesporazum, i stvari postave na svoje mjesto. Uz dužno poštovanje sve cjelovitosti vaše ličnosti, problemi su nekad takvi da ih je najbezbolnije odbiti od sebe, čak ignorisati, pustiti da odstoje neko vrijeme i „ugase “ se bez problema. Dakle kompromisno rješenje nekoga ko je možda i „kukavica“ da pravi velike i drastične rezove kad „istorija“ od njega to i ne traži. I hrabri se plaše za svoju egzistenciju i dokle je moguće zatezati „uže“. I inovativna rješenja su prihvatljiva, ali prva, refleksna reakcija je hvatanje za prvi sigurniji oslonac.
(Nataša Gajić, Brčko – 15.07.2008. 04:44)

Ismevaju vaše snove
Nije važno šta sanjam i čemu se nadam, „važno“ je da je „neko“ imao svoj komentar na to, malu doradu ili ispravku na to, čak možda pobijanje u načelu i iz principa da su snovi neostvarljivi dio stvarnosti sa druge strane, možda težnja malčice pomjerene stvarnosti šta li?! Na samoj granici iluzije sklopiti oči i „dozvoliti“ da se snovi ostvare je baš imati samopouzdanja i vjerovati u ono što ste sanjajući o „nedostižnom“ zamislili. Koliko nam to izmiče tlo pod nogama i čini nas krhkim kad je u pitanju tuđi podsmijeh? Ne dajte se tuđim jalovim nadama u propast vaših snova koji su vas održali i zahvaljujući kojima ste tu gdje jeste. Gotovo da je lako na sebe pogledati kao na nekog ko je na pola puta ostvarenja svojih makar i najskrovitiji snova kojima se usudio povjerovati. Hrabrost ili drskost, ali i najplemenitiji ideali satkani su od snova i vjere u sebe i njih.
(Nataša Gajić, Brčko – 14.07.2008. 08:46)

Počnite ponovo
I onda se jednom probudimo s mišlju da smo stalno na početku ili nastavljamo stalno tamo gdje smo stali, a kolo beskonačno teče, a mi slabi da bilo šta promjenimo, ili ploču ili pjesmu, bar da drugačije zvuči nešto što se već pretvorilo u običnu tiradu o sebi. Kažu da, obično, kako počnemo, tako ga i završimo, bjesomučno, uporno i na svoju i tuđu štetu, a mislili smo kako najbolje znamo, ili polako i nikad. S jednim počnemo, drugim dovršimo, a završimo posve na trećem kolosijeku. Tamo gdje smo počeli, ne znači da ćemo i završiti. S jednim izborom u drugo vrijeme smo posve na različitoj talasnoj dužini i makar u drugom okruženju. Odakale smo pošli s jednom nemjerom, a dokle smo stigli, ne može nam se prebaciti da nismo uspjeli samo zato što su se parametri usput promijenili. O istim stvarima sudimo drugačije, različito se prema njima odnosimo ili ih doživljavamo drugačije, još pokušavamo promijeniti, ako ništa makar sebe, ali vremenom starimo, pobogu, i nismo ništa preduzeli da se izvučemo, što je smiješno. A koja sam ti ja već po redu, pita novi početak?
(Nataša Gajić, Brčko – 06.07.2008. 04:02)

Pozivnica u vaš život
Kad nešto konstantno želimo iz korijena da mijenjamo, makar i samo sebe, kad stalno nešto pokušavamo koristeći neke uzgredne podsjetnike, makar u glavi ako ne i pred očima vidljive pokazatelje tih upornih težnji za izlaskom iz „začaranog kruga nametnute nam svakodnevice“, znak je da nešto nije u redu, da smo u beznađu, ukratko – neko ili nešto sabotira taj naš mehanizam odbrane od totalnog gubitka ritma snova do stvarnih i ostvarivih želja koji nas podupiru i daju nam zrnce nade, baš kao i lijepa, ponekad skrovita i nepotpuna i teško nečim potkrijepljena sjećanja, ako uz to uspijemo da ih pravo dozovemo. Često nam ne trebaju ni neke simbolične stvarčice, neki talismani maltene, crveni končići oko prsta za podsjećanje, dovoljan je nečiji iznenadni glas, njegova boja, koji zazvuči kao zvono za uzbunu, a boja se razlije kao najnezadrživija rijeka pa da poteku sjećanja, stare težnje ili čak nepovezani porivi za nečim daleko pa ostvarivim, a samo našim, što nas još drži na ovom svijetu, a njega nema pa nema. Zvuk u blizini kao biljeg nečijeg skrovitog bića prema nama, nešto je što nas nikad neće napustiti i ima stalnu ulaznicu za slobodan prolaz u naš svijet iz snova i sam život dok traje, pa i preko toga što svakomalo tumačimo oboje. Još malo pa fantazma, ali nije, suviše je stvarno i gotovo opipljivo da zaključimo prisnost za oboje, tog plutajućeg glasa i mene, dozovemo se jedno drugom i bez ključića za čuvanje i zaključavanje davno izgubljenih predmeta snova. Opet ih dozivamo u svoj život i to je nevjerovatna upornost, ta mala „razglabala“ o svemu i svačemu.
(Nataša Gajić, Brčko – 07.08.2008. 12:04)

Advertisements

О natasa1

Pa, naravno kad muljaju dvadeset i kusur godina, taj par "medenjaka". A Vi? Jedva čekam to u junu! Malo sam se zamorila od prijave- čujemo se uskoro, nadam se , i sa komentarima.Pusa!!! Natasa1
Овај унос је објављен под Uncategorized. Забележите сталну везу.

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Google+ photo

Коментаришет користећи свој Google+ налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s